Aleksa Šantić

[SQUAW]

Hleb

Parobrod spreman. More se koleba.
Poslednji plamen na zapadu trne;
Suton se radja i s jesenjeg neba,
polako pada na hridine crne.
Paluba puna. Ruke uzdignute,
pozdrav salju i rupcima masu.
U mnostvu ovih vidim celjad nasu,
naslonili se na pervaz, pa cute...
Zemljaci moji, dokle cete, dokle?
"Tamo daleko! Jer nas usud prokle,
i na nas pade tvrda tuca s neba..."
A zar vam nije zavicaja zao?
"Zao je brate...Bog mu srecu dao...
No hleba nema...Zbogom! Hleba... Hleba..."

[Kitty]

POD MUŠEBACIMA

Dođi u moj čardak!... Samu mi je zima...
Svi dušeci moji za te su prostrti...
Hoću poljubaca u kojima ima
I vatre, i sunca, života i smrti!...

Tvoji zagrljaji neka budu zmije,
Neka stežu divlje uz vihore žara!
U njima da umrem, Šerifa, što prije,
Mirišući bašte, tvojijeh njedara...

Žedan sam ljepote, i ženskoga stasa,
Grčeva i slasti, smijeha i vriska,
Pomame i ognja, i milošte tajne...

Hodi! Neka ti se sva duša zatrese,
I po mojoj sobi, k� procvale rese,
Svog proljeća prospe pahuljice sjajne...



ŠERIFA

Istom sunce sjeknu. K� plava kadifa,
Prostrlo se nebo, a vita i laka,
Niz očevu baštu, po ćilimu maka,
Pjevajući hodi jedina Šerifa.

Na nju zrelo voće smije se sa grana;
Leptiri je prate, prvi zraci miju;
Po petama golim nanule joj biju,
A pod grlom trepte odblesci đerdana...

Gle, zembilju punu krupnih zerdelija
Na ramenu nosi, a sve joj se vija
S glave jašmak crven, k� sabah na visu.

Aman, što je kršna, i sjajna, i vedra!
Što li joj se tresu ona pusta njedra,
Nabrekla k� šipci što još prsli nisu!...

[zmax]

Proljeće

Gle krasote, gle ljepote
Što se sada stvori!
Gle kako se ljupka, mila
Tica pjesma hori.

Pupoljci nam sa svih strana
Svoje glave dižu,
A mirisi raznog cv'jeća
U grudi nam stižu.

Ljubičica krasna, mila,
Širi liste svoje,
A slavujak kod nje stao,
Umiljato poje.

Čelica nam laka, hitra,
Oko cv'jeća l'jeće,
Proljeće je milo došlo,
Mirovati neće.

Zabruj'o je već i potok
Studeni i 'ladni,
Vesel'te se sada i vi,
Siromasi jadni.

Radostan je sada pastir,
Pa uz frulu svira,
Oko njega milo stado,
Pa travicu bira.

Ratari se sa svih strana
Žure svojim ralom,
- Sada ima i leptira,
Blago Niki malom! -

Doletjela hitra lasta,
Kroz zrak se vijuga,
Ponosito stao slavuj,
Gleda je iz luga.

Hvala tebi, mili Bože,
Na ovakom daru!
Još Srbinu uz proljeće
Pošlji slavu staru!...

Bog se smilovao

Tiha noć je, zvijezde trepte,
Među njima mjesec sjajni;
Na sve strane proljetnoga
Širi s' cv'jeća miris bajni.

Sva priroda stišala se,
Svaka duša mirno spava,
Samo tamo jednu sobu
žižak slabi osvjetljava.

U sobici tužna majka
Pokraj svoje šćerke kleči,
Boga moli da s' smiluje,
Da joj šćerku izliječi.

Bog milostiv smilova se,
Pa podiže šćerku bonu.
Od radosti velje majka
Na zemljicu doli klonu.

A više nje šćerka stade,
Poljupcima majku osu; -
I zorici bilo drago,
Pa na prozor zračak prosu.

[zrNce]

Hajdemo Muzo

Hajdemo, Muzo, iz ovoga kruga,
Iz lude vreve i huke i praske;
Željan sam lica bez laži i maske,
Željan sam polja, dubrava i luga.

Pogledaj tamo te kolibe gole,
Trošne i tamne kao magle zimne;
U njima žive duše gostoprimne -
Srca što griju, što trepte i vole...

Njihov je govor mome srcu lijek,
I s njima tako proveo bih vijek
Pa hrana bila samo crna kora.

Hajdemo, Muzo, iz te lude praske;
Željan sam lica bez laži i maske,
Željan sam tople riječi i zbora.

1908

[zrNce]

Pred Raspecem


Hocu da živim život čovjeka:
Hoću da ljubim, da trpim i stradam,
U svojoj vjeri da se dobru nadam
Štono ce doći ko sveta rijeka

Da grijeh spere! Moju kletvu niko
Dočuti neće, bace li se na me;
Na ljudsku pakost ja sam davno sviko,
I znam da sunce ne boji se tame...

Proročkim glasom budiću iz groba:
Istinu mrtvu i slobodu roba
Što sputan sunca zavičajna žudi.

I krvlju svojom preliću sve pute
Idući tebi, i vjerujuć u te,
Uskrsli brate potištenih ljudi!

[zrNce]

Pritaji Suze


Pritaji suze! Neka duša plače,
Al' tvoje oko neka svijetlo biva;
Zar ljudi znaju šta te suze znače
I onu ljubav što s' u njima skriva?

Onamo hajde - u svetinju mira,
Gdje čisti potok kroz dolinu stiže,
Gdje nježno cvijece laki lahor dira
I svet mu miris na krioca diže.

Tu neka suze padaju na cvijeće
Što mirno cvjeta u sanjivoj doli,
Niko ih tamo razumjeti neće -
Suze su rosa koju cvijetak voli.

Tu plači, plači i izvidaj grudi.
Al' kad se nadješ medj' ljud'ma, u krugu,
Ponosna čela, svijetla oka budi,
Kao da nikad nisi znao tugu.

[zrNce]

Moja Ljubav


Sad je ljubav moja jedna vila tmurna,
Osamljena, pusta, paučljiva, bona....
Vishe ruže žute ne mašu s balkona,
Ni kaktusi rujni iz mramornih urna.

U strehi se krova gnezde miši slepi;
U prozora svijeh, rasklimana, gnjila,
K� u mrtve tice, vise oba krila,
A po njima pauk svoje mreže lepi.

Gde šedrvan mutni spram kapije prska
Niz pragove krnje ribnjaku se sidje,
No labuda nema....Povrh vode ridje
Leže mrtvi venci lotosa i trska.

Samo noći koje, kad ogrnu ti'o
Struke mesečine bašte vile stare,
Sve dvorane sinu, tremovi se žare,
I sa harfa svuda zvuk se diže mio.

Svih prozora snova uzdignu se krila,
Kao da bi negde poleteti htela;
I puna korala poteku sva vrela
Radosti i pesme, gde su groblja bila.

Nove svetle kaplje rasipa fontana -
Iz drobnih dragulja lepa plane boja;
I pri mesečini vedra slika tvoja,
U svodu od ruža javi se altana....

Lotosi zašušte po ribnjaku celom,
K� sedef sva voda zablista iz rama
Jasika i breza, a ti ozgo, sama,
Na labuda svoga mašeš ružom belom....

On uskrsne... Krila, k� dva bela jedra,
Podiže i kruži nadomak fontane -
U te gleda....Zlatno, iz brezine grane,
Mesečevo koplje pogadja mu nedra.

No sve mine... Snova ćuti vila tmurna,
Ostavljena, sama, paučljiva, bona....
Više ruže žute ne mašu s balkona,
Ni kaktusi rujni iz mramornih urna.


1918

[Vojvotkinja]

Omiljeni pjesnik...


MOJA PJESMA

Ne, bor zdravi nije pao –
Ja i sada krepko stojim!
Bog mi jako srce dao,
Da u času strašnih dana,
Usred borbe i mejdana,
Ne poniknem čelom svojim.

Na plaše me gromi oni
Ni vihori što mi lete;
Moja harfa i sad zvoni,
Svaka struna snage puna,
Sve zvuk bliže nebu stiže
Štićen voljom sudbe svete.

Pa nek huje puste noći
Pustim vjetrom divlje sile!
S bogom svojim, u samoći,
Pri svjetlosti zvijezda novi’,
Proslavljaju život ovi
Tihim glasom harfe mile.

Ne, bor zdravi nije pao –
Ja i sada krepko stojim!
Bog mi jako srce dao –
I kad oluj kobi crne
S oblacima na me srne,
On me grije suncem svojim...

Ja sam potok što iz gore
Kroz vihore svoj šum šalje;
I što više gromi ore,
Što se više dažde sliva,
On sve viši, jači biva,
I svom cilju leti dalje.

1902.

[zrNce]

Moja Komšinica


Ima neko doba sve me čežnja mori,
Sve mi nešto srce uzdiše i gori;
Pa ti nemam, brate, ni mira ni stanka,
Nego duge noći ja bdijem bez sanka
I stišavam srce i njime se mučim,
Pa do zore tako pameti ga učim;
Ali ludo srce ne čuje šta zborim,
Nego me sve pati udarima gorim,
I dršće i strepi, kao list sa pruta,
I zove me tamo odmah preko puta,
Pod širokim dudom od stoljetnih dana
Gdje kućica stoji krečom okrečana,
Pa ko da su vjetri snijeg nanijeli –
Spram jarkoga sunca ona se bijeli,
A noću, kad jasna mjesečina grane,
Pod širokim dudom sva treptati stane....
Tu je, tu je ono što mi srce mami,
S čega noću bdijem do u osvit sami, –
Tu je ono blago, ljepota Mostara,
Tu je kita smilja, tu je zlato Mara!
Kunem vam se, ljudi, svijem na svijetu
Što je bistre rose na gorskom cvijetu,
Niko ne bi mog'o naći kapcu jednu
Tako milu, sjajnu, i čistu i čednu!
Kunem vam se, otkad jarko sunce grije,
Zapamtio niko ’nake oči nije;
Lijepe i mudre, svijetle i crne,
Pune žive vatre gdje mi duša srne!
I kunem se, što je djula i behara,
Sve bi svojim licem zastidila Mara, –
Pa još kosa meka, ona kosa vrana
Bi mehlemom bila i najljucih rana!....
Od jutra do mraka s prozora je gledim,
Pa uzdišem tako, čeznem i blijedim,
A majčino blago posluje i radi,
U široku sofu žuti šeboj sadi,
Do šeboja djurdjic i karanfil mio,
Uz crven karanfil feslidjen se svio,
Pa kad vjetar duhne kroz murvine grane,
Marinim cvijecem mirišu sve strane.
Sad je vidim, eno po tananu platnu
Na djerdjefu lakom veze granu zlatnu
I uz sitni vezak, na doksatu, slaže
Onu milu pjesmu što je srce kaže:
"O, sunašce jarko, svom smiraju podji!
O moj dragi, ti mi pod pendžere dodji!"
Pa put neba često mili pogled pusti,
K'o da jedva čeka da se veče spusti....
Pa još, bolan druže, kad nedjelja svane,
Na avlijska vrata kada Mara stane,
Bih, tako mi boga, adžamija posto,
U mehani pio i bez groša osto!
Jer, da samo vidiš, u lijepe Mare,
Kakve li su, puste, dimije od hare!
Kakva li je na njoj talasija tkana,
Sto joj njedra krije sa dva djula rana!
Kakav li je onaj nad povijom vranom
Crven fesić pusti sa biserli-granom!
Pa da čuješ jošte zveket zlatnih grivna
Kad naranču žutu baci cura divna,
I da vidiš osmjeh i slatka joj usta,
Bi i tebe s majkom rastavila pusta!
Pa još one oči što svu milost nude! –
Blago onom čija vjerenica bude!

[dori]

Bio je skrojen od dostojanstva, sa svojim jadom nosio se u sebi, malo kome se tužio. Kad bi došao u veselo društvo mostarsko, zdravi mediteranski kikot njegovih prijatelja nije kod njega izazivao zavist, nego nemuštu tugu nad samim sobom, pa bi se iskradao iz razdraganih mostarskih magaza i po nekoliko dana zatvarao se u svoju sobu. Njegov bol je ostajao u njemu kao što je on ostajao u svom Mostaru. Ja nikada nisam bez suze u grlu pročitao nego tako, kroz tužni i srećni prelom suze očinje, njegovo Predprazničko veče. (1968.)


O Aleksi Šantiću rekao je Skender Kulenović

[zrNce]

Kolebanje


Niz litice Huma nasmijana, blaga,
Rana večer silazi svrh vode i trska.
Sa ramena njenog, iz puna krčaga,
Preliva se grimiz i po kršu prska -
Raspe se rijekom na ševare gole,
I zapali lišće breze i topole.

Gle, mahala stara sva od nje zarudje,
K� da u požaru izgara cijela!
I u tvoju baštu sada, evo, udje
I šedrvan osu. S mramora bijela
Prosuše se sjajni planuli dragulji,
I po bašti svuda kliknuše slavulji.

Lagano na murve, smokve i granate
Ispe se u valu, sva sjajna i draga;
Smijući se, ozgo, s jedne grane na te
Rujni grimiz izli iz svoga krčaga.
A ti u ljuljajci pa se njišeš ti'o,
K� na medji jedan mak crven i mio.

Ja kraj plota stojim, gledam u vas dvoje;
Jednake ste kao kaplje na cvijetu!
I ne mogu više znati ljepši ko je,
Ili ti il' ona?... K� leptir u letu
Sav treptim, i mislim, draga, od vas dvije
Koju li bih sada zagrlio prije?

[zrNce]

Prijatelju


Prijatelju! Znadem da su ovi puti
Na našoj planeti trnje što nas bode,
Da je malo staza što u bašti vode
Gde bokori šume suncem ogrnuti.

No nijedna tvoja noć još nije bila
Bez zvezda, jer njih je samo oblak skrio,
Za oblakom trepti njihov blesak mio....
Poleti, i njima uzneće te krila!

Da, život je memla robijaške kuće,
I njegovo trnje sve te para ljuce,
I cvetova nema da se tebi jave....

No ti imaš ruke! Snagom ruka goli'
Ostruge razgrni i krvlju ih poli,
I naći ćeš tvoje ljubičice plave....

[Lilith_021]

DIVNA JE ZORA


Divna je zora
Kad jutrom s gora
Razgoni mrak

Divno je sunce
Kad na vrhunce
Rasiplje zrak

Divno je cvijeće,
U njemu sreće
Gledamo lik

Al' ništa nije
Da dušu grije -
K� pjesme klik.

U Mostaru, 19. maja 1889.


RUKE


Sam sedim ovde, na vrhu stene što nebu
Uskočiti bi htela,
I gledam dole uske puteljke i reku,
I naša uboga sela.

I vidim hrpu velikih, jakih ljudi
Na jutru vedrom i jasnom,
Gde zamahuju u tvrdu, zaraslu grudu
Motikama i krasnom.

Još je u zemlji ostalo korova dosta,
I svoje grube vreže
On je raspleo svuda, i mnoga lepa klica
Pod njima klonu i leže.

No one jake, one žuljave ruke
Sve će im razriti žile,
Jer one tvrde, nabrekle ruke nose
U sebi Hrista sile.

One su samo stradalnicima žednim
Pružile kreposti čaše,
I razbijale crna tamnička vrata
I teške verige naše.

One su s neba skidale lučeve svetle
Nedokučenom moći,
I sejale ih s purpurom krvi svoje
Po mraku velike noći.

One na našim guslama posvećenim
Višnje su zapele strune,
I sakovale od čista, žežena zlata
Sva naša žezla i krune.

One su juče na pobednome stegu
Donele orlove bele -
Da nam radosti i da nam slave naše
Slatku naforu dele.

One nas ruke krilate dižu i nose
I svojom snagom brane,
I one crne, blagoslovene ruke
Nas belim hlebom hrane.

Vi zlatne ruke kraljevskog pokoljenja,
Vi ruke časnoga dela,
Sa ove stene ja evo zasipam cvetom
Sve vas i vaša sela.

I skidam kapu i na kolena padam,
I sklapam dva svoja dlana,
I glasno pojem: vi, ruke životodavne,
Osana vama, osana!


1923.

[Lilith_021]

SELJANKA


Pavlu Popoviću


Sneg pada i veje. U seoskoj luci
Sve je pusto. Samo, kao senka tupa,
Niz prtinu usku, sa štapom u ruci,
Pogrbljena, bleda, jedna žena stupa.

Stupa i jednako ispod borna čela
Pogleduje tamo u kosture iva,
Gde se na domaku reke, u dnu sela,
Seoskoga uče stan samotni skriva.

Nek vetrovi besne, nek mećave huče
I zasiplju smetom puteve ratara,
Ona svake dnevi odlazi kod uče,
Pa uči i sriče slova iz bukvara.

Svi se čudom čude u selu i zbore:
"Sirota, poluđe!" No svetla k� svila,
I čvrsta k� ralo što crnicu ore,
Sve je bliže cilju njena želja bila.

I skoro kad žita zašumeše jara,
Kad pod strehom lasta kliknu pesmu njenu,
Jedno jutro s učom oprosti se stara,
Niz pragove siđe i putanjom krenu.

Postigla je svrhu. U svakome kutu
Njezinoga srca nova snaga dršće,
Niti ona gdegod odahne na putu,
No s drenovim štapom korača sve čvršće.

Već je na kraj staze. Sada brvno vodi
Preko uske reke što krivuda lukom;
Starica ne strepi, ona napred hodi,
I slobodno hvata za doruke rukom.

Ispred vodenice, što naslanja na nju
Svoje račve sive jedan orah sveo,
Boži je i zove mlinar, i na panju
Sa dečakom sedi, sav od mliva beo.

No ona sve dalje korača, i samo
Katkad suhu ruku stavi iznad čela,
Pa pogleda bregu, gde, iz hrašća tamo,
Sa planulim krstom viri toranj sela.

Korača i nosi i radost i jade
U turobnoj tami svojih poznih dneva;
I još dva-tri kroka, pa pod bregom stade,
Gde spomenik s orlom dvoglavijem seva.

Prekrsti se, mermer celiva i oči
Podiže. Tu gore zlatna slova stoje.
I u prvom redu, na mramornoj ploči,
Ugleda imena lepe dece svoje.

Polagano sriče uklesana slova:
"Ratko, Đorđe, Dejan" , pa grca i stane,
Srce stiska, zatim sriče, sriče snova,
A pri svakom slovu nova suza kane.

Pod krov njene duše, k� selica letom,
Vraćaju se svetle uspomene dana
Kad je decu divnu, kao stabla s cvetom,
Gledala kraj ornih plugova i brana.

Pred njom sviću jutra žetvena, i ona
Sve stubove kutnje, mlade k� kap rose,
I dične i svetle k� kraljevi s trona,
Gleda među klasjem sa odsevom kose.

Ona snova vidi sve večeri kasne,
Kad je u kolebi svaki kut grohot�;
Vidi sva tri sina, sve likove krasne,
Ognjište i vatru, verige i kot�.

Sve vidi i čuje. I ponori tuge
Pucaju sve dublje, jer, pusta i sama,
Sad koleba ćuti, i sad, mesto duge,
Kao paučina svrh nje visi tama.

Skupila se čeljad. Svi gledaju u nju,
Sa dubokim bolom skrušeni i sveli;
I svi ovu bledu seljanku u gunju
Suzama bi svojim utešiti hteli.

No starica samo trese se i grca
I upire pogled u spomenik beo,
Svrh kog ustremljeni or� svetlomrca,
Kao da bi majku ogrejati hteo.

I dani sve teku, a mramornoj ploči
Svako jutro, rano, u pojanje petla,
Tiho mati dođe, pa podiže oči,
Moli se i dugo sriče slova svetla.

I dok ona tako, skrušena i sama,
Pred mramorom stoji, tu, u vrhu sela,
I dok rana zvona zvone s tornja hrama,
Obruč zlatan dršće oko njenog čela.


1923.

[dori]

JEDNA SUZA

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te -
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila k� zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce... I k� sa visina
Olovni oblak, po duši mi pade
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna mis� moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri srca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle granate.


1910.

ALEKSA ŠANTIĆ