Kisač - Kysač
Iz istorije Kisača
Teritorija na kojoj se danas nalazi mesto KISAČ bila je nastanjena još u davnoj prošlosti. Godine 1318. tu je bilo manje naselje koje se zvalo Acsa, govore nam podaci u Državnom arhivu u Budimpešti. Naselje je zahvatio veliki požar ali se život u izgoreloj naseobini ipak počeo obnavljati. Tada se naselje zvalo Kis Acsa (Mala Ača).
Izvori iz 1464. godine svedoče, da je naselje pod imenom Kis Alcs bilo sastavni deo imanja vlastelinske porodice Garay. U spisima Isidora Nikolića iz 1722. godine navodi se naselje sa današnjim nazivom Kisač u kome je tada živelo 110 srpskih porodica.
Naseljavanje Kisača slovačkim porodicama počinje 1773. godine i kao prvi doseljenik spominje se Đura Vardžik iz Piliša, Peštanske županije. Masovnije naseljavanje odigralo se od 1776. do 1787. godine. Doselili su se Slovaci iz županija severne Ugarske: Honta, Pešte, Novohrada, Trenčina, Nitre, Liptova i ostalih. Slovaci su se u Kisač preselili i iz starijih ovdašnjih naselja, napr.: iz Petrovca, Kulpina, Selenče, Gložana...
Glavno zanimanje meštana Kisača oduvek je bila poljoprivreda. Život u mestu je sve više tražio novije i modernije potrebe. Tako je 1890. godine porodica Jesenski sagradila ciglanu i fabriku za izradu crepa. Vlasnici prodavnica su tada bile porodice: Iric, Remer, Depoš, Gros i Hefner. Čuvene krčme su imale porodice Foltin i Števčik, vetrenjaču porodica Zaćko a kasnije i Parnicki. Godine 1913. preduzetnik Dyner pustio je u pogon parni mlin.
Posle elementarne osiguranosti slovački doseljenici su 1785. godine izdejstvovali sebi škole a 1794. i crkvu. Prvi učitelj bio je Samuel Zaborski (1784-1790) a prvi evangelistički pop Mihal Slamay (1788-1793). Ovim nisu završene njihove težnje ka sačuvanju identiteta, već su prerasle u borbu protiv tvrde mađarizacije. U prvim redovima ove borbe stajali su opet tadašnji popovi i učitelji. Sledećom karikom u očuvanju narastajuće slovačke svesti bilo je osnivanje je Čitalačkog društva 1913. godine. Prvi svetski rat ostavio je duboke tragove u svetskim događijama, ljudima i njihovom razmišljanju. U razdoblju između dva svetska rata zanatlije su predstavljali organizovaniji deo tadašnjeg građanstva. Godine 1924. osnovano je Zanatsko društvo. Najznačajnija organizacija u smislu razvijanja slovačke svesti je 1932. godine postala Matica slovačka u Jugoslaviji a iste godine je bila osnovana i Mesna organizacija MS u Kisaču. Pored toga u mestu je osnovano i Društvo čehoslovačkih žena, kao i organizacije Sokolsko jedinstvo i Fudbalski klub Tatra. Godine 1934. od porodice Urban otkupljena je kuća u kojoj je posle manjih intervencija organizovana delatnost svih društava i organizacija u Kisaču. Zgrada je dobila ime Narodni dom Kisač.
Za vreme II svetskog rata Kisač je bio značajni centar antifašističkog otpora. Već u julu 1941. godine formiran je Kisački partizanski odred i njegove prve akcije bile su paljenje kudelje na Irmovu i današnjem Zmajevu. U Kisaču su se nalazile brojne baze u kojima se sakupljala pomoć i skrivali kuriri i značajni činioci Narodno-oslobodilačkog pokreta. Mesto su 13. oktobra 1944. godine oslobodili partizani i zbog toga je ovaj dan proglašen za Dan oslobođenja od fašizma.
U razdoblju od 1946. do 1947. godine kulminirala je kampanja preseljavanja ovdašnjih Slovaka u Slovačku u koju je bila uključena MSJ. Na osnovu neproverenih podataka u tom razdoblju Kisač je napustilo oko 50 porodica.
Godine 1947. u Kisaču je osnovano Zanatsko-proizvodna zadruga a iste godine i prva predškolska ustanova. Godine 1948. Mesnu organizaciju Matice slovačke u Kisaču zamenilo je Kulturno-umetničko društvo Dr. Janko Gombar. Veća investiciona ulaganja u Kisač zabeležena su 1958. godine kada se gradilo drvno preduzeće Javor, 1960.-metalsko preduzeće Mašinrad, 1965. godine izgrađene su dve zgrade Doma zdravlja Dr. Janko Gombar a godina dana kasnije i apoteka sa stanovima. Nova zgrada Osnovne škole Ljudevit Štur izgrađena je 1967. a zgrada Predškolske ustanove Bubamara 1985. godine. Od 1960. do 1961. godine asfaltirani su stari kameni putevi koji su spajali Novi Sad sa okolnim mestima, tako da je posle toga uvedena i autobuska linija Novi Sad-Kisač. Godine 1986. instalirana je telefonska centrala, 1998. izgrađena kapela na mesnom groblju a u novom milenijumu kapitalne investicije su bile su još uvođenje vodovoda i gasifikacija.
Na osnovu popisa stanovništva 1890. godine u Kisaču je živelo 3992 meštana, od toga 3629 Slovaka, 156 Srba, 56 Mađara, 71 Jevreja i Nemaca. Godine 1971. Kisač je imao 6026 stanovnika, deset godina kasnije 6198 a godine 1991. samo 5854. Ako znamo, da je 1999. godine umrlo 114 ljudi a rodilo se samo 45. dece, jasno je da mesto stari a natalitet i pored relativno dobre osiguranosti porodica, enormno opada.
Mihal Gombar, učitelj