Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 24

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Zajednička osobina Novosađana, uz ponosa na svoj grad, i neumoljivi lokalpatriotizam, pa se uredno i u svakoj prilici dele na Limance, Detelinarce, Telepčane, Salajčane i ostale „državljane“ gradskih naselja. Ali, retko ko od njih zna ili se seća kako su tačno nastala, i po čemu su nazvana, naselja koje danas tako srčano brane.

    Decenijska prepirka između Salajčana i stanara Podbare oko toga čije je naselje starije i ko je „veći Novosađanin“ je svakodnevna i tipično novosadska. Mada svi pripadaju Almaškom kraju, istorijskom jezgru grada, Salajčani su u prednosti, zahvaljujući ulicama Zlatne grede i Zemljane ćuprije, koje su, kako tvrde istoričari, starije i od naziva grada, dok se na Podbari nalazi jedna od najlepših gradskih crkava. Poreklo imena kao da ne pamti niko. Kraj u kojem se oba naselja nalaze nazvan je Almaškim po naseljenicima iz nekadašnjeg sela Ajmaš u Bačkoj, koji su se tu doselili početkom 18. veka. Zahvaljujući njima, nikla je i prelepa Almaška crkva koja se, po današnjoj podeli grada, a na jed Salajčana, ipak nalazi na Podbari. Zajednička im je i pruga koja je izabrala, kako ističu mlađi Almašani, „da fura baš kroz njihov kraj“.

    U trci za originalnom „novosađanštinom“ ne zaostaje ni obližnja Rotkvarija, gde su najstarije kuće u gradu. Njihovi trščani krovovi odolevaju već više od 200 godina svim klimatskim i životnim promenama grada. Mada neuglednog naziva, zasluženom time što su njeni siromašnim stanari živeli od rotkvi, Rotkvarija je ponosni „vlasnik“ tri različite crkve i glavne Železničke i Autobuske stanice. Zahvaljujući pruzi, grad je početkom 20. veka dobio i Telep, što na mađarskom znači „naselje“ i Banatić, koji su takođe naselili železničari. Stanari Banatića, nazvanog po staroj Banatskoj ulici, takođe su se okupili oko pruge sa koje ih i danas, oko četiri sata ujutru, bude prvi jutarnji vozovi za Beograd.

    Početkom šezdesetih, na nasutim mrtvajama Dunava, nikla je i Grbavica. Zarad što brže izgradnje, projekat ovog naselja kao i samo ime, preslikani su sa tek završenog istoimenog naselja u Sarajevu. Ka Dunavu, Novi Sad se spušta sa svoja četiri „vrtloga“, odnosno Limana, nastalih na peskovitoj obali. Nekadašnji dunavski rit danas se hvali univerzitetskim centrom i Štrandom. Limanci zato i danas tvrde da je „najveći“ atribut Novog Sada upravo u njihovom kvartu.

    Nema sumnje da bi stanari Novog naselja, Klise, Sajlova, Adica, Veterničke rampe, Satelita i drugih gradskih naselja, ako ni zbog čega drugog, već zarad vernosti svom kraju imali štošta da dodaju.


    blic.co.yu
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  2. #2

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Adamovićevo naselje predstavlja jugozapadni deo periferije Novog Sada- današnji Telep. Naselje je najpre nazvano Daranjijevo naselje (Daranji telep), po ugarskom ministru poljoprivrede Ignjatu Daranjiju, a 1927. godine dobilo je ime Adamovićeva naseobina (naselje), po uglednoj porodici Adamovic, posebno Aleksandru Sandoru, koji je na tom delu gradske periferije podigao veliki rasadnik i znatno unapredio filokserom upropašćeno vinogradarstvo.
    Isušene parcele su izdavane u zakup. Ovaj nenaseljivi močvarni i šumoviti teren novosadski Magistrat je sopstvenim sredstvima isušio sredinom 19. veka.
    Intezivna izgradnja stambenih naselja počela je nakon 1921. gde je već 1931. živelo oko 9000 ljudi, pretežno Madjara. Neki kolovozi su već bili asfaltirani 1925. a postavljena je i ulična rasveta. Poplave su ugrožavale ovaj deo grada 1926. i 1932. a najdrastičnije 1940. godine kada je srušeno 700 kuća a 400 kuća su morale biti popravljene.
    Danas, Adamovicevim naseljem se naziva deo izmedju Futoske, Vojvode Knicanina / Kolo srpskih sestara, Bulevara cara Lazara i Subotickog bulevara.
    Poruku je izmenio Cecara, 27.04.2011 u 08:14 Razlog: smiley
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  3. #3

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Citat Necromancer kaže: Pogledaj poruku
    Kraj u kojem se oba naselja nalaze nazvan je Almaškim po naseljenicima iz nekadašnjeg sela Ajmaš u Bačkoj, koji su se tu doselili početkom 18. veka. Zahvaljujući njima, nikla je i prelepa Almaška crkva koja se, po današnjoj podeli grada, a na jed Salajčana, ipak nalazi na Podbari.
    Некако ми је та Алмашка црква увек вукла именом на Алма Ату, бившу престоницу Казахстана... мислио сам да је то вероватно црква коју су подигли руски имигранти однекуд из тих крајева
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  4. #4
    Citat yossarian kaže: Pogledaj poruku
    Некако ми је та Алмашка црква увек вукла именом на Алма Ату, бившу престоницу Казахстана... мислио сам да је то вероватно црква коју су подигли руски имигранти однекуд из тих крајева
    I ja pre nego što sam krenuo u osnovnu školu mislio da je Šekspir ruski pisac jer sam živeo tada u blizini te ulice i Tolstojeve i Puškonove.

    Грбавица градско насеље Новог Сада.

    Назив Грбавица је настао током шездесетих година (1960-61), када су у данашњим улицама Војвођанској, Владимира Николића и Вере Павловић, подизани нови стамбени објекти. Пошто је требало убрзано градити станове, тадашњи урбанистички инжењер Милан Цветков преузео је, у оквиру сарадње између Новог Сада и Сарајева, готове пројекте израђене за сарајевски кварт Грбавицу. Тако је радни назив стамбених планова прихваћен међу грађанима као име за тај део града. Данас многи овдашњи становници и не знају порекло имена Грбавица.

    Грбавица је изграђена на алувијалној тераси Дунава, са надморским висинама од 76 до 78м, на нижим деловима лежи на засутим мртвајама Дунава, а на вишим на обалским гредама, тако да је само симболично "грбава". Ужи део Грбавице је стамбени део а некадашње ниске куће сада замењују нове петоспратнице.

    У овом насељу се налази једно од најстаријих гробља у граду (мађарско, немачко и јеврејско).
    Poruku je izmenio silvia, 04.10.2007 u 11:27 Razlog: 2 uzastopna posta
    c'est en faisant n'importe quoi qu'on devient n'importe qui.

  5. #5

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Dve godine sam zivela u Novom Sadu,na Limanu III i sada sam odusevljena ovim objasnjenjima kako su i po cemu kvartovi u gradu dobili ime.

    Hvala vam !!!
    "Najlepse Cudo sveta,skupi se uz mene i cuti" Mika Antic

  6. #6

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Početkom dvadesetih godina XX veka područje današnje Detelinare bilo je neizgrađena površina pretežno zasejana detelinom, pa je na osnovu toga nastao i naziv naselja. Toliki zasad deteline bio je opravdan jer je sadašnja kasarna Majevica u to vreme bila veliki garnizon sa konjicom. Lokalni stanovnici su gajili detelinu i prodavali je vojsci. Ovakvo stanje se promenilo kada je kasarna Majevica postala najveći vojni aerodrom (npr. kao Batajnica danas u Srbiji) u tadašnjoj Kraljevini SHS. I danas se vidi betonska pista sa koje su sletali i poletali avioni.
    Pre Drugog svetskog rata ovaj kraj je na mapama bio je označen kao "Ivandansko naselje".
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  7. #7

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Citat NSdjanka kaže: Pogledaj poruku
    Početkom dvadesetih godina XX veka područje današnje Detelinare bilo je neizgrađena površina pretežno zasejana detelinom, pa je na osnovu toga nastao i naziv naselja. Toliki zasad deteline bio je opravdan jer je sadašnja kasarna Majevica u to vreme bila veliki garnizon sa konjicom. Lokalni stanovnici su gajili detelinu i prodavali je vojsci. Ovakvo stanje se promenilo kada je kasarna Majevica postala najveći vojni aerodrom (npr. kao Batajnica danas u Srbiji) u tadašnjoj Kraljevini SHS. I danas se vidi betonska pista sa koje su sletali i poletali avioni.
    Pre Drugog svetskog rata ovaj kraj je na mapama bio je označen kao "Ivandansko naselje".

    Hvala puno i za priču o Detelinari, a i za sve ostale! Tema je sjajna!
    Sasvim svejedno da li žmurite ili ne žmurite, jer čuda se već događaju.
    M. Antić

  8. #8

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    трећи фртаљ - јовановски крај


    опет експлоатишем енциклопедију новог сада:

    ''јовановски крај, део новог сада око данашњег житног трга, назван по цркви посвећеној св. јовану, која је срушена 1921. средином xviii века овај крај, иза данашњих улица лукијана мушицког и војводе шупљикца, био је ненасељен, па је тако овде, ван града, настало православно гробље.


    насељавали су се бостанџије и сточари

    у xix веку на овом подручју су се насељавали баштовани, ратари и сточари, који су се делили од својих породица у салајци и подбари и осамостаљивали се у новоподигнутим кућама. баштоване (бостанџије, како су се називали) привлачили су велики плацеви, који су омогућивали да се уреде и простране баште за гајење поврћа. отуда се тај крај називао и роткварија (настао првобитно из подсмешљивог ругања бостанџијама да "гаје роткве"). у близини су подигнути и обори, у којем су сточари држали свиње.

    и многи од нових становника, који су овамо дошли са стадима оваца из влашке, овде су купили кућишта са баштама. ови власи, који су се брзо посрбили, са презименима и надимцима мога, мунћан, фратуцан, фујка, гонђа и др, по предању, подстакнути су да се 'доселе причом неког богослова из сибиња, који је учио богословију у карловцима' да је ово град велике будућности и да ту никако неће бити сиромашни.

    трећи фртаљ
    јовановски крај био је део iii кварта или фртаља, по немачком, чије су границе ишле од казанџијске улице (јована суботића), па левом страном кисачке до алмашког гробља, а на другој страни данашњом масариковом улицом, па руменачком до ђерма, односно градске капије.

    руменачка (или пирошка) улица завршавала се пред градским опкопом, где је био ђерам.

    место за окупљаше надничара

    прва попречна улица према граду била је цигларска, касније банатска. ту су се некада свако јутро окупљали надничари, нудећи газдама своју радну снагу. пошто није увек било посла за све, стајали би ту од јутра до вечери. носили су са собом ручак (хлеба и лука, у најбољем случају сланине). некад су им и жене доносиле ручак на обрамици на један крај би стављале лонац с ручком, а на други обесиле би, ради равнотеже, две цигле.

    попречне улице после цигларске биле су руска и пејићева (до 1919), названа по првом становнику пејићу, који се доцније из куће број 2 одселио на салаше; данас је то улица краљевића марка.

    улица ''три чекића"

    наредна попречна улица (сада војводе шупљикца) називала се три чекића, по фирми гвожђарске радње, на углу код вовине (данас ул. ђурђа бранковића).


    успомена на ту улицу остала је на згради месне заједнице, где су на фасади испод стрехе, приликом реновирања, стављени знаци три чекића. улица којом се из центра града ишло ка јовановском тргу (житној пијаци) звала се топовска, па касарнска, због касарне која и данас у њој постоји - то је данашња улица војводе бојовића (раније ивана милутиновића).

    било је много бара

    у јовановском крају је у прошлости било више бара. иза банатске улице налазиле су се јамурине, заостале од копања земље за черпиће и цигле (отуда и ранији назив улице цигларска). била је позната велика бара на крају руске улице, која се дуго одржала. проточна бара била је иза кућа с леве стране данашње улице краљевића марка. постоје сведочанства о томе да су некада дечаци у тој бари налазили јаја дивљих патака. у време великих киша ова бара знала је да поплави и простор испред јовановске школе. илија огњановић абуказем је у својим шаљивим "шетњама по новом саду" помињао да би ту требало организовати " туризам на
    води".


    упоређујући са сликом испод, пронашо сам место на коме је ово сликано: сада је ту зграда тзв. социјалног (зграда фонда здравственог осигурања изграћена 60-тих). на старој слици се види зграда на углу масарикове и хиландарске ул., тј. ова доле.

    јовановске бостанџије

    овај крај је био познат по бостанџијама, који су поврће гајили у својим баштама и продавали га на новосадској зеленој пијаци у данашњој змајј овиној улици. као бостанџије истицали су се јовановићи у свим гранама (вакини, пајтићи, бебини), затим сланкаменчеви, станковићи (накрајкуће), стојковићи (гускови), будошани (панћини и шербини) и др.

    многи су имали у баштама зимске леје, тако да су производили и рано поврће, које су гнојили стајским ђубривом, јер све куће држале су краве и коње, као и свиње и овце.

    кромпир прихваћен у гладним годинама

    занимљиво је да су они најстарији баштовани избегавали да гаје кромпир, иако је и доситеј писао о благородности те биљке. тек кад су настале гладне године, постепено је освајао новосадске повртаре. ни кукуруз дуго није прихватан, поред пшенице. у гладним годинама су се многе породице спасле управо захваљујући качамаку од кукурузног брашна. власти су морале да предузимају принудне мере и код гајења детелине за исхрану стоке.

    земљорадници јовановског краја имали су гумна на простору где је данас насеље детелинара. власти су им наредиле да на гумнима засеју детелину и тек онда су се уверили да је то врло уносна биљка. а цео тај крај је назван детелинара.

    Citat nsdjanka kaže: Pogledaj poruku
    početkom dvadesetih godina xx veka područje današnje detelinare bilo je neizgrađena površina pretežno zasejana detelinom, pa je na osnovu toga nastao i naziv naselja. Toliki zasad deteline bio je opravdan jer je sadašnja kasarna majevica u to vreme bila veliki garnizon sa konjicom. Lokalni stanovnici su gajili detelinu i prodavali je vojsci....
    Pre drugog svetskog rata ovaj kraj je na mapama bio je označen kao "ivandansko naselje".
    од некадашњег јовановског краја мало је шта остало. данас су ту, поред приземљуша, подигнуте и многе вишеспратне стамбене зграде, асфалтирани су коловози, а по кућама једва да још има који паор...''

    житни трг

    после рушења јовановске цркве, 30-тих година прошлог века, на њеном месту и на простору где је било старо гробље, изграђена је нова житна пијаца. до тада је житна пијаца била на садашњем тргу марије трандафил, на углу темеринске, кисачке и ул. јована суботића.

    ''на том некада лепо уређеном простору овалног облика, са управном зградом и мерним уређајима, одржаване су у прошлости и машкаре...'' (енциклопедија нс)

    назив житни трг је остао до данас.

    садашња хиландарска ул. до изласка на словачку ул. - то је била ѓраница' житног трга према центру града.

    од јовановског краја остала је само успомена у називу мале улице која почиње наспрам зграде пиор.
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 22:44

  9. #9

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Citat Necromancer kaže: Pogledaj poruku


    Nema sumnje da bi stanari ... , Klise, ... i drugih gradskih naselja, ako ni zbog čega drugog, već zarad vernosti svom kraju imali štošta da dodaju.
    A kad neće oni da se potrude, moram ja!


    Skloni smo da ceo deo grada severno od Kanala DTD, oko Sentandrejskog i Temerinskog puta nazivamo Klisa. I oni koji znaju da to nije jedno naselje, nego ih je više sa svojim imenima, da ne bi bili neshvaćeni koriste naziv Klisa. No Klisa je samo jedno od tih naselja.

    Koristio sam Enciklopediju Novog Sada da ponešto o tim naseljima napišem. A pri tome su mi i navirala sećanja jer sam i u tom delu Novog Sada odrastao, igrao se, išao (kao navijači i’pomoćni radnik’ jer sam bio mali) u zakazane tuče ili ratovanja praćkama sa onima iz drugog naselja.


    Klisa

    To je severni periferijski deo Novog Sada preko Kanala DTD.

    Zapadna granica je nasip nekadašnje pruge NS – Bečej kao i industrijska zona Sever. Na severnoj strani Klisa skoro dodiruje autoput. Na istočnoj strani je oivičena Temerinskim putem. Na jug granicu čini Kanal. Prema gradu Klisa je spojena preko Slane Bare.

    Naziv Klisa potiče od latinske reči ecclesia, što znači crkvište. Prema arheološkim iskopavanjima u srednjem veku tu se nalazilo naselje sa crkvom.

    Na Klisanskom bregu – lesnoj terasi - postojalo je naselje još u bronzano doba.
    Intenzivnije naseljavanje vezano je za 1693. (posle velike Seobe pod vodjstvom Arsenija Čarnojevića) i tada se formira, prvo naselje razbijenog tipa, a tek kasnije, novim doseljavanjima ili izdvajanjem članova porodičnih zadruga, prerasta u ušoreno naselje. Tokom XVIII v. registrovano je dvadesetak, a krajem XIX v. dvostruko veći broj kuća.

    Donja Klisa je sve do 1870. bila pod bagremovom šumom koja je tada iskrčena, zemljište isparcelisano i prodavano za gradnju kuća.

    Nova parcelacija Klise je izvršena 1965. radi prodaje placeva za gradnju jer se u tom periodu brzog razvoja Grada doseljavao veći broj ljudi iz drugih krajeva Jugoslavije i iz mesta oko Novog Sada koji su se zapošljlavali u gradskoj privredi.

    Klise se sećam ’od malih nogu’ tj. par godina posle II svetskog rata iz dugih vožnji pored Klise, po još vrelom popodnevnu, na taljigama sa dedom sa njive preko pruge. Uobičajeno smo je tretirali kao posebno mestašce (selo i salaše) iako je formalno bila u sklopu Novog Sada.

    Podaci kazuju da je prema popisu iz 1948. na Klisi bilo 135 kuća sa 597. stanovnika, dok je 1971. bilo oko šest puta više.

    Slana Bara je gradsko nasleje preko Kanala DTD; između Klisanskog Brega i Temerinskog puta.

    U prošlosti je tu bila močvara. Po legendi, tu je potoula lađa sa solju i zasolila vodu, pa otud ime. Medjutim, utvrdjeno je da tu nije bilo plovnih puteva, a ime potiče od slatinasto-ritskog terena.

    U V i VI veku (dosta pre doseljenja mađarskih nomada) tu je bilo slovensko naselje Bivaljoš koje su u XIV veku opustošili Tatari. U turskom prodoru ka Srednjoj Evropi i Mohaču 1526. zabeleženo je da ’nijedna kuća tu čitava nije ostala’ a stanovništo je odvedeno u ropsto a oni koji su uspeli da to izbegnu, razbežali su se. U turskim defterima Bivaljoš se spominje kao pustara.

    Kanal Mali Stapar – Novi Sad iskopan je 1874. a zemljište isušeno pa su stvoreni uslovi da se tu gaje povrtarske kulture za snabdevanje Novog Sada a i za izvoz. (U spomen na to, jedna ulica se zove Povrtarska.)

    Pred kraj XIX v. tu su se, posle iskrčenja velike Budisavske šume, preselili rumunski Romi – koritari, prvi savremeni stanovnici Slane Bare. Pored Kanala je bilo velikih vrba i bagrema čije drvo su koristili za izradu korita, naćvi, varjača, kašika – pa sve do dečijih igračaka i raznih drugih drvenih potrepština za prodaju.

    Početkom XX veka tu je počela gradnja sirotinjskih kuća.

    Pri većim vodama teren bi bivao popljavljivan, pa su Slanobarci kopali i donosili radi nasipanja zemlju iz majdana podno Klisanskog Brega. Izgradnjom Međunarodnog puta 1936-38. (mi smo ga zvali Svetski put) Slana Bara je bolje povezana sa gradom.

    Vidovdansko Naselje
    Ovo naselje se nalazi preko Kanala oko Temerinskog puta do Malog Beograda, uključujući Najlon pijacu. Na tom prostoru su nekada bila gumna novosadskih zemljoradnika čije njive su bile u pravcu Temerina. (Sećam se gumna koje je bilo na mestu gde je sada fudbalsko igralište preko puta Najlon pijace. Nekoliko puta sam sa dedom išao da se čuva žito do vršidbe. Guvna su bila idealno mesto za dečije igre – igranja rata koji se ne tako davno završio, jurcanje i sakrivanje u ’ulicama’ od stogova žita, a kasnije slame, i naravno, zabranjenog ali omiljenog, pentranja po slami i skakanja sa nje u gomile pleve.)

    Naseljavanje ovog prostora počelo je posle I svetskog rata, a vlasti su, zbog naglog priliva stanovništa, počele sa dodelom placeva. Placevi su dodeljivani nižim gradskim službenicima (trošarincima, policajcima i sl.) a molbe beskućnika su izvlačene iz šešira.

    Naselje je stradalo u velikoj poplavi 1926. Kad je ovaj kraj zaštićen nasipom izgradnja je nastavljena. Stanovnici su osnovali udruženje za zaštitu od poplave i unapredjenje naselja, a za zaštitnika su uzeli Svetog Vida, pa je po tome naselje i dobilo ime.

    Pred II svetski rat podignuta je osnovna škola koja i danas postoji (levo od mosta preko Kanala kad se ide iz grada). Zvali smo je Vidovdanska škola iako je imala zvanične nazive Kralj Petar I i Đura Jakšić.

    Mali Beograd je naselje koje je podignuto posle isušivanja na nekada plavljenom prostoru biviših rukavaca toka Dunava na istočnom obodu sadašnje Klise, tj. preko puta Najlon pijace, a iza fudbalskog terena u pravcu Temerina sa desne strane Temerinskog puta, na obodu Velikog Rita, sve do starog Kaćkog puta.

    Nasljevanje ovog dela (gde su do tada bili samo retki salaši i guvna) počelo je posle I svetskog rata kada su dobrovoljci doseljeni iz drugih krajeva dobili dozvolu da se tu nastane. Prvi stanovnici su naselje nazvali Mali Beograd želeći da to postane uzorno naselje.

    Za vreme mađarske okupacije stanovnici su izbegli u Srem i Srbiju, a neki su se i vratili u Bosnu. Većina se uklučila u NOB, a 15 ih je poginulo u borbi. Preživeli su se po oslobođenju uglavnom vratili.

    60-tih godina i ovo naslje počinje da se povećava zapošljavanjima u novosadskoj industriji, ali dosta dugo kao divlje naselje, bez urbanističkih pravila, infrastrukture i ostalog. Tek 1994. donet je urbanistički plan, a potom je stigao i vodovod.

    Posle nedavnih ratova i raspada SFRJ tu se naselio znatan broj izbeglih porodica iz Hrvatske i Bosne.
    Poruku je izmenio Kitty, 20.07.2009 u 10:55 Razlog: slovce

  10. #10

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Idemo dalje ...

    Sajlovo

    Potes i naselje na krajnjem severozapadu Novog Sada. Prostire se od Avijatičarskog naselja levo i desno od puta za Rumenku do industrijske zone Jug.
    Novo Groblje otvoreno 1974. je na Sajlovu, a dalje od njega, na levoj strani puta za Rumenku formiralo se novo naselje.

    Na području današnjeg Novog Sada postojalo je selo Zajol i Sajol koje je kasnije nazvano Sajlovo. Ovo selo se pominje u darovnoj povelji ugarskog kralja Bele IV od 1237. kada je Belakutskoj opatiji (na današnjoj Petrovaradinskoj tvrdjavi) poklonio grad Peturvarad (koliko se sećam pročitanog negde, bio je na terenu blizu sadašnjeg naselja Rimskih šančeva, što je tada bila obala plovnog rukavca Dunava) i tri sela – Gornji i Donji Zajol i Bivaljoš (koje je bilo na mestu Slane Bare).
    Predeo Sajlova su bili sa više pustara, neplodnog i močvarnog zemljišta i pašnjaka, a bilo je i više salaša (pretežno na višjem terenu na kome je sada i Novo Groblje) na kojima su stanovali poljski radnici dok su vlasnici dolazili samo povremeno, često ’da bi tamo provodili ferije’ jer su u gradu imali kuće.

    (Većim delom je ovaj deo Novog Sada slično izgledao i u vreme kad sam bio gimnazijalac, tj. na prelasku iz 50-te u 60-te godine prošlog veka. Jedan od mojih školskih drugova je imao malokalibarsku pušku jednometku (’leventašicu’ koja je služila u nekoj vrsti predvojničke obuke za vreme mađarske okupacije, a te jedinice su se zvale ’levente’) pa smo na Sajlovo odlazili da je koristimo. Na slatinastim pašnjacima je bio veliki broj tekunica, životinjki veličine manjeg pacova, samo sa kratkim repom u obliku četkice. One žive u rupama, stalno su na oprezu a uspravljaju se da bi osmotrile teren, i čim nešto primete, strmoglave se u rupu. Takmičili smo se ko će ih više uloviti sa odredjenim brojem metaka u predvidjenom vremenu. Veština je bila u vrlo preciznom pogotku u malu metu.
    Na istom terenu je i vojska vežbala, pa je prostor bio ispunjen iskopanim i ostavljem rovovima, artiljerijskim i mitraljeskim gnezdima i sl.

    Ubrzo je počelo nasipanje peska rečnim bagerima i priprema terena za gradnju Novkabela. Time je začeta industrijska zona Jug.)

    Na Sajlovu je Naučni institut za veterinarstvo (sa desne strane puta stotinak metara pre Novog Groblja) u zgradi koju je podigla Matica Srpska po zaveštanju Marije Trandafil za sirotište koje je tu premešteno iz zgrade koju sada Matica koristi.

    Na Sajlovu je u međuratnom periodu postojao hipodrom, ali konjičke trke nisu mnogo održavane pre II sv. rata, pa je prostor ustupljen Aeroklubu 1939. za sportski aerodrom. Tu su bile smeštene jedrilice i avioni koji su i vukli, u hangarima koji su bili napravljeni od gradje porušenih tribina hipodroma. Uz aerodrom je izgrađena i radionica za izradi i popravku jedrilica ’Jastreb’. Aeroklub se 1953. preselio na novoizgradjeni sportski aerodrom na Čeneju. ’Jastreb’ je postao autoservis a sećam ga se po gužvama jer je dosta dugo bilo samo dva servisa koja su obavljali tehničke preglede automobila, a ’Jastreb’ je bio jedan od njih.

    U Enciklopediji Novog Sada piše da su konjičke trke prestale da se održavaju dosta pre II sv. rata. Medjutim, meni je, istina prilično bledo, ostalo u sećanju da je bilo konjičkih trka sredinom 50-tih. Pretpostavljam da je posle preseljenja sportskog aerodroma pokušano da se obnovi konjički sport, očigledno bez uspeha.

    Vragova Bašta

    To je deo Novog Sada u blizini Sajmišta – oko ulica Uroša Predića, preko Mičurinove do Hajduk-Veljkove.

    Ovde su nekada bile bašte, a između dva rata su počele da se podižu prizemne porodične komforne kuće uz postojeće stare i siromašnije, povrtarske.

    ’’Po jednom predanju, kraj je dobio ime po nekom Miličiću čija se bašta tu nalazila. Njega su, navodno stanovnici iz okolnih kuća nazvali Vrag (đavo) jer je kao baštovan i noću zalivao povrće i poslovao po svojoj bašti.’’

    A i u tom delu Novog Sada sam živeo jedno vreme – dok mi se otac nije vratio sa prinudnog rada u Mađarskoj i ponovo počeo da radi.

    I ovom prilikom sam koristio Enciklopediju Novog Sada.
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 22:36 Razlog: nestala slika

  11. #11

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Vojislav Puškar, za Građanski, krajem prošle godine:


    Hteo sam da nateram kolege da čitaju dokumente, a ne da me prepisuju

    U izdanju novosadskog "Prometeja", nedavno je iz štampe izašla knjiga Vojislava Puškara "Novi Sad " priče varoških ulica", koja zajedno s promenama naziva ulica i nastajanjem novih prati razvoj samog grada Novog Sada. Knjiga je još u pretplati postala "lektira" za sve one koji vole ovaj grad. A njen autor je za ulice voljenog grada počeo da se zanima još krajem 80-ih godina prošlog veka, da bi se početkom 90-ih, dok je istraživao gde su se nalazila "boravišta znamenitih Novosađana", prvi put susreo s nekim adresama i imenima ulica. Tada je ozbiljno krenuo u avanturu mapiranja grada, koja traje i danas. Pored teksta koji jasno i koncizno opisuje rast grada, te brojčano upoređuje nekadašnje i sadašnje stanje, Priče varoških ulica obiluju i bogatim vizuelnim materijalom - starim fotografijama, razglednicama, planovima, arhivskom građom, što nikako ne čudi ako se uzme u obzir da je naš sagovornik jedno vreme bio direktor Istorijskog arhiva Novog Sada.

    - Nikad se ne vezujem za jedan datum, jer ništa nije baš danas stvoreno. Sve je imalo nešto prethodno. Ništa nije, eto, samo tek tako. Sve ima neki kontinuitet. Eto, i te moje ulice... Tom tematkom sam počeo da se zanimam krajem 80-ih i početkom 90-ih, da bi mi prva knjiga izašla 1993, druga 2001, a sad je izašlo nešto ozbiljnije. I dalje tvrdim da to nije sve. O ulicama ima još dosta da se priča - priča za GL istoričar Vojislav Puškar, autor knjige Priče varoških ulica.

    Kako se menjala vlast u gradu, tako su se menjala i imena ulica. Da li u gradu postoji ulica koja nije menjala naziv?

    -Ulica Zlatne grede. Grčkoškolska i Dunavska su jednom menjale nazive. Dunavska je još od Švaba bila Donau Strasse, ali su je u jednom trenutku prekrstili u ulicu Jaše Tomića. Valjda su zbog toga tu sad postavili taj sporni spomenik Jaši Tomiću. Bavio sam se i javnim spomenicima, i mislim da ne treba postavljati ništa što ima bilo kakvu mogućnost da će se rušiti. Ipak, tu stvar s javnim spomenicima, ili kako su se u socijalizmu nazivali: spomen-obeležjima, niko ne može sa sigurnošću predvideti...

    Mnogo je sugrađana koji ne znaju da je pre spomenika Svetozaru Miletiću na gradskom trgu bio spomenik Svetog trojstva. Slični spomenici su postojali na čitavoj teritoriji Habzburške monarhije, a u Beču je i sačuvan jedan spomenik nalik na naš nekadašnji. Šta se desilo s tim spomenikom?

    - Spomenik Svetom trojstvu nije se nalazio baš na mestu gde je danas Miletić. Bio je nešto malo bliže Katedrali. Spomenik Svetom trojstvu bio je religiozni spomenik s krstom. Taj spomenik je podignut još za vreme austrijske vlasti. Od nagodbe 1867, Mađari su imali jurisdikciju nad Novim Sadom, tako da su grb Austrije u postamentu spomenika zamenili austrougarskim grbom. Mnogi mešaju Austriju i Austrougarsku, a ne treba... Prvo je bila Austrija, pa onda Austrougarska. Kad su Srbi 1918. godine ušli u Novi Sad, oni su skinuli austrougarski grb i stavili srpski! Potom su 1941. Mađari ušli u Novi Sad, jer su od Hitlera ponovo dobili ovo područje. Oni su skinuli srpski grb i postavili mađarski. E, kad su došli partizani, oni su sklonili Sveto trojstvo jer je bio religijski spomenik. E sad, tu postoje dva divana, što bi rekle Lale. Prema jednom, spomenik je izmešten na groblje na Telepu, gde ima najviše katoličkog življa u Novom Sadu, pa je tamo propao jer je bio od krečnjaka. Neki jezici opet tvrde da su partizani uništili spomenik zato što u postament nije mogla da se ugradi zvezda jer je gore bio krst. Zvezda i krst - dva simbola koji nisu mogli zajedno... Tokom okupacije, u Drugom svetskom ratu, ulice su dobile mađarska imena, a našlo se mesta i za ulice Adolfa Hitlera i Benita Musolinija. Mađari su, čim su ušli, preimenovali sve osim jedne ulice. Čini mi se da je jedna jedina koju nisu preimenovali bila Dositejeva. E sad, može neko da me optuži da sam nacionalista, ali kad su Srbi ušli, ostavili su desetak ulica na mađarskom. To su jako osetljiva pitanja, a politika je jako elastična...



    Ludi zet

    Za mene je najveća tragedija to što nam sada huligani rade od grada. Skinuli su ploču s kuće Mileve Marić u Kisačkoj 20. Njen otac je kupio tu kuću - kaže Puškar. " Tu je ona živela i tu je Ajnštajn dolazio. Dolazio je u dva navrata " 1905. i 1907. Voleo je da pije piva, pa je tako imao običaj da sedne u centru i popije po koje. Onda matore prdonje uokolo vele: "Stigo opet ludi Marićev zet!" E, a pojma nisu imali ko je on! Žao mi što skidaju te ploče. Sramota je šta nam se dešava. Ispred Matice srpske su odneli čitavu bistu.

    Na jednoj od fotografija u knjizi vidi se i nekadašnja Jermenska crkva...


    -Za vreme Kraljevine Jugoslavije postojao je Bulevar kraljice Marije, koji je išao od Tanurdžićeve palate, preko Modene, izlazio na Izvršno veće, pa prema mostu. To je bio primabulevar u tom periodu. Posle rata, hteli su da probiju prolaz od novopodignute pošte, pa su srušili ne samo Jermensku crkvu nego i Mađarsku gimnaziju. Što se tiče Jermenske crkve, ona je prvi put srušena u bombardovanju 1849. Jermeni su posle toga nestali u velikom broju. Ipak, svojim parama velika dobrotvorka Marija Trandafil obnovila je Jermensku crkvu. Ostavila je da sami Jermeni urede njenu unutrašnjost, ali pošto to oni nisu uradili, katolička crkva ju je preuzela. Tako svi kažu "jermenska crkva", a ona je do kraja bila katolička! I grobnica koja danas stoji na mestu te crkve nije jermenska, jer su u njoj sahranjene tri žene Srpkinje udate za Jermene, a crkva je bila jermenska, pa je srušena, pa je pravoslavka podigla novu, koju su katolici uredili iznutra. Sve ostalo polutansko... Autentični jermenski spomenik, po meni, samo je taj kamen - hadžkar.

    Čini se da su se Austrijanci najbolje zabavljali dok su davali imena ulicama...


    -Za vreme austrougarske vlasti bili su najsimpatičniji nazivi ulica. Uglavnom po životinjama: Mišija ili Gušterska ulica, pa ulica Pitomog zeca, Zelenog lovca, pa Crveno srce. "Crveno srce" je bila kafana koja se nalazila na uglu Masarikove prema Socijalnom. Bila je i ulica Crnog petla, koja je isto dobila naziv po kafani.

    U knjizi ste objavili gomilu arhivske građe, što i nije tako čest slučaj.

    - Hteo sam da nateram kolege da čitaju dokumente, a ne da me prepisuju. Do juče smo imali istoričare grada koji su pisali na osnovu izvora rekla-kazala, a ne na osnovu arhivske građe. Sasvim je normalno da priložiš dokumenat - pa izvol'te! Što kažu: nema laži, nema prevare...

    Škart?!

    Slikar Uroš Predić je jedno kratko vreme živeo u Novom Sadu, u Miletićevoj ulici. Svuda sam nailazio na podatak da je kuća ličila na brašnarski magacin... Odem u Rukopisno odeljenje Matice srpske, a tamo sačuvana sva pisma, al' nijedna koverta s adresom. Po našem "dobrom" arhivističkom običaju, nešto mora da se škartira. Bilo kakvu adresu da sam našao, ja bih tačno znao koja je kuća, a ovako, zna se samo da je naš čuveni slikar boravio u Miletićevoj, al' koji broj, to je i dalje tajna - primećuje Puškar.
    Poruku je izmenio silvia, 10.10.2011 u 09:25

  12. #12

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Citat DrinChe kaže: Pogledaj poruku
    Mnogo je sugrađana koji ne znaju da je pre spomenika Svetozaru Miletiću na gradskom trgu bio spomenik Svetog trojstva. Slični spomenici su postojali na čitavoj teritoriji Habzburške monarhije, a u Beču je i sačuvan jedan spomenik nalik na naš nekadašnji. Šta se desilo s tim spomenikom?
    Evo za one koji ne znaju gde se nalazilo Sveto trojstvo






    Citat DrinChe kaže: Pogledaj poruku
    Na jednoj od fotografija u knjizi vidi se i nekadašnja Jermenska crkva...
    ...pred rušenje


  13. #13

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Da se vratimo na temu.

    ŠANGAJ


    ‘’Presudan momenat za istorijat ovog naselja odigrao se 1925. godine, kada je Podbarac Tihomir Brančić podigao kafanu na stubovima, po ugledu na kuće sojenice u Kini, i nazvao je "Šangaj", ne sluteći pri tom da je na taj način krstio čitavo mesto.’’

    O Šangaju sam se ‘naoštrio’ da pišem, uglavnom po svom sećanju, ali nisam imao dovoljno podataka jer Enciklopedija Novog Sada još nema izdatu svesku sa slovom ‘Š’. No, naišao sam na lep članak u Gradjanskom Listu.

    Prve kuće u Šangaju osvanule pre 135 godina
    Građanski list Novinar: Srđan Ercegan,

    Prostor na kome se danas nalazi prigradsko naselje Šangaj poznat je i pod nazivom Ratno ostrvo. Zaista, nekad je to bila klasična rečna ada nadmorske visine od 75 do 77 metara, nastala premeštanjem Dunava iz starog korita, koje se nalazilo ispod Temerinskog puta, u svoj današnji tok. Nakon što je moćna turska vojska, predvođena sultanom Sulejmanom Veličanstvenim, osvojila Petrovaradin 1526. godine, surovi osvajači su zbog strategijskog značaja dunavskog ostrva na njemu izgradili tvrđavu. Kada su Turci osnovali ovo utvrđenje, kojim su gospodarili 161 godinu, ovaj prostor je nazvan Ada-kale, što se na srpski jezik doslovno prevodi kao "ostrvo-tvrđava", ili kako se u narodu odomaćilo – Ratno ostrvo. O nekadašnjem izgledu Ratnog ostrva svedoče turski popisi iz 1541, 1589. i 1614. godine, gde se navodi da je "...nasuprot Petrovaradina bilo ozidano manje utvrđenje površine 30 hektara, opkoljeno rekom, s jednom kulom i ležištima za pet topova, putem kojeg je turska posada obezbeđivala rečni prelaz (skelom), kontrolisala kretanje Dunavom, a u vreme rata branila most...".

    Posle bitke kod Sente, 11. septembra 1687. godine, Turci su potisnuti iz ovih krajeva, a Habzburška monarhija, po projektu francuskog vojnog arhitekte Sebastijana Vobana, započinje izgradnju današnje tvrđave na Petrovaradinskoj steni, 18. oktobra 1692. godine, tačno 166 godina nakon podizanja turskog utvrđenja na Ratnom ostrvu. Tada matica Dunava potpuno menja svoj tok, dotadašnja prečica postaje današnja reka, dok nekadašnje glavno korito postepeno uranja i na mnogim mestima biva zatrpano, tako da se Ratno ostrvo spaja s bačkim kopnom. (Ako zagledate levu stranu, kada autoputem idete od Temerinske petlje ka Beogradu, jasno se uočava negdašnja obala Dunava, sve dok se ne prodje Budisava, tj. pred silazak za Kovilj.)

    S dolaskom političke stabilnosti, turska tvrđava gubi na svom strateškom značaju i polako se obrušava, pa joj se danas, izuzev na osnovu starih mapa, ne zna ni mesto postojanja. Tužni ostaci ovog značajnijeg uporišta osmanske carevine sada se mogu primetiti jedino pri niskom vodostaju.

    Od odlaska turske posade pa do kraja 19. veka, tokom perioda od gotovo 300 godina, na Ratnom ostrvu nije bilo formirano organizovano naselje. Tek polovinom osamdesetih godina 19. veka na ovom prostoru uočavaju se konture prvog naselja, tesno povezanog s izgradnjom gradske klanice 1884. godine. Preko tadašnjeg kanala koji je spajao Mali Stapar i Novi Sad, prokopanog 1874. godine, po projektu generala Stevana Tira, na početku Rajine šume, u to vreme omiljenog izletišta ovdašnjih građana, radnici novosadske klanice sagradili su kuće za stanovanje. U poslednjoj deceniji 19. veka, pored radnika klanice, još neke siromašne porodice grade svoje skromne domove u isušenoj depresiji nekadašnjeg rečnog korita. Nastanak i razvoj naselja na ovom močvarnom i u svakom pogledu nepodesnom tlu, uslovljen je ne samo postojanjem klanice već i blizinom razvijenog grada, tako da je ova "skupina samoinicijativno podignutih kućica" postala svojevrsno utočište za one na marginama socijalnog života u Novom Sadu.


    Kuće su pravljene od trske oblepljene blatom, od materijala koji su se nalazili nadohvat ruke, u obližnjoj Rajinoj šumi. (Ostatak Rajine šume je na prostoru oko punionice gasa i prekoputa Upravne zgrade Rafinerije.)

    U prvim decenijama 20. veka ovde je na taj način sagrađeno stotinak kuća.
    Presudan momenat za istorijat ovog naselja odigrao se 1925. godine, kada je Podbarac Tihomir Brančić podigao kafanu na stubovima, po ugledu na kuće sojenice u Kini, i nazvao je "Šangaj", ne sluteći pri tom da je na taj način krstio čitavo mesto. (Vidjao sam i godinama kasnije takva mesta, pa nemojte da vas ovde potrebljleni izraz 'kafana' zavara.) Tihomir Brančić je kao austrougarski vojnik, za vreme Prvog svetskog rata, prebegao Rusima, gde se ponovo regrutovao kao dobrovoljac. Međutim, on je posle izvesnog vremena dezertirao iz ruske vojske i na veoma neobičan način dospeo u Kinu. U čuvenom kineskom gradu Šangaju proveo je nekoliko godina, da bi se 1924. godine vratio u Novi Sad.

    Kafana "Šangaj" ubrzo postaje popularno mesto pecaroša i ostalih građana koji su ovamo dolazili naročito za vreme letnje sezone, kao i obavezno svratište za putnike koji su starim Kaćkim putem dolazili i odlazili iz Novog Sada. Tako je čitavo naselje oko gradske klanice postalo poznato kao Šangaj iako su ga novosadske vlasti tridesetih godina 20. veka nazvale Brančićevo naselje.

    Podatke objavljene u ovom kratkom pregledu istorije prigradskog naselja, gotovo neprimetnog, ali tako "značajnog za naše trajanje", zabeležio je sveštenik Branko Ćurčin u svojoj knjizi "Novosadsko naselje Šangaj nekad i sad". U svojoj knjizi otac Branko je zapisao:

    "Prema svom nastanku i prema svojoj sadašnjoj društvenoj strukturi, urbanitet ovog naselja je specifičan, pomalo haotičan konglomerat raznih profila ljudi pridošlih iz raznih krajeva, koji žive na malom prostoru, sa svojim načinom života, običajima, navikama i religijskom tradicijom. U urbanom smislu, nije Šangaj čisto periferno naselje, nije ni radničko, ni divlje, a ipak je sve to pomalo...".
    ---

    Šangaj se nekad zvao i Kidričevo

    Interesantno je da su posle Drugog svetskog rata Šangajci svoje naselje samoinicijativno nazvali Kidričevo, po značajnoj komunističkoj figuri Borisu Kidriču, i čak su na ulaz u mesto postavili table s ovim nazivom. Međutim, gradska vlast nije prihvatila ovo rešenje, smatrajući kako će lik i delo ovog revolucionara i antifašističkog borca na taj način biti uniženo i tako je, srećom, do sadašnjih vremena preživeo stari, egzotični naziv Šangaj. ‘’ (Ovo nadevanje imena po državnom funkcioneru je verovatno slično motivisano kao i davenje imena Malom Beogradu – pretpostavljam da su stanovnici smatrali da će naselje bolje prolaziti sa takvim imenom.)



    Pre svega, da ne bude zabune – prvobitno naselje pod imenom Šangaj je bilo negde na mestu izmedju upravne zgrade Rafinerije i sadašnjeg ušća kanala u Dunav, tj. na prostoru na kome je podignuta Rafinerija Novi Sad. Klanica o kojoj je reč, bila je negde oko sredine pristanišne zone. U to vreme (pre početka gradnje Žeželjevog mosta – tj. do sredine 50-tih) kanal je izlazio na Dunav prolazeći kroz sadašnju Kvantašku pijacu, tako da su lađama iz unutrašnjosti Bačke dovoženi poljoprivredni proizvodi u čuvenu fabriku konzervi Kulpin.

    Negde na prostoru gde Kvantaška pijaca stiže pored Kulpina do ul. Marka Miljanova je bio šlajz – brodska prevodnica na kanalu preko koje je bio stari Kaćki most. U to vreme kanal je bio znatno uži i bez nasipa visokih kao sad. U Dunav je kanal ulazio u blizini sadašnje tri stambene kule na Beogradskom keju, a tu je bila stočna pijaca i drvara (stovarište ogreva), i prema gradu, na sadašnjem keju, fabrika svile. Kej (asfaltirani kolovoz pored Dunava) je stizao do putničkog pristaništa koje je bilo naspram ulice koja vodi na Riblju pijacu.

    Kulpin je preradjivao i meso, ali ne nadjem nigde potvrdu da je klanica, koja je bila preko tadašnjeg kanala, bila deo Kulpina.

    Ovako opširno opisujem ovaj deo Novog Sada u nameri da predstavim da je, kada se krene za Kać, grad tu, kod Kulpina prestajao. Klanica je bila malo izvan grada, na starom Kaćkom putu. Deo tog puta postoji i danas – kad se prodje pored Rafinerije, desno se odvaja put za sadašnje naselje Šangaj, a ako nastavite pravo, do ograde na autoputu (pa i sa druge strane autoputa) idete tim starim Kaćkim putem koji je prolazio kroz prostor na kome je izgradjena Rafinerija. Močvarni teren je nasut peskom vadjenim rečnim bagerima da bi se tu moglo graditi.

    Kad sam bio desetogodišnjak doselili smo se u Kozačinskovu ulicu (pored tadašnjeg pristaništa). Jedno od područja na kome sam se igrao je bilo u blizini Kulpina jer su mi tamo stanovali neki od najboljih školskih drugova. Nekada smo se i kupali u šlajzu jer je bilo zgodno za skakanje, ali su nam to roditelji stogo branili. Ne sećam se da smo odlazili na drugu stranu kanala.



    A išao sam često u klanicu, peške ili biciklom. U klanici se prodavala nekoliko dana u nedelji sveže kuvana hrana za pse, a bila je i ‘ledara’ – proizvodnja leda u tablama za ledenjake (hladnjake) pa sam leti išao po led ili u klanicu ili u drugu ledaru koja je bila u ul. Ilije Ognjenovića (na praznom prostoru koji izlazi na Bul. M. Pupina).

    U tim odlascima do klanice sam pomalo i zazirao. Tim putem su išli i Šangajci, koje je autor teksta u GL lepše rečeno nazvao stanovnicima ‘utočišta za one na marginama socijalnog života’. Kao što već rekoh, to više nije bilo u gradu, nego se išlo putem pored koga je bio rit.

    Otac mi je (‘vid’la žaba da se konj potkiva…’) u to vreme postao lovac i nabavio lovačkog psa. A lovački pas se mora trenirati, pa smo odlazili pored klanice dalje, do Rajine Šume ili do Dunava prolezeći kroz Šangaj. Sećam se da je bilo i koliba na kolju – sojenica i onih samo od granja, neoblepljenih blatim. Sećam se i vatri na kojima se napolju kuvalo i kiselog mirisa dima od vrbovog i topolovog drveta. Ceo je Šangaj bio razmešten u proredjenoj šumi. Bilo je i sklepanih čamaca kojima se prelazilo sa jedne suve grede na drugu. Poneki Rom-koritar je okružen celom porodicom dubio korita.

    To naselje je zbog izgradnje mosta izmešteno na sadašnju lokaciju. Država je izgradila jedan broj kuća u urbanizovanom naselju u nekoliko uličica koje su nosile brojeve umesto drugog naziva. Ne verujem da su svi žitelji starog naselja dobili kuće jer prvobitni novi Šangaj (po mom sećanju) nije bio dovoljno veliki da se smeste svi koji su u divljem naselju živeli.

    A ima i jedan ‘tehnički’ interesantan detalj: U blizini Šangaja je početkom 50-tih izgradjena radio-antena visoka skoro 100 m. Emitovalo se snažnim odašiljačem na srednjim i dugim talasima a domet Radio Novog Sada je (po dobrim uslovima) bio čak do Australije. Posle nekog vremena se otkrilo da neki šangajci imaju struju! Razapinjali bi 20-30 metara žice i preko sijalice spajali sa uzemljenjem. Bilo je kasnije povodom toga i milicije u Šangaju jer se takvom krađom struje navodno smanjivala emisiona snaga predajnika.
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 22:37 Razlog: nestale slike :(

  14. #14

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Citat sati kaže: Pogledaj poruku
    ...pred rušenje

    autor fotografije jermenske crkve je jovan vajdl
    Poruku je izmenio Cecara, 27.04.2011 u 08:16 Razlog: citat

  15. #15

    Odgovor: Kako su i po čemu novosadski kvartovi dobijali imena

    Nađoh na wikipediji, a rekao bih da nema na temi:

    Salajka

    Salajka je jedna od starijih gradskih četvrti Novog Sada, nekada izrazito srpski i paorski kraj. Vremenom, naselje je promenilo svoj karakter, tako da njegovi stanovnici nisu više ratari, povrtari i stočari, već zanatlijsko-trgovačko, radničko i intelektualno gradsko stanovništvo.

    Ime Salajke najverovatnije dolazi od imena nekadašnje ugarske županije Zala ili Sala (u susedstvu zapadne Slavonije, preko Drave, na tlu današnje Mađarske), odakle se ovamo doselio deo Srba, kojima je pretilo unijaćenje. Srbi su sebe nazivali Zalajci ili Salajci, a vremenom su nastali oblici Salajka i Salajčani.

    U Temerinskoj ulici još u 19. veku bila je velika pijaca, na kojoj se sem povrća i voća prodavala i stoka, živina, nudili se zanatski proizvodi, drvo i drugo. Na ulazu u grad kod Salajke postojale su dve kapije, Kisačka i Temerinska, na kojima se kontrolisao promet robe i ljudi i naplaćivala trošarina.

    Do 1918. godine, Salajka se prostirala do današnje Šajkaške ulice, koja se tada zvala Šanačka. U međuratnom periodu od Šulcovog mlina do Kanala parcelisano je zemljište za gradnju kuća, pa je tu nastao novi deo Salajke, pod imenom Šulcovo naselje. Otvarane su zanatske radionice, a na levoj strani Temerinske ulice nizale su se trgovačke i uslužne radnje.

    Salajčani su po prirodi bili živahni i temperamentni, borbeni i veliki rodoljubi. Poznato je da još u vreme Austro-Ugarske nijedan žandarm nije se usuđivao da sam dođe na Salajku, kad bi izbio neki incident. Za vreme mađarske okupacije (1941-1944), Salajčani su podržavali pokret otpora, mnogi mladi ljudi su bili članovi diverzantskih i propagandnih grupa, hapšeni i osuđivani na robiju, a veliki broj ih je stradao u zatvorima i logorima.

    Kad je posle rata donesen prvi urbanistički plan grada, trebalo je da se deo Salajke raseli, da bi se na tom prostoru napravila industrijska zona. Otpor građana je bio tako velik, da je Gradska skupština 1986. godine odustala od tog plana i industrijsku zonu smestila na drugi teren.

    U periodu između 1980. i 1989. godine, na Salajci se nalazilo sedište gradske opštine Slavija, koja je, pored Salajke, obuhvatala Pervazovo Naselje, deo Rotkvarije, Podbaru, Vidovdansko Naselje, Slanu Baru, Klisu, Deponiju, Radnu zonu sever 4, Šangaj, područja današnjih naselja Veliki Rit, Mišin Salaš i Mali Beograd, kao i prigradska naselja Kać, Budisavu i Kovilj.

    Salajka - Википедија



Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Imena...
    Autor irnik u forumu Igre bez granica
    Odgovora: 4315
    Poslednja poruka: 17.05.2019, 10:35
  2. Odgovora: 66
    Poslednja poruka: 04.02.2015, 18:28
  3. Imena naših anđela
    Autor jovuk u forumu Roditeljski kutak
    Odgovora: 31
    Poslednja poruka: 22.01.2012, 19:15

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •