Walt Whitman (Volt Vitmen)

[SQUAW]

Walt Whitman
1819 - 1892

Volt Vitmen (Vest Hils, 31. maj 1819. - Nju Džerzi, 26. mart 1892.), je bio američki pesnik.
U mladosti je živeo nemirnim životom menjajući mnoge poslove. Sam štampa svoje glavno delo, poznatu knjigu pesama Vlati trave, koja se posle pojavila u mnogim izdanjima, na mnogim jezicima. Piše joj predgovor, u kojem iznosi zahteve za novom američkom književnošću. Vlati trave je zbirka pesama u slobodnom stihu, koja na snažan način slavi individualizam Amerike, demokratiju i bratstvo među ljudima, te živo i ushićeno opisuje američki život, posebno Nju Jork. Delo je proglašeno nemoralnim zbog slobodne obrade polnog života, pa pesnik biva neshvaćen od savremenika. Međutim, moderna kritika ga smatra jednim od najvažnijih stvaralaca u istoriji američke književnosti.

[SQUAW]

ZAR SI OD MENE TRAŽILA SLATKE STIHOVE?

Zar si od mene tražila slatke stihove?
Zar ti se cini da je ovo, što do sada pjevah,
toliko teško slijediti i teško razumjeti?
Zato što ni dosad nisam pjevao
da me ti slijediš i razumiješ-necu ni sada;
Što su, uostalom, takvima kao ti, pjesnici k'o ja?
-ostavi zato moja djela,
I uljujkuj se onim što možeš razumjeti;
Jer ja nikog ne uljujkujem-
i ti me nikada neceš razumjeti.

[SQUAW]

PJESMA O MENI

Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,
a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,
jer svaki atom koji pripada meni, pripada takoder i tebi.
Ja plandujem i pozivam svoju dušu u goste.
Ja ležim i lagodno tracim vrijeme promatrajuci vlat ljetne trave.
Moj jezik, svaki atom moje krvi, stvoren je od ovoga
tla, ovoga zraka,
roden sam ovdje od roditelja rodenih ovdje od
roditelja
isto tako, a i njihovi roditelji isto tako;
ja sada, u mladosti od trideset i sedam godina, u
potpunome zdravlju pocinjem u nadi, da necu
prestati do smrti.
Vjeroispovjesti i škole još neodlucne povuku se ucas,
ocijenjene na svoju pravu cijenu, al se nikada ne zaboravljaju.
Primam u goste i dobro i zlo; ja dopuštam da govori uz
ma kakvu pogibelj priroda bez smetnje s
izvornom, iskonskom energijom.

[SQUAW]

O KAPETANE! MOJ KAPETANE!

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona cujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oci prate cvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Cuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube jece i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijece, i ljudi što se sticu
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno klicu.
O kapetane! Oce!
Ko u snu nekom gledam
U narucju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne cuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja- sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.

[SQUAW]

ZA BRODOM MORSKIM

Za brodom morskim, za zviždećim vjetrima,
Za sivobijelim jedrima zapetim za oblice i konopce,
Dolje, mirijade, mirijade valova hrle, podižu svoje
vratove,
Smjerajuć u neprekidnu dotoku ka brodskome tragu,
Valovi okeana što ključaju i grgljaju, veseli uhode,
Valovi, lelujavi valovi, bistri, hiroviti, prpošni
valovi,
Ka toj virovitoj struji, radosni i plutasti, zavojiti,
Gdje velika lađa, jedreći i vrludajući, raspršuje
površ,
Veći i mani valovi u širu okeanskom čeznutljivo
plove,
Brazda morskog broda koji prođje ljeska se,
vragolasta na suncu,
Šarena povorka, s mnogim mrljom od pjene i
mnogim dijelovima,
Što prati gordi i žurni brod, u brazdi što prati...

[SQUAW]

ZBOGOM, MASTO MOJA

Zbogom , Masto moja!
Zbogom mili druze, ljubavi mila!
Ja odlazim, ne znam kuda,
Ni kakvoj kobi, ni da li cu te opet videti.
Zbogom dakle, masto moja .

Jos samo jedno - da se osvrnem za trenutak;
Sve sporije , sve slabije otkucava sat u meni,
Odlazak, sumrak , ubrzo stace srcani damar.

Dugo smo zajedno ziveli, radovali se , milovali ;
Divno ! - a sada rastanak- zbogom , Masto moja .

Pa ipak , da se ne zaletim;
Zaista , dugo smo ziveli , spavali , prociscavali se ,
u stvari se stopili u jedno;
Pa ipak , tako umiremo li, zajedno umiremo ( jeste,
ostacemo jedno)
Odlazimo li ikuda, zajedno idemo u susret onome
sto biva ,
Mozda cemo bogatiji biti i radosniji , i nesto
nauciti,
Mozda me to sada u stvari ti privodis istinskim
pesmama ( ko zna ? )
Mozda to ti zapravo otvaras , okreces bravu smrti -
pa onda , konacno.
Zbogom - i zdravo ! - Masto moja .

[DrinChe]

O KAPETANE! MOJ KAPETANE!

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona cujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oci prate cvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Cuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube jece i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijece, i ljudi što se sticu
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno klicu.
O kapetane! Oce!
Ko u snu nekom gledam
U narucju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne cuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja- sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.

... je posvećena Linkolnu, posle atentata, a objavljena u "Leaves of Grass".

Original rukopisa koji je zbog korekture pesme objavljene dve godine ranije u književnim novinama napisao - ispravio, je sačuvan:

[zrNce]

Pun života Sada


Pun života sada, telesan, vidljiv,
Ja, četrdeset godina star, osamdeset i treće godine država,
Onome vek odavde ili ma koliko vekova odavde,
Tebi, još nerodjenom, dok te tražim.

Kad budeš čitao ovo, ja što vidljiv sam, nevidljiv cu biti;
Sad si ti taj, telesan, vidljiv, primaš moje pesme, tražiš me,
Zamišljaš kako bi bio srecan kada bih mogao da budem sa tobom
i budem ti drug;
Neka bude kao da sam sa tobom. (Ne budi tako siguran da nisam sada
sa tobom.)

[DrinChe]

Posle analize "Once I Passed Through a Populous City", "When I Read the Book" i "When I Heard the Learned Astronomer":

... Takav je Volt Vitmen. Ne znam hoće li biti na odmet da ukažem - ja sam zapazio nedavno - da se ove tri ispovesti odnose na istu temu: osobenu poeziju proizvoljnosti i osujećenosti.

Uprošćenje sećanja na kraju, neprepoznatljivost i stid našeg življenja, pobijanje intelektualnih shema i uvažavanje primarnih čulnih utisaka, jesu odgovarajuće pouke pesama. Vitmen kao da kaže: "Svet je neočekivan i izmiče nam, ali upravo je njegova nepredvidivost bogatsvo pošto nismo u stanju čak ni da odredimo koliko smo siromašni, pošto je sve poklonjeno." Lekcija iz mistike štedljivosti, i to iz Severne Amerike?

Poslednja napomena. Mislim da je Vitmen - čovek sa bezbroj izuma, tuđim viđenjem sveden na običnog diva - skraćeni simbol svoje otadžbine. Čudesna priča o drveću od koga se ne vidi šuma, čudesno pokrenuta, može da posluži za razrešenje mog mišljenja. Jer beše jednom jedna šuma tako beskrajna da su svi zaboravili da je od drveća; jer između dva mora ima jedan narod tako silnih ljudi da obično svi zaboravljaju da su to ljudi. Ljudi sa ljudskom sudbinom.

Borhes o V.Vitmenu

[Martinenko]

Cao drugari, zanima me da li mozda neko od vas ima prvih osam delova pesme o meni. Nasao sam 2., 3., 4. i 5., ali ako imate svih osam, da vas ne maltretiram za celu pesmu, bilo bi lepo da ih okacite u slucaju da se razlikuju prevodi.
Ovi prvi delovi mi trebaju za fax, a nikako da ih nadjem.
Hvala unapred

[maski]

PJESMA O MENI


Kuće i sobe pune su mirisa, police su nakrcane
mirisima,
I ja dišem miomir i znam ga i volim ga,
Taj destilat bi me i opio, ali to neću dopustiti.
Atmosfera nije miris, ona nema ukus destilata,
bezmirisna je,
Ustima je mojim zauvijek, zaljubljen sam u nju,
Ići ću na obalu kraj šume da budem neprerušen
i nag.
Ludujem za njenim dodirom sa mnom.
Para moga daha,
Odjeci, mreškanja, zujni šapati, ljubav-korijen, svilna
nit, rašlja i loza,
Disanje moje i udisanje, kucanje moga srca,
proticanje krvi i vazduha kroz moja pluća,
Glasan udisaj zelenog lišća i suvog lišća, i obale
i tamnobojnih morskih stijena, i sijena u staji,
Zvuk rignutih riječi moga glasa prepuštenog vrtlozima
vjetra.
Po koji laki poljubac, po koji zagrljaj, ruke
spojene uokrug,
Igra svjetla i sjenki po drveću zaljuljanih gipkih
Grana,
Slast biti sam ili u žurbi ulice ili duž polja i
padina.
Osjećanje zdravlja, podnevni trepet, pjesma mene koja
se diže sa postelje i ide suncu u susret.
Jesi li cijenio da je hiljadu rali mnogo ? Jesi li cijenio
da je zemlja mnogo?
Jesi li tako dugo vježbao da naučiš da čitaš?
Jesi li bio tako ponosan, san dokučivši značenje pjesama?

Zastani danas i noćas sa mnom i posjedovaćeš
porijeklo svih pjesama,
Posjedovaćeš dobro zemlje i sunca (milioni sunaca još
su ostali)
Nećeš više uzimati stvari iz druge ili treće ruke,
niti motriti očima mrtvih, niti se hraniti
utvarama u knjigama,
Nećeš motriti niiti mojim očima, niti uzimati stvari
od mene,
Slušaćeš na sve strane, cijediti ih iz sebe sama.

***

Čuo sam šta su govornici govorili, govor o početku
i o kraju,
No ja ne govorim o početku niti o kraju.
Nikad ne bješe više započinjanja nego što ga je sada,
Niti više mladosti ili starosti nego što je ima sada,
I nikad neće biti više savršenstva nego što ga je
sada.
Niti više raja ili pakla nego što ga je sada.

Nagon i nagon i nagon,
Vazda radonosni nagon svijeta,
Nastupaju iz tame suprotnosti ravnopravne, vazda
tvar i rast, vazda pol,
Vazda preplet istovjetnosti, vazda posebnost, vazda
soj života.

***

Od razrade koristi nema, učeni i neuki osjećaju
da je tako.
Sigurno kao najizvjesnija sigurnost, okomito u
uspravnom, čvrsto podržan, zracima poduprt,
Krepak kao konj, ljubazan, uznosit, električan,
Evo me stojim tu sa tom tajnom.

Jasna je i slatka duša moja, i jasno je i slatko sve
što nije duša moja.

Nedostaje li jedno oboje nedostaje, i neviđenom
viđeno je dokaz,
Dok ono neviđeno ne postane i za dokaz mu dođe
red.

Pokazivati najbolje i dijeliti ga od najgoreg doba, to
rasrđuje doba,
Znajući savršenu prikladnost i staloženost stvari,
ja ćutim dok oni raspravljaju, idem da se kupam
i divim sebi.

Dobrodošao je svaki organ ili osobina koja je moja,
ili bilo kog čoveka srdačna i čista,
Niti je palac, niti delić palca rđav, i ništa neće biti
manje prisno od ostalog.

***

Zadovoljan sam - gledam, igram, smijem se,
pjevam ;
Dok, milovanja i ljubavi pun, drug spava uz mene
noću, pa se povlači u cik zore potajniim krokom,
Ostavljajući mi korpe ubrusima bijelim pokrivene, od
čijeg izobilja čitava kuća buja,
Zar da odgodim moje prihvatanje i shvatanje i
kriknem očima mojim
Neka prestanu da motre za putem i niz put,
Pa bez oklijevanja računaju i pokažu mi u paru
Tačnu vrijednost jednog, i tačnu vrijednost dvoga, i šta
je nadmoćnije.

***

Putnici, i iskaoci okružuju me,
Ljudi koje susrećem, način kako na mene djeluje
moj ran život ili četvrt i grad gdje živim, ili
nacija,
Najnoviji datumi, otkrića, pronalasci, udruženja,
stari i novi autori,
Moja večera, odijelo, drugovi, izgled učtivosti,
dugovi,
Stvarna ili uobražena ravnodušnost nekog čovjeka
ili žene koju volim,
Bolest nekoga od mojih bliskih, ili moja, ili zlo
rađanje, gubitak ili nedostatak novca, ili
potištenosti, ili ushićenja,
Bitke, strahote bratoubilačkog rata, groznica
nepouzdanih vijesti, ćudljivi dogadjaji;
Sve mi to dolazi danima, noćima, i opet od mene
odlazi,
Ali to nije ono Ja sam.

Izdvojeno od potezanja i tegljenja stoji ono što ja
jesam,
Stoji zabavljeno, samozadovoljno, sažaljivo, dokono,
jedinstveno,
Motri nadole, uspravno je, ili svija jednu ruku na
nedokučivo neko izvjesno odmorište,
Motreći glavom na stranu svinutom šta dalje biva,
Istovremeno u igri i izvan nje, posmatrajući je i
čudeći joj se.
Iza sebe vidim svoje dane kada sam se u maglama
mučio sa lingvistima i takmacima,
Nema u mene poruge ni dokazivanja, svedočim i
čekam.

***

Vjerujem u tebe dušo moja, onaj drugi koji sam ja
ne treba da se ponižava do tebe,
A ti ne treba da se poniziš do drugoga.

Planduj sa mnom na travi, razveži čvor u svom
grlu,
Ne želim reči, niti muziku ili rimu, niti ono
uobičajeno, niti predavanje, čak ni ono najbolje,
Volim samo zatišje, zuj tvog prigušenog glasa.

Sjećam se kako smo jednom ležali u takvo jedno
prozirno ljetnje jutro,
Kako si smjestila glavu koso preko bedara mojih,
pa se blago preokrenula, nadnijela nada mnom
I odvojila mi košulju od grudne kosti, i zaronila
jezikom do mog ogoljenog srca,
I pružila ruku dok mi nisi osetila bradu, i pružila
ruku dok mi nisu dotaknula stopala.

Brzo se uzdigao i raširio se ako mene spokoj i
saznanje koje prevazilazi sve dokaze na tom
svijetu,
I ja znam da je ruka Gospoda obećanje moje
sopstvene ruke,
I znam da je duh Gospoda brat mog sopstvenog
duha,
I da su i svi ljudi, ikada rođeni, braća moja,
a žene sestre moje i ljubavnice,
I da greda spojnica stvaranja jeste ljubav,
I bezbrojni da su listovi žilavi i oni što po poljima
klonu;
I smeđi mravi u malim vrtinama pod njima,
I mahovinaste kraste po prečkama ograde, kamenje
nagomilano, zova, divizma i bobičavo grmlje.

Volt Vitmen, jedan kosmos, sin Menhetna,
Žestok, plotan, čulan, jede, pije i rađa,
Nije sentimentalan, ne postavlja se iznad ljudi
i žena, niti po strani od njih,
Nije skroman više nego što neskroman je.

Izvalite lokote sa vrata!
Izvalite sama vrata iz dovratnika njihovih!

Ko god ponižava drugog, mene ponižava
I što god je učinjeno ili rečeno na kraju se vraća
meni.

Kroz mene se nadahnuće talasa i talasa, kroz mene
teče struja i znak.

Kazujem iskonsku lozinku, dajem znak
demokratije,
Tako mi Boga! Ne prihvatam ništa što nema
zamjenu koja može da pripadne svima i pod
istim uslovima.

Kroz mene zbore mnogi dugi nijemi glasovi,
Glasovi beskonačnog pokoljenja zatvorenika i
robova,
Glasovi bolesnika i očajnika i lopova i kepeca,
Glasovi ciklusa pripreme i rasta,
I niti što povezuju zvijezde, i utroba i muške tvari,
I prava onih koje odozgo tlače drugi,

Glasovi unakaženih, beznačajnih, tupih, budalastih,
prezrenih,
Magle u vazduhu, buba sto valjaju grudve balege.
Kroz mene zbore glasovi zabranjeni,
Glasovi polova i požude, glasovi pod koprenom,
a ja skidam koprenu,
Glasovi nepristojni koje ja razjašnjavam i
preobražavam.

Ja ne stavljam prste na usta,
Jednako sam osjetljiv, bila u pitanju crijeva ili glava
i srce,
Parenje za mene nije veća čast od smrti.

Ja vjerujem u plot i u nagone;
Vidjeti, čuti, osjećati, sve su to čuda, i svaki moj
djelić i okrajak jeste čudo,
Božanstven sam iznutra i spolja, činim da biva
sveto sve što dodirnem ili sto me dodirne,
Vonj ovih pazuha miomiris je finiji od molitve,
Ova je glava više nego crkva, biblija i sva
vjerovanja.

Obožavam li nešto više od nečeg drugog, biće to
raspon mog rođenog tijela, ili bilo kog dijela njegovog;
Prozirni moj kalupe, bićeš to ti!
Ležište zaštićeno, potporo, bićeš to ti!
Čvrsti lemešu muževni, bićes to ti!
Šta si da si, što u oranicu ulaziš moju, bićeš to ti!

Ti, bogata krvi moja! Mliječna tvoja struja, blijede
trake mog života!
Grudi što se uz druge grudi priljubljuješ, bićeš
to ti!
Mozgu moj, biće to tajnovito vijuganje tvoje!
Korijenu ispravnog iđirota! Plaha barska šljuko!
Gnijezdo štićenih dvostrukih jaja! Bićeš to ti!
Pomiješano zamršeno seno glave, brade, mišića,
bićeš to ti!
Curkavi soku javorov, stabljiko muževne pšenice,
bićeš to ti!
Sunce tako velikodušno, bićeš to ti!
Paro što osvjetljavaš i sjenčiš lice moje, bićeš to ti!
Znojavi potoci i rose, bićete to vi!
Vjetrovi čije se genitalije blago golicavo trljaju o
mene, bićete to vi!

Široka mišićava polja, grane života hrasta,
skitnico ljubavi puna na stazama mojim
vijigavim, bićeš to ti!
Ruko koju sam prihvatio, lice koje sam poljubio,
smrtniče kojega sam ikada dotakao, bićeš to ti.

Ludo volim sebe, ima me čitava gomila i svi su
tako prebujni,
Svaki trenutak i sve ša se desi puni me radosnom
jezom,
Ne znam kako se to zglobovi moji savijaju ni gdje
je uzrok najnejasnije želje moje,
Niti uzrok prijateljstva što ga zračim, niti uzrok
prijateljstva što ga primam.

[zosim]

MOJA GALERIJA SLIKA

U maloj jednoj kući držim slike obešene,
nije to neka prava kuća,
Okrugla je, svega nekoliko inča od jednoga kraja
do drugog;
Ipak, gle, u njoj ima prostora za sve predstave
sveta, sve uspomene!
Ovde prikazi života, onde - portreti smrti;
Ovde, da l' prepoznajete? to lično je cicerone,
Uprta prsta, pokazuje na raskošne slike.

[TEODORA]

PROLAZIO SAM JEDNOM
KROZ JEDAN MNOGOLJUDAN GRAD

Prolazio sam jednom kroz jedan mnogoljudan
grad i utiskivao u mozak, buduću
upotrebu, prizore njegove, arhitekturu,
običaje, tradicije,
pa ipak, od čitavog tog grada sada se sećam
samo jedne žene koju slučajno sretoh tamo
i koja me zadrža jer me je volela;
danima i noćima bili smo zajedno - sve
drugo sam odavno već zaboravio,
kažem, sećam se jedino te žene koja se
strasno držala mene,
ponovo lutamo, volimo se, ponovo se
rastajemo,
ponovo me ona drži za ruku, ne smem da odem,
vidim je tesno uz sebe, usne su joj neme i
treperave.

[fOtOkRoS]

Običnoj Prostitutki

Budi sabrana - sa mnom možeš biti mirna -
ja sam Volt Vitman, slobodouman i bujan kao priroda.

Dok te sunce ne odstrani, ni ja te neću oterati.
Dok ti vode ne uskrate blistanje i šuštanje,
neće ti ni reči moje uskratiti blistanje i šuštanje.

Moja devojko, ugovaram s tobom sastanak,
i obavezujem te da se pripremiš,
da budeš vredna mene.
Obavezujem te da budeš strpljiva i savršena,
Dok ja ne dodjem.

Do tada, pozdravljam te značajnim pogledom,
da me ne zaboraviš.

[SQUAW]

IZ HUČNOG OKEANA IZ GOMILE

Iz hučnog okeana iz gomile jedna kap nježno kanu
Na mene, šapućući, Volim te, skoro mi je mrijeti,
Prevalih goleme pute samo da te gledam, taknem,
Jer ne bih mogla umrijeti dok te jednom ne vidim,
Jer bojah se da bi poslije mogla te izgubiti.

A sad smo se sreli, pogledali, mirni smo,
Vrati se bez brige u okean, moja ljubavi,
I ja sam dio toga okeana, moja ljubavi, nismo tako
silno razdvojeni,
Pogledaj tu golemu vrtnju, povezanost svega, kakvo
savršenstvo!
Ali mene, tebe, neodoljivo more će sad rastaviti,
Tek načas nas ralučujući, ali nas ne može razlučiti zauvijek;
Budi strpljiva � malo samo � znaj da pozdravljam
zrak, more i zemlju
Svakog dana u zalaz, tebi u čast, moja draga
ljubavi.