Pozorište - da li, i koliko često, odlazite? - Strana 3
Strana 3 od 5 PrvaPrva 12345 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 72
  1. #31

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko ?esto, odlazite?

    e, bas sam ovih dana pomislila jbt. fi, jes ti secas da postoji pozoriste ..i onda naletim na temu ovde...ne pamtim kad sam bila poslednji put...odoh da se spremam...javicu sta sam odgledala...
    Prijatelj je tu kad nas po svaku cenu treba naterati da drzimo glavu gore.

  2. #32

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    Za one koji su u mogućnosti da došetaju do Ateljea intervju kao preporuka,a za one koji ne mogu, lepo je Lolića i samo čitati.

    Negde sam pisala o Velikoj beloj zaveri,ali sada mi pretraga slabo ide,pa neka ovde ovih reči.Sledeća predstava je prekosutra,pa 21. pa...nadam se dugo,jer je odlična
    __________________

    Miloš Lolić je završio pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu u klasi profesora Slavenka Saletovića i Ljubomira Draškića. Režirao Adama i Evu Miroslava Krleže u Bitef teatru i Veliku belu zaveru Dimitrija Vojnova u Ateljeu 212, na istoj sceni, nagrađenu na Festivalu malih scena u Rijeci, kao i Drugu stranu, na sceni Stupica Jdp-a.



    Od nedavno se u Teatru u podrumu ponovo izvodi predstava Muška stvar, Franca Ksavera Kreca koja je premijerno igrana u Ateljeu 9. maja 1976. godine, u režiji Ljubiše Ristića sa Gordanom Marić, Petrom Božovićem i Goricom Popović u glavnim ulogama.

    Sada u novom izvođenju ponovo igra Gorica Popović, ali ovoga puta sa Miodragom Krstovićem. Predstavu je režirao Miloš Lolić.



    Ko je Franc Ksaver Krec?
    Krec je interesantan pozorišni stvaralac neuspeli glumac koji je sedamdesetih pisao drske drame, a zatim uspešan dramski pisac koji je osamdesetih glumio u TV sapunici, bivši član Komunističke partije Zapadne Nemačke (DKP), nekadašnji prijatelj Rajnera Vernera Fazbindera. Za pozorište XX veka bitan zbog redefinisanja takozvanog pučkog komada, poseban zato što ukazuje na probleme lokalne bavarske zajednice, univerzalan zato što dovodi u pitanje poredak čitavog zapadnog društva. Uz pomoć bavarskog rečnika (često nerazumljivog ostatku Nemačke), kao i uz pomoć obrazovanosti miljea kojim se bavi, Krec uspeva da dekomponuje scenski govor ne narušavajući okvire realističkog izraza i to je njegova ključna specifičnost. Već same reči su scenski događaj, sam govor je objekat Krecove dramske analize - govor, i ono što govor, kada je deformisan i osakaćen, proizvodi.

    Šta je to Muška stvar?

    Muška stvar je moja adaptacija tri Krecove duo-drame (Muške stvari iz 1971., Jedan čovek jedan rečnik iz 1976. i Kroz lišće iz 1980.). Sva tri teksta iznose ista lica i predstavljaju tri verzije iste priče - Marta je privatnik, Oto je radnik u fabrici, i oni nevešto počinju zajednički život. Oba lika pripadaju nečemu što bi se moglo nazvati najnižim društvenim slojem, ali to nisu marginalci kakve srećemo u savremenoj dramaturgiji devedesetih, već osnovna radna snaga na kojoj sistem opstaje, a koju je ipak ućutkao. Čitava jedna klasa koja, znači, nije margina zato što je odbačena, nego zato što je konačno porobljena. To je radnička klasa koja ili ne izlazi na izbore ili glasa za ekstremnu desnicu, jer i levica je odavno odlučila da se obraća samo obrazovanima. Ovaj politički kontekst izuzetno je bitan kod Kreca, jer on je osnova nad kojom oblikuje svoje melodrame. A Krec je, uz sav socijalni angažman, pisao melodrame! Tako je Muška stvar pre svega jedna autentična ljubavna priča, sa snažnom političkom konotacijom.



