Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine
Prikaz rezultata 1 do 14 od ukupno 14
  1. #1

    Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Teške reči preteške artiljerije
    Piše: Branka Dragović Savić


    „Prostor za rešenje kosovskog problema sad je tako sužen da i najmanja greška može biti tragična za Srbe i Crnogorce, srpski narod i celokupnu stabilnost u Jugoslaviji“, upozorio je 1987. Dragiša Pavlović neposredno pre razrešenja članstva u CK SK Srbije i dužnosti predsednika beogradske partijske organizacije. To je bio povod za frakcijski obračun komunista Srbije na famoznoj Osmoj sednici, kad je pobedila politika koja se ubrzo pokazala katastrofalnom po Srbiju, ali i njeno okruženje.
    Tog 23. septembra, ton prvom danu sednice dao je general Nikola LJubičić, koji je prvi izašao za govornicu i, uz pretnje, ali i obećanja milosti, tražio da se predložene odluke usvoje bez rasprave. Diskusija je ipak otvorena, ali su glavnu reč vodili organizatori unutarpartijskog obračuna, okončanog sledećeg dana. Događaj, koji je javnost pratila s malih ekrana, bio je ipak jasan nagoveštaj trasiranja „nove politike” koja će Srbiju uvesti u „bitku” koja ni do danas nije okončana.
    Iako je obećano brzo rešavanje problema na Kosovu, u „bitku“ se nije krenulo od Prištine, već od rušenja vojvođanske autonomije, jer je tadašnja vojvođanska vlast žigosana kao izdajnička i separatistička. U pravom medijskom ratu protiv „autonomaša“, koji su optuživani i za huškanje kosovskih Albanaca na separtizam, javnosti je nametnuta lažna dilema ili „vojvođanska autonomija“ ili „srpska sloga i jedinstvo“. Gubitnik je, naravno, bila Vojvodina.
    Kampanja je radikalizovana nakon ubistva vojnika JNA u Paraćinu, koje je počinio Albanac Aziz Keljmendi, nakon čega ja, iako je nedvosmisleno utvrđeno da ubistva nisu nacionalno motivisana, u beogradskim medijima krenula kampanja protiv Albanaca u kojoj se tvrdilo da je to zločin uperen protiv Jugoslavije. Na tu kampanju reagovao je tada prvi čovek beogradskih komunista Dragiša Pavlović, koji je 11. septembra 1987. poručio da se situacija na Kosovu ne može popraviti „olako obećanom brzinom“ – aludirajući na prethodne govore i obećanja Slobodana Miloševića – niti vanrednim stanjem, niti s „populističke ili nacionalističke pozicije“. Ne samo da je bio usamljen kad je nekoliko dana uoči Osme sednice, na sastanku beogradskih komunista kritikovao nacionalističke pojave u Srbiji postavljajući pitanje: „Može li se nacionalizam isprovocirati u nekome kome ne postoji?“ nego će ga te reči brzo koštati „glave“, jer već 23. i 24. septembra na Osmoj sednici, kojom je predsedavao predsednik Predsedništva CK SKS Slobodan Milošević - Pavlović je ogromnom većinom glasova izbačen iz partije.
    No, nije Pavlović bio jedini ni najvažniji igrač koji je stajao na putu Miloševiću. Na Osmoj sednici, koje je inače u javnosti ispraćena samo kao jedna u nizu frakcijskih borbi unutar partije, pravi šok izazvao je obračun između do tad najbližih partijskih drugova Slobodana Miloševića i njegovog političkog mentora Ivana Stambolića, predsednika Predsedništva Srbije koji je u decembru iste godine razrešen i s te funkcije. To je bila „nagrada“ za Stambolićevu podršku Miloševiću na izborima za novog vođu partije dve godine ranije.
    Pokazalo se da je Milošević zapravo na Osmoj sednici iskoristio Kosovo za obračun s glavnim rivalima – Stambolićem i Pavlovićem, koji su uzalud očekivali da će dobiti podršku partije.
    Međutim, samo nekoliko meseci kasnije pokazaće se i da je prava koleteralna šteta, ili, po nekima, čak i cilj ovih „frakcijskih previranja“ u partijskoj organizaciji Srbije bila Vojvodina, čija autonomija je pogažena u „jogurt revoluciji“ godinu dana nakon Osme sednice. Na leto i jesen 1988, „na talasu nezadovoljstva izazvanog albanskim šovinizmom i separatizmom“, Milošević biva proglašen za novog „vožda“ koji je svoju bitku počeo u Vojvodini, ali se ona, nažalost, nije završila na „jogurtu“, već na teškoj artiljeriji. No, ratovima je prethodila serija mitinga, koji su inače bili neuobičajen oblik izražavanja političke volje u jednopartijskom sistemu. To „događanje naroda“ iskorišćeno je najpre za obračun s vojvođanskim rukovodstvom, koje je, koristeći ustavni položaj, pružalo otpor Miloševićevoj ofanzivi.
    No, neke dileme o delovanju vojvođanskog rukovodstva u tim dešavanjima i danas su otvorene. Jedna od njih je i da li bi istorija, barem po vojvođansku autonomiju, bila drugačija da su komunisti iz Vojvodine na Osmoj sednici kategorički odrekli podršku Miloševiću. Sudeonici tih dešavanja iz pokrajinske političke elite različito tumače to kakav je zaista stav trebalo zauzeti u tom „srbijanskom partijskom okršaju“. Naime, bilo je i ocena, iako one nisu bile odraz većinskog stava, da bi Pokrajina u toj stvari trebalo da se drži sa strane jer nije do kraja bilo jasno kako će se sukob između „dugogodišnjih prijatelja Ivana i Slobodana u konačnom razviti“. Jer, kako tvrde neki akteri, koji ni 20 godina kasnije ne žele o tim dešavanjima da govore javno, „moglo se desiti da se Ivan i Slobodan za sat vremena izmire i onda okrenu protiv nas iz Pokrajine, što ne bi bilo prvi put“.

    Opasne namere nadurenog „deteta”
    Piše: Branka Dragović Savić


    Po mnogima, prelomni trenutak za obračun sa Stambolićem nije sama Osma sednica već sastanak Predsedništva CK na kojem je nekoliko dana ranije otvoren slučaj Dragiše Pavlovića, koji je tih dan bio izložen nemilosrdnoj medijskoj kampanji. Debata je trajala gotovo 24 sata, a sudeonici tvrde da se Stambolićev nastup svodio na pozive da se sporovi prevaziđu, odnosno da se „Sloba i Buca (Dragiša Pavlović) nađu svakog dana na pola sata razgovora uz kafu, neka piju limunadu, ali mi se čini da ljudski možemo to da premostimo“. „Znam, poznajem ljude. Ne mogu da shvatim da sporovi ne mogu da se premoste. Ja mislim da mogu, jer u drugom slučaju idemo u veliku krizu, s velikim posledicama”, upozoravao je tad Stambolić. Milošević, koji je kao predsednik CK vodio sednicu, odgovorio je, međutim, da se to pitanje ne može svoditi na personalni sukob “kao da se deca međusobno dure”.
    I ako je neko od učesnika dolazeći na Osmu sednicu verovao da će dvadesetpetogodišnje prijateljstvo između dvojice čelnih ljudi Srbije biti dovoljno da se prevaziđu nesporazumi koji su uzburkali duhove među komunistima Srbije – doživeo je pravi šok posle nastupa prvog diskutanta.
    General Nikola LJubičić, čiji je autoritet među drugovima bio neprikosnoven jer ga niko nije želeo za protivnika, definitivno je odredio tok sednice na kojoj je govorilo gotovo stotinu delagata. Bez mnogo neizvesnosti, umesto polemike, pred očima javnosti odvijala se promocija novog vođe. Naravno, u pripremi sednice nije ništa prepušteno slučaju, pa ni poznati telegrami podrške na kojima su aktivisti partije lojalni Miloševiću predano radili dok je trajala rasprava.
    Tri meseca kasnije desio se i konačni obračun Miloševića sa Stambolićem. Ovom činu, u poznatom maniru, prethodili su zahtevi iz raznih mesta po Srbiji za smenu prvog čoveka Predsedništva Srbije. Naravno, u svemu tome Miloševiću pomažu mediji, dok se paralelno “obrađuju” članovi Predsedništva. Stambolić je smenjen na sednici 14. decembra 1987.
    Da li se Vojvodina u tim previranjima zaista dvoumila između Ivana i Slobodana?
    Istina je da su 33 predstavnika partije iz Vojvodine bili prilično rezervisani i u samoj raspravi i tokom glasanja, iako su se prethodno na sednici Predseništva CK usprotivili takvom metodu unutarpartijskog obračuna. To je u delu javnosti Srbije protumačeno kao “poslovična nezainteresovanost ‘pokrajinaca’ za dešavanja u republičkoj partijskoj organizaciji”. Čak je bilo tumačenja da je Vojvođanima u tom trenutku bliži bio Milošević nego Stambolić.
    Naime, mnogi u pokrajinskoj partijskoj organizaciji bili su iznenađeni što se na Osmoj sednici nije čuo stav Vojvodine.
    Poznato je da u to vreme u pogledu odnosa prema autonomiji, između Stambolića i Miloševića nije bilo bitnih razlika. To i danas tvrde gotovo svi bivši vojvođanski politički akteri, koji su, pak, jedinstveni i u oceni da je Stambolić bio jugoslovenski opredeljen čovek, te da sigurno nije bio lider za ratnu opciju.
    Međutim, “argument” bivših vojvođanskih komunističkih lidera je da je Milošević i bez njihove podrške ili otpora u unutarpartijskom obračunu imao čvrstu većinu. Takođe, oni energično odbacuju optužbe da su se okrenuli Miloševiću, iako su u tom pogledu bili izloženi ogromnim pritiscima. Nije tajna da je Slobodan Milošević uoči Osme sednice neke od vodećih vojvođanskih funkcionera zvao i nekoliko puta u toku noći ne bi li ih pridobio na svoju stranu u obračunu s Ivanom Stambolićem. Za njih je to bio vrhunac apsurda s obzirom na to da su samo dve godine ranije identične “noćne telefonske razgovore” vodili sa Stambolićem koji je tad na njih vršio pritisak zato što su pružali otpor Miloševićevom izboru na čelo komunista Srbije!
    Moguće je da su upravo takvi pritisci opredelili ponašanje vojvođanskih delegata na Osmoj sednici. Da li je to bila pogrešna procena koja koja će ih koštati “glave”?
    Kako mnogi od njih danas i sami priznaju, ključna greška vojvođanskih komunista u tom periodu bila je što su se u potpunosti oslanjali na savezni Ustav, ali i na krovnu partijsku organizaciju. Iako je, naime, izgledalo da je SKJ ćutke prešao preko dešavanja na Osmoj sednici, ipak je bilo pokušaja da se takav način untarpartijskih obračuna u Srbiji zaustavi. Doduše, preko neformalnih kanala, pošto formalni mehanizmi za to nisu ni postojali. Međutim, Milošević ne samo da nije prihvatio “prijateljske sugestije da se sednica odloži za nedelju dana kako bi se pronašao zajednički jezik i suzbile strasti”, koje je dobio u pauzi sednice, nego ih je revoltirano odbacio kao “mešanje u stvari Srbije kakvo nije zabeleženo u radu partijskih organizacija drugih republika”.

    Ne isplati se uvek biti fin
    Piše: Branka Dragović Savić


    Jedan od najuticajnijih vojvođanskih komunista Boško Krunić, koji je u vreme Osme sednice bio predsednik Predsedništva SKJ, gde je 1988. podneo ostavku a kasnije je i isključen iz partije kao “nosilac autonomaškog separatizma”, Osmoj sednici ipak ne pridaje značaj događaja koji je označio početak kraja Jugoslavije, pa ni Vojvodine, već taj događaj vidi isključivo kao frakcijski obračun. Ipak, smatra da su “Vojvođani na Osmoj sednici pogrešili što su bili uzdržani”. On kaže da je Osma sednica zapravo označila povratak staljinističkog metoda unutarpartijskih obračuna, navodeći da je u tom pogledu general LJubičić odigrao “vrlo mračnu ulogu”.
    – Dva dana, koliko je trajala sednica, bilo je blizu sto diskutanata, koji listom, izuzev nekolicine njih, govore protiv Pavlovića. A prvi kamapnju pokreće general LJubičić, koji zapravo daje ton celoj sednici. Kako bi tu Vojvođani mogli da utiču na te odnose i tok sednice koji je već unapred bio pripremljen? I samo glasanje je pokazalo da su skoro svi članovi CK Srbije bili “obrađeni”... Vojvođani se uzdržavaju. Lično mislim da su pogrešili, trebalo je da glasaju protiv, s obrazloženjem da je to metod koji ne prihvataju. Iako bi i u tom slučaju ishod bio isti, ipak bi jedna praksa u odnosima unutar CK Srbije bila dovedena u pitanje, te bi i u jugoslovenskom rukovodstvu drugačije bili intonirani naredni koraci, jer bi morala da se uvaži činjenica da su članova CK iz Vojvodine glasali protiv. To bi nešto značilo i kad je reč o stabilnosti novog režima koji je Milošević tek počeo da stvara – ocenio je Krunić.
    Međutim, kako sam kaže, lično nije učestvovao u pripremi Osme sednice, niti je predosećao da će taj događaj imati “nekakav katastrofalan ishod”.
    – Intimno sam mislio da će Ivan savladati te probleme, jer on je ipak bio ugledniji i uticajniji u partiji. Međutim, kad se na sednici pojavio general LJubičić, pokazalo se da kuda stvari vode – priča Krunić.
    Jedan od tadašnjih pokrajinski funkcionera Slobodna Budakov, koje je bio učesnik Osme sednice, međutim, navodi da vojvođanski komunisti nisu bili unapred instruisani u pogledu držanja na Osmoj sednici, dodajući da “Pokrajinski komitet nije imao praksu da pred sednice CK saziva članove CK iz Vojvodine i s njima dogovara zajednički stav, sem izuzetno”. Septembra 1987. godine neko je očigledno procenio da Osma sednica CK nije u kategoriji “izuzetnih događaja”.
    – Bili smo slobodni da se ponašamo na osnovu opštih stavova SK Vojvodine i uoči Osme sednice nije bilo konsultacija u vezi s našim nastupom. Ali, bilo je procena, i to s visokim stepenom saglasnosti među 33 člana CK Srbije iz Vojvodine, da se na toj sednici radi o obračunu u borbi za prestiž u Srbiji između Stambolića i Miloševića – kaže Budakov.
    On, međutim, dodaje da se pokazalo da je ta procena Vojvođana bila pogrešna.
    – Tu ne mislim na to da li je trebalo diskutovati na toj sednici CK ili ne, već na procenu kakav će rezultat te sednice biti. U tom trenutku nismo dobro procenili da je ta sednica u stvari značila početaka veoma krupnih i dalekosežnih promena u politici Srbije i njenog vrha – istakao je Budakov.
    On napominje da je jedina odluka koja je doneta na toj sednici bilo isključenje Dragiše Pavlovića iz Predsedništva CK Srbije, ali da se nakon nje često operisalo terminom „u duhu zaključaka Osme sednice“, iako nikavih drugih zaključaka nije bilo.
    – A radi se o tome da je na Osmoj sednici lansirana strateška promena politike u Srbiji, i to na osnovu velikih ambicija Srbije da počne igrati vodeću ulogu u Jugoslaviji. Pošto to na racionalan način nije bilo moguće, onda je ta sednica iskorišćena za podsticanje iracionalne svesti – ocenio je on.
    Posle referata uvodničara Zorana Sokolovića, bilo je 94 diskutanta, od kojih više od trećine i nisu bili članovi CK već su tu pozvani po drugim funkcijama. A baš oni su, priseća se Budakov, bili najglasniji u zalagnju za „odlučnost, energičnost, jedinstvo“, uz gomilu fraza koje su potpaljivale emocije.
    Nakon toga, po njegovim rečima, u štampi počinju da se lansiraju parole tipa: „Jedna država, jedan Ustav, jedan građanin, jedan glas“, „Srbi na okup“, „Svi Srbi u jednoj državi“...

    Srpski maspok s logikom stampeda
    Piše: Branka Dragović Savić


    U pokrajinskoj partijskoj organizaciji nije bilo zvaničnih reakcija na uzdržan stav Vojvođana na Osmoj sednici. Zatečeni su bili i u partijskoj organizaciji na nivou SFRJ. Boško Krunić, koji je bio prvi čovek CK Jugoslavije, kaže da je bila vidljiva podeljenost u Predsedništvu te partijske organizacije, navodeći da su predstavnci CK iz Crne Gore i Makedonije bili na strani Miloševića, dok su komunisti iz Hrvatske ćutali. Dodao je da su Bosanci već tad bili razjedeni zbog afere “Agrokomerc”, te da su jedino Slovenci tražili “objašnjenje”.
    On objašnjava da su inače odnosi između Srbije i Hrvatske odranije uspostavljeni na principu “nemešanja u stvari onih drugih”, dodajući da je tako bilo i za vreme hrvatskog Maspoka, i za vreme obračuna s liberalima u Srbiji.
    – Međutim, jedino su Slovenci tražili informacije o tome šta se to dešava u CK Srbije i o samoj Osmoj sednici. I taj upit dolazi iz slovenačke organizacije komunista, a ne njihovog člana Predsedništva jugoslovenskog CK – napominje Krunić.
    Zanimljivo je da još jedan zahtev za otvaranje ovog pitanja na nivou krovne komunističke organizacije dolazi sa sasvim neočekivanog mesta – iz JNA.
    – Iz Vojske stiže zahtev da se o tom pitanju raspravlja, ali nije jasno šta traže, jer se ne izjašnjavaju ni za Miloševića ni protiv. Zanimljivo je, međutim, da taj zahtev dolazi u trenutku kad general LJubičić, koji je bio Miloševićeva desna ruka na Osmoj sednici, ima još uvek nesporan uticaja u armiji – napomenuo je Krunić.
    On, međutim, ukazuje na to da su u jugoslovenskom CK, uprkos podeljenim stavovima u vezi s dešavanjima među komunistima Srbije, ipak “svi bili svesni toga da je ta stvar zavrešena i da se tu više ništa ne može promeniti”.
    – Pojela maca pitu! Jer niko ne može naterati CK Srbije da menja odluku s Osme sednice – istakao je naš sagovornik.
    Sednica najvišeg partijskog vrha SFRJ, međutim, imala je neočekivan sled. Predsedništvo CK zapravo je ćutke prešlo preko dešavanja u Srbiji pošto nije ni bilo rasprave posle podnošenja izvešataja Slobodana Miloševića o Osmoj sednici, u kojem je on poentirao na postignutom jedinstvu među komunistima Srbije.
    – Posle toga tajac, niko ništa ne pita! Ja tri puta insistiram i pitam da li neko želi reč. Niko ništa, uprkos prethodnim zahtevima da se to pitanje otvori. Nije bilo moje da kao predsednik CK kažem kako se ja s tim ne slažem, jer je moj stav o Miloševiću bio poznat, a i sve je već bilo gotovo – ispričao je Krunić.
    On smatra da je uverenje dela javnosti kako je Osma sednica bila prelomni trenutak od kojeg kreće i raspad Jugoslavije – pogrešno. Čak tvrdi da je u jugoslovenskim komunističkim partijama bilo većih drama od Osme sednice.
    – Događaj u Hrvatskoj s Maspkom pocepao je tamošnje rukovodstvo napola, doduše uz Titovu pomoć i na njegovu intervenciju. U Makedoniji s odlaskom Crvenkovskog takođe imamo dramatične podele. U Srbiji takođe prethodno imamo seču libarala. U Bosni i Hercegovini se nije znalo ko je gde kad se otvorila afera “Agrokomerc”, bili su naprosto imobilisani. A Osma sednica bila je samo jedna od tih drama. Jer, reč je frakcijskom obračunu, koji se ne dešava prvi put – ukazuje Krunić.
    Dodaje da je ključni problem bio u tome što se u Srbiji krajem osamdesetih godina nije shvatilo da je Kosovo “živi vulkan kroz ceo 20. vek, koji samo povremeno ima veće ili manje erupcije”.
    – Milošević je Kosovo iskoristio na nemoralan način da se obračuna za prevlast unutar Srbije, isturajući pred srpsku javnost tezu o tome da su Pavlović i Stambolić protiv brzog rešavanja tog problema, uprkos stavu saveznog CK koji je, navodno, takođe za radikalno rešenje. Tako će ispasti da je sve odigrano zarad Kosova – kaže on.
    Za razliku od njega, Živan Berisavljević, koji je u to vreme bio u Predsedništvu Pokrajinskog komiteta, ocenjuje da je Osma sednica označila prevrat u Srbiji, odnosno “kontarevoluciju i antikomunistički udar”.
    – Bio je to srpski maspok, koji je imao logiku stampeda. A nama se na Osmoj sednici desio uprvao taj stampedo, koji je značio da priča o ustavnim promenama u Srbiji zapravo vodi pretvaranju Jugoslavije u dominantno srpsku federaciju, ili, pak, reduciranju na “srbislaviju” s tezom da “svi Srbi treba žive u jednoj državi” – istakao je on.
    Berisavljević kaže da je baš tad Milošević prihvatio platformu srpskih nacionalista, stavio se na njeno čelo i postao “izvršni direktor istorijski zlosrećnog programa sa čijim recidivima se i danas suočavamo”.
    – Jednostavno, Srbija tad nije mogla stati na onom stepenu reformi za koje je bio spreman da zalegne Ivan Stambolić, jer on nije hteo da ide dalje, i tu ga je Milošević slomio. Sve ostalo je fabula: Mira, Mitevići, Smiljkovići, Pavlovići... – kaže Berisavljević.

    Izvor: Dnevnik
    Poruku je izmenio Bacanin, 08.10.2007 u 22:13
    VOJVODINA U SRCU MOM
      Vrh

  2. #2

    Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Ko to iritira drugove iz Srbije?
    Piše: Branka Dragović Savić


    Većina bivših vojvođanskih komunista danas kaže kako Osma sednica, pa ni njene posledice u pogledu sudbine vojvođanske autonomije, ipak nisu bili iznenađenje. Ali, to se ne bi moglo tvrditi i u pogledu metoda kojima je sprovođena politika utvrđena na Osmoj sednici, koji su ipak za mnoge bili šokantni.
    Po rečima Živana Berisavljevića, frakcijski obračun u partiji Srbije bio je najavljen, i to kroz borbu Slobodana Miloševića za prevlast nad medijima, i u partijskoj organizaciji Beograda.
    Takođe, dodao je da su prvu polovinu osamdesetih obeležili i ogromni pritisci na vojvođanske kadrove na svim partijskim nivoima, jer je vojvođansko rukovodstvo predstvljeno kao “ideološka kolevka autonomističko-separatističkih tendencija u Srbiji, a Vojvodina kao tamni vilajet neslobode i birokratskih obračuna sa svakom slobodoumnom idejom”.
    – Mora se znati da je Milošević tada kontrolisao dva rukovodstva u fazi pripreme Osme sednice. Jedno je bilo Predsedništvo CK Srbije, u kojem jeste bilo kolebanja između Ivana i Slobodana, dok je druga grupa bio Miloševićev “jurišnički odred”, sastvljen od izvršnih sekeratara iz Gradskog komiteta u Beogradu. I oni su bili udarno jezgro koje je Osmu sednicu pripremilo u svakom smislu i osiguralo izrazitu većinu za podršku Miloševiću – kazao je Berisavljević.
    Za sebe kaže da nikad nije bio u dilemi u vezi s tim šta su poruke Osme sednice, navodeći da je Miloševićeva pobeda značila početak kraja za vojvođansku autonomiju. On, međutim, napominje da “ataci na Vojvodinu” ne počinju od Osme sednice, već odranije.
    – Praktično odmah nakon Titove smrti i kosovskih sukoba 1981. godine eskaliraju kontrarevolucionarne platforme u partijskoj organizaciji Srbije – naveo je on.
    Tada, po njegovim rečima, kreće i diskvalifikacija vojvođanskih kadrova, kojima je, između ostalog, spočitavano i “uspostavljanje nekih specijalnih odnosa s partijskim organizacijama Slovenije i Hravtske, i to s antisrpskih pozicija”.
    – Ta navodna sprega sa Slovencima i Hrvatima u stvaranju nekakvog antisrpskog saveza je, naravno, bila besmislica. Iako je s aspekta ekonomske saradnje bilo opravdanja za privrednu sardnju, nje, nažalost, nije bilo koliko je realno. Upravo zbog te priproste optike, iz srbijanske partijske organizacije, koja je u svemu tražila zaveru, značajan deo vojvođanskog rukovodstva bio je protiv jačanja te saradnje s ostalim republikama, navodno “da ne bismo iritirali drugove iz Srbije” – ističe on.
    Berisavljević kaže da je u tim godinama Srbija postala talac teorija o ugroženosti srpskog naroda u Jugoslaviji i neravnopravnosti Srbije u odnosu na druge delove SFRJ. On je ukazao na to da je u tom periodu lansirana i teorija da je idološka kolevka autonomaštva u Vojvodini, a udarna pesnica na Kosovu i Metohiji.
    Naime, već tri godine nakon donošenja Ustava SFRJ iz 1974, rukovdstvo Srbije otvara pitanje položaja autonomija u Srbiji. Tako je 1977. nastala i famozna “plava knjiga” s ciljem sužavanja postojećih autonomija, koja je postala povod kasnijim višegodišnjim raspravama unutar partije. Ova ustavna polemika prvi put se otvara za javnost posle Titove smrti, odnosno pobune na Kosovu 1981. godine, koja je poslužila i kao povod da se otvori pitanje ustavnog položaja Srbije.
    Od tada, kako tvrde tadašnji politički akteri, traje borba između vojvođanskog i srbijanskog rukovodstva unutar partije, koja će se okončati sedam godina kasnije u takozvanoj jogurt-revoluciji rušenjem autonomije.
    I Boško Krunić ukazuje na postojanje ogromnih medijskih pritisaka na vojvođanske komuniste koji datiraju od znatno pre Osme sednice. On kaže da su ti pritisci prerasli u pravi medijski rat od 1981, nakon sednice Predsedništva CK Srbije na kojoj se vojvođansko rukovodstvo usprotivilo ustavnoj reviziji.
    – Konstatno se od 1981. jugoslovenska javnost kljuka s dve teme: Liban i Vojvodina. Kao da za ovaj svet nije postojalo ništa drugo. Naravno, Vojvodina je pominjana kao neko ko je kamen spoticanja u rešavanju kosovskog problema. I dan za danom, javno mnjenje se oblikuje. A medijska moć Vojvodine bila je premala za taj “rat”. Uz to, autonomije nisu bile republike. Jer, iako smo konstitutivni element, mi nismo bili konstituent Jugoslavije u smislu njenog stvaranja na AVNOJ-u i kasnije. Zato je većina drugih članica vršila pritisak na Vojvodinu da se neke od državnih funkcija vrate Republici Srbiji – naveo je on.
    Saglasnost oko ustavnih promena između Novog Sada i Beograda je u takvim okolnostima i postignuta, tako što je Vojvodina prihvatila da se odrekne dela nadležnosti iz oblasti narodne odbrane, međunarodnih veza, državne i javne bezbednosti. Međutim, problem je bio u tome što je ovaj dogovor postignut sa Stambolićem, dok je Milošević za Vojvodinu imao drugi plan.

    Sto špijuna prati autonomaše
    Piše: Branka Dragović Savić


    Iako im javnost i danas spočitava da su lako poklekli, a neki i da su izdali autonomiju, vodeći vojvođanski komunisti tvrde da je vojvođanski otpor trajao mnogo duže, odnosno da je Beograd na vojvođansku autonomiju krenuo mnogo pre “jogurt revolucije”.
    Boško Krunić kaže da razume nezadovoljstvo građana Vojvodine zbog utiska o brzom rušenju pokrajinske vlasti 1988, ali navodi da je njihova bitka za autonomiju trajala gotovo deset godina, još od „plave knjige”, a posebno od 1981, kad se dešava pobuna na Kosovu. U tim ustavnim pregovorima “iza zatvorenih vrata”, po njegovim rečima, vojvođansko rukovodstvo vodilo je “pravu rovovsku borbu”.
    – Nije se slučajno krenulo od Vojvodine, jer ona jeste bila tačka otpora. A te priče kako je lako popustilo vojvođansko rukovodstvo, ili, pak, izdalo autonomiju – apsolutne su besmislice. Ali, činjenica je da većina građana ne zna da se od usvajanja Ustava 1974, preko “plave knjige” i dalje vode teške i mučne rasprave u kojima Vojvodina postojano brani svoju ustavnu poziciju i u tom periodu ima podršku jugoslovenskog rukovodstva. Mi smo iznosili argumente zašto zahtevi za to “visoko podšišivanje autonomija” nisu dobri.
    Ali, morali smo da uvažimo i činjenicu da Srbija jeste republika i da u tom smislu neke ingerencije, kao što je državna bezbednost, međunarodne veze, narodna odbrana i još neka pitanja treba da budu na njoj. Međutim, nismo hteli da popustimo u pogledu raspolaganja fondovima i zakonodavne funkcije jer je to bio temelj autonomnosti. Tu nismo odstupili! – napominje Krunić.
    U završnici ustavnih pregovora, prema tvrdnjama mnogih sudeonika, između dvojice vodećih ljudi Srbije nije bilo bitnih razlika u pogledu pitanja autonomija u Srbiji. To mišljenje deli i Krunić, koji tvrdi da će tek nakon Osme sednice “Slobodan pokazati drugo lice”.
    – Slobodan će posle Osme sednice leći na kurs oslonjen na politički program Memoranduma SANU iz 1986. A to je program ksenofobične i uskonacionalne politike, program nepoverenja prema drugim republikama, program koji dovodi u sumnju i smisao federacije jer definiše neravnopravnost srpskog naroda u SFRJ, program koji sledi anahronu politiku velike Srbije kao alterantivu Jugoslaviji – istakao je Krunić.
    On takođe tvrdi da se izbor Miloševića za šefa komunista Srbije desio protiv volje Vojvođana, koji su “pristanak dali naknadno, i to na isključivo insistiranje Stambolića”. I od tada, kako je rekao, počinje klica nesporazuma i privid jedinstva u CK Srbije.
    – U Srbiji je usud taj obrenovićevski i karađorđevski centralizam i unitarističko poimanje: postoji država, postoji kruna i postoje sreski načelnici, žandarmerijske postave, poreznici i narod. Narod kao masa. Zato je u Beogradu i Vojvodina doživljena samo kao jedan od detaširanih punktova centralne vlasti, te je mnogima i naziv Vojvodine zasmetao, pa ona postaje „sever Srbije“... – ocenjuje Krunić.
    On podseća na to da je parola „foteljaši“ korišćena samo za vojvođanske kadrove, koji su optuživani i da “šuruju s Hrvatima i Slovencima”.
    – To je išlo dotle da kad u Vojvodini dođu na neke razgovore predstavnici iz BiH, sto špijuna proverava šta su to oni ovde tražili. I to je Srbija. Takva je bila i do sedamdesetih godina, ali i nakon Ustava iz 1974, jer nisu mogli da svare samostalnost Vojvođana u upravljanju njenim resursima – kaže on.
    Po mnogima je indikativno to što do Osme sednice dolazi u trenutku kad je već došlo do kompromisa između beogradske i pokrajinske elite o vizuri ustavnih promena. Postavlja se pitanje da li je tim svojevrsnim prevratom u politici komunista Srbije zapravo onemogućena mirna tranzicije Srbije, pa i Jugoslavije? I da li je na Osmoj sednici zapravo data podrška ideji ratnog raspleta, a time sunovratu Srbije koji je usledio devedesetih godina? Jer, utisak je da iz tog ćorsokaka u koji je Srbija tad krenula mnogi još nisu izašli.
    Naime, odlaskom Stambolića radikalno se menja odnos Beograda prema Vojvodini. Dogovor o ustavnim promenama više nikog nije zanimao. “Narod je pisao novi ustav Srbije”, kako su to poverovale stotine hiljada učesnika tromesečnih mitinga širom Srbije, kad je ustoličen novi vođa.
    U tim dešavanjima “pobednici” Osme sednice praktično će postati promoteri, a nešto kasnije i realizatori Memoranduma SANU. Jer, gotovo uvek kad budu zastupali politiku koja je “u duhu zaključaka Osme sednice”, to će se uglavnom poklapati s idejama dokumenta koji je stvorila SANU kao strateški program srpske inteligencije. Memorandum je, između ostalog, najoštrije kritikovao Ustav iz 1974. zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanja Federacije, kao i zbog “veštačkih” administrativnih granica.

    Čopor se brani od čopora
    Piše: Branka Dragović Savić


    „Uoči puča Miloševićevi aktivisti su na „godišnjem odmoru” u južnom Banatu spremali mitinge i održavali tajne sastanke u Pazovi, Pančevu, Vrbasu... A mi smo opet bili suviše sigurni u snagu Ustava”, seća Slobodan Budakov, tada visoki pokrajinski funkcioner
    Iako Osma sednica nije bila otvoreno antivojvođanski intonirana, ona je ipak najavila i događanja koja će uslediti godinu dana kasnije, kad kreće konačni obračun sa vojvođanskim autonomašima.
    Slobodan Budakov smatra da je ono što se na ovim prostorima dešavalo 1988. i kasnije tokom devesetih “na neki način najavljeno atmosferom uspostavljenom na Osmoj sednici”.
    Prva na udaru je bila vojvođanska autonomija, a pod paravnom odbramen Kosova i borbe za jedinstvenu Srbiju.
    Prema rečima Budakova, pripreme za udar na Vojvodinu krenule su ubrzo nakon Osme sednice.
    - Poznato je da su uoči tog udara Miloševićevi aktivisti provodili “godišnji odmor” u Vojvodini, u južnom Banatu, gde su pripremali mitinge. Mimo pokrajisnkog komiteta održavani su tajni sastanci u Pazovi, Pančevu, Vrbasu... Pripremala se atmosfera koja je trebalo da dovede do rušenja rukovodstva u Pokrajini i kasnije do gašenja autonomije. A mi smo opet bili suviše sigurni u snagu Ustava. To je bila jedna vrsta puča! Posle je usledila velike promena kadrova, više nije bila presduna sposobnost, nego samo lojalnost Miloševiću. To je bio period meteorskih uspona ... – podseća Budakov.
    Dodaje da ipak autonomija nije srušena „preko noći“ ili zato što je njeno rukovodstvo „lako popustilo“, već, zbog toga što je “Vojvodina te 1988. ostala sama, jer su ostale republike SFRJ prihvatile tezu da je to unutrašnje pitanje Srbije”.
    - Rušenje autonomije krenulo je rovarenjem kroz “podzemne kanale”, uz ogromne medijske pritiske... - navodi on.
    Budakov kaže da je u tim previranjima Vojvodina izgubila medijski rat, ali da je autonomija izgubljena pravnim nasiljem, odnosno vanistitucionalnim putem. Odbacuje teze po kojima je ponašanje vojvođanskih predstavnika CK u tom dešavanjima opredeljivao i lični strah, a zbog pritisaka koji su nesumnjivo postojali.
    - Straha nije bilo. I mislim da čak nije dobro što ga nije bilo. Jer, uvek smo računnali na to da imamo Ustav koji nam garantuje autonomiju i nismo se plašili toga da će Milošević ići i protiv tog Ustava. Da je bilo straha, možda bi se i mi spremali da drugačije odreagujemo na dešavanja koja su obeležila 1988, uključujući i pad pokrajinske vlasti. A to naše uverenje da Ustav ima snagu da spreči ambicije Miloešvića nisu se pokazale realnim. Niko tad, međutim, nije mogao da zna kojim će se sve sredstvima on služiti da bi ugušio autonomiju – napominje Budakov.
    Mitnizni koji su priređivani širom Srbije tokom leta i rane jeseni 1988. nazvani su potom antibirokratska revolucija, a na njima je slavljena politika budućeg vođe uz parolu: “Oj Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela!” Protesti su počeli 9. jula, mitingom kosovskih Srba u Novom Sadu, koji su tražili smenu najviših rukovodilaca tadašnje pokrajine Vojvodine. Kosovski Srbi su time izražavali protest protiv “albanskog genocida”, a Milošević je odlučio da njihov gnev usmeri protiv vojvođanske vlasti, koja je odbijala da mu se povinuje.
    To “događanje naroda” kroz šezdesetak mitinga održanih širom Srbije, promovisalo je Miloševića u novog nacionalnog vođu. Građani su ga nazivali novom Karađorđem, koji je u prvom “ustanku” pozvao na rušenje “vlade u Novom Sadu”, a sve zbog navodne solidarnosti sa Kosovom. Konačno krunisanje doživeo je 19. novembra 1988. na mitingu na Ušću, pred nekoliko stotina hiljada okupljenih građana.
    A do toga je došlo pošto sa federalnog partijskog nivoa Milošević nije imao ozbiljnije prepreke. CK SKJ zahtevao je od njega “da uloži svoj autoritet kako bi okončao mitinge i kanalisao gnev naroda kroz institucije”. On je, međutim poručio da su mitinzi “poštena, demokratska, i očekivana reakcija”. “Napadnuti su kao Srbi i Crnogorci, napuštaju svoje domove kao Srbi i Crnogorci i, prema tome, brane se kao Srbi i Crnogorci. Ne mogu se okupiti kao Holanđani ili kao protestanti, ili kao radnici na plantažama pamuka, kad niko od njih nije ugrožen na toj osnovi”, izjavio je tad Milošević govoreći o položaju kosovskih Srba.
    A kako je tadašnjnje vojvođansko rukovdstvo reagovalo na taj udar?
    - Vojvodina je napadnuta kao čopor, te smo se i branili kao čopor u tom konačnom obračunu koji je krenuo posle Osme sednice. Napadi na nas vođeni su na najprljaviji način, kompletan medijski potencijal Srbije u kombinaicji sa uličnim jurišnicima stavljen je u funkciju slamanja autonomaša - priča tada pokrajinski funkcioner Žika Berisavljević.
    Politički kadrovi vojvođanske komunističke organizcije proglašeni su za remetilački faktor. A u takozvanoj “jogurt revoluciji” žigosani su kao “foteljaši”, “izdajnici”, “lopovi”...

    Zaludni sastanci talaca u Banovini
    Piše: Branka Dragović Savić


    Dok su zgrade pokrajinske vlasti u Novom Sadu bile opkoljene mitingašima, Nandor Major bio je na sastanku vojvođanskog partijskog vrha, ali nije hteo da učestvuje u razgovorima s delegacijama mitingaša, koji su funkcionere, kad su pokušali da im se obrate, gađali jogurtom
    „Jogurt revolucija” je prvi veliki udar koji je izvela politika Osme sednice. Prema nekim navodima, Milošević je kasnije “priznao” da je vojvođansko rukovodstvo oborio “realizujući platformu s Osme sednice”. I tadašnji vojvođanski čelnici smatraju da su se prvi na udaru našli zato što je Milošević vojvođansko rukovodstvo video kao “smetnju i prepreku” da izvrši reviziju odnosa u SFRJ, što mu je i bio krajnji cilj, mada se u tom periodu još uvek javno zaklinje u to da je za očuvanje Federacije.
    Sem tog “političkog razloga”, kako smatraju neki autonomisti, Milošević je imao još jedan razlog za rušenje autonomije, jer su mu za reviziju odnosa u SFRJ bili neophodni i “vojvođanski resursi”.
    – Vojvodina je Miloševiću trebala za finansiranje ratova u koje će ući dve-tri godine kasnije! – tvrdi Živan Berisavljević.
    Nandor Major, koji je u dva navrata bio predsednik Predsedništva Vojvodine, te važio za vodećeg vojvođanskog političara mađarske narodnosti, smatra da je Osma sednica Miloševiću omogućila da stvori tako monolitnu partijsku organizaciju koja je bila spremna da neodložno izvrši radikalne promene koje je on tražio.
    – Stekao je neophodnu infrastrukturu za pokretanje dalekosežnih akcija. Stambolić je preferirao postupnost, hod po institucijama, sporazumevanje, a Milošević zagovarao nepopustljivost, neodložna dela, nasilna sredstva. Razlika je ipak bila tolika da je Milošević trinaest godina kasnije, kad su se svi njegovi pohodi završili porazima, dao svojoj pretorijanskoj gardi da ubije Stambolića – kaže Major.
    On ukazuje na to da je nekoliko dana pre nego što su “pokretni mitingaši” stigli u Novi Sad u NIN-u objavljen intervju sa Slobodanom Miloševićem, u kojem još nema ni nagoveštaja o antibirokratskoj revoluciji.
    Prema njegovom svedočenju, dolazak mitingaša isforsirali su lideri srpskog nacionalnog pokreta s Kosova, a Milošević se tek nakon “uspešne novosadske promocije” opredelio za sveopštu primenu tog vida političkog delovanja.
    – Miloševićevi ljudi su širom Vojvodine organizovali bezbroj mitinga, tražeći srpsku slogu, a nakon tromesečnog mitingovanja većinsko stanovništvo Vojvodine se, u okolnostima u kojima je vojvođanska autonomija suprotstavljena srpskoj slozi, opredelilo za ovo potonje. Manjinsko stanovništvo je u tome odigralo perifernu ulogu. Tako je vojvođansko rukovodstvo uličnim političkim nasiljem oboreno. Ali to je bio tek početak. Za koji mesec na Kosovu je već primenjeno oružano nasilje protiv albanskih demonstranata koji nisu dali autonomiju – priča Major.
    On kaže da je pod dejstvom tromesečne intenzivne kampanje najaktivniji deo Srba u Vojvodini to uvažio, pa je zato vojvođansko rukovodstvo uzalud pokušalo da organizuje kontramitinge. Kada je u oktobru vojvođansko rukovodstvo konačno oboreno, napominje Major, već ga je i jugoslovenski partijski centar osudio zbog birokratizacije.
    Major priča da je u vreme kada su pokrajinske zgrade u Novom Sadu bile opkoljene mitingašima bio na sastanku vojvođanskog partijskog rukovodstva, ali nije hteo da učestvuje u razgovorima s delegacijama mitingaša, koje su funkcionere, kad su pokušali da im se obrate, gađali jogurtom. Tog dana je dva puta telefonom razgovarao s predsednikom Predsedništva SFRJ Raifom Dizdarevićem.
    – Rekao sam mu da smo taoci mitingaša, koji su agresivni, i da ne znam šta će da bude ukoliko probiju policijski kordon i provale u zgradu.
    Okupljeni mitingaši 6. oktobra tražili su ostavku partijskog rukovodstva, a deo članova tog rukovodstva nije hteo da se Pokrajinski komitet sazove za sutrašnji dan. Major priča da su se satima međusobno ubeđivali, a nikako da dođu do opredeljenja, kao i da je sam sugerisao Milovanu Šogorovu, tadašnjem predsedniku pokrajinskog partijskog rukovodstva, da predlog stavi na glasanje. Čim je doneta potvrdna odluka, po njegovim rečima, pokrajinski funkcioner Đorđe Stojšić je na licu mesta vratio člansku kartu.
    – Odmah sam napustio zgradu pokrajinskog partijskog centra. Ujutru sam sazvao Predsedništvo Vojvodine, usvojili smo informaciju o prilikama u Novom Sadu, koje smo okarakterisali kao vanredne, i poslali je “kolektivnom šefu države” u Beogradu – kaže Major. Dodao je da su tad zgrade Skupštine i vlade Vojvodine još uvek bile opkoljene, te da je bilo i porazbijanih prozora, ali da pokrajinska vlast nije tražila nikakvu intervenciju. Kaže i da je odmah posle usvajanja informacije podneo ostavku na položaj predsednika Predsedništva Vojvodine. Bio je prvi među vojvođanskim čelnicima koji je to učinio. Ostali su isto postupili na poslednjoj sednici tog partijskog rukovodstva koja je usledila istog dana.

    Izvor: Dnevnik
    Poruku je izmenio Bacanin, 08.10.2007 u 22:14
    VOJVODINA U SRCU MOM
      Vrh

  3. #3

    Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Nemoć federacije na samrti
    Piše: Branka Dragović Savić


    Uprkos početnom neslaganju saveznih organa s mitingovanjem po Srbiji, uoči rušenja vojvođanskog rukovodstva Milošević je praktično imao prećutnu saglasnost federalne vlasti. A upravo Federacija je bila ključni adut s kojim su računali vojvođanski rukovodioci, koji se, međutim, pokazao kao najslabija karika.
    Nandor Major priča kako su se u rukovodstvu Jugoslavije svi “naprasno čudili što je vojvođansko rukovodstvo tako lako srušeno”, navodeći da zapravo “nisu hteli da shvate razorno dejstvo nacionalističke mitingaške kampanje koja je pripremana godinama, a odigrala se pred njihovim očima”.
    Ukazuje na to da istu grešku ponavljaju kada ponovo samo oštro osuđuju pokušaj obaranja crnogorskog republičkog rukovodstva samo desetak dana posle dešavanja u Novom Sadu. Po njegovim rečima, tek kad je Milošević i u tome uspeo tri meseca kasnije, više niko u rukovodstvu Federacije nije mogao da se pretvara da ne zna kuda sve vodi.
    No, pre pada Vojvodine Milošević je pokušao da izvede reprizu Osme sednice na saveznom nivou. Po Majorovim rečima, pripremao se da na Prvoj konferenciji SKJ u junu 1988. na saveznom vrhu iznudi preokret. Konferencija je na dnevni red stavila usvajanje idejnih osnova triju reformi: ekonomske i društvene sfere, kao i samog SK. Milošević je istakao da je Srbija spremna da sprovodi predloženu reformu, a Major priča da je njegova retorika bila ista kao na Osmoj sednici.
    „Ako je za ostvarenje zahteva javnosti prepreka u rukovodstvu, ništa razumnije, zaista, nego da rukovodstvo ili postupi u skladu s voljom naroda, ili da narod jednostavno, legalno, civilizovano, bez gneva i patetike, promeni rukovodstvo” – upravo je u ovim Miloševićevim rečima, tvrdi Major, bila preporuka da se širom Jugoslavije sledi primer Srbije.
    – A ustremio se na savezno rukovodstvo jer je predlagao da, ukoliko se do kraja te jeseni ne sprovedu reforme, CK zakaže vanredni kongres kako bi bilo izabrano novo rukovodstvo „koje će imati hrabrosti i sposobnosti da izvrši reformu”. Istu su „olako obećanu brzinu” stambolićevci prethodno odbacili, ali su zato i bili kažnjeni – ističe Major.
    Pošto SKJ nije prihvatio ovaj njegov predlog, Milošević menja politiku. A Major ukazuje na to da taj novi kurs iznosi u jednom predugačkom intervjuu objavljenom 4. jula 1988. u NIN-u.
    – Prvi put obznanjuje novi kurs oslanjajući se samo na sopstveni autoritet, ne obazirajući se na autoritet institucije, u kojoj uvek i drugi ljudi sarađuju u uobličavanju stavova. Hteo je sam da nastupi i odluči. Zar nije s vremena na vreme i Tito obnarodovao svoju politiku preskačući sve institucije, u pismima upućenim članstvu? A u osnovi nove Miloševićeve politike bila je smišljena konfrontacija s ostalim rukovodstvima u zemlji i pokušaj homogenizacije Srpstva približavanjem “kritičkoj inteligenciji” – kaže on.
    Dodaje da Milošević ne vidi razlog za sukob između inteligencije i Saveza komunista, te da ključ za rešavanje problema Srbije vidi u postizanju “sloge”, koju izjednačava s homogenizacijom.
    Politički analitičar Jovan Komšić, koji je u vreme Osme sednice bio direktor novosadske televizije, kaže da je strateška politička greška pokrajinskog rukovodstva bila u zauzimanju nesvrstane pozicije i „lagodnog ignorisanja velike drame koja se tada dešavala u SK Srbije“.
    – Ovako pasivna i neutralna pozicija rezultirala je krahom vojvođanske autonomije posle “blickriga” u „AB revoluciji“ – smatra on.
    A ključni problem, po njemu, bio je u tome što se vojvođanska politička elita oslanjala na doktrinarnu moć Ustava SFRJ, dok je “Milošević shvatio trendove modernog društva, bez obzira na to što je bio demagog”. Dodaje i da se rukvodstvu Pokrajine iz tog perioda takođe može zameriti što nisu posegnuli za mehanizmima provere raspoloženja građana Vojvodine na nekoj vrsti referenduma o statusu Pokrajine.
    Komšić, međutim, ukazuje na to da je greška autonomaša bila i u tome što su se previše oslanjali na druge članice Federacije, jer je to, pokazalo se, “bila računica bez pokrića”.
    I Boško Krunić, tada prvi čovek jugoslovenskih komunista, priznaje da se u tim ključnim trenucima 1988. pokazala nemoć federalnih vlasti SFRJ, koje su, po njemu, ipak kasno shvatile da je ugrožen i opstanak zajedničke države. Krunić tvrdi da u tom periodu takav rasplet ipak nije odgovarao drugim republikama, uprkos tome što ih je Milošević optuživao za secesionizam.
    – Federacija nije bila strukturirana da ima samostalne ingerencije da presuđuje, posebno o dešavanjima u najvećoj republici – tvrdi on.
    Krunić smatra da je zato upravo slom Vojvodine, a ne Osma sednica, označio početak raspada Jugoslavije.

    Pregazio vožd i Drinu i Bosut
    Piše: Branka Dragović Savić


    Boško Krunić kaže da juriš na Vojvodinu oktobra 1988. izveden u okviru realizacije nacionalističkog programa u kojem je Milošević bio samo “udarna pesnica”, i koji se neće zaustaviti na Vojvodini. On napominje da je mitingovanja bilo više u drugim delovima Srbije nego u Vojvodini, te da su se čak prelivali i preko Drine. I upravo taj strah od širenja nemira kod drugih članica Federacije, kako je istakao, bio je presudan za sudbinu vojvođanske autonomije.
    – Otvaralo se takozvano srpsko pitanje, na neprimeren i neuobičajen način. Čak i u Makedoniji. A u Crnoj Gori Dobrica je držao govore o “rasrbljivanju Crnogoraca”... Zato su tu pretnju tek tad osetili u drugim republikama... A pošto je pretilo da će u Jugoslaviji doći do nemira u međunacionalnim odnosima, na nas iz Vojvodine je vršen pritisak iz većine rukovodstava drugih republika SFRJ da se moramo složiti oko ustavnih promena – navodi Krunić.
    Dodaje da niko u SFRJ nije odobravao mitinge, ali su oni ipak krenuli iako ih CK Jugoslavije osuđuje na sednici u julu.
    – To će kao pritisak Srba koji se okupljaju iz svih delova Jugoslavije narasti do kritične mase, nakon čega je u Jugoslaviji sazrelo uverenje da se Jugoslavija mora očuvati, tako što će se očuvati jedinstvo Srbije kroz ustavne promene koje ne bi suštinski narušile autonomiju ali bi zadvoljile republičku vlast, uz odstupanje rukovodstva Pokrajinskog komiteta. Međutim, takvo uverenje zasniva se na lažnom obećanju iz Beograda da se neće dirati autonomnost pokrajina. Međutim, preko noći je sve otišlo! I svi su u Jugoslaviji znali da će se to desiti Vojvodini. Zato ja kažem da se desio “mali Minhen”. Napravljen je jedan truli kompromis jer su svi mislili da će sužavanjem autonomija podmiriti Srbiju i Slobodana Miloševića i taj nezajažljivi velikosrpski unitaristički program. A nisu predosećali da će talas preći i na njihove obale, na šta sam lično upozoravao u okviru CK Jugoslavije. Rekao sam im da se to neće zaustaviti na Drini i Bosutu. I nije se zaustavilo – ističe on.
    Krunić kaže da su tumačenja po kojima je Milošević imao prećutnu podoršku ostalih republika pogrešna pošto je takav razvoj događaja išao u prilog tendencijama koje su se tamo razvijale, a posebno u Hrvatskoj. On tvrdi da Hrvatskoj Miloševićeva politika nikako nije odgovarala u tom periodu, jer su “tamo mislili da je Federacija definitivno uobličena i nisu hteli previše da se mešaju u to da li će pokrajine u okviru Srbije imati veći ili manji stepen autonomnosti”.
    – Pa i Slovenci su nam stalno poručivali da negde moramo popustiti. Na nas u Vojvodini vršen je pritisak i iz Beograda i iz ostalih republika. I mi smo ušli u pregovore o ustavnim promenama i pokazali spremnost za kompromis, ali to očigledno nije zadovoljilo neke apetite – navodi Krunić.
    On kaže da je od preuzimanja vlasti Milošević dobijao ratove za unitarističku Srbiju, koji je Srbiju preveo na vode nacionalističkog projekta. Ali, taj projekat, po njemu, Jugsolavija neće prihvatiti i to će biti razlog raspada Federacije.
    – I zato je on vinovnik tog raspada, a ne Slovenci koji odobravaju proteste rudara Trepče 1989. Milošević polako osvaja prostor i dobija rat unutar SFRJ za centarlizovanu Srbiju s tenedencijom za preuređenje Jugoslavije po modelu koji je propao – tvrdi on.
    Dodao je da je uverenje, koje i danas dominira u javnosti Srbije – da je razlog raspada SFRJ secesionizam drugih republika potpuno pogrešno, dok gušenje autonomija u Srbiji niko više i ne pominje, niti to iko Miloševiću ubraja u greh.
    – Razbijanje Federacije počelo je u Vojvodini, dolaskom na jednonacionalni miting da se viče: “Ubićemo Vlasija!” Odavde je to krenulo i u Crnu Goru, kroz kninsko Kosovo, do Petrove gore... Ta anahrona rojalističko-četnička Srbija je krenula u pohod i nju je Milošević aminovao – ukazuje Krunić.
    On napominje da se tada na svakoj sednici CK Jugoslavije iz Srbije preti da će doći delegacija s Kosova i da će se Srbi iseliti s Kosova ako federalne vlasti i partija ne podrže radikalnije metode rešavanja kosovskog problema. Slični pritisci idu posredno i na druge republike.
    Da je opstanak SFRJ doveden u pitanje mnogima je bilo jasno tek posle “događanja naroda”, kad je 28. juna, na Vidovdan povodom 600-godišnjicu Kosovske bitke Milošević obelodanio svoje prave namere. Kazao je da su tek pod njegovim rukovodstvom ispravljene nepravde nanete srpskom narodu u prošlosti. Najgromoglasniju podršku prisutnih dobio je za poklič: “Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama! One nisu oružane, mada i takve nisu isključene!” Svečanosti na Gazimestanu prisustvao je gotovo ceo diplomatski kor, osim ambasadora SAD Vorena Zimermana. Odazvao se i ceo savezni vrh. Odsutan je bio samo Stipe Šuvar, tada član Predsedništva SFRJ iz Hrvatske.

    Svi Srbi u jednom jendeku
    Piše: Branka Dragović Savić


    Dok je jačao poziciju Srbije unutar Federacije, Milošević je zagovarao očuvanje SFRJ i sebe predstavljao kao jedinog čuvara “socijalističkih vrednosti”, optužujući rukovodstva u drugim republikama za secesionizam. Tako je, suprotno od većine bivših komunista u drugim republikama koji su osnovali nove stranke desnog usmerenja, Milošević napravio SPS. Istovremeno, u ostalim republikama komunizam i Jugoslavija izjednačavaju se s idejom velike Srbije.
    U tom periodu velike sile još uvek nisu bile naklonjene ideji rasturanja Jugoslavije. U međuvremenu, Milošević je uspostavljao kontrolu nad Jugoslovenskom armijom, ali i nad srpskim stanovništvom u drugim republikama koje je bilo protiv otcepljenja od SFRJ. Uz parolu “Svi Srbi u jednoj državi”, zagovarao se opstanak zajedničke države u kojoj bi Srbija imala dominantnu poziciju.
    Naime, pošto je 5. oktobra više desetina hiljada ljudi u Novom Sadu kamenicama i flašama jogurta gađalo zgradu Predsedništva SAP Vojvodine, pokrajinsko rukovodstvo se povuklo – za Miloševića je to značilo još jedan glas u saveznim institucijama. Samo dva dana nakon pada vojvođanskog rukovodstva počeli su protesti i u Crnoj Gori, koji su okončani u januaru 1989, povlačenjem tadašnjeg crnogorskog rukovodstva. Milošević je dobio i “treći glas”.
    Po “četvrti” je otišao na Kosovo. Međutim, kosovski Albanci su ga preduhitrili, proglašavajući generalni štrajk u gotovo svim institucijama sistema u Pokrajini. Rudari u rudniku Stari trg su se zabarikadirali u okna tražeći obustavu najavljenih političkih i ustavnih promena, kao i najavljene smene pokrajinskih funkcionera. Zbog ozbiljnosti situacije, Milošević i tadašnji predsednik Predsedništva CK SKJ Stipe Šuvar otišli su na Kosovo. Milošević, međutim, nije ubedio Albance da prekinu štrajk i situacija je počela da se zaoštrava. A kad je slovenački državni vrh, na čelu s Milanom Kučanom, dao podršku kosovskim rudarima, u Beogradu je pred saveznim parlamentom demonstriralo nekoliko stotina hiljada ljudi, koji su tražili rešavanje situacije na Kosovu i hapšenje Azema Vlasija, tadašnjeg visokog državnog i partijskog kosovskog lidera. Milošević se obratio masi istoga dana i obećao njegovo hapšenje.
    Pošto je dobio podršku jugoslovenskog državnog i partijskog vrha, Milošević je krenuo u akciju, i 3. marta 1989. Predsedništvo SFRJ zavodi vanredno stanje na Kosovu. Istovremeno, specijalne snage srpske policije upale su u rudarska okna i, uz žrtve, ugušile štrajk albanskih rudara. Usledio je talas hapšenja u toj pokrajini, kao i smena kompletnog rukovodstva. I tako je Milošević dobio “četvrti glas”.
    U martu Skupština Srbije usvaja i amandmane na republički Ustav, kojima je i formalno ugušena autonomija pokrajina Vojvodine i Kosmeta. Odredbe saveznog Ustava o pravu predstvaljanja pokrajina u saveznim institucijama ipak su ostale na snazi, što je novo rukovodstvo u Srbiji pokušalo da iskoristi za nastavak započete “AB revolucije” i u drugim delovima SFRJ. Tad, međutim, nailazi na prve ozbiljne otpore, i to prvenstveno iz Slovenije i Hrvatske, kada počinje politička kriza jugoslovenske federacije.
    Pošto Milošević nije uspeo da se domogne odlučujućeg “petog glasa”, a računao je na podršku iz BiH, raspad SFRJ formalno je započeo raspadom SKJ, a nastavio se oružanim sukobima. Najpre u Sloveniji, a potom i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
    Oružanim sukobima prethodio je “bojkot slovenačke robe”, a do te odluke Beograda naprasno dolazi pošto rukovodstvo Slovenije, za razliku od Hrvatske i Bosne i Hercegovine, silom sprečava najavljeni miting u LJubljani 1. decembra 1989. Tako je sprečen Miloševićev pokušaj da “izvozom mitinga” u ostale republike reprizira “antibirokratsku revoluciju” i van Srbije. Zbog toga, prema nekim ocenama, deo vodećih garnitura u drugim jugoslovenskim republikama, a prvenstveno u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, počinje da razmišlja i o drugim opcijama raspleta jugoslovenske političke krize.
    Samo dve republike, kako se smatralo, mogle su da razbiju SFRJ: Srbija i Hrvatska. I dok mnogi sudeonici tog vremena smatraju da Hrvatskoj nikako nije odgovarao takav razvoj događaj u Srbiji, postoje i oni koji politiku hrvatske “šutnje” na zbivanja u Srbiji krajem osamdesetih tumače kao prećutno pristajanja većeg dela hrvatskog vrha na ono što se dešavalo u Srbiji. Slovenci su, pak, pokušali da ponude konstruktivno rešenje, predlažući formiranje asimetrične federacije, ali to nije naišlo na većinsku podršku u Federaciji koja je već bila znatno načeta.

    Izvor: Dnevnik
    Poruku je izmenio Bacanin, 08.10.2007 u 22:14
    VOJVODINA U SRCU MOM
      Vrh

  4. #4

    Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Otišli foteljaši, došli tajkuni
    Piše: Branka Dragović Savić


    Nakon pada pokrajinske vlasti, u Vojvodini se za svega nekoliko meseci desila spektakularna seča kadrova, a ovaj period progonjeni autonomaši nazivaju i “političkom okupacijom Vojvodine”. Ta “okupacija”, međutim, nije bila moguća bez masovne čistke u svim javnim, privrednim, medijskim, kulturnim i drugim ustanovama Pokrajine. Prema nekim računicama, u Vojvodini je u tom periodu maltene preko noći “stradalo” više od 35.000 “kadrova” na različitim nivoima vlasti. A najuticajniji među njima bili su izloženi satanizacija i progonima.
    Koliko je to koštalo vojvođansku javnu scenu? Teško je proceniti. Ali je zasigurno da se taj problem i danas uveliko oseća i u političkom i u privrednom životu, koji pati od akutnog nedostatka kadrova.
    Međutim, ono što je za duži period odložilo ponovno otvaranje pitanja autonomije jeste ekonomsko propadanje Pokrajine u poslednjoj deceniji 20. veka. Prema podacima iz istraživanja nevladine organizacije “Forum V-21”, Vojvodina je od 1989. do 1999. izgubila društveni proizvod vredan gotovo 28 milijardi dolara!
    U tom dokumentu o pljačkanju Vojvodine posle “jogurt revolucije”, navodi se da je Pokrajina 1989. imala oko 3.000 dolara društvenog proizvoda po stanovniku, dok je u užoj Srbiji bio dve hiljade dolara. A nakon “ujedinjenja” države društveni prozvod pao je na oko 1.200 dolara u Vojvodini, odnosno 840 dolara u Srbiji.
    Uz to, spoljni dug Vojvodine 1990, mereno učešćem duga u društvenom proizvodu, bio je preko dva puta manji od zaduženosti Srbije bez pokrajina, odnosno pet i po puta manji od zaduženosti Kosova. Dug Vojvodine iznosio je tad 905 miliona dolara, a Srbije bez pokrajina 3,78 milijarde. Međutim, to što su se manje zaduživali Vojvođanima neće mnogo koristiti pošto sad moraju solidarno da vraćaju i ono što nisu trošili.
    Ovi pokazatelji najbolje ilustruju svu pogubnost politike koja je autonomije proglasila slabim tačkama Republike Srbije. Ekonomski pokazatelji govore upravo suprotno – da je vojvođanska autonomija bila prednost Srbije.
    U publikaciji novinara Dimitrija Boarova “Autonomija se isplati” zaključuje se da je period 14-godišnje autonomije od 1974. za Vojvodinu bio “razdoblje najvećeg prosperiteta u njenoj istoriji”, a da će decenija nakon rušenja te autonomije biti upamćena kao “godine najvećeg vojvođanskog nazadovanja i propasti”. On iznosi pregled društvenog i ekonomskog razvoja Vojvodine u periodu njene pune autonomije, koji sadrži spisak industrijskih ulaganja, kao i ulaganja u poljoprivredu i infrastrukturu.
    „Nakon obaranja vojvođanske autonomije oktobra 1988. ubrzanu političku degradaciju Vojvodine u korak je pratio proces naglog siromašenja njenih građana i ekonomska regresija cele Pokrajine, jer je tek osvojena pokrajina izložena gotovo bukvalnom pljačkanju, da bi se najviše na njenim resusrima finansirali Miloševićevi ratovi po Jugoslaviji”, ocenjuje Boarov, i dodaje da je ekonomsko “raubovanje” Vojvodine nastavljeno i posle demokratskih promena 2000. godine.
    Gušenjem autonomije kreće centralizacija svega gde su se nalazile pare. A prvi na udaru bili su bogati vojvođanski fondovi. I oni koji su na mitinzima s jeseni 1988. skandirali u Novom Sadu “Lopovi, lopovi”, nisu ni slutili kojih tek razmera lopovluk sledi.
    – Vojvodina zapravo postaje komora svih Miloševićevih ratova. Tako je iz Vlade u Beogradu dirigovano koliko će se iz koje vojvođanske firme napuniti šlepera koji će krenuti za Knin ili Banjaluku. Svi ti veliki vojvođanski kombinati plaćali su te ratove – ukazuje danas Boško Krunić.
    I analitičar Jovan Komšić kaže da se posledice te pljačke ekonomskih i seče ljudskih resursa i danas osećaju.
    – Sve je posečeno od iskompleksiranih poluinteligenata, neuspelih, neostvarenih, raznovrsnih saradnika DB-a i drugih službi... Svi autonomisti su proglašeni za neprijatelje države po Staljinovoj formuli borbe za državne interese. I tom kontekstu je političko biće Vojvodine i danas u velikoj meri hendikepirano i blokirano – ocenjuje Komšić.
    On napominje da su na formuli borbe protiv „foteljaša“ iznikli ljudi koji su nakon dve decenije postali hiperbogati tajkuni i posednici ekonomske moći, navodeći da su oni “najdirektniji dokaz da je patriotizam poslednje utočište hulja”.
    – Taj patriotizam koji su propagirali bio je samo licemerna formula za njihovo bogaćenje. A da li je narod naučio tu lekciju? Sve zavisi od toga da li ćemo tražiti odgovore na pitanje koje je otvorila Osma sednica. A te odgovore, koje treba da čujemo od Beograda, još nismo dobili – kaže Komšić, navodeći da je Osma sednica zapravo bila “klasična formula državnog udara i uzurpacije nacionalnog i državnog intersa”.

    Ravnopravni i ravnopravniji narodi
    Piše: Branka Dragović Savić


    ad je reč o istorijskom značaju Osme sednice i njenim posledicama, a posebno u odnosu na gušenje autonomije Vojvodine, mišljenja stručne javnosti i danas su uglavnom kontroverzna. Takvu ocenu deli i istoričar dr Ranko Končar, koji kaže da je tom događaju ipak teško osporiti istorijska svojstva, jer “njime otpočinje proces dublje revizije temeljnih osnova jugoslovenskog društva”.
    – Pre svega mislim na reviziju stavova o nacionalnom i ustavnom pitanju, koji su objektivno predstavljali osnove jugoslovenske državne egzistencije. S tim u vezi radikalizira se pitanje položaja Srbije u jugoslovenskoj federaciji i njene “nejednakosti” s drugim republikama, s obzirom na dve autonomne pokrajine u njenom sastavu – navodi on.
    Iako je, kako ukazuje, ovo pitanje već postavljano od srpskog rukovodstva – krajem pedesetih, te početkom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina – od Osme sednice ono se zaoštrava. Po njemu, to se dešava budući da se jugoslovenski politički i državni vrh posle Tita “pokazao nemoćnim u suprotstavljanju pritiscima iz Srbije, koji su objektivno imali i nacionalistički karakter i široku podršku nacionalista, ponajviše iz intelektualnih krugova”.
    – Izvesno je da tadašnji politički vrh zemlje i ne shvata sve političke implikacije ovih procesa u Srbiji. A politička orijentacija Srbije, posebno Slobodana Miloševića, posle Osme sednice postaje za široke krugove u Srbiji sasvim prijemčiva – ukazuje Konačar.
    On dodaje da se u tom periodu Milošević i dalje zaklinje u socijalistički sistem i Federaciju, uprkos tome što je to bilo u suprotnosti s njegovom vizijom rešenja nacionalnog i ustavnog pitanja Srbije.
    – Ratnu opciju je i prihvatio kada je JNA vojno intervenisala u Sloveniji i uplela se u potonji jugoslovenski rat, ne shvatajući da jugoslovenske republike nisu administrativne jedinice, već države, i da su konstituenti jugoslovenske federacije prema kojima se ne sme primenjivati vojna sila – konstatuje Končar.
    On, međutim, ističe da je Milošević u pogledu karaktera administrativnih granica prihvatao mišljenje “brojne inteligencije koja je tim shvatanjima punila srpsku štampu, stvarajući iluzije kod srpskog naroda, posebno na prostorima drugih republika, o političkoj validnosti drugačijih osnova jugoslovenske federativne državnosti”.
    – Nije se shvatala činjenica da je jugoslovenski federalizam, kako je izvorno utemeljen, izraz istorijske i nacionalne realnosti, a ne moguće supremacije jednog naroda, makar on bio i najbrojniji. Tu ravnopravnost Srbije u jugoslovenskom federalizmu teško su prihvatali delovi srpske političke i nacionalne inteligencije – ističe on.
    U tom kontekstu, po njegovim rečima, može se posmatrati i ustavna degradacija autonomije Vojvodine posle Osme sednice. On dodaje da su politici rukovodstva Srbije od početka smetale autonomne pokrajine.
    – Već od 1945. autonomije se smatraju prelaznim ustavnim rešenjima. Najviše im je smetao status autonomije Vojvodine, koji je ona istorijski stekla u Drugom svetskom ratu, kao i ustavne ingerencije koje su proizašle iz Ustava iz 1974. Otuda nijedno pitanje u Miloševićevoj politici nije dobilo tako svesrdnu nacionalističku podršku kao rušenje autonomnog statusa Vojvodine. Smatralo se da je status Vojvodine separatistički i da ona generira srpski nacionalizam i takozvanu ustavnu neravnopravnost Srbije u jugoslovenskom federalizmu – kaže Končar.
    Zbog toga je, kako je ocenio, rušenje autonomije Vojvodine i izvedeno “tako ponižavajuće i na ulici, kako bi se izrazila jedinstvenost i ogorčenost Srbije zbog svog neravnopravnog ustavnog položaja u jugoslovenskoj federaciji”. On smatra da je ipak indikativno to što ovakav metod i “svojevrsni državni udar” do danas nije naišao na kritički komentar u Srbiji.
    Ocenio je da će zato, u pogledu sudbine Vojvodine, Osma sednica i događaji koji su usledili 1988. u značajnoj meri usporiti procese za obnavljanje ili pak utvrđivanje novog modela autonomije.
    – S obzirom na političke prilike u Srbiji i moguće reakcije u vezi s kosovskim pitanjem, čini se da će povratak autonomije Vojvodine imati usporeniji tok. Međutim, izvesno je da borba za autonomiju Vojvodine neće politički atrofirati. Ona će se, zbog svoje specifične nacionalne strukture i istorijskih osnova, razvijati kao elemenat demokratizacije Srbije i njene evropeizacije – zaključio je Končar.

    Gresi srpske elite
    Piše: Branka Dragović Savić


    Miloševićev režim u samom uzletu moć je crpao prvenstveno zahvaljujući podršci nacionalno orijentisane inetelektualne elite Srbije u tom periodu. U leto 1988. uz njega su stali i najistaknutiji članovi SANU.
    A kakva je uloga elite bila u kreiranju atmosfere koja je dovela do Osme sednice?
    Analitičar Jovan Komšić kaže da je Srbija ipak imala iskustvo tzv. liberalizma i demokratizacije unutar partije na tragu destaljinizacije, ali i iskustvo koraka unazad u kažnjavanju nosilaca liberalnih ideja. Zato je za senzibilnije posmatrače političke scene bilo jasno kuda vodi rezultat Osme sednice, kao i koji su bili motivi za njeno pokretanje.
    – Bilo je ljudi koji su tad već javno upozoravali na opasnosti ideje o potrebi Srbije za novim vođom, koju su artikulisali razni nosioci doktorskih i akademskih titula. Ali, Srbija nije imala sistemsku mogućnost za ravnopravnu debatu o tom pitanju. Ipak je to bila jednopartijska država – ističe Komšić.
    Međutim, on ukazuje na to da se ni 20 godina kasnije nije mnogo toga sistemski promenilo kad je reč o monoplu moći, koji je do danas zadržan i u višepartijskom sistemu. Tako se, po njegovim rečima, i danas politička elita poziva na više nacionalne interese upravo u cilju održanja tog monopola moći koji je karakterisao i jednopartijski sistem. Komšić smatra da je i te 1987. baš taj monopol moći opredelio sudbinu građana, institucija, ekonomije, nacije i istorije.
    – Da tada nije bilo jedne vladajuće partije, stvar bi bila mnogo “čistija”. Pa bismo imali ili pokušaj zavođenja diktature ili nešto drugo. Ovako, imali smo kombinaciju oslobođenih energija i javnog mnjenja, rađanja civilnog društva, otvaranja debata, ali, imali smo i partiju u kojoj je prevladala jedna politička vizija koja je Srbiju koštala pola ili pak čitav vek zaostajanja, te oko sto milijardi dolara ekonomske štete.
    Po Komšićevim rečima, na Osmoj sednici i uoči nje pokazalo se da ideja demokratizacije Srbije nije imala značajniju podršku, već da je “oživljen amalgam staljinističke interpretacije komunizma s verzijom nacionalnog preporoda, tako da je došlo i do ideje o novom vođi, koju je podržala i elita u SANU, ali i značajan deo kulturne elite Srbije”.
    – Naime, te elite su dale podršku raspletu na Osmoj sednici, marginalizujući opasne konsekvence te sednice, definišući je kao samo jedan od poslovičnih obračuna među komunistima – kaže Komšić.
    Podsetio je na to da je Milošević nedugo potom bio krunisan za novog vožda Srbije, i to po iskazu Dobrice Ćosića, koji je rekao da je Milošević posle dugo vremena “prvi lider Srbije koji je shvatio nerešeno srpsko nacionalno pitanje”, nazivajući ga i „Karađorđem 20. veka“.
    – A uz tu podršku Miloševiću u osvit višestranačja to je značilo ustoličenje ideje nacional-staljnističke politike koja će potom početi da se sprovodi donošenjem oktroisanog ustava, nametnutog pre prvih izbora. A sve je to bilo praćeno reinterpretacijom istorije. I taj manir prepravljanja istorije dobio je snagu na Osmoj sednici – istakao je Komšić. Međutim, kako je ukazao, za običnog čoveka previranja na Osmoj sednici nisu bila baš razumljiva.
    Prvi višestranački izbori za Miloševićev SPS bili su samo još jedna odskočna daska. Prilično slaboj opoziciji u Srbiji i nije ostavljeno mnogo prostora, pošto je mitingaška kampanja energiju društva usmerila u drugom pravcu.
    A kad je reč o “armiji” smaknutih vojvođanskih kadrova, njih 1990. nije bilo nigde na političkoj sceni. Oni su prve višestranačke izbore dočekali “u stanju rezignacije čitavom situacijom”, kako danas tvrde bivši vojvođanski komunisti. Borba za autonomiju prepuštena je “novim snagama”, koje su u tu trku ušle s prilično nezavidnih pozicija, jer je dugogodišnja antiautonomaška kampanja učinila svoje. I vojvođanski političari mogli su da nastupe samo sa “separatističkih pozicija”, pa i ako im to nije bila namera.
    Govoreći o povlačenju autonomista početkom devedesetih, Boško Krunić kaže da razmišljanja o nastupu na prvim parlamentarnim izborima u Srbiji u smislu reformisane vojvođanske socijalističke partije tada nisu bila realna, prvenstveno zbog medijskih manipulacija kojima je vojvođanska politička elita bila izložena i praktično onemogućna da politički deluje.
    – Nastala je nova struktura, u kojoj je trebalo početi borbu za stvaranje autonomije, a ne za njeno ponovno uspostavljanje, jer smo je izgubili. Nestalo je Jugoslavije. A novo vreme je tražilo nove snage. I ja sam bio svestan toga. Jedina ozbiljna stranka tada je bila je Liga socijaldemokrata Vojvodine. Pokazalo se, jednostavno, da stari kadrovi ne mogu biti nosioci novog programa. I mudrije je bilo podržati te nove snage – ocenjuje Krunić.

    Gresi srpske elite
    Piše: Branka Dragović Savić


    Ni za mrtve nema milosti

    Srbija je već dve decenije talac Osme sednice. Ali, zato što je to postala dobrovoljno. Ne treba se zavaravati. Nije bilo mnogo otpora u javnosti na poteze koji su povlačeni od pre 20 godina pa do danas, a sve na tragu “zaključaka Osme sednice”. Čak ni posle petooktobarskih demokratskih promena u Srbiji nije nimalo promenjen pristup tom događaju. Kao da je reč o kakvom “svetom zavetu”, ili pak obnovljneoj kletvi cara Lazara.
    O “palim drugovima” Osme sednice govorilo se vrlo retko, ali najčešće su pominjani u negativnom konetkstu.
    Navodno je bivša šefica JUL-a Mirjana Marković o opozicioni prvacima u Srbiji nekad umela govriti kao o “povampirenim kadrovima s Osme sednice”. O poraženim akterima Osme sednice govorio je i lider DSS-a Vojislav Koštunica, kad je kao predsednik SRJ 2001. na konfernciji za novinare – oštro kritikujući Vladu Zorana Đinđića u vreme sukoba u DOS-u nakon ubistva pripadnika DB-a Momira Gavrilovića – kazao: “Masovno su počeli da se oglašavaju i da dižu glave čuveni kadrovi pali na Osmoj sednici CK SK Srbije. Počeli su da se ponašaju kao da je došlo njihovih pet minuta i da je petooktobarska pobeda i njihova pobeda. Kao da je nastupilo vreme za njihovu političku rehabilitaciju, pa i revanšizam”.
    Ta njegova izjava nije, međutim, izazvala ozbiljniju reakciju. Možda zbog toga što u tom trenutku glavni akteri iz tabora poraženih nisu ni bili među živima, ili su se, pak, potpuno povukli iz političkog života.
    Jedan od njih bio je i Ivan Stambolić, koji je 2000. svirepo ubijen po naredbi nekadašnjeg partijskog druga Slobodana Miloševića, kako je utvrđeno u sudskom postupku.
    S obzirom na to da je Osma sednica, po mnogima, bila najava raspada socijalističke Jugoslavije, nameće se pitanje da li je taj proces zaista i okončan. Pogotovo zbog toga što se od te famozne sednice komunista Srbije nije odustalo od zloupotrebe kosovske drame zarad očuvanja vlasti. Zato mnogi aktuelne pregovore o statusu Kosova vide kao poslednju epiziodu tog bolnog procesa raspada SFRJ. Tvrdokorniji autonomaši, pak, smatraju da bi se u tom kontekstu moglo otvoriti i vojvođansko pitanje, uz argument da je od “rušenja Vlade u Novom Sadu” sve i počelo.
    Istoričar Ranko Končar smatra da je proces raspada SFRJ ipak završen.
    – Mislim da je taj proces završen, s obzirom na to da se Jugoslavija raspadala po nacionalnoj osnovi i da su se izdvojili narodi koji su imali status njenog istorijskog konstituenta. Kosovo u tom konteksu ima drugačiju poziciju. Ono nije imalo status konstituenta jugoslovenske federacije, niti ustavna prava na otcepljenje. Otuda je rešenje njegovog položaja specifičnije političke prirode – ukazuje on.
    Bivši vojvođanski funkcioner Slobodan Budakov kaže da činjenica da je Srbija, gotovo dve decenije nakon Osme sednice, donela Ustav koristeći opet kao ključnu argumentaciju odbranu Kosova, potvrđuje da su današnja politička zbivanja zapravo samo nastavak Osme sednice.
    – Ovo je nastavak Osme sednice s Koštunicom i njegovim saradnicima, ali i s nekima koji su mu formalno u opoziciji. A to je, u stvari, nastavak opsednutošću Srbije državnošću, centralizmom i nipodaštavanjem specifičnosti Vojvodine i tretiranjem Vojvodine kao ratnog plena koji treba da bude potčinjen centrali – kaže Budakov.
    Iako je opozicija tokom devedestih Miloševiću kao greh ponekad pripisivala i rušenje vojvođanske autonomije, nakon petooktobarskih demokratskih promena u Srbiji i rušenja Miloševićevog režima tema autonomije otvarana je uz dosta muke. Umesto brzih ustavnih promena i redefinisanja ustavnog položaja Pokrajine, Vojvodina je dobila tzv. omnibus-zakon, koji je trebalo samo da stavi van snage odredbe važećih zakona kojima su derogirane nadležnosti APV po tadašnjem Miloševićevom Ustavu. I taj zakon u republičkom parlamentu izglasan je “na mišiće”.
    Svi zahtevi iz pokrajinskih institucija za jačanje autonomije obično su nailazili na otklon, ili čak gnušanje u „krugu dvojke“. A kad je prošle godine konačno došlo do promene Miloševićevog Ustava, to je učinjeno na osnovu dogovora uskog kruga stranačkih lidera, mimo očiju javnosti, i, naravno, bez konsultacija s vlastima u Vojvodini. Čak i neke stranke koje su učestvovale u izradi najvišeg pravnog akta i njegovoj referendumskoj promociji otvoreno priznaju da pitanje autonomije njime nije najbolje rešeno, te da će ono morati da se reši novim ustavnim promenama. Do tada, o Vojvodini i njenom ustavnom položaju govoriće se, kao što već uobičajeno, u izbornim kampanjama, koje su se pokazale kao najbolji ventil za izduvavanje autonomaških želja.

    Izvor: Dnevnik
    Poruku je izmenio Bacanin, 08.10.2007 u 22:15
    VOJVODINA U SRCU MOM
      Vrh

  5. #5

    Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    I sta sad zelis da postignes ovim postovima?

    Име Војводине на српском значи "војводство". Име носи порекло из 1848, када се регион данашње Војводине знао "Српска Војводина", али данас се назив "српска" не користи, јер је Војводина део Србије..
    Dokle mislis da koristimo neke kopirane istorijske cinjenice? Mani se bre vise separatizma prijatelju,ima nesto vaznije od NOVACA..
    Poruku je izmenio BaneK, 09.10.2007 u 07:05 Razlog: uzastopni postovi
    Банатска равница,српска лепотица..
      Vrh

  6. #6

    Odgovor: Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Citat Elita kaže: Pogledaj poruku
    I sta sad zelis da postignes ovim postovima?

    Име Војводине на српском значи "војводство". Име носи порекло из 1848, када се регион данашње Војводине знао "Српска Војводина", али данас се назив "српска" не користи, јер је Војводина део Србије..
    Dokle mislis da koristimo neke kopirane istorijske cinjenice? Mani se bre vise separatizma prijatelju,ima nesto vaznije od NOVACA..


    Sve ce doci na svoje mesto, vecina ce odluciti, cisto onako demokratski.

    Jedno je sigurno onaj racun od oktobra 1988 godine naplatice se jos a ti se postavi na glavu
    VOJVODINA U SRCU MOM
      Vrh

  7. #7

    Odgovor: Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Citat Bacanin kaže: Pogledaj poruku

    Sve ce doci na svoje mesto, vecina ce odluciti, cisto onako demokratski.
    Apsolutno si u pravu. A ako zelis da se procenat, onih koji misle isto kao ti popne na 2 cifre, moraces i ti da doputujes iz Ciriha sa sve svojom familijom.
    Jedno je sigurno onaj racun od oktobra 1988 godine naplatice se jos a ti se postavi na glavu
    Kako sad 1988? Pa zar za sve vas istorija ne pocinje 5. oktobra 2000? Da nisi ti neki izuzetak? Ako te cuje Cedo ili Canak dobices crveni karton.
    Nije sve crno, nadje se i poneka plavusa
      Vrh

  8. #8

    Odgovor: Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Svajcarac,ti lepo odmaraj tamo u tvojim kantonima,iz fotelje trazi po netu neke stare zapise iz arhive,pokusaj da nadjes da je Vojvodina bila nezavisna i pre Rimskog carstva i moli se tvom Bogu,u sta ili koga vec verujes da bude vise takvih kao sto si ti,jer ce te mozda i dostici udruzeni IQ 50..
    "Postavi se na glavu" ili sta vec si mi pozeleo,no comment,uzivaj prijatelju,i ne brini,ima nas koji vole Srbiju,Vojvodinu a ti sto zelis da unosis pometnju medju ljudima,dodji malo ovde,izadji iz Svajcarskog raja i dodji kod nas i kreni da prosipas pricu o nezavisnoj Vojvodini,deli pamflete,organizuj marseve(sa GD zajedno)..pa ces videti dokle ces dogurati...Pozdrav iz nase lepe Srbije!
    Банатска равница,српска лепотица..
      Vrh

  9. #9

    Odgovor: Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Citat Elita kaže: Pogledaj poruku
    I sta sad zelis da postignes ovim postovima?

    Име Војводине на српском значи "војводство". Име носи порекло из 1848, када се регион данашње Војводине знао "Српска Војводина", али данас се назив "српска" не користи, јер је Војводина део Србије..
    Dokle mislis da koristimo neke kopirane istorijske cinjenice? Mani se bre vise separatizma prijatelju,ima nesto vaznije od NOVACA..
    U Avnojevskoj Jugoslaviji, Vojvodini je vracen svoj pokrajinski status zbog razlicitosti stanovnistva, uredjenja lokalnih odnosa i zivota.
    Naravno da se ne moze zvati Srpska Vojvodina, kada je ona Vojvodina svih svojih gradjana.
    Tako ni Srbija nije Srpska Srbija, vec Srbija svih svojih gradjana (ukljuculjuci i 2 miliona albanaca na Kosovu i Metohiji!)

    Avnojeva Jugoslavija je bio pokusaj resavanja nacionalnih odnosa u tadasnjoj SFRJ, cak mislim da je bio odlican model, a pukao je zbog nesavrsenog modela politickog odlucivanja (nedovoljne jacine federalna vlasti) i nedovoljne samosvesti...

    Srbija, ako zeli postati demokraticna drzava, morat ce da usvoji slicne modele uredjenja, davajuci veliku personalnu (a verovatno i teritorijalnu autonomiju svojim ``regijama``). To nije separatizam, to je odbrana od sile i nacionalizna vecine (ne naroda, vec uopste jednoumlja vecine).

    Nazalost propast Jugoslavije je pocelo separatizmom vecine! Vojvodini je oduzet status, oboreno rukovodstvo u ime Kosova.

    Na prvim mitinzima su dobronamerni gradjani iz nekih juznijih mesta sutirali gradjane Novosadjane, koji nisu hteli da im se pridruze mitingu...

    Na sledecim mitinzima prvo skriveno a posle javno se pojavila zastava sa Srpskim nacionalnim obelezljem, sto po tadasnjem zakonu nije bio dozvoljen...
    Na autoputu Novi Sad / Titov Vrbas, Vojvodjane su poceli zaustavljati neki cudni ljudi sa kokardama i sajkacama.
    Pitali su ih, za koga su!
    Sta su mogli/morati odgovoriti?

    U Vojvodjanski narod se uselio strah od buducnosti!
    Razocaranje u vecinski narod...
    Posle su mnoge muskarcce tih ``manjinskih naroda`` poslali i na front u Baranju. Na obe strane fronta su bili i Srbi, Hrvati, Madjari...

    Pa ko je ovde separatista?
    O proslosti treba da se prica iskreno!

    Mogu reci samo bravo za temu!
    Kako Srbin moze i u Belgiji da ostane Srbin radikal, pa valjda moze i Vojvodjanin sa srcem da ostane pravi Vojvodjanin! Uostalom to je i odlika Vojvodjana, da vole zemlju svoju!
    Poruku je izmenio biterlemon, 10.10.2007 u 07:29
    Gospodine, vase dete se plazi na mene!
      Vrh

  10. #10

    Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Citat biterlemon kaže: Pogledaj poruku
    U Avnojevskoj Jugoslaviji, Vojvodini je vracen svoj pokrajinski status zbog razlicitosti stanovnistva, uredjenja lokalnih odnosa i zivota.
    Не може бити враћено оно што се никад пре није имало. Војводина нема никакво "различито становништво", Војводина има мађарску мањину у неколико северних општина. Комунисти су створили САП Војводину како би разбили српски народ и тако га ослабили. Политика коју данас настављају САД и њене слуге.

    Naravno da se ne moze zvati Srpska Vojvodina, kada je ona Vojvodina svih svojih gradjana.
    Tako ni Srbija nije Srpska Srbija, vec Srbija svih svojih gradjana (ukljuculjuci i 2 miliona albanaca na Kosovu i Metohiji!)
    Може се звати Српска Војводина, јер име не значи да она не припада свим њеним грађанима. Србија је тако према свом Уставу:
    Član 1.

    Republika Srbija je država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive,

    Avnojeva Jugoslavija je bio pokusaj resavanja nacionalnih odnosa u tadasnjoj SFRJ, cak mislim da je bio odlican model, a pukao je zbog nesavrsenog modela politickog odlucivanja (nedovoljne jacine federalna vlasti) i nedovoljne samosvesti...
    Авнојевска Југославија је био покушај да се српски народ разбије у 5 република и 2 покрајине.
    А колико је био одличан видимо по томе што је довео до крвавог рата.

    Srbija, ako zeli postati demokraticna drzava, morat ce da usvoji slicne modele uredjenja, davajuci veliku personalnu (a verovatno i teritorijalnu autonomiju svojim ``regijama``). To nije separatizam, to je odbrana od sile i nacionalizna vecine (ne naroda, vec uopste jednoumlja vecine).
    Докле више та угроженост мањина од Срба и жеља да се уништи држава Србија? Кад ће мањине мало да покажу да су лојални грађани ове земље?
    Сва права мањина су загарантована, а идеје о некаквим државама у држави су ван памети. То нигде у Европи нема нити се иједна држава у ЕУподелила како би решила своје проблеме.
    Србију треба децентрализовати онда кад то буде безбедно од којекаквих лудака који би да праве своје посебне државе и постају калифи уместо калифа. И то на начин да цела територија буде децентрализована на исти начин, аутономија у економском одлучивању, никакве државе у држави.

    Nazalost propast Jugoslavije je pocelo separatizmom vecine!
    Тела већина да се отцепи?

    Vojvodini je oduzet status, oboreno rukovodstvo u ime Kosova.
    Поништен је покушај комуниста да се разбије Србија, што је један од ретких добрих потеза које је Милошевић направио. Српски народ има право да се брани од покушаја разбијања његове државе, а комунистички покушаји стварања нове вештачке државе и новог вештачког народа од Војводине и војвођанских Срба срећом нису успели као у Црној Гори. Српски народ има свако право да се брани од таквих покушаја уништења.

    U Vojvodjanski narod se uselio strah od buducnosti!
    Razocaranje u vecinski narod...
    Не постоји војвођански народ.
    Већина Војвођана припада већинском народу, па би било поштено ако говориш о Мађарима или неком другом народу да то отворено и кажеш.

    Citat Bacanin kaže: Pogledaj poruku
    Za razliku od njega, Živan Berisavljević, koji je u to vreme bio u Predsedništvu Pokrajinskog komiteta, ocenjuje da je Osma sednica označila prevrat u Srbiji, odnosno kontarevoluciju i antikomunistički udar.
    Просто човек да се расплаче, замисли антикомунистички удар и контрареволуција. Јел овога нико није обавестио да је комунистичко зло оборено у целој Европи?
    Сад ми треба да осуђујемо некакве "антикомунистичке ударе"?
    Цели овај фељтон ми је јадан и бедан, као сад ми треба да жалимо јадне покрајинске Брозове слуге јер су их малкице развластиле републичке Брозове слуге?
    Зло су и једни и други, а питање Војводине се не може посматрати са аспетка Брозових слугерања већ са аспекта интереса Србије и српског народа.

    Bio je to srpski maspok, koji je imao logiku stampeda. A nama se na Osmoj sednici desio uprvao taj stampedo, koji je značio da priča o ustavnim promenama u Srbiji zapravo vodi pretvaranju Jugoslavije u dominantno srpsku federaciju, ili, pak, reduciranju na srbislaviju s tezom da svi Srbi treba žive u jednoj državi istakao je on.
    Да, чувена одлика српских издајника који су били чланови србождерске КП. Просто су се утркивали ко ће више да осуди "српски национализам". Милошевић никад није био српски националиста.

    Berisavljević kaže da je baš tad Milošević prihvatio platformu srpskih nacionalista, stavio se na njeno čelo i postao izvršni direktor istorijski zlosrećnog programa sa čijim recidivima se i danas suočavamo.
    Глупан за сепаратистичке тенденције које су постојале деценијама оптужује Милошевића. Као да нисмо имали МАСПОК 71, словеначке теорије о одвајању, Косово 81... па су ето сви проблеми почели с Милошевићем. Није него...
    Poruku je izmenio BaneK, 10.10.2007 u 20:12 Razlog: uzastopni postovi
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле
      Vrh

  11. #11

    Odgovor: Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Josse, nemam vremena da se sada argumentujem, a nadam se da tvoj stav ne smatras kao sveobuhvatna svetska istina!

    Samo jedno:
    Srbiju nisu oslabili komunisti.
    Ako jesu, slabili su samo nacionalizam, a ne samu Srbiju.

    Medjutim Srbija decenijama slabi (recimo iskoristava) Vojvodinu / ekonomski ekspolatise vise od mogucnosti razvoja lokalne ekonomije. Verovatno se krece logikom ajde da izjednacimo sve regije pa da budu sve jednako razvijene... Bljak, pogresna politika!

    Ipak, Srbiju su razbili, unistili, dotukli do kolena Srpski nacionalisti.
    Ne zaboravi, Srbja je izgubila sve ratove krajem dvadesetog veka!!!

    I ne zaboravi, imati pocepane gace a jos biti ponosan na to je malo... hm...

    A nema preporoda za naciju dok ne priznajemo svoje greske. Dotle cemo se uvek vrtiti u krug i biti minorni cinioci prilika negde na ivici Balkana!

    Gospodine, vase dete se plazi na mene!
      Vrh

  12. #12

    Odgovor: Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Citat biterlemon kaže: Pogledaj poruku
    Josse, nemam vremena da se sada argumentujem, a nadam se da tvoj stav ne smatras kao sveobuhvatna svetska istina!
    Само га сматрам исправним као и ти свој

    Samo jedno:
    Srbiju nisu oslabili komunisti.
    Ako jesu, slabili su samo nacionalizam, a ne samu Srbiju.
    Већ сам писао о томе на оној теми о оном зликовцу Брозу... комунисти су упропастили Србију.

    Medjutim Srbija decenijama slabi (recimo iskoristava) Vojvodinu / ekonomski ekspolatise vise od mogucnosti razvoja lokalne ekonomije. Verovatno se krece logikom ajde da izjednacimo sve regije pa da budu sve jednako razvijene... Bljak, pogresna politika!
    Не бих се сложио.

    Ipak, Srbiju su razbili, unistili, dotukli do kolena Srpski nacionalisti.
    Па не баш. Више САД и сл.

    Ne zaboravi, Srbja je izgubila sve ratove krajem dvadesetog veka!!!
    Србија је изгубила само рат против НАТО. Срби су изгубили рат против Хрватске јер је Милошевић предао партију.

    I ne zaboravi, imati pocepane gace a jos biti ponosan na to je malo... hm...
    Ваљда.

    A nema preporoda za naciju dok ne priznajemo svoje greske. Dotle cemo se uvek vrtiti u krug i biti minorni cinioci prilika negde na ivici Balkana!
    Своје грешке треба признати и бити их свестан.
    Далеко од тога да смо ми минорни чиниоци на Балкану. А за више смо ситни, и тако ће увек бити.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле
      Vrh

  13. #13

    Odgovor: Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Citat Elita kaže: Pogledaj poruku
    I sta sad zelis da postignes ovim postovima?

    Име Војводине на српском значи "војводство". Име носи порекло из 1848, када се регион данашње Војводине знао "Српска Војводина", али данас се назив "српска" не користи, јер је Војводина део Србије..
    Dokle mislis da koristimo neke kopirane istorijske cinjenice? Mani se bre vise separatizma prijatelju,ima nesto vaznije od NOVACA..
    Woiwodenschaft Serbien und Temesvarer Banat
    c'est en faisant n'importe quoi qu'on devient n'importe qui.
      Vrh

  14. #14

    Odgovor: Osma Sednica Pocetak Kraja Vojvodine

    Citat Invisibleman kaže: Pogledaj poruku
    Woiwodenschaft Serbien und Temesvarer Banat
    Prevedi. Nerazumem. A i pravila foruma tako nalazu.
    Nije sve crno, nadje se i poneka plavusa
      Vrh

Slične teme

  1. Pay Pal u Srbiji do kraja godine
    Autor Necromancer u forumu Spomenar
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 09.09.2011, 12:18
  2. Navijači Vojvodine sa zastavom Vojvodine sa zvezdicama
    Autor vojvodina2 u forumu Spomenar
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 15.05.2011, 19:42
  3. Prici Nikad Kraja
    Autor Lilith_021 u forumu Televizija i ostali mediji
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 18.02.2010, 16:44

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •