Teške reči preteške artiljerije
Piše: Branka Dragović Savić
„Prostor za rešenje kosovskog problema sad je tako sužen da i najmanja greška može biti tragična za Srbe i Crnogorce, srpski narod i celokupnu stabilnost u Jugoslaviji“, upozorio je 1987. Dragiša Pavlović neposredno pre razrešenja članstva u CK SK Srbije i dužnosti predsednika beogradske partijske organizacije. To je bio povod za frakcijski obračun komunista Srbije na famoznoj Osmoj sednici, kad je pobedila politika koja se ubrzo pokazala katastrofalnom po Srbiju, ali i njeno okruženje.
Tog 23. septembra, ton prvom danu sednice dao je general Nikola LJubičić, koji je prvi izašao za govornicu i, uz pretnje, ali i obećanja milosti, tražio da se predložene odluke usvoje bez rasprave. Diskusija je ipak otvorena, ali su glavnu reč vodili organizatori unutarpartijskog obračuna, okončanog sledećeg dana. Događaj, koji je javnost pratila s malih ekrana, bio je ipak jasan nagoveštaj trasiranja „nove politike” koja će Srbiju uvesti u „bitku” koja ni do danas nije okončana.
Iako je obećano brzo rešavanje problema na Kosovu, u „bitku“ se nije krenulo od Prištine, već od rušenja vojvođanske autonomije, jer je tadašnja vojvođanska vlast žigosana kao izdajnička i separatistička. U pravom medijskom ratu protiv „autonomaša“, koji su optuživani i za huškanje kosovskih Albanaca na separtizam, javnosti je nametnuta lažna dilema ili „vojvođanska autonomija“ ili „srpska sloga i jedinstvo“. Gubitnik je, naravno, bila Vojvodina.
Kampanja je radikalizovana nakon ubistva vojnika JNA u Paraćinu, koje je počinio Albanac Aziz Keljmendi, nakon čega ja, iako je nedvosmisleno utvrđeno da ubistva nisu nacionalno motivisana, u beogradskim medijima krenula kampanja protiv Albanaca u kojoj se tvrdilo da je to zločin uperen protiv Jugoslavije. Na tu kampanju reagovao je tada prvi čovek beogradskih komunista Dragiša Pavlović, koji je 11. septembra 1987. poručio da se situacija na Kosovu ne može popraviti „olako obećanom brzinom“ – aludirajući na prethodne govore i obećanja Slobodana Miloševića – niti vanrednim stanjem, niti s „populističke ili nacionalističke pozicije“. Ne samo da je bio usamljen kad je nekoliko dana uoči Osme sednice, na sastanku beogradskih komunista kritikovao nacionalističke pojave u Srbiji postavljajući pitanje: „Može li se nacionalizam isprovocirati u nekome kome ne postoji?“ nego će ga te reči brzo koštati „glave“, jer već 23. i 24. septembra na Osmoj sednici, kojom je predsedavao predsednik Predsedništva CK SKS Slobodan Milošević - Pavlović je ogromnom većinom glasova izbačen iz partije.
No, nije Pavlović bio jedini ni najvažniji igrač koji je stajao na putu Miloševiću. Na Osmoj sednici, koje je inače u javnosti ispraćena samo kao jedna u nizu frakcijskih borbi unutar partije, pravi šok izazvao je obračun između do tad najbližih partijskih drugova Slobodana Miloševića i njegovog političkog mentora Ivana Stambolića, predsednika Predsedništva Srbije koji je u decembru iste godine razrešen i s te funkcije. To je bila „nagrada“ za Stambolićevu podršku Miloševiću na izborima za novog vođu partije dve godine ranije.
Pokazalo se da je Milošević zapravo na Osmoj sednici iskoristio Kosovo za obračun s glavnim rivalima – Stambolićem i Pavlovićem, koji su uzalud očekivali da će dobiti podršku partije.
Međutim, samo nekoliko meseci kasnije pokazaće se i da je prava koleteralna šteta, ili, po nekima, čak i cilj ovih „frakcijskih previranja“ u partijskoj organizaciji Srbije bila Vojvodina, čija autonomija je pogažena u „jogurt revoluciji“ godinu dana nakon Osme sednice. Na leto i jesen 1988, „na talasu nezadovoljstva izazvanog albanskim šovinizmom i separatizmom“, Milošević biva proglašen za novog „vožda“ koji je svoju bitku počeo u Vojvodini, ali se ona, nažalost, nije završila na „jogurtu“, već na teškoj artiljeriji. No, ratovima je prethodila serija mitinga, koji su inače bili neuobičajen oblik izražavanja političke volje u jednopartijskom sistemu. To „događanje naroda“ iskorišćeno je najpre za obračun s vojvođanskim rukovodstvom, koje je, koristeći ustavni položaj, pružalo otpor Miloševićevoj ofanzivi.
No, neke dileme o delovanju vojvođanskog rukovodstva u tim dešavanjima i danas su otvorene. Jedna od njih je i da li bi istorija, barem po vojvođansku autonomiju, bila drugačija da su komunisti iz Vojvodine na Osmoj sednici kategorički odrekli podršku Miloševiću. Sudeonici tih dešavanja iz pokrajinske političke elite različito tumače to kakav je zaista stav trebalo zauzeti u tom „srbijanskom partijskom okršaju“. Naime, bilo je i ocena, iako one nisu bile odraz većinskog stava, da bi Pokrajina u toj stvari trebalo da se drži sa strane jer nije do kraja bilo jasno kako će se sukob između „dugogodišnjih prijatelja Ivana i Slobodana u konačnom razviti“. Jer, kako tvrde neki akteri, koji ni 20 godina kasnije ne žele o tim dešavanjima da govore javno, „moglo se desiti da se Ivan i Slobodan za sat vremena izmire i onda okrenu protiv nas iz Pokrajine, što ne bi bilo prvi put“.
Opasne namere nadurenog „deteta”
Piše: Branka Dragović Savić
Po mnogima, prelomni trenutak za obračun sa Stambolićem nije sama Osma sednica već sastanak Predsedništva CK na kojem je nekoliko dana ranije otvoren slučaj Dragiše Pavlovića, koji je tih dan bio izložen nemilosrdnoj medijskoj kampanji. Debata je trajala gotovo 24 sata, a sudeonici tvrde da se Stambolićev nastup svodio na pozive da se sporovi prevaziđu, odnosno da se „Sloba i Buca (Dragiša Pavlović) nađu svakog dana na pola sata razgovora uz kafu, neka piju limunadu, ali mi se čini da ljudski možemo to da premostimo“. „Znam, poznajem ljude. Ne mogu da shvatim da sporovi ne mogu da se premoste. Ja mislim da mogu, jer u drugom slučaju idemo u veliku krizu, s velikim posledicama”, upozoravao je tad Stambolić. Milošević, koji je kao predsednik CK vodio sednicu, odgovorio je, međutim, da se to pitanje ne može svoditi na personalni sukob “kao da se deca međusobno dure”.
I ako je neko od učesnika dolazeći na Osmu sednicu verovao da će dvadesetpetogodišnje prijateljstvo između dvojice čelnih ljudi Srbije biti dovoljno da se prevaziđu nesporazumi koji su uzburkali duhove među komunistima Srbije – doživeo je pravi šok posle nastupa prvog diskutanta.
General Nikola LJubičić, čiji je autoritet među drugovima bio neprikosnoven jer ga niko nije želeo za protivnika, definitivno je odredio tok sednice na kojoj je govorilo gotovo stotinu delagata. Bez mnogo neizvesnosti, umesto polemike, pred očima javnosti odvijala se promocija novog vođe. Naravno, u pripremi sednice nije ništa prepušteno slučaju, pa ni poznati telegrami podrške na kojima su aktivisti partije lojalni Miloševiću predano radili dok je trajala rasprava.
Tri meseca kasnije desio se i konačni obračun Miloševića sa Stambolićem. Ovom činu, u poznatom maniru, prethodili su zahtevi iz raznih mesta po Srbiji za smenu prvog čoveka Predsedništva Srbije. Naravno, u svemu tome Miloševiću pomažu mediji, dok se paralelno “obrađuju” članovi Predsedništva. Stambolić je smenjen na sednici 14. decembra 1987.
Da li se Vojvodina u tim previranjima zaista dvoumila između Ivana i Slobodana?
Istina je da su 33 predstavnika partije iz Vojvodine bili prilično rezervisani i u samoj raspravi i tokom glasanja, iako su se prethodno na sednici Predseništva CK usprotivili takvom metodu unutarpartijskog obračuna. To je u delu javnosti Srbije protumačeno kao “poslovična nezainteresovanost ‘pokrajinaca’ za dešavanja u republičkoj partijskoj organizaciji”. Čak je bilo tumačenja da je Vojvođanima u tom trenutku bliži bio Milošević nego Stambolić.
Naime, mnogi u pokrajinskoj partijskoj organizaciji bili su iznenađeni što se na Osmoj sednici nije čuo stav Vojvodine.
Poznato je da u to vreme u pogledu odnosa prema autonomiji, između Stambolića i Miloševića nije bilo bitnih razlika. To i danas tvrde gotovo svi bivši vojvođanski politički akteri, koji su, pak, jedinstveni i u oceni da je Stambolić bio jugoslovenski opredeljen čovek, te da sigurno nije bio lider za ratnu opciju.
Međutim, “argument” bivših vojvođanskih komunističkih lidera je da je Milošević i bez njihove podrške ili otpora u unutarpartijskom obračunu imao čvrstu većinu. Takođe, oni energično odbacuju optužbe da su se okrenuli Miloševiću, iako su u tom pogledu bili izloženi ogromnim pritiscima. Nije tajna da je Slobodan Milošević uoči Osme sednice neke od vodećih vojvođanskih funkcionera zvao i nekoliko puta u toku noći ne bi li ih pridobio na svoju stranu u obračunu s Ivanom Stambolićem. Za njih je to bio vrhunac apsurda s obzirom na to da su samo dve godine ranije identične “noćne telefonske razgovore” vodili sa Stambolićem koji je tad na njih vršio pritisak zato što su pružali otpor Miloševićevom izboru na čelo komunista Srbije!
Moguće je da su upravo takvi pritisci opredelili ponašanje vojvođanskih delegata na Osmoj sednici. Da li je to bila pogrešna procena koja koja će ih koštati “glave”?
Kako mnogi od njih danas i sami priznaju, ključna greška vojvođanskih komunista u tom periodu bila je što su se u potpunosti oslanjali na savezni Ustav, ali i na krovnu partijsku organizaciju. Iako je, naime, izgledalo da je SKJ ćutke prešao preko dešavanja na Osmoj sednici, ipak je bilo pokušaja da se takav način untarpartijskih obračuna u Srbiji zaustavi. Doduše, preko neformalnih kanala, pošto formalni mehanizmi za to nisu ni postojali. Međutim, Milošević ne samo da nije prihvatio “prijateljske sugestije da se sednica odloži za nedelju dana kako bi se pronašao zajednički jezik i suzbile strasti”, koje je dobio u pauzi sednice, nego ih je revoltirano odbacio kao “mešanje u stvari Srbije kakvo nije zabeleženo u radu partijskih organizacija drugih republika”.
Ne isplati se uvek biti fin
Piše: Branka Dragović Savić
Jedan od najuticajnijih vojvođanskih komunista Boško Krunić, koji je u vreme Osme sednice bio predsednik Predsedništva SKJ, gde je 1988. podneo ostavku a kasnije je i isključen iz partije kao “nosilac autonomaškog separatizma”, Osmoj sednici ipak ne pridaje značaj događaja koji je označio početak kraja Jugoslavije, pa ni Vojvodine, već taj događaj vidi isključivo kao frakcijski obračun. Ipak, smatra da su “Vojvođani na Osmoj sednici pogrešili što su bili uzdržani”. On kaže da je Osma sednica zapravo označila povratak staljinističkog metoda unutarpartijskih obračuna, navodeći da je u tom pogledu general LJubičić odigrao “vrlo mračnu ulogu”.
– Dva dana, koliko je trajala sednica, bilo je blizu sto diskutanata, koji listom, izuzev nekolicine njih, govore protiv Pavlovića. A prvi kamapnju pokreće general LJubičić, koji zapravo daje ton celoj sednici. Kako bi tu Vojvođani mogli da utiču na te odnose i tok sednice koji je već unapred bio pripremljen? I samo glasanje je pokazalo da su skoro svi članovi CK Srbije bili “obrađeni”... Vojvođani se uzdržavaju. Lično mislim da su pogrešili, trebalo je da glasaju protiv, s obrazloženjem da je to metod koji ne prihvataju. Iako bi i u tom slučaju ishod bio isti, ipak bi jedna praksa u odnosima unutar CK Srbije bila dovedena u pitanje, te bi i u jugoslovenskom rukovodstvu drugačije bili intonirani naredni koraci, jer bi morala da se uvaži činjenica da su članova CK iz Vojvodine glasali protiv. To bi nešto značilo i kad je reč o stabilnosti novog režima koji je Milošević tek počeo da stvara – ocenio je Krunić.
Međutim, kako sam kaže, lično nije učestvovao u pripremi Osme sednice, niti je predosećao da će taj događaj imati “nekakav katastrofalan ishod”.
– Intimno sam mislio da će Ivan savladati te probleme, jer on je ipak bio ugledniji i uticajniji u partiji. Međutim, kad se na sednici pojavio general LJubičić, pokazalo se da kuda stvari vode – priča Krunić.
Jedan od tadašnjih pokrajinski funkcionera Slobodna Budakov, koje je bio učesnik Osme sednice, međutim, navodi da vojvođanski komunisti nisu bili unapred instruisani u pogledu držanja na Osmoj sednici, dodajući da “Pokrajinski komitet nije imao praksu da pred sednice CK saziva članove CK iz Vojvodine i s njima dogovara zajednički stav, sem izuzetno”. Septembra 1987. godine neko je očigledno procenio da Osma sednica CK nije u kategoriji “izuzetnih događaja”.
– Bili smo slobodni da se ponašamo na osnovu opštih stavova SK Vojvodine i uoči Osme sednice nije bilo konsultacija u vezi s našim nastupom. Ali, bilo je procena, i to s visokim stepenom saglasnosti među 33 člana CK Srbije iz Vojvodine, da se na toj sednici radi o obračunu u borbi za prestiž u Srbiji između Stambolića i Miloševića – kaže Budakov.
On, međutim, dodaje da se pokazalo da je ta procena Vojvođana bila pogrešna.
– Tu ne mislim na to da li je trebalo diskutovati na toj sednici CK ili ne, već na procenu kakav će rezultat te sednice biti. U tom trenutku nismo dobro procenili da je ta sednica u stvari značila početaka veoma krupnih i dalekosežnih promena u politici Srbije i njenog vrha – istakao je Budakov.
On napominje da je jedina odluka koja je doneta na toj sednici bilo isključenje Dragiše Pavlovića iz Predsedništva CK Srbije, ali da se nakon nje često operisalo terminom „u duhu zaključaka Osme sednice“, iako nikavih drugih zaključaka nije bilo.
– A radi se o tome da je na Osmoj sednici lansirana strateška promena politike u Srbiji, i to na osnovu velikih ambicija Srbije da počne igrati vodeću ulogu u Jugoslaviji. Pošto to na racionalan način nije bilo moguće, onda je ta sednica iskorišćena za podsticanje iracionalne svesti – ocenio je on.
Posle referata uvodničara Zorana Sokolovića, bilo je 94 diskutanta, od kojih više od trećine i nisu bili članovi CK već su tu pozvani po drugim funkcijama. A baš oni su, priseća se Budakov, bili najglasniji u zalagnju za „odlučnost, energičnost, jedinstvo“, uz gomilu fraza koje su potpaljivale emocije.
Nakon toga, po njegovim rečima, u štampi počinju da se lansiraju parole tipa: „Jedna država, jedan Ustav, jedan građanin, jedan glas“, „Srbi na okup“, „Svi Srbi u jednoj državi“...
Srpski maspok s logikom stampeda
Piše: Branka Dragović Savić
U pokrajinskoj partijskoj organizaciji nije bilo zvaničnih reakcija na uzdržan stav Vojvođana na Osmoj sednici. Zatečeni su bili i u partijskoj organizaciji na nivou SFRJ. Boško Krunić, koji je bio prvi čovek CK Jugoslavije, kaže da je bila vidljiva podeljenost u Predsedništvu te partijske organizacije, navodeći da su predstavnci CK iz Crne Gore i Makedonije bili na strani Miloševića, dok su komunisti iz Hrvatske ćutali. Dodao je da su Bosanci već tad bili razjedeni zbog afere “Agrokomerc”, te da su jedino Slovenci tražili “objašnjenje”.
On objašnjava da su inače odnosi između Srbije i Hrvatske odranije uspostavljeni na principu “nemešanja u stvari onih drugih”, dodajući da je tako bilo i za vreme hrvatskog Maspoka, i za vreme obračuna s liberalima u Srbiji.
– Međutim, jedino su Slovenci tražili informacije o tome šta se to dešava u CK Srbije i o samoj Osmoj sednici. I taj upit dolazi iz slovenačke organizacije komunista, a ne njihovog člana Predsedništva jugoslovenskog CK – napominje Krunić.
Zanimljivo je da još jedan zahtev za otvaranje ovog pitanja na nivou krovne komunističke organizacije dolazi sa sasvim neočekivanog mesta – iz JNA.
– Iz Vojske stiže zahtev da se o tom pitanju raspravlja, ali nije jasno šta traže, jer se ne izjašnjavaju ni za Miloševića ni protiv. Zanimljivo je, međutim, da taj zahtev dolazi u trenutku kad general LJubičić, koji je bio Miloševićeva desna ruka na Osmoj sednici, ima još uvek nesporan uticaja u armiji – napomenuo je Krunić.
On, međutim, ukazuje na to da su u jugoslovenskom CK, uprkos podeljenim stavovima u vezi s dešavanjima među komunistima Srbije, ipak “svi bili svesni toga da je ta stvar zavrešena i da se tu više ništa ne može promeniti”.
– Pojela maca pitu! Jer niko ne može naterati CK Srbije da menja odluku s Osme sednice – istakao je naš sagovornik.
Sednica najvišeg partijskog vrha SFRJ, međutim, imala je neočekivan sled. Predsedništvo CK zapravo je ćutke prešlo preko dešavanja u Srbiji pošto nije ni bilo rasprave posle podnošenja izvešataja Slobodana Miloševića o Osmoj sednici, u kojem je on poentirao na postignutom jedinstvu među komunistima Srbije.
– Posle toga tajac, niko ništa ne pita! Ja tri puta insistiram i pitam da li neko želi reč. Niko ništa, uprkos prethodnim zahtevima da se to pitanje otvori. Nije bilo moje da kao predsednik CK kažem kako se ja s tim ne slažem, jer je moj stav o Miloševiću bio poznat, a i sve je već bilo gotovo – ispričao je Krunić.
On smatra da je uverenje dela javnosti kako je Osma sednica bila prelomni trenutak od kojeg kreće i raspad Jugoslavije – pogrešno. Čak tvrdi da je u jugoslovenskim komunističkim partijama bilo većih drama od Osme sednice.
– Događaj u Hrvatskoj s Maspkom pocepao je tamošnje rukovodstvo napola, doduše uz Titovu pomoć i na njegovu intervenciju. U Makedoniji s odlaskom Crvenkovskog takođe imamo dramatične podele. U Srbiji takođe prethodno imamo seču libarala. U Bosni i Hercegovini se nije znalo ko je gde kad se otvorila afera “Agrokomerc”, bili su naprosto imobilisani. A Osma sednica bila je samo jedna od tih drama. Jer, reč je frakcijskom obračunu, koji se ne dešava prvi put – ukazuje Krunić.
Dodaje da je ključni problem bio u tome što se u Srbiji krajem osamdesetih godina nije shvatilo da je Kosovo “živi vulkan kroz ceo 20. vek, koji samo povremeno ima veće ili manje erupcije”.
– Milošević je Kosovo iskoristio na nemoralan način da se obračuna za prevlast unutar Srbije, isturajući pred srpsku javnost tezu o tome da su Pavlović i Stambolić protiv brzog rešavanja tog problema, uprkos stavu saveznog CK koji je, navodno, takođe za radikalno rešenje. Tako će ispasti da je sve odigrano zarad Kosova – kaže on.
Za razliku od njega, Živan Berisavljević, koji je u to vreme bio u Predsedništvu Pokrajinskog komiteta, ocenjuje da je Osma sednica označila prevrat u Srbiji, odnosno “kontarevoluciju i antikomunistički udar”.
– Bio je to srpski maspok, koji je imao logiku stampeda. A nama se na Osmoj sednici desio uprvao taj stampedo, koji je značio da priča o ustavnim promenama u Srbiji zapravo vodi pretvaranju Jugoslavije u dominantno srpsku federaciju, ili, pak, reduciranju na “srbislaviju” s tezom da “svi Srbi treba žive u jednoj državi” – istakao je on.
Berisavljević kaže da je baš tad Milošević prihvatio platformu srpskih nacionalista, stavio se na njeno čelo i postao “izvršni direktor istorijski zlosrećnog programa sa čijim recidivima se i danas suočavamo”.
– Jednostavno, Srbija tad nije mogla stati na onom stepenu reformi za koje je bio spreman da zalegne Ivan Stambolić, jer on nije hteo da ide dalje, i tu ga je Milošević slomio. Sve ostalo je fabula: Mira, Mitevići, Smiljkovići, Pavlovići... – kaže Berisavljević.
Izvor: Dnevnik