    Šta bi 30 godina, koliko je prošlo od prve premijere, moglo da doda ovom komadu?
    Upravo tih trideset godina! Pozorište je mehanizam koji konstantno sam sebe preispituje. Šekspir se i dalje postavlja na scenama širom sveta, ne zato što nismo dobro savladali priču o Hamletu, već zato što se utvrđuje validnost te priče u sadašnjem vremenu, naše vreme uspostavlja novi odnos spram određene vrednosti iz prošlosti. Utoliko dramsko pozorište u startu funkcioniše po principu relacionih umetnosti. A Krec je pravi izazov kada je reč o iznalaženju novog i aktuelnog čitanja, jer njegovo pisanje i ne krije koliko je posledica svoga vremena, čak donekle dokumentaristički prikaz svoga vremena. Kada se sve tri verzije priče o Marti i Otou nađu na jednom mestu, one prizivaju čitavu dekadu sedamdesetih, vreme berlinskog zida, Titove Jugoslavije, osmeha Jasera Arafata i grimasa Ričarda Niksona, smrt Mao Ce Tunga i uzdizanje Margaret Tačer.
    Nezavisno od društveno-političkih strategija, postoji i ono intimno osećanje sedamdesetih, koje time što je emotivno nimalo ne gubi na političnosti, baš naprotiv! Deo te zapostavljene emotivne istorije ogleda se u zanimljivom odnosu dvojice savremenika: Krec je kao mlad glumac igrao u Fazbinderovim predstavama, Fazbinder je kasnije kao filmski reditelj ekranizovao Krecove drame. Ali, autori se dalje razvijaju nezavisno, i godinu po godinu, korak po korak, Krec optužuje Fazbindera da je u svojoj ekranizaciji zanemario socijalni kontekst njegove drame, i posvetio se isključivo eksploataciji melodramskog zapleta. Znači, bez obzira što obojica insistiraju na društvenoj angažovanosti, kada je došlo do pozicioniranja spram melodramskog, putevi su im se sasvim razdvojili i ideološki i estetski. Fazbinder nije reagovao na optužbe, ali naišao sam na njegovu izjavu povodom filmova Daglasa Sirka, i ona zvuči kao direktan odgovor Krecu: Ljubav je najbolji, najpodmukliji, najdelotvorniji instrument društvenog potčinjavanja. Upravo Fazbinderova ideja da se u melodrami kriju osnovni elementi obmane i represije kakve nalazimo u politici bila je okvir kroz koji sam posmatrao Krecov društveno angažovani govor.

    Da li je rimejk dodatna odgovornost?
    Da, naravno. Ali, ovo nije rimejk, iz više od jednog razloga. Najpre, ja nikada nisam video kultnu izvedbu Muških stvari Ljubiše Ristića i Ateljea 212, rođen sam tri godine kasnije. Zatim, te 1976. Krec još uvek nije napisao svoju treću verziju priče o Marti i Otou, pa je Ristićeva predstava adaptacija prve dve verzije, a moja je predstava adaptacija sve tri verzije. Konačno, snimiti film po priči po kojoj je već snimljen film je svakako rimejk, ali igrati predstavu po tekstu koji je već izvođen nije automatski i rimejk (mada je jednako važno znati šta je sa tim tekstom prethodni reditelj uradio). Shvatio sam da je Atelje moju predstavu najavljivao kao rimejk, možda je to deo marketinškog nastupa, onda OK, ako će to privući više publike, Muška stvar je rimejk!
    Upravnik Svetozar Cvetković je želeo da povodom pedeset godina pozorišta vrati na scenu tekstove po kojima je Atelje 212 pravio kultne predstave (prošle godine Semjuel Beket i MirJam), i kada sam razmišljao na šta se danas treba podsetiti iz čitave istorije Ateljea - na spisku favorita su mi se našla dva nemačka autora (Franc Ksaver Krec i Hajner Miler), a obojicu je svojevremeno režirao Ljubiša Ristić. To me podsetilo, između ostalog, koliko je Ristić bio autentičan i značajan stvaralac, a danas, zbog svog političkog delovanja tokom devedesetih, jedini lustriran. Za sada se niko ne usuđuje da to uradi, ali zašto na scenu umesto tekstova koje je radio ne vratiti samog Ristića, umetnika? Da li bi to bilo isuviše napeto, to jest da li bi to bilo političko pozorište koje se događa i pre nego što je sama predstava počela? Doduše, čak i kada bi neko pozorište pozvalo Ristića, nisam siguran da bi on pristao na saradnju, u stvari, pitam se...



