Nedavno, citajuci ovu pricu, koja me je do suza dovela, pomislih... mozda bi se i vama, dragi moji, svidela...
DRAGI TATA
Moje su oci mnogo mladje od tvojih, tata, ali ipak sam video stosta lepo: velicanstvene vanvremenske planinske masive, neverovatne olujne oblake kako pale citavo nebo svojom snagom, pa i pokoju do neba visoku gomilu palacinki.. Ali ako me ista na ovom svetu moze potpuno zadiviti, onda si to ti, tata. Citavog te zivota gledam s odusevlje njem. Onog dana kad sam prvi put otvorio svoje zamucene okice, podigao sam pogled ka zvezdama i ugledao tebe, stamenu tvrdjavu sazdanu od ljubavi i posvecenosti. U stvari, moje najranije i najdraze secanje na tebe zapravo je ogtromno, nasmejano lice koje me s ljubavlju gleda odozgo, mada ne mogu reci ni da si ti u tom trenutku imao mnogo lepsi pogled. Kad malo bolje razmislim, uopste nisam siguran da je prica o "ocinstvu" toliko ruzicasta kao sto mozda izgleda. Ma koliko ocekivan, moj dolazak je sigurno predstavljao sok, a znam i da sam ti zadao mnogo briga. I mama je brinula za mene, ali ti si brinuo za oboje. Kladim se da si se sto puta zapitao kako nesto tolicno i bespomocno moze da napravi toliko drastican preokret u vasim zivotima.
Osim citavog niza neocekivano dramaticnih i skupih promena, uskoro si poceo da radis stvari koje su muskarcima jednostavno neprirodne.
Istina je da je mladim ocevima mnogo, mnogo lakse da drze fudbalsku lopstu nego bebu. Sve je teze pronaci ravnotezu izmedju posla i porodice, a uloga hranitelja postaje sve zahtevnija, kao i duznosti mirotvorca i savetnika. Tvoja je ljubav kao neumorno sidro, koje drzi na okupu sve sto cini porodicu...