Novi Sad je jedno vreme slovio za najveće gradilište zemlje. Investitora kao pleve, zgrade niču na svakom koraku. Prizemna Salajka i Podbara vinula se u visine. Zgrada sve više, saobraćajne gužve sve više, parkinga sve manje, zelenila sve manje, starih i oronulih kuća sve manje,...
Shvatam da je to neizbežno. Shvatam da vlasnici prizemnih kuća verovatno nemaju drugu alternativu nego da svoju kuću nazovu "kućom za rušenje" i ustupe je nekom investitoru kako bi dobili bolje uslove života.
Shvatam ja sve to, ali opet mi nedostaje onaj moj grad u kom sam odrasla. Više ne viđam na sred ulice decu koja vozaju bajseve, igraju između četiri vatre, rastežu lastiš, ... A onda se setim da smo mi sve to mogli jer je prosto bilo ulica na čijim su kolovozima gazdovala deca, a ne suludi, nervozni vozači. Da je bilo ulica čiji su trotoari služili pešacima, a ne kao parkinzi.
Kako vi gledate na Novi Sad - veliko gradilište Srbije?