    Da li je od svih predstava koje si radio "Velika bela zavera" najviše "your cup of tea"?
    Još uvek nisam siguran, ali da, verovatno jeste. Kurt Kobejn i Nirvana su priča moje generacije, a Dimitrije Vojnov koji je pisao dramu je moj prijatelj, tako da mi je tu sve već bilo blisko. Predstava će mi ostati bitna makar zato što je diplomska, i zato što već tri godine ima svoju ne tako malobrojnu publiku, a 15. januara slavimo pedeseto izvođenje! S druge strane, kao mlad reditelj, još uvek istražujem različite teme i forme, u pokušaju da uspostavim uvek drugačiji odnos prema publici. Taj odnos izvođača i publike osnovno je pitanje kojim se pozorište bavi, a opet taj se odnos kod nas često uzima zdravo za gotovo. Kao da se sve već zna, stabilan je četvrti zid, a ovdašnji reditelji i glumci treba samo da se ređaju i nadahnuto ispunjavaju matricu. Publika je skoro i nezainteresovana za promenu stanja, nju smo mi koji stvaramo pozorište već navikli da uživa i u lošim predstavama. Ako se u našoj pozorišnoj sredini tolerišu kretanja, onda su to većinom pomaci strogo mimetičkog teatra. Plesno pozorište se od strane institucija sasvim ignoriše, svaku težnju ka bilo kakvom alternativnom sagledavanju teatra ovde retko ko želi da podrži.
    Ono što karakteriše poetike većine aktuelnih mladih reditelja jeste čišćenje od zastarele i isključive školske dogme. Ne ciljam da svojim radom rušim kanone klasičnog dramskog izraza, ali se trudim da iznađem makar nekakve izlaze iz njegove autističnosti i otupelosti. Sve više scenski prostor počinje da me interesuje kao mesto na kom se proizvodi zvuk, na sam govor počinjem da gledam kao na poseban scenski događaj. Upravo govor, kao osnovni glumački instrument, uvodi pozorišnu umetnost direktno u područje politike, i dramsko pozorište nosi veću društvenu odgovornost nego što mi to prihvatamo. Teza nije sasvim moja - baš je Krec smatrao da svako govorno pozorište gradi odnos pre svega prema političkoj zbilji.

    Kakvo je iskustvo bilo raditi Teslu?
    Posebno iskustvo, ali najmanje zbog Tesle prvi put sam radio čisto muzički žanr, prvi put poezija bez jasnog dramskog narativa, ali i prvi put na velikoj sceni JDP-a koja je mladim rediteljima daleka i nedostižna, i na kojoj verujem da ću dobiti ponovo mogućnost da radim eventualno za desetak godina. Taj Tesla-projekat je imao još jednu specifičnost - u planu je bila samo premijera, to jest jedno ceremonijalno izvođenje. Već ta ideja da treba raditi na nečemu što će se dogoditi samo jednom i nikad više dovoljno je inspirativna. Zar nije pozorište ono što se igra dok ima publike, dok se ne raspadnu kulise, dok ne umre glumac? Taj fenomen nečega što ima samo premijeru, nečega što ne planira konstantna ponavljanja i ponovna izvođenja, otvara prostor koji je izvan termina pozorište, i time sam se, da budem iskren, bavio možda i više nego Teslom. Doduše, i u poeziji Marije Stojanović prisutni su samo elementi Tesline biografije, a sam cilj je, verujem, bio u nadilaženju usuda identiteta. Sa jedne strane zbog Marijine poezije, a sa druge strane zbog kompozicija Anje Đorđević, Igora Gostuškog, Vlade Pejkovića i Bože Obradinovića, oživljeno je nepregledno polje apstrakcije u kom sam se osetio slobodnim da maštam čak i nezavisno od teme. Takoreći, neponovljivo iskustvo.

