Bečej
Bečej, lep i gostoljubiv grad smešten u srcu Vojvodine, uz desnu obalu mirne, sanjive Tise. Ovaj 900-godišnjak, svojim ritmom i navikama prkosi vremenu, vlasti i istoriji, ostajući uvek neusiljen, spreman da se menja u meri vlastite odluke i pristanka.Smešten na bačkoj zemlji, vodi i suncu, vekovima greje svoje stare krovove, parkove, kao da čeka, prizeman i umišljen u dremljivom sumraku ćutanja i tišine neku važniju i stalniju pažnju, neki odlučujući podsticaj. Prvi pisani pomen Bečeja se nalazi u povelji iz 1091. godine, koja se odnosi na zbivanja u vezi sa ugarskim ratovima protiv jednog turskog plemena, Kumana. U njoj se napominje da su, u ratu protiv Kumana, Ugari, pod vođstvom Kapolča, prečli Tisu kod Bečeja. Naziv Bečej iz tog vremena se ne odnosi na neko naselje na teritoriji sadašnjeg Bečeja, niti na teritoriji sadašnjeg Novog Bečeja, već na tvrđavu i pristanište na Tisi. Tvrđava se nalazila na adi, 6 kilometara udaljenoj od današnjeg Bečeja, u neposrednoj blizini današnjeg Novog Bečeja.
O postojanju grada na Tisi svedoči i darovnica ugarskog kralja Bele IV iz 1238. godine u kojoj on selo Bečej (Willa Wechey) daje kaluđerima krstašima iz Stonog Beograda. Ime Bečej najverovatnije potiče od imena moćne srednjovekovne porodice Bechey koja se nastanila u ovom kraju za vreme prvih Arpadovića i u srednjem Potisju imala značajne posede. Utvrđenje Bečej je verovatno bilo izgrađeno za zaštitu prevoza na Tisi i kontrolu rečnog saobraćaja, a isto tako i za odbranu bečejskog vlastelinstva.
Posle Mohačke bitke, 1526. godine, počinje period turske vladavine ovim prostorima, ali ne i Bečejom. Četvrt veka je bečejska tvrđava odolevala snažnim turskim napadima...
Vojska Mehmeda Sokolovića je septembra 1551. godine, posle niza neuspelih pokušaja, uspela da osvoji grad na Tisi...
Na žalost, ta krasna varoš iz Čelebijinog zapisa i to moćno srednjovekovno utvrđenje je posle austro-turskog rata i sklopljenog mira u Sremskim Karlovcima 1699. godine, kao i sva utvrđenja na Tisi, "osuđeno" na rušenje. Odluka Karlovačkog mirovnog ugovora je sprovedena 1701. godine i to veoma savesno, jer danas postoje samo manji ostaci južnih zidina kao jedini tragovi postojanja snažnog i moćnog srednjovekovnog uporišta.
Po rušenju tvrđave, iste godine je na teritoriji sadašnjeg Bečeja, u blizini tadašnjeg naselja Kovina, niklo novo naselje Bečej. Habzburgovci su, da bi se zaštitili od turskih upada iz Banata, 1702. i 1703. godine, obrazovali vojnu granicu duž Tise i Moriša. Tako je prilikom izgradnje novog naselja Bečej, prvo napravljen rov ili šanac koji ga je okruživao i štitio. Zbog toga je Bečej tada nosio ime Šanac Bečej, sve do 1774. godine kada dobija naziv Stari Bečej... Da bi se stišalo ogromno nezadovoljstvo graničara, ustanovljen je 1751. godine Potiski krunski distrikt sa sedištem u Bečeju. Distrikt je prvi Bečeju dao status grada...
(Izvodi su iz monografije "Bečej" (1997), autora Dušana Opinćala)
Velelepni posed, smešten u neposrednoj okolini Bečeja pod novim imenom hotel "Fantast", i dalje nosi duh starih vremena i tajne graditelja, veleposednika Bogdana Dunđerskog. Legende o njegovom životu, porodici i bogatstvu danas uglavnom prepričavaju kustosi koji se trude da, uz obilazak imanja, na što bolji način dočaraju glamur starog dvorca.
Grofovska porodica Dunđerski s početka 19. veka iz Hercegovine nastanila se u tada austrougarsku Vojvodinu. Bogdan Dunđerski bio je, bez sumnje, najzanimljivija ličnost, za razliku od ostalih koji su bili nastanjeni u Novom Sadu. Veći deo života proveo je na svom imanju kod Bečeja. Tamo je pre jednog veka, sledeći svoje snove, sagradio dvorac koji je odslikavao svu moć i bogatstvo. Nikada se nije ženio, a kako se i danas prepričava, imao je tri velike ljubavi, žene, konje i vino.Više od polovine nekadašnjeg imanja Dunđerskog zauzimala je ergela, koja je pre rata brojala oko 1.400 rasnih konja. Danas se u njoj nalazi oko 80 grla u šest konjušnica, a postoji i staza za trening galopera. Iz ove ergele potekla su mnoga čuvena grla, a najpoznatiji od njih je svakako Fantast, koji je osvojio tripl-krunu za vreme Kraljevine Jugoslavije, a po ovom pastuvu trkaču je hotel dobio ime.(Autor:
Marija Čolić)
Vratiću se na ovu temu, ovom divnom gradu,
sa nekim ličnim fotografijama,
koje mi trenutno nisu pri ruci ,
za sad moj mali doprinos je ovaj