...elem, priča je stara već nekoliko dana...a ja nikako da je ispričam, zablesnut odjajem sreće...
...prošle subote je umro Muta. Pronašli su ga pored bicikle kojom se vraćao iz prodavnice.
On je bio sastavni deo detinjstva svakog od nas, rođenih krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka, pa sve do klinaca koji danas idu u osnovnu školu.
Bio je nem.
Bio je kao lik iz nekog domaćeg filma, znate ono - kad malo mesto ima svoju lokalnu tragičnu figuru koja se uglavnom druži sa decom, a odrasli je gledaju sa blagim sažaljenjem. Bio je dobar, jedna duša kojoj je Bog iz samo njemu znanih razloga oduzeo moć govora, nagradivši ga s druge strane (ako je to uopšte dar u današnje vreme) neobičnom dobrotom i veselošću koje jedino srce deteta može da prepozna i prisvoji bez ikakvih predrasuda. Bio je stvorenje koje za života nije mrava zgazilo.
Kažu da ga je izdalo srce.
Eto, postoje neki ljudi koji vam nisu baš bliski, ali ih nesvesno nosite sa sobom čitavog svog života, i tek kad nenadano nestanu, postanete svesni ko su u stvari bili...i primetite da vam nedostaju.
A možda u njima spavaju delovi našeg detinjstva, sakriveni od ruke vremena koja nas neumitno udaljava od njega, podsetnici onog sveta koji nam je izgledao tako drugačiji gledan očima deteta...i kad nestanu, ono umire sa njima, i mi umiremo sa njima, onakvi kakvi smo bili...
...neka mirno spava, gore, na paperjastim oblacima...