Upravo i ja mislim da ponekad bezimo sami od sebe. Bezanje je linija manjeg otpora, kojom se ljudi uglavnom krecu. Sve u zivotu prodje, svaka bol, patnja, oziljci ostanu, zabole ponekad i to je sve.
Ne treba bezati, vec se uhvatiti u kostac sa svim problemima i resiti kako god, nije bitno, vazno je rascistiti sa sobom, pa makar i na nasu stetu. Vazno je krenuti dalje "ociscenog" uma. U pocetku ce nam se koraci ciniti kao da imamo "teg" oko zgloba, ali ubrzo mozemo i da poletimo. Zivot je nepredvidim. Nikad ne znamo sta nas ceka sutra.