    Koja je, po tebi, u Beogradu trenutno najjača pozorišna scena?

    Ne bih mogao da izdvojim nikog posebno, ali, evo, na primer, iako tamo nikada nisam radio, Pozorište Duško Radović. Ono mi se po konceptu repertoara i tematskom istraživanju čini kao najprogresivnije. Opet, u svakom pozorištu ima dobrih predstava, i u Jugoslovenskom Dramskom, i u Ateljeu 212, mislim da ih ima čak i u Narodnom Pozorištu koje je dugo važilo za nepopravljivo regresivno. Ali, sve ono lepo što ima da se kaže o situaciji u kojoj se nalazi naš teatar manje se tiče institucija, a mnogo više mladih reditelja - Iva Milošević, Bojan Đorđev, Đurđa Tešić, Nikola Zavišić, Ana Tomović, Vlatko Ilić, ima nas još dosta. Vreme je da svi ti autori budu spomenuti na jednom mestu kako bi se uvidelo da jedna nova scena ipak postoji. Volim da o nama govorim kao o posleratnom talasu, iako su naše poetike ponekada sasvim suprotne. Mi ćemo svakako ostati jedina generacija koja reaguje na devedesete, makar mi toga i ne bili svesni. Pa, već ove godine režiju upisuju deca koja su za vreme bombardovanja imala deset godina, u vreme Srebrenice i Dejtona pet godina, a u vreme pada Berlinskog zida možda nisu ni rođena. Ili, grešim, možda su oni jedina prava posledica devedesetih?



    Šta je strašnije: sedeti na premijeri sopstvene predstave, u sali sa publikom, ili van nje?
    Nikada na premijeri nisam sedeo sa publikom, tako da horor koji doživljavam izvan sale nemam s čime da uporedim.

    Vidim da se ekipa sa kojom radiš (Luka Ivanović i Maria Jelesijević), ne menja...
    To su ljudi koji su upoznati sa aktuelnom produkcijom u različitim sferama umetničkog, takvi mi saradnici najviše odgovoraju, i mislim da se tu ne razlikujem preterano od ostalih reditelja. S druge strane, to su moji bliski prijatelji, i sa njima kao saradnicima se osećam sigurno, i do sada smo se prilično dobro razumeli tokom rada.

    Za koje bendove si prvi put čuo baš od Luke Ivanovića?
    Black Dice! Da me je uputio samo na njih bilo bi dovoljno! Još? Dat Politics, Wolf Eyes, Leafcutter John, Kap Bambino, ali - nije do preporučenih bendova, već do upućivanja na rad određenih izadavačkih kuća... Što pitaš?

    Koje pesme su obeležile muzičku 2007. godinu?
    Animal Collective Peacebone
    Battles Atlas
    Bonde Do Role Solta O Frango
    Burial Archangel
    Caribou Melody Day
    Crystal Castles Alice Practice
    Dan Deacon Wham City
    Liars Plaster Casts Of Everything
    M.I.A. Boyz
    Panda Bear Bros

    Da li je prednost ili otežavajuća okolnost imati lepu, pametnu i sposobnu, jaku majku?
    Ne znam. Ona za mene nije lepa, pametna, sposobna i jaka majka, ona je - moja mama. Prednosti ili otežavajuće okolnosti proističu daleko više iz toga što se bavimo istim poslom, a ne iz toga što je ona lepa, pametna, sposobna i jaka majka. Ali, ima još dosta dece slavnih glumaca koja se bave pozorištem ili filmom, i pretpostavljam da oni doživljavaju slične prednosti i otežavajuće okolnosti, tako da se i zbog toga ne osećam kao neko ko je u ekskluzivno drugačijem položaju. Postoji, ipak, jedno verovanje koje je daleko od realnosti. Ljudi neretko misle da se deca poznatih lakše snalaze u životu kada se bave istim poslom kao i roditelji, dok realnost ume da bude sasvim suprotna upravo zato što se bave istim poslom pred decom poznatih stoji daleko teži put dokazivanja, uz obavezna očekivanja ili predrasude kolega. A opet, to što sam nečiji sin može da bude prepreka čak i da mi majka nije medijska ličnost. Konačni nusproizvod je nepotrebna i ničim osnovana pažnja medija koju deca poznatih dobijaju! Izbegavam intervjue kada primetim da novinarka želi da razgovaramo jedino zato što zna ko mi je majka.

    Razgovarala: Ida pop Stojanović,B92

  3. #33

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    Eh mi bili nedavno u SNP-u....gledali smo ''Raspravu"(I tako te stvari)... Nije losa predstava

    O delu:
    (Пажња! Не читајте ако нећете да сазнате шта ће се догодити на крају!)
    Хермиона и Кнез се расправљају о томе ко је први био неверан у љубави - мушкарци или жене. Испоставља се да је и Кнежев покојни отац био укључен у исту расправу и да је наредио да се четири бебе, две девојчице и два дечака, изолују од света и одгоје тако да не знају за остатак света, сем за двоје маскираних слугу. Управо је време да се тим младим људима омогуће први сусрети са другима и са светом о коме ништа не знају, а Кнез и Хермиона се надају да ће добити и одговор на питање из њихове расправе. И тако, за сат времена на сцени, четворо наивних и неискварених младих људи доживи, између осталог, и задовољство и бол прве љубави. А онда их нарцисизам, посесивност, љубомора, и тако те ствари, до те мере искваре, да Хермиона захтева да се овај сурови експеримент прекине. А што се тиче одговора на питање из расправе, то ће ипак сазнати само они који одгледају представу до краја.

  4. #34

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    Idem kada me pozovu,
    a rado bi pogledao Dundo Maroje, posle toliko godina...

    ?????????
    Gospodine, vase dete se plazi na mene!

  5. #35

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    mesecno pogledam dve-tri predstave...







  6. #36

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    Prošle nedelje bila na Nahodu Simeonu u SNP-u. Iskreno preporučujem ovu predstavu.
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  7. #37

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    Preporucujem predstavu Cuba Libre,a operu Carmen bih mogla sto puta pogledati.Hm.....zasto mi u mom mestu nemamo pozoriste...?
    " Ljude treba suditi samo po njihovim vrlinama , a ne po njihovim manama; medjutim,po vrlinama nas ocenjuju samo nasi prijatelji, a nasi neprijatelji nas ocenjuju samo po nasim manama."

  8. #38

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    E sinoc gledala ''Dzandrljiv muz'' u SNP Odlična predstava Slatko sam se ismejala...

    O predstavi
    Nije nimalo slučajnost što je Džandrljiv muž svrstan među slabije Sterijine komade. I sam pisac je po svoj prilici nameravao da se vrati ovom komadu i temeljno ga preradi, jer ga za života, u prvobitnoj formi, nije objavio, a pristao je tek na jedno njegovo izvođenje (u beogradskom Pozorištu "Kod jelena", 6. novembra 1847). Napisan s namerom da uspostavi "poljuljanu bračnu ravnotežu" narušenu pojavom Zle žene, Džandrljiv muž samo u prvom svom delu funkcioniše kao komedija situacije, dok u drugom delu Sterija nije krio da piše tendencioznu raspravu sa ciljem da naspram naopake Sultane iz Zle žene postavi smešne rezone marvenog trgovca Maksima koji bi da, protivno vremenu u kojem stasava emancipovana žena, u svojim rukama zadrži uzde oca porodice uspostavljene po patrijarhalnim uzusima.
    Premda pouzdano ne možemo da znamo zašto se Popović ipak nije još jednom pozabavio ovim "veselim pozorjem", da li u komad nije verovao, smatrajući da je situacija s njim beznadežna, ili je po dolasku u Beograd bio prezauzet, ostale njegove komedije nam pružaju dovoljno "materijala" na osnovu kojeg smo u stanju da Džandrljivog muža danas scenski "dočitamo" kao pozorišno duhovitu predstavu, te da u slojevima koji se nahode ispod rasprave na temu "Koja je dobra žena" prepoznajemo natruhe sterijanske ironije, ali i da s one strane smeha koji na sceni izazivaju smešni karakteri slutimo potrebu mudrog rezonera da nam predoči mračnu stranu sveta u kojem živimo.
    Upravo na tragu tih slutnji u Srpskom narodnom pozorištu nastaje predstava Džandrljiv muž ili Koja je dobra žena . Radoje Čupić, iskusni glumac kada je u pitanju inscenacija Sterijinih komada, no i već oprobani reditelj, scenski razigrava Sterijin humor, rediteljski produbljuje i nadgrađuje situacije u kojima je Popović odveć veliki rezoner, sklon suvim, nimalo dramaturški potentnim raspravama, smišljajući efektna rešenja koja uistinu proizilaze iz karaktera konkretnih dramskih likova i otkrivajući šta se zapravo krije iza njihovih šematski uspostavljenih odnosa.
    Pri tom, Čupić nema pretenzije da u analizi ode previše duboko, on ne kopa po podsvesti dramatis persona, niti pokušava da ih nasilno aktuelizuje u duhu našeg vremena i senzibiliteta ove epohe koja je raščistila sa svim iluzijama, pa i idejama braka i porodice kao temeljima društva, već ustupa prostor Sterijinom humoru, praveći pre svega duhovitu, razigranu predstavu.
    Pa ipak, kada se na kraju sve srećno završi, kada "nezavisna komisija" proglasi pobednicu "konkursa" za idelanu ženu i, posredno, pokaže sav jad i svu bedu savršenog modela oca patrijarhalne porodice, Čupić se ni ne trudi da gledaoce svoje predstave oslobodi gorkog ukusa, ne skriva melanholiju, toliko tipičnu za Sterijino osećanje sveta, znajući da je upravo ona jedan od temeljnih ključeva za razumevanje ovog pisca kao našeg savremenika.
    Aleksandar MILOSAVLJEVIĆ

  9. #39

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    Citat Neuhvatljiva_ kaže: Pogledaj poruku
    E sinoc gledala ''Dzandrljiv muz'' u SNP Odlična predstava Slatko sam se ismejala...


    ...i ja sam gledao...

  10. #40

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    Ja sam se upravo vratila iz SNP-a.Gledala sam ''Tartif'' i baš sam se fino oraspoložila.To je nova predstava 6.put se davala,ali ima dobru priču,par odličnih glumaca i na kraju odlična muzika.Topla preporuka od mene-pa ko voli pozorište nek' odgleda!!!

  11. #41

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    Idem manje, mnoooogo manje nego što bih želeo, mnogo više nego što realno, finansijski mogu da podnesem.
    Poslednji put (sramota, al šta da se radi) još krajem prošle godine. 'Živeo život, Tola Manojlović' u Ateljeu 212. Kultna predstava. Sjajni Pera Kralj, koji je pre četrdesetak godina počeo s ovom ulogom.
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  12. #42

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    Kad god mogu - idem,
    uvek kad mi finansije i vreme dozvoljavaju..
    Eto, ova nedelja me baš krenula...
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  13. #43

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    bila veceras.....jos uvek razmisljam o predstavi........
    Ploviti se mora i bez broda ..

  14. #44

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    ретко нажалост

  15. #45

    Odgovor: Pozorište - da li, i koliko često, odlazite?

    Nisam dugo bila, a ima gomila novih, ali i starih predstava koje bih htjela pogledati...
    Savrseno normalna djevojka

Strana 3 od 5 PrvaPrva 12345 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Koliko često imate seksualne odnose?
    Autor Necromancer u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 12.10.2018, 12:40
  2. Koliko često izlazite?
    Autor Lady S u forumu Pričaonica
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 03.11.2017, 12:27
  3. Bioskop - da li, i koliko često, odlazite?
    Autor Lady S u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 32
    Poslednja poruka: 22.08.2011, 10:07
  4. Koliko često idete na stadion?
    Autor Kunic u forumu Navijači
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 25.10.2009, 14:44

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •