O Novom Sadu
Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 54

Tema: O Novom Sadu

  1. #1

    04 O Novom Sadu

    Nezapisana šansona za Novi Sad



    Tu nedavno opet sam sreo onu ridju jesen na keju pod mojim prozorima,
    duž dugih pepeljastih pločnika zatrpanim lišćem.
    Prva pomisao mi je bila da izvadim kartu za "Panonija ekspres"i - pobegnem.
    U jesen uvek nestanem iz Novog Sada.
    Činim to sto se svakog novembra kao po nekom smusenom pravilu zaljubljujem u stari most pod Tvrdjavom,
    u lavirint krivudavih sokacica oko Matice srpske i Temerinske pijace,
    u dva prozebla labuda koji kasljucaju u jezeru u Dunavskom parku, u jednu violinu kod "Marosa" ili dve violine kod "Stolca" - i sto bespomoćnije prirastam za ove ulice, za ovu
    uzurbanost prolaznika, za lepršanje jutarnjih i večernjih izdanja
    na
    bulevaru i za šarenilo izloga koji krupnim četvrtastim očima zure
    u izmaglicu i monotono sivilo prosute kiše.
    Jednom su me pitali: zašto sam tako gimnazijalski zaljubljen u Novi Sad.
    Nisam umeo da odgovorim.
    Jer sa najdrazim gradom je kao i sa najdrazom ženom:
    nikad nećemo uspeti da objasnimo ni sebi ni drugima šta nas je tako zavelo.
    Kažu vam svet je ovde zatvoren u svoje sobe.
    Kažu vam: svet je ovde prizeman.
    I vi danima i godinama pokusavate da odete, a ne primećujete kako se
    penjete iz prizemlja i ulazite pod nepoznate krovove.
    Od prvog trenutka pokusavate da odete.
    Rode vam se deca, završe se neki ratovi u svetu, svemirski brodovi opišu hiljade kilometara žutih puteva po tamnim nebeskim prostranstvima,
    a vi pijete svoje pivo na terasi hotela "Putnik" i ponavljate svoje napamet naučeno:
    Ove jeseni moram svakako otici... svakako moram otici...
    Jednom su me pitali zašto volim svoj grad.
    I danas na to ne mogu da
    odgovorim.
    Samo ponekad, kad je ovakva novembarska jesen, sa mnogo lišća duž pepeljastih trotoara na keju, čini mi se da je sa najdražim gradom kao i sa najdrazom ženom: hteli smo da pobegnemo da ne bi smo jos više,
    ko zna po koji put,
    dodali nešto vrtoglavo na već vrtoglavu gradjevinu svojih najtoplijih intimnosti.

    Mika Antić

  2. #2

    Odgovor: Novi Sad

    Prvi stanovnici sadasnjeg Novog Sada bill su u najvećem broju, Srbi, koji su naseljavali oceditu, suvu gredu, danas poznatu kao Dunavska ulica. Pored ovih stanovnika, tu su u prvo vreme samo boravili, a kasnije i ostajali za stalno, vlasnici brojnih kafana, trgovina, gostionica i krcmi. Na uglu Dunavske i Zmaj Jovine ulice nalazi se, prema postojećim podacima, najstarija kuća u Novom Sadu, poznata kao ,,Beli lav". Sagradjena je 1720. godine, ali je deo kuce srušen za vreme bombardovanja grada 1849. godine. Nakon toga kuća je obnovljena i dozidan joj je sprat. Do polovine XX veka prva kuća sa neparne strane bila je tzv. ,,Diogenova kuca", vlasništvo nekada poznatog nemačkog trgovca metalnom galanterijom Diogena. Srušena je za potrebe narodnih parada i nosilaca štafete.
    Tokom prva dva veka postojanja naselja, Dunavska ulica je odslikava-la nacionalni karakter grada: bila je u orijentalnom stilu, sa mnostvom bogato snabdevenih trgovina. Tada je to bila ulica sa blatnjavim kolovozom, te širokim drvenim doksatima i tremovima. Za vreme bombardovanja 1849. godine ulica je pretrpela velika razaranja, o čemu danas svedoci djule uzidano u fasadi zgrade br. 2. Ulica je nanovo izgradjena i to u stilu srednjoevropskih gradjevina tadašnjeg vremena. U Dunavskoj ulici živele su mnoge značajne i interesantne ličnosti koje su obogatile kulturu i istoriju grada. Svetozar Miletić - politicki vodja srpskog naroda u Ugarskoj, te njegov zet Jaša Tomić - lider radikala, živeli su u kući na broju 14, u kojoj je jedno vreme bila smeštena i Matica srpska. Arsa Pajević - izdavač i knjižar, ostavio je kuću u kojoj je danas Gradska biblioteka. Na kraju ove ulice nekada je postojala prodavnica crkvenih stvari Nikole Ivkovića i poznati hotel Petera Fabria.




    Početkom dvadesetih godina ovog veka vojna vlast je prepustila utvrdjenje Mostobran, civilnim gradskim organima, čime je posle vise od dva veka postojanja grada, omogucena izgradnja i na obali Dunava. Nakon rusenja Mostobrana formira se deo grada nazvan Mali liman, po brojnim dunavskim rukavcima - limanima, a sto je predstavljalo jedan od najvecih graditeljskih poduhvata u dotadasnjoj istoriji Novog Sada. U sklopu izgradnje Malog limana doslo je do nastanka i prvog bulevara u gradu, nazvanog po tadasnjoj jugoslovenskoj kraljici Mariji Karadjordević. Ukupnom tadasnjom dužinom od 777 metara, on se prostirao od Trga oslobodenja (danas Trg slobode) do nasipa na Dunavu, gde je kasnije, 1928. godine, podignut most ,,Kraljevića Tomislava". Bulevar je svojim širokim kolovozom, bogatim drvoredima i nizom reprezentativnih objekata predstavljao tada jednu od najlepših, a sigurno najmodernijih gradskih slika.
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 21:45 Razlog: slike

  3. #3

    Odgovor: Novi Sad

    Jedan od najstarijih pravaca Novog Sada je Temerinska ulica. I pre nastanka grada bio je to put koji je Budim povezivao sa Beogradom, i dalje na jug, sa Carigradom. Zbog toga je i nazivan Carski drum ill Carska džada. Dugo vremena kroz Temerinsku ulicu se prostirala pijaca, od koje je danas sacuvan samo jedan mali deo. Stanovnici ulice bili su trgovci, zanatlije i vlasnici niza kafana i prenoišta. U njoj se nalazila prva pošta u gradu, a na uglu sa Kisačkom ulicom Čuvena kafana ,,Kod tri krune".


    Futoška ulica je jedan od nastarijih pravaca u Novom Sadu. Ona je, još od najranijih dana, povezivala naselje sa Futogom, u XVII i XVIII veku veoma važnim trgovačikim središtem, u kome su se održavali vašari poznati širom tadašnje Evrope. U ovoj ulici je 1860. godine otvoreno Katoličko groblje, a nešto kasnije sagradena je kasarna preko puta njega. U tom momentu bile su to dve poslednje odrednice na ovom pravcu u gradu.
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 21:45 Razlog: slike

  4. #4

    Odgovor: Novi Sad

    Njegoševa ulica je, najverovatnije, fomirana 1793 godine. Duže vremena nosila je ime,,Bele ladje", nadaleko čuvene kafane koja se u njoj nalazila, a u kojoj su se, u drugoj polovini XIX veka i pocetkom XX veka, okupljala najveća imena srpske politike i kulture: Svetozar Miletić, Jovan Jovanović Zmaj, Laza Kostic, Dura Jakšić, Miloš Crnjanski i drugi. Preko puta kafane nalazilo se prvo sprsko vatrogasno drustvo u gradu, a na obližnjem Trifkovicevom trgu bila je 1872. godine podignuta prva pozorišna zgrada.





    Miletićeva ulica je dugo vremena nosila naziv Lebarski sokak po brojnim pekarskim radnjama u njoj. Na kraju ove ulice nalazila se nadaleko poznata kafana ,,Kod kamile", u koju su dolazila najpoznatija imena srpske inteligencije. Ova kuća je srušena dvadesetih godina XX veka. Preko puta ,,Kamile" nalazila se Grkokatolička crkva, duhovni centar rusinske zajednice u Novom Sadu koja i danas postoji. U ovoj ulici zivelo je mnogo znacajnih licnosti, kao sto su: Sava Vuković, osnivač prve srpske gimnazije u gradu, Marija Trandafll, najveda novosadska zadužbinarka i dobrotvorka, i drugi.
    Poruku je izmenio Najgora, 17.08.2007 u 14:38

  5. #5

    Odgovor: Novi Sad

    Glavna ulica (danas Zmaj Jovina) oduvek je bila središnja gradska arterija, povezujući najznačajnije ulice: Dunavsku, Čurcijsku i Lebarsku, sa centralnim gradskim trgom. Kroz promene naziva ove ulice najbolje se moze, u najkraćem obliku, sagledati istorija Novog Sada: Glavna (prvo na nemačkom, a posle na madjarskom jeziku), zatim Kosut Lajosa, pa opet Glavna, potom Kralja Petra I, Musolinijeva, Maršala Tita i poslednjih decenija Zmaj Jovina. Medutim zbog svog izrazitog trgovačkog karaktera, u narodu je bila poznata i kao Magazinski sokak.Celom dužinom glavne ulice prostirala se pijaca, koja se otvarala u pet ujutro, all je živost na njoj započnjala još puno ranije, kada je dovožena roba i iznošena na tezge. Ulica je uvek bila puna gužve i larme, ljudi i životinja i lupnjave kola. Dugo nije imala kaldrmu, tako da je za kišnih dana sve plivalo u blatu i vodi. Nakon rušenja u Buni 1849. godine, ulica je gotovo nanovo izgradena brojnim bogato ukrašenim, reprezentativnim objektima. U prizemlju ovih zgrada postojali su kao i danas brojni dućani sa ukusno uredjenim izlozima. Ulica je oduvek bila i omiljeno mesto okupljanja gradana kao i setaliste ,,korzo". Sve je to uticalo da su kuće u ovoj ulici imale najvišu cenu i bila je prava jagnma za njima.Stanovnici ove ulice su, u najvecem broju, bill trgovci, all je u njoj živeo ill izvesno vreme boravio i ne mail broj znamenitih ljudi. Na uglu sa Dunavskom ulicom i danas stoji kuća u kojoj je 1790. godine otvorena prva knjižara i štamparija Emanuila Jankovića. Danas je cela ulica pretvorena u pešačku zonu i predstavlja jedno od najprijatnijih mesta u gradu.
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 21:45

  6. #6

    Odgovor: Novi Sad

    Za razliku od centralnih gradskih arterija: Zmaj Jovine, Kralja Aleksandra i Jevrejske ulice, gde se uglavnom trgovalo, nekadasnji Curcijski sokak je bio tipicna zanatska ulica, sa nizom malih zanatskih objekata u cijim dvorištima su bile radionice, a sa ulice dućani. U njima su vlasnici prodavali robu koju su proizveli. Dugo vremena, čak i na planovima Grada, ulica je nosila naziv po ćurčijskom zanatu koji je u njoj preovladavao. Danas ima dva naziva: Ulica Svetozara Markovica i Pasiceva ulica. Zavrsava se širokim Trgom Toze Markovića, koji se u prošlosti zvao Brašnarski trg, jer se od 1850. do 1918. godine, na njemu trgovalo brašnom i žitaricama.



    Saborna crkva Svetog Dordja gradjena je 1734. godine, ali tokom dugog postojanja nije baš sasvim sačuvala svoj prvobitni izgled. Prvi graditelj crkve nije poznat. Velikim obnovama koje su preduzete (1851-1853. i 1902-1905.) dobijen je hram masivnog korpusa sa dominantnim tornjem nad zapadnim pročeljem. Sredinom XIX veka obnova crkve je radena po nacrtima danas zaboravljenog Gustava Saibe, a sa pocetka XX veka po projektu Mihajla Harminca, arhitekte iz Budimpešte. Zidne kompozicije slikao je Stevan Aleksić, a ikone na ikonostasu Paja Jovanović, koje se smatraju njegovim najboljim delima iz oblasti crkvenog slikarstva.

    Katolička crkva Ime Marijino, na glavnom gradskom trgu, nekadašnjoj Pijaci, gradjena je 1893. do 1895. godine, posle rušenja hrama iz prve polovine XVIII veka, koji se nalazio na istom mestu. Projekat je uradio Georg Molnar, novosadski graditelj, čiji se lik, zabeležen u kamenu, nalazi u priprati. Crkva je klasicno neogoticko delo sa primenjenim svim elementima koji odlikuju ovaj stil - visoki šiljati toranj stremi ka nebu, krov nadvišuju tornjići, zidovi su poduprti kontraforima, a u konstrukciji su dosledno primenjeni krstasti svodovi i prelomi na potrbušnim lucima i prozorskim otvorima. Posebnu dragocenost na ovom hramu predstavljaju vitrazi českih i madarskih radionica, umetnost tirolskih rezbara na mobilijaru i zolnai keramika upotrebljena za krovni pokrivac.



    Trg slobode predstavlja danas sam centar grada, medutim do izgradnje Gradske kuce na njemu, 1894. godine, Novi Sad je bio policentricni grad. Većinsko, pravoslavno stanovništvo okupljalo se oko Vladičanskog dvora, Saborne crkve i Gimnazije, u tzv. srpskom kraju, dok su se katolici okupljali ispred stare katolicke crkve iz 1742. godine, namesto koje je 1895. godine podignuta ova danasnja na Trgu slobode. Sam trg se moze uočiti jos na prvim planovima grada, a na njemu se dugo vremena nalazila pijaca. Kada su se na novosadskim ulicama 1845. godine pojavili fijakeri, na trgu je napravljeno i njihovo stajaliste. U bombardovanju grada 1849. godine, trg je veoma mnogo stradao, pa izgled koji danas ima potiče s kraja XIX i pocetka XX veka. Pocetkom XX veka Novi Sad dobija tramvaj sa konjskom vucom, a 1911. godine on je zamenjen elektricnim tramvajem. Uvodjenjem tramvaja, a kasnije i autobuskog saobracaja, 1930. godine, trg postaje saobraćajno čvoriste, naročito značajno po probijanju Bulevara kraljice Marije. Danas je ovaj trg pešačka zona.

    Magistrat je posle više selidbi konacno dobio svoju zgradu (Gradska kuća) na glavnom Gradskom trgu krajem 1894. godine. Prva skupštinska sednica održana je 3. januara 1895. godine. Dogovor oko početka gradnje trajao je dugo, jer su vodjene rasprave oko odredivanja lokacije. Miletićeve pristalice bile su uporne u zahtevu da se gradi na Hanskom placu, dok su njihovi protivnici želeli gradnju na Pijaci preko puta katoličke crkve, što su i postigli 1893. godine, kada je početa gradnja. Projektant je bio graditelj Georg Molnar, a izvodači radova Karl Lerer i Jozef Cocek. Dvospratna, zgrada, monumentalna, neorenesansna, izgradjena je na jugozapadnoj strani Trga i svojim gabaritima zatvara blok kuća iz ulica Gospodske (Kralja Aleksandra) i Jevrejske (Pozorisni trg). Glavna fasada postavljena je na Trgu i na njoj je dominantan rizalit sa snaznim stubovima na spratovima i arkadom u prizemlju. Eksterijer ,, Magistrata" karakterišu i alegorijske figure, grb Novog Sada i visoki toranj na koji je 1907. godine postavljeno zvono sv. Florijana. Enterijer je projektovan za potrebe javne službe. Ulazni hol je pod dubokom svodnom konstrukcijom, a na svim etazama su prostrani hodnici sa prostorijama u nizu. Izdvaja se bogato dekorisana svecana sala na prvom spratu. Tu je u stukofloralnim medaljonima zidne kompozicije sa predstavom ljudskih delataosti, naslikao 1911. godine Pavle Ruzicka. Autori svih vajarskih radova na "Magistratu" bili su Jozef Kistner i njegov ucenik Julije Anika. Gradonacelnik za cijeg mandata je sagradjena zgrada bio je advokat Stevan Popovic - Pecija.



    Srpsko narodno pozorište osnovano je u Novom Sadu 1861. godine na inicijativu Srpske čitaonice i njenih rodoljubivih članova, na čelu sa Svetozarom Mileticem, političkim vodjom Srba u Ugarskoj. Tek 1895. godine ono ce dobiti svoj pravi dom. Zidaće ga o svom trošku veliki narodni dobrotvor Lazar Dundjerski, industrijalac i veleposednik, rodom iz Srbobrana. Kada je u centru porušena Gradska dvorana, Dundjerski je otkupio svu ciglu i gradju, pa je u dvorištu svog hotela ,,Kraljica Jelisaveta" sagradio zgradu nacionalnog teatra. i kulturna ustanova podignuta je u stilu istorizma, a po projektu Vladimira Nikolića, tada najpoznatijeg srpskog