Nobelova nagrada za književnost - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 30
  1. #16

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    1916

    Verner fon Hajdenštam



    Švedski pesnik i romanopisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1916. Bio je član Švedske akademije od 1912. U većini svojih dela opisuje švedski karakter, život i tradicije, često sa jasno patriotskim pogledom na svet.

    Rođen je u Olshameru u plemićkoj porodici. Studirao je slikanje na akademiji u Stotholmu, ali napustio je studije i krenuo da putuje Evropom, afrikom i istočnim zemljama. Napisao je Hodočašće:godine lutanja. Bila je to zbirka pesama inspirisana njegovim putovanjima po istoku. Napustio je naturalizam, koji je tada bio dominantan u švedskoj literaturi.

    Ljubav za lepotu pokazao je alegoričnim romanom Hans Alienus (1892), Pesmama (1895) i jednim istorijskim romanom Karolinerna. Napisao je u dva toma Drvo Folkunga (1905-1907), koji su inspirisani epskom pričom o vođama švedskog klana za vreme srednjeg veka.

    Njegova zbirka pesama Nya Dikter štampana je 1915, a tematski je vezana za filozofske teme, uglavnom o uzdignuću čoveka i boljem čovečanstvu. Umro je 1940. u Ovralidu.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #17

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    ISAK BASEVIS SINGER - NOBELOVA NAGRADA ZA KNJIZEVNOST 1978.GOD.

    Rođen je u židovskoj porodici 1904. godine u malom mestu u Radzymin u Poljskoj. Posle nekoliko godina porodica se seli u Varšavu, gde otac postaje rabinom. U Varšavi započinje osnovnu školu, takozvani mesni heder. Kada je Nemačka 1915. okupirala Varšavu, život za Singerove postaje sve teži. Kako bi izbegli glad i bedu majka sa Isakom i mlađim bratom 1917. godine seli u Bilograj. U Bilograju Isak živi do 1923.godine. U tom malom mestu Isak je odgajan u duhu židovske tradicije. Iako se bunio što je bio udaljen od Varšave i kuturnih zbivanja, kasnije će često pričati kako je upravo tu našao duhovnu hranu koja će ga održavati do kraja života. Kao 17-godišnjak, godine 1921. upisuje se u rabinsko sjemenište u Varšavi. No, već 1922. se vraća ponovo u Bilograj, gde podučava hebrejski. Sledeće 1923.godine, ponovno se vraća u Varšavu i radi kao korektor u jednom jidiš časopisu za književnost. Jidiš je jezik istočnoeuropskih Židova, nastao u srednjem veku, 9-10 st. Od 14. veka, Židovi, koji su proterani iz Nemačke proširili ga u poljskim i ruskim zemljama. Iseljavanjem se raširio u Sjedinjenje Američke Države, Kanadi i Izraelu. Piše se hebrejskim pismom. Piše prikaze za novine i prevodi romane. Uskoro pod pseudonimom objavljuje svoju prvu prozu pod nazivom U starosti. Nagrađen je prvom nagradom na književnom takmicenju. Druga priča pod nazivom Sveće objavljena je pod imenom njegove majke. Svoje prve utiske iz Varšave Singer opisuje u memoarskoj prozi Mladi čovek u potrazi za ljubavlju. Objavljena je na engleskom jeziku iste godine kada je primao Nobelovu nagradu, dakle 1978.godine. Svoj prvi roman nazvao je Sotona u Goraju. Radnja je smeštena u Poljsku u XIX. veka. Priča je to o lažnom Mesiji i mesijanstvu koji izaziva histeriju. Godine 1935. seli se u Sjedinjenje Američke Države, gde doživljava svoju punu afirmaciju. Iza ovoga prvoga romana sledio je roman Moskatovi. Pisan na engleskom jeziku 1950.godine. To je porodicna hronika. Sledeći roman je Dvorac pisan 1967.godine, te roman Imanje 1969. godine, koji prikazuju raspadanje pojedinih porodica. Roman: Neprijatelji, priča o ljubavi, napisan 1972.godine, nalik je pričama koje se događaju u New Yorku. Radnja romana smeštena je u New York. Glavni junak i junakinja opterećeni su svojom prošlošću koju pokušavaju prevladati na različite načine. Roman je jedna od najlepših ljubavnih priča napisanih u poslednjih nekoliko desetina godina. Godine 1978. Singer dobija Nobelovu nagradu za književnost. Singerov golem rad, nekoliko velikih romana, bezbroj priča koje su sabrane u nekoliko zbirki, nekoliko pozorisnih predstava, mnoštvo memoarskih zapisa, pripovedaka za decu, ostaće trajnom baštinom jidiš i američke literature. Singer je umro 1991.godine, kao poslednji veliki jidiš pisac, ali i kao vesnik neke nove jidiš književnosti.

    Dela:

    * "U sudištu moga oca" 1950.g.
    * "Sotona u Goraju" 1955.g.
    * "Moskatovi", 1950.g.
    * "Dvorac", 1967.g.
    * "Imanje", 1970.g.
    * "Gimpel Luda" 1957.g.
    * "Lublinski čarobnjak" 1960.g.
    * "Spinoza s tržnice" , 1961.g.
    "Rob", 1962.g.
    * "Neprijatelji: priča o ljubavi", 1972.g. i mnoge druge manje poznate priče i pripovetke.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  3. #18

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    1917

    Karl Adolf Gjelerup



    Danski knjizevnik 1857-1919;pisao je romane,drame,putopise, na danskom i nemackom jeziku.

    Henrik Pontopidan



    (Fredericia, 24. jul 1857. - Ordrup kraj Kopenhagena, 21. avgust 1943.), danski književnik

    Pisao je romane, novele i drame u kojima se nemilosrdno razračunava sa zabludama društvene, političke i vjerske naravi. Glavni je problem njegove proze sukob ideala i svakidašnjice. Godine 1917. dobio je zajedno s danskim književnikom K. Gjelerupom, Nobelovu nagradu za književnost.

    Djela:

    * "Sretni Per"
    * "Carstvo smrti"
    * "Obećana zemlja"
    * "Romani i pripovijetke"
    Poruku je izmenio Kalina, 11.08.2008 u 17:06
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  4. #19

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    1918

    Nije dodeljena

    1919


    Karl Špiteler



    (nem. Carl Spitteler) (24. april 1845 29. decembar 1924), švajcarski književnik, pesnik , pisac eseja i romana.

    Bio je privatni učitelj osam godina u Rusiji i Finskoj. Svoje najveće poetsko delo Prometej i Epimetej napisao je 1881, kada se vratio. Mnogi to njegovo delo upoređuju sa Ničeovim delom Tako je govorio Zaratustra. Nakon toga nekoliko godina je zarađivao kao učitelj i ako novinar. Tada započinje da se okušava u većem raspomi knjoževnih oblika. Zahvaljujući nasledstvu preseljava se u Lucern 1892. i omogućeno mu je da se posveti kreativnom radu. Njegovo drugo veliko delo, za koje je dobio Nobelovu nagradu je za poetski ep Olimpijsko proleće, koje je pisao od 1900 do 1905, pa je revidirao 1910. Poslednje godine svoga života proveo je nastojeći da ponovo napiše svoj prvi rad. Tokom 1924. pojavilo se pod naslovom Prometej i dugotrpeći.

    Mnoštvo perifernog rada pripada Špitlerovom srednjem periodu. Napisao je u stihovima Ekstramundana 1883., koja se sastoji od sedam kozmičkih mitova. Napisao je i novele Konrad i poručnik. Tu se približio naturalizmu, koji mu je inače bio odbojan.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  5. #20

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    1920

    Knut Hamsun



    Rođen je 1859. a umro je 1952. godine. Posle Ibzena, najpoznatiji je norveški književnik. Tridesetih godina dvadesetog veka bio je angažovan kao političar, promovišući desničarske ideje. Podržavao je nacističku filozofiju i norvešku kvislinšku vladu, zbog čega je bio osuđen na robiju. Dešavalo se da su mu čitaoci, nezadovoljni političkim idejama koje je izlagao u svojim delima, vraćali kupljene knjige. U književnim počecima pisao je romantičarskim stilom koji je naginjao ka modernoj književnosti. Njegovo prvo značajnije delo bilo je Misterije. Neki kritičari su ovo delo nazvali jevanđeljem modernizma, poredeći ga sa delima poput Tako je govorio Zaratustra. Delo je teško žanrovski definisati budući da se u njemu prepliću lirski i epski elementi uz dominantnu iracionalnost koja počiva na kritičkom odnosu prema građanskom društvu i njegovom nastojanju da se oslobodi stvaralačka ličnost. U vreme nastanka "misterija" nastala su i dela Pan i Viktorija. Hamsun je u Viktoriji ispevao himnu ljubavi. Romani Pan i Viktorija su delovi trilogije u koju spada i roman Glad. Pan govori o čoveku koji na bolan način shvata kako stapanje čoveka sa prirodom više nije moguće. Hamsun prikazuje onaj deo ljudske istorije kada je čovek postao bolesno čedo grada. Bavio i dramom i poezijom, ali sa slabijim uspehom. Nikada se nije pokajao zbog svojih političkih uverenja, čak ni u autobiografiji Na zaraslim stazama.

    Rad i dela


    Prvi put je privukao pažnju 1890. godine romanom Glad. U poluautobiografskom delu opisao je pad mladog pisca u ludilo kao rezultat gladi i siromaštva. Kao i u svim ostalim Hamsunovim delima, i u ovom se oseća uticaj Franca Kafke i još nekih pisaca 20. veka, sa unutrašnjim monolozima i bizarnim logičnostima.

    Ostala dela:

    * Pan,
    * Misterije,
    * Blagoslov zemlje,
    * Avgust,
    * Skitnice,
    * Ruža,
    * Po zaraslim stazama,
    * Plodovi zemlje,
    * Nitkov iz skitničkog života,
    * Krug se zatvara,
    * Glas života,
    * Žene na studencu,
    * Viktorija,
    * Urednik Lynge,
    * Zavodnik i druge priče.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #21

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    1921

    Anatol Frans



    Jacques Anatole Franois Thibault (Pariz, 16. april 1844. - Saint-Cyr-sour-Loire*, 12. oktobar 1924.), francuski književnik.

    Rođen u porodici poznatog pariškog knjižara, rano ulazi u svijet knjiga, među kojima će kao književnik i bibliotekar provesti sav svoj život. Alfred Drejfusova afera, u kojoj se oštro založio za reviziju procesa, znači prekretnicu u njegovom životu i stvaranju - izlazi iz knjiške izolacije, pristupa socijalistima i prelazi na ideološki angažovanu književnost.

    U prvom radoblju svog književnog rada Frans je prije svega esteta i diletant, te objavljuje stihove u duhu Parnasa, impresionističke kritike i romane, u kojima, bez obzira tretira li savremenu ("Zločin Silvestra Bonarda", 1881.) ili istorijsku tematiku ("Tais", 1890., "Pečenjarnica kraljice Pedik", 1893. i dr), dominira skepticizam i esteticizam.

    Nakon Drejfusove afere daje oštru društvenu kritiku u "Savremenoj istoriji"' i u nizu filozofsko-satiričkih romana ("Ostrvo pingvina", 1908., "Bogovi žeđaju", 1912, "Pobuna anđela", 1914.). Napisao je i nekoliko djela autobiografskog karaktera ('"Knjiga moga prijatelja"', 1885, '"Mali Pjer"', 1918. i dr.).

    Mada nije nikad postigao široku popularnost, Frans je bio jedan od najistaknutijih književnika na razmeđu vekova i glas svijesti svoje generacije, a skepticizmom, duhovitošću i ironijom, rafiniranim smislom za ljepotu i izvanrednim stilom, privlači i danas intelektualnu književnu publiku.

    Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za 1921. godinu.

    Ostala djela:

    -"Crveni ljiljan"
    -"Život u cvatu"
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  7. #22

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    Nobelova nagrada za književnost 9. oktobra

    Švedska akademija u Stokholmu saopštila je danas da će Nobelova nagrada za književnost biti dodeljena 9. oktobra.



    Akademija, po tradiciji, saopštava datum kada će biti saopšteno ime dobitnika prestižnog priznanja, a to je, takođe po tradiciji, uvek nekog četvrtka u oktobru.

    Vest o datumu dodele nagrade za književnost postavljena je danas na sajt Akademije.

    Sezona dodele Nobelovih nagrada počinje u ponedeljak, 6. oktobra, saopštenjem o laureatu/laureatima za medicinu.

    Izvor B92

  8. #23

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    Francuz Le Klezio dobitnik Nobelove nagrade za književnost

    STOKHOLM , 9. oktobra (Tanjug) - Dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost je francuski pisac Žan-Mari Gistav Le Klezio, saopštio je danas komitet za dodelu nagrada.

    Švedska kraljevska akademija nauka u Stokoholmu odala je priznanje Le Kleziu (68 ) za njegove avanturističke romane, eseje i dečiju književnost.

    Ovo je prvi put da je jedan francuski pisac dobio Nobelovu nagradu za književnost od 1985. godine.

    U saopštenju akademije se navodi da je Le Klezio "autor novih pravaca, poetske avanture i senzualne ekstaze, istraživač ljudskog roda izvan i ispod (granica) vladajuće civilizacije".

    Među njegovim poznatijim književnim delima su "Groznica", "Voljena zemlja", "Rat" i druga.

    Nedavno je objavio jedan od svojih najpotresnijih romana "Tužbalica o gladi", čija se radnja odvija između 1930. i 1940. godine, inspirisan događajima iz života njegove majke.

    Najpoznatije svetske nagrade, koje podrazumevaju ček od 10 miliona kruna (1,4 miliona dolara), dodeljuju se svake godine, a ustanovio ih je, sem nagrade za ekonomiju, švedski industrijalac i pronalazač dinamita Alfred Nobel, čija ih fondacija dodeljuje još od 1901. godine.

    Svečana dodela nagrada biće održana 10. decembra u Stokholmu i Oslu, na dan kada je Nobel preminuo 1896. u San Remu.

    Izvor Tanjug

  9. #24

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    1922. Jacinto Benavente y Martnez


    Hasinto Benavente i Martinez (šp. Jacinto Benavente y Martnez; 12. avgust 1866 – 14. jul 1954) je bio jedan od najpoznatijih španskih dramatičara 20. veka.

    Za svoje doprinose književnosti nagrađen je Nobelovom nagradom za književnost 1922. godine.

    Poznati radovi:

    Hasinto Benavente je napisao 172 dela. Od toga najpoznatiji su:

    * Los intereses creados (1907)
    * Rosas de otoo (1905)
    * Seora ama (1908 )
    * La malquerida (1913)
    * La ciudad alegre y confiada (1916)
    * Campo de armio (1916)
    * Lecciones de buen amor (1924)
    * La mariposa que vol sobre el mar (1926)
    * Pepa Doncel (1928 )
    * Vidas cruzadas (1929)
    * Aves y pjaros (1940)
    * La honradez de la cerradura (1942)
    * La infanzona (1945)
    * Titania (1946)
    * La infanzona (1947)
    * Abdicacin (1948 )
    * Ha llegado Don Juan (1952)
    * El alfiler en la boca (1954)

    izvor: Wikipedia
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  10. #25

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    1923 William Butler Yeats


    William Butler Yeats je bio irski pesnik i dramski pisac, najznačajnija ličnost irskog nacionalnog preporoda, jedan od osnivača i upravnik narodnog pozorišta. Učestvovao u javnom političkom životu i bio senator od 1922. do 1928. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1923. godine.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  11. #26

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost


    Herta Mller
    dobitnica ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost



    Među favoritima na kladionicama je ove godine vodio izrealski pisac Amos Oz, a uvijek se pak spominju kandidati za koje se smatra da su ionako odavno trebali dobiti Nobela, kao što su Milan Kundera ili Thomas Pynchon. No bez obzira na sve špekulacije i nagađanja, Nobelovu nagradu za književnost u 2009. godini dobila je, pomalo neočekivano, njemačka književnica Herta Mller, inače rođena u Rumunjskoj kod Temišvara kao pripadnica njemačke manjine. Kao i svake godine, medijima je poslano i kratko obrazloženje odluke osamnaest članova Švedske akademije, u kojem se hvali koncentrirana poezija i iskrena proza kakvu piše 56-godišnja Mller, a naročito pejzaži bezdomnosti koje stvara u svojim romanima posvećenim životu u diktaturi.

    Mller je do 1987. godine živjela u Rumuniji, pod Ceausescuovim režimom, što je ostavilo dubok trag i u njenom pisanju. Nakon što je odbila surađivati s tajnom policijom Securitate, Mller je izgubila posao prevoditeljice u fabrici, a režim ju je nastavio maltretirati. Zbog nepodnošljive cenzure u Rumuniji počinje objavljivati na Zapadu, a onda je prisiljena i emigrirati iz Rumunije. U Berlinu i dalje piše, doživljavajući velike književne uspjehe, te se danas smatra jednom od najuglednijih suvremenih njemačkih književnica. Herta Mller je tek dvanaesta žena koja je dobila Nobelovu nagradu,


    101 radio
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  12. #27

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    Citat vladapera kaže: Pogledaj poruku
    Herta Mller
    dobitnica ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost
    Da li je neko čitao Hertina dela? Gde ih ima? Rado bih da pročitam.


    OVDE - poezija. Govori: Herta Miler


    Herta Miler i o "Fekalnom jeziku, urinalnoj proza, izdajici, partijskoj kurvi"
    OVDE - Sekuritatea pod drugim imenom, Herta Mller, Signandsight, 31.08.2009. Preveo sa engleskog Ivica Pavlović



    O Beogradu, Slobodanu Miloševiću, Šindlerovoj listi...


    Intervju sa Hertom Miler (Herta Mller)

    Pisci nisu nikakvi eksperti


    Zasto misljenju intelektualaca o ratu pridavati poseban znacaj? Pisci ne stoje u centru drustva i kad dodje do pravde ili nepravde cesto govore gluposti. Rumunsko-nemacka knjizevnica Herta Miler nema poverenja ni u zapadnjacke antiratne demonstracije. Radi se vise o antiamerickom refleksu nego o istinskoj brizi za ljudske zivote, kaze ona u intervjuu sa danskim piscem i novinarom Nilsom Barfudom

    Kad smo bili mladi uvek smo gledali TV Beograd. Na primer one velike manifestacije na stadionu gde su mase sacinjavale zive mustre kao na cilimu i koje su se menjale po komandi. Neverovatno! Ali, uvece pod reflektorima sve je izgledalo sablasno. Narocito ogromna Titova bela statua.

    Nemacka knjizevnica Herta Miler, poreklom iz Rumunije, jasno se seca jugoslovenskog zivota s druge strane granice.
    I bila je muzika! Kod nas u Rumuniji je autenticna muzika bila zabranjena, ukljucujuci pravu narodnu muziku, ali i rok i dzez i eksperimentalnu simfonijsku muziku. Causesku je prezirao sve. Ali u Jugoslaviji je to bilo moguce, i rok sa Titom i dzez sa Titom. Zatim je i erotski sve bilo slobodnije na toj strani. Devojke su mogle da pokazu i noge i grudi – samo ako su imale Tita na usnama.

    Jesi li bila u Jugoslaviji?
    Sta mislis! To nije bilo dopusteno. Mi nismo mogli nikuda da putujemo, cak ni u druge komunisticke zemlje. Ali, kad bismo putovali u Bukurest voz je prolazio duz jugoslovenske granice na Dunavu, jedno podugacko parce. Svi bi isli u hodnik da gledaju, bila bi potpuna tisina. Moglo se videti sta ljudi misle. Jugoslavija je bila medjustanica na putu za zapad. Mnoge izbeglice su vracane u Rumuniju. Desavalo se da lesevi plutaju Dunavom. To su bile izbeglice ustreljene u vodi ili pregazene motornim camcem pogranicnih strazara. Ali, na jugoslovenskoj TV smo takodje mogli da gledamo filmove Tarkovskog i da cujemo Alena Ginzberga i Petra Orlovskog. Hvala Beograde! Ti si bio spas moje mladosti!... Hm.

    Sta – hm?
    Cemu sve to zajedno? Bilo je nesto iza toga sto mi iz Causeskuove Rumunije nismo mogli da prozremo kroz tu romantiziranu sliku Jugoslavije: bankrot-ekonomija, centralisticka drzava, kontrola ljudi. Postojala su politicka gonjenja i politicki zatvori za one koji su bili protiv Titovog sistema.

    Postoji li opozicija u Beogradu danas?
    Kako bi mogla da postoji? Dok su ostale istocnoevropske zemlje prolazile kroz promenu 1989. naovamo, pod Milosevicem se nista nije promenilo. Mozda izvestan zaokret. Socijalizam je bio ispraznjen i izduvan. Milosevic je udahnuo zivot oprobanom carobnom sredstvu – nacionalizmu. To je zazarilo obraze mnogima. Ali, kontrola, upravljanje mas-medijima, centralizam – sve je ostalo kao nekad. To sto se desilo je suprotnost demokratizaciji. Zatim su dosli dobro pripremljeni ratovi koje je ta osiromasena Jugoslavija vodila protiv vlastitog naroda. I sada je NATO – ne Milosevic – kriv za sve uzase koji se dogadjaju. Krivi ga cak i srpska opozicija.

    Nedavno je ipak upuceno otvoreno pismo 27 srpskih opozicionara koji kritikuju proterivanje s Kosova...

    ... da, ali posebno osudjuju NATO bombardovanje. Kakva je to opozicija koja ne zeli pre svega da srusi diktatora, vec se zadovoljava time da ga kritikuje sto unistava jednu manjinu u zemlji i stavlja sebe u istu ravan?

    Sta onda da radi srpska opozicija?

    Ako ne beze, sto su mnogi vec ucinili, onda neka cute dok ne smognu da progovore slobodno i iz sveg srca. Srpski novinar Slavko Curuvija je nedavno ubijen na otvorenom zato sto je bezrezervno izrekao svoje misljenje. S poluistinama se covek samo kompromituje i cini vise stete nego koristi.

    Kako tumacis antiratne demonstracije na Zapadu i njihov motiv?
    Klasicni antiamerikanizam je jedan faktor. Nepromenjen je od 1968. i rata u Vijetnamu. Radi se o vrsti alergije da su Amerikanci automatski najveci prekrsioci. Tako je bilo i za vreme hladnog rata a i za vreme rata u Persijskom zalivu. Pred tim hronicnim fenomenom sve cinjenice padaju u vodu. To je stanoviste koje odavno ne pociva na cinjenicama. Tako je to s predrasudama. Cesto je ista vrsta intelektualaca ta koja ceka da NATO pocini neku gresku. Oni se potajno nadaju da ce mnogi civili izginuti zbog nekog nesporazuma.

    Sta je sustina takve nade?
    Ja verujem da je to zato da bi se moglo reci: Eto, vidite! Sta smo rekli! NATO je organizacija prestupnika! Gospode, zamisli da ja, koja sebe smatram opozicionarem od detinjstva, uhvatim sebe da branim Sarpinga, nemackog ministra odbrane, od pisaca. To je suludo.
    Zatim imamo one zbunjene. One koji nemaju osecanje pravde i nepravde i ne mogu to da razlikuju – ne zato sto su amoralni vec zato sto nikada nisu morali da se izjasne o pravdi i nepravdi. U zapadnim demokratijama postoji veoma rasireno slepilo kad su u pitanju diktature. Mnogi ne mogu da shvate koliko je jaka diktatura u Srbiji, koja je povrh svega vodjena jednim notornim psihopatom koji prezire vlastiti narod koliko prezire i druge. Mnogi ne uvidjaju vezu izmedju Srebrenice i Racka, dva dogadjaja iste vrste.

    Takodje je prvi put posle dugog vremena da nemacki vojnici rizikuju da ucestvuju u ratu.
    Da, to staro osetljivo pitanje imaju li nemacki vojnici pravo da ikada vise udju u rat. Ali, pacifisti stavljaju sve u isti kos. I zbog toga su spremni da dopuste jos jedno masovno ubijanje. Oni naglavacke postavljaju iskustvo s nacizmom i ponasaju se kao da NATO ima nameru da osvoji Beograd.

    U Danskoj se oseca, kod izvesnih, neka vrsta tajnog likovanja pri pomisli da je kineska ambasada pogodjena namerno.
    To je tesko razumeti. Ta potreba da NATO pogresi, cak najradije da se raspadne, je cudna jer uopste ne pociva na ideji sta bi to drugo bilo bolje od NATO-a. Ali, kao sto je poznato, mnogim intelektualcima vise odgovara da budu protiv nego za. To ih, kao, ispunjava. Niti je herojski, niti spektakularno biti saglasan sa mocnicima. Medjutim, sa mikrofonom u ruci ici protiv NATO to je pomalo herojski i uz to sasvim besplatno, bez rizika.

    Cak i ako razbucas Oskaru Fiseru bubne opne?
    Upadljivo je zaista ovog puta kako su mirovnjaci agresivni. Kad sam nedavno napustila jednu panel-diskusiju bilo je problema i pretnja je lezala u vazduhu.

    Otkuda to?

    Postoji jaka iritacija u Nemackoj danas. Pocelo je sa Stazi-debatom i svim onim malim i velikim razracunavanjima u vezi s tim. Atmosfera je postala zagadjena. Kriterijumi su se razvodnili. Prilicno brzo se vise nije znalo ko je zrtva a ko je dzelat. Ta pomucenost je, verujem, izbila na videlo kao neka agresivnost. Primecuje se da se neki, cak i medju onima koji pisu, ustezu da otvoreno iskazu svoje misljenje.

    Zar pisci inace nisu savest nacije?

    Ne, zaista ne, cak i ako oni vole to da cuju. Pogledaj na TV kad novinar kaze: Vi, koji ste strucnjak za individualne, licne stvari... ili Vi, koji ste posebno upuceni u tajne jezika i posebne mogucnosti... Pogledaj kako se uvijaju, pisci! Ali, oni i nisu savest nacije. To je pateticno i nicemu ne sluzi. Pisci nisu centar drustva. Pisci su to samo u diktaturama, gde drzavi za svoju propagandu trebaju oni i njihove knjige.

    A jezik?
    Ni tu mi nismo strucnjaci. Narod, na primer, nema sta da nauci od mog jezika. U stvari je obrnuto. Ja ucim od jezika koji narod koristi. A najmanje su pisci strucnjaci kad se izjasnjavaju kao generali ili socioekonomi ili strucnjaci za oruzje. Amerika je pod konstantnom sumnjom da se povodi ekonomskim i drugim komplikovanim motivima kad ucestvuje u ratu u Evropi. Niko se ne pita koju radnju vodi Milosevic. On i njegov klan su se ogromno obogatili zahvaljujuci ratu. To rade svi diktatori kad ratuju. Sto se oruzja tice, trebalo bi biti zadovoljan da se ove skupe masine koriste za pravednu stvar a ne za nepravednu. To je nesto sto je pod kontrolom 19 nacija i njihovih vlada od kojih svaka odgovara pred svojim stanovnistvom. Milosevic ne odgovara ni pred kim. A on je jedini koji je mogao svoj narod da postedi ovih bombardovanja. Drugo je sto ova bombardovanja njemu veoma odgovaraju.

    Na koji nacin?
    On je godinama ruinirao zemlju svojim ratovima. Sada moze da krivi NATO za osiromasenje.

    Postoji zabrinutost da ce NATO razoriti televiziju Srbije. Zar to ne bi bilo krsenje slobode govora?
    Da bi Srbi osecali da su zrtve kao Jevreji na srpskoj TV prikazuje se Sindlerova lista. Zar to nije perfidno? S druge strane, CNN slike izbeglickih logora u Makedoniji objasnjavaju se u Srbiji kao holivudski proizvodi. Nije tesko vecini Srba da u to poveruje. Oni rado veruju da je Klinton sef za Holivud. Milosevic u Srbiji ima poslednju rec u filmskoj produkciji. Sve to je necuveno perverzno. Televizija je prvoklasno orudje modernog diktatora za zaglupljivanje i zaslepljivanje svog naroda. Ali, mi na Zapadu verujemo da je krsenje slobode govora kada se ukloni izvor trovanja.
    U Danskoj se cesto cuju optuzbe: Zasto NATO ne spasava Kurde?
    To pitanje se postavlja i u Nemackoj. Ako nesto ne moze da se uradi na jednom mestu ne iskljucuje se da ne treba zlo spreciti negde drugde. Svaki put bi trebalo da pojedinacni slucaj odredi na koji nacin ce se resiti i kojim sredstvima. Sredstva upotrebljena u slucaju Srbije, nazalost, nisu pomogla. Niko nije verovao da ce Milosevic biti toliko ravnodusan pred tim sto se desava u njegovoj zemlji ili da ce stanovnistvo velikom vecinom prihvatiti njegov cinizam. Jedino sto moze omoguciti promenu je njegov odlazak sa vlasti. Ali to moraju Srbi sami da rese. Vlast bi morala biti smenjena, jednostavno. Ali ne zamenjena nekima od njih koji se nude da je preuzmu. A svakako ne Draskovicem. On je formulisao srpski projekat kratko i jasno: mi hocemo da posrbimo kosovsko stanovnistvo, ako ne pristaju proteracemo ih, a ako ni to ne ide pobicemo ih. Sve je koncentrisano u tri uslova. Bolje se ne moze izraziti. Nije on uzalud pisac.

    Sta vidis kao najveci problem u nacinu vodjenja NATO rata?
    Ja vidim mnoge probleme, ali pre svega one jadne mlade ljude koji ne mogu da dezertiraju, jer se strana na koju bi mogli da prebegnu nalazi visoko u vazduhu iznad Kosova. Zatim, sto se nije pocelo bombardovanjem vladinih zgrada u Beogradu. Milosevicu je receno manje-vise direktno: Nastavi ti samo svoj posao na Kosovu. Niko te nece ometati... Zar nije to vec dovoljno problema, i previse!
    Nils Barfud
    danski pisac i novinar


    Herta Miler je rodjena 1953. godine u selu Nitzkydorf u Rumuniji. Gimnaziju je pohadjala u Temisvaru. Kasnije je studirala nemacki jezik i romanske jezike. Otpustena je s posla i iz jedne fabrike i skole zato sto je odbila da saradjuje sa Siguritate, Causeskuovom tajnom policijom. Posle perioda maltretiranja i ponizavanja prebegla je u Berlin (1987): Nemacka je za mene podjednako strana koliko i za neku osobu iz Turske. Ja sam stranac i imigrant. Jedino sto je nemacko je moj maternji jezik. Herta Miler je do sada objavila vise romana koji su prevodjeni na vise stranih jezika.
    (Ovaj intervju vodjen je krajem aprila ili pocetkom maja, a u maju objavljen u Danskoj i Svedskoj)
    Prevela Ljiljana Boricic, Republika br. 224 - 225

  13. #28

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    Nekoliko kratkih prica Herte Miler, koja je ovogodisnja dobitnica Nobelove nagrade za knjizevnost. Price je sa nemackog prevela Vladislava Gordic, a objavljene su u "Poljima" , broj 365, 1989. godine.


    Onaj ko samo dotiče vazduh, ne otputuje nikud

    Tvoj vrat je beo. Suviše dug, suviše krut za jedno živo biće. Tvoje krilo je belo.

    Toliki prostor i jedan brz pokret u njemu. Koji te zamalo ubio.

    Kljun ti je bled. Sa crnim pervazom oko očiju. Takav je i noću, kad se mesec kupa, progutan u pesku.

    Onaj ko sam dotiče vazduh, ne otputuje nikud.

    Ribe male kao oči mornara. Kad struja menja pravac. Kad se zabranjeni ljudi ljuljuškaju u lakim čamcima. Zakriljuju svetlo. I bacaju mreže.

    Vidiš brodove sa orošenom ogradom kako izvlače iz vode izgubljene okove.

    Flota prekookeanskih brodova i trobojka. Partijske sednice na palubi. Glasovi, drugačiji od vode. Jednogodišnji planovi na rumunskom. Mrtve ribe. Zgasla ljubav prema otadžbini, kad galebovi kriče.

    Katkad su mu misli blede kao tvoje krilo. Moram postati nepodnošljiva i jaka.

    Pomalo kao riba. Pomalo pesak. Pomalo odeća koju imam na sebi. Oko vrata sam pomalo i ja sama, hladni labud koji leti.

    A na obali raste jorgovan. Čas ljubičast, čas žut. I uvek slama. Pucketa dok klizi po peteljkama.

    Kad to krilo ne bi bilo tvoje. Kad taj kljun ne bi bio tvoj. Crni pervaz. Kad ne bi bilo te granice do koje pogled dopire, možda bih mogla da ne vidim orošenu ogradu i mrtvu ribu.

    Možda bih mogla da nosim izgubljene okove koji se vuku po zemlji.

    Neki su prijatelji još mladi. I oni će ostariti, kao i prijatelji koji su još mladi, a već mrtvi.

    Kad tvoj vrat ne bi bio tako krut. On raste kad gledam grobove. Belo kamenje. Hladni labud.

    UDOVICA

    Zato što je svežanj ključeva visio o njenoj ruci dok je zaključavala vrata. Zato što su ključevi, dok ih je okretala u bravi, dotakli njen venčani prsten. Zato što joj je kosa retka kao mreža za kosu.

    Četvorougao dvorišta se svakog dana širi. Tu raste šiprag. Obruč od zove. Trava kojoj ne znam ime.

    Tuda već godinama prolazi njeno lice. Odvajkada. Njeno lice prolazi kroz granje. Njeno lice ulazi u šiprag.

    Leti joj treba najviše vremena da izađe iz šipraga. Zato što je lišće gusto.

    Zato što su senke listova veće od njih samih, veće od žbunja, ponekad pomislim da je ključeve mogla da stavi u lišće. Da ih stavi u senku i zaključa je.

    Stojim iza vrata, iza prozora. Vidim je. A ona mene ne vidi.

    Kad dolazi iz grada, dole u dvorištu, izgleda tako mala. Reklo bi se da joj je kosa gusta. Daljina je varljiva na podnevnom svetlu. Kad mi pogled padne na njenu kosu i kožu glave, znam da je udovica.

    Idući kroz šipražje, nosi novine. Časopise. I mleko. Cveće, jednom nedeljno. Umotano u papir.

    Kada sam kasno uveče posle predstave krenula kući, brzo sam prolazila pored uglova kuća. U sali je bilo toplo od ljudi. Na platnu više nije bilo nikoga. Ruševine i trava. Gestapo i predeo. Duvao je hladan vetar. A film se još prikazivao na asfaltu.

    Prolazim pored šipražja. Obruč od zove. Svežanj ključeva već mi je bio u ruci.

    Onda sam je srela. U prigušenom svetlu, na stepeništu. Išla je nogu pred nogu. Kao da hoda na lestvama.

    Kosa joj je bila proređena. Na škrtom svetlu više se videla koža. Nikada nisam videla toliko kože. Nije mi se javila. Nešto je promrmljala nalik na Noć.

    Prijateljstvo me je kao vrela igla ubolo u čelo. Htela sam nešto da kažem. Uto mi je čelo ponovo postalo bezizražajno. Usta su mi se već bila ukočila. Uto je ona otišla. Osetio se samo dah njene starosti. Bilo mi je zima.

    Zaboravila sam. Mislim da je izbegavam. Ili ona mene. Ko zna.

    Njene godine možda više nisu život. Ali jesu vreme.

    Znam da hoću da je pitam, ali to pitanje je samo senka. Veća od lišća. Veća od šipražja.

    Udovica, ali čija, to hoću da je pitam. Udovica rata. Udovica ovog grada. Šta je ona uradila u tim godinama između dva paradna marša.

    Zova i svežanj ključeva. Koža glave i kosa.

    ČOVEK KOJI NIJE JEO


    Žalosne vrbe vise. Otkrivaju i prekrivaju zemlju. Hoće samo da nam pokažu gde ćemo biti pokopani.

    Uljane boje. I sunce u kamenu. Gvožđe ukrašeno. I golo. Stolovi i stolice u bašti restorana.

    Cvetovi šljive su se zabeleli i preko noći ispupeli iz drveta. Slabašni i beli. Sa žutim prahom u srcu.

    Šta li će pomisliti vetar i larve ako drvo ne procveta. Gusenice su oko grane sebi isprele rukavice.

    Neki čovek nosi kartonski tanjir pun valjušaka prema praznom stolu. Kad podigne ruke, njegovi dlanovi izgledaju uski. Nokti mu se sjaje.

    Čovek brzo žvaće. Ispod očnih duplji i podočnjaka, njegove jagodice se opuštaju.

    Čovek odsutno posmatra reku. Vidi kako se grana savija ka mestu na kom ćemo biti pokopani. On guta.

    Osluškivanje čini pogled ukočenim.

    Mir polako teče. Vetar je brz. Kad leto dođe, lišće vrbe će se okupati u vodi.

    Na ivici čaše ostaje otisak sunčevih usana. Bela pivska pena. Bela zubna gleđ. Mirni zubi. Mlado lice.

    Čovek sedi ispred praznog tanjira. Sunce liže senku njegove ruke. Rukavice gusenica.

    Salo i nokti. Priljubljeno uho.

    Žalosne vrbe hoće samo da pokažu kako se glad preobraća u ustima. Udari jezika. Priljubljeno čelo. Među očima zaparloženo nebo. A ono što mi mislimo da je maska, prekriveno je kosom.

    NA ŽELEZNIČKOJ STANICI


    Kad vetar uskovitla lišće, onda je leto prošlo. Neproživljeni dani hitro nestaju sa kruškinim lišćem.

    Kuće starih ljudi pune su pukotina i žilica, ko dugo živi, ostane bez svog temelja.

    Laste u predgrađu. Grlo im je suvo, njihove glavice spremaju se na put. U druge zemlje, kad odu iz ove. Na ostrvo.

    Hoću li i ja putovati kao divlja ruža. Bodljikava i gola, kad padne mraz, kad lišće bude mlitavo i pocrni od hladnoće. Hoću li ustati iz ovog ponižavajućeg položaja.

    Laste su se navikle na crninu. Samo ih belo perje koje nikad neće izrasti boli dok pevaju.

    Crveni oblaci nad kruškom. Svetlost je kao puder, ne kao krv. Osećam grčeve u stomaku. Hodam polako. Iskopavam šljunak. Nije to ono što sam izgubila. Ako me zemlja ulovi. Zato što nisam lagala, zato što nisam krala. Zato što nisam ubila, ostala sam stranac. Ne puštajte zemlju iz njenog zelenila.

    Zašto mi je prijateljica juče rekla: ti misliš na to.

    Treba li da budem kao ulica. Treba li da budem kao pismo. Treba li da budem kao mrtvac. Kao lutalica, nikad kod kuće. Treba li sebe da podsećam na ono na šta stalno mislim.

    Nosim trulež sa sobom. Nosim i kruškino lišće. Kad se voz zaustavi, u moj kofer ulazi carinik. Svako mesto u koje dođem ubica je.

    Moj razum, htedoh juče reći. Nemam ga više.

    NA VRHOVIMA PRSTIJU

    Kud ja idem, ne vodi nijedan put, i već dugo se nisam ni za korak pomerila.

    Idem iza kamenova, iza dana koji me pritiska.

    I niko ne vidi kako mi se telo trza ispod kože, jer sam obučena.

    I moja je senka nekakva odora, moda koja teče iz usta. U letnju prašinu nosi me moja boja, moj ožiljak.

    Hodam sama, podižući obrve, ja sam bedro, ja sam cipela.

    Nada mnom su glave koje me vide, stoje visoko u vazduhu, odsečene. A oblaci su utopljenici, sivi su, gusti.

    Iz vazduha izgledam mala: u moju kosu, u moje grlo, sa visina silazi vetar od čađi i svetla.

    Celoga dana nešto govorim, kazujem, na nepcu, iza gleđi. I zatvaram usta.

    I dok hodam, ponekad pogledam iza oblaka, i kao da neka težina obuzima moje prste. Raspadam se.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  14. #29

    Treća sreća

    Evo da iz trećeg puta iznesem svoje mišljenje o ovogodišnjem lauratu Nobelove nagrade za književnost.



    Obrazloženje:
    Onjoj kao o čoveku mislim od prilike isto kao o kakvom crvu, s tim što je ona ipak homosapiens.
    A ako neko misli da se može odvojiti njeno političko angažovanje od njenog umetničkog rada, za kojeg je eto dobila Nobelovu nagradu, grdno se vara. A evo i mali, doduše ne baš adekvatan, ali primenljiv primer.
    Jeste li čitali zbirku haiku pesama Adolfa Hitlera?
    Niste? Ma, na stranu njegovo divljaštvo, jeste on bio diktator i ubica, ali pesme su mu tako lepe, pa eto zato bi trebalo da dobije Nobelovu nagradu za književnost.

    Eto. Ko razume, shvatiće.

    Volim prijateljski da karam, bez obaveze da mi se uzvrati. © Maski

  15. #30

    Odgovor: Nobelova nagrada za književnost

    Mario Vargas Liosa

    Nobelova nagrada za književnost za 2010. godinu dodijeljena je peruanskom književniku Mariju Vargasu Llosi za 'kartografski prikaz struktura vlasti i oštre slike otpora, pobune i poraza pojedinca'.

    Jorge Mario Pedro Vargas Llosa, rođen 28. marta 1936., peruanski je književnik, političar, novinar i esejist. Vargas Llosa jedan je od najznačajnijih književnika Latinske Amerike i jedan od vodećih svjetskih autora svoje generacije. Neki literarni kritičari smatraju da Vargas Llosa ima veći međunarodni utjecaj i veći krug čitatelja u svijetu od bilo kojeg drugog pisca Latinske Amerike.

    Ljosa je dobro obrazovan pisac - doktorirao je književnost i živeo je i radio i u Španiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD. Mnogi ga smatraju obnoviteljom latinoameričkog romana", poput Markesa, Kortasara, Fuentesa, Puiga i drugih. Pre Nobela, dobio je više važnih medjunarodnih nagrada za svoju književnost, a bio je i predsednik medjunarodnog PEN kluba.
    Vargas Llosa postaje poznat romanom Grad i psi iz 1962. godine u kojem opisuje odrastanje, a zatim slijedi roman Zelena kuća u kojem se osjeća utjecaj Williama Faulknera. Napisao je i kriminalistički roman Tko je ubio Palomina Montera?, zatim roman Jarčevo slavlje u kojem opisuje vlast Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Erotski romani su mu Posveta pomajci i Don Rigobertova beležnica.

    -razni izvori
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Omiljeni književni lik
    Autor SQUAW u forumu Književnost
    Odgovora: 58
    Poslednja poruka: 26.09.2018, 12:51
  2. Književni konkursi
    Autor gospoica u forumu Književnost
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 18.11.2013, 16:31
  3. Treba li književnost da bude angažovana?
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 25.07.2012, 21:41
  4. Ženska književnost?
    Autor kohili u forumu Književnost
    Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 16.07.2012, 13:30
  5. Književni časopisi
    Autor Kalina u forumu Književnost
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 20.02.2010, 17:01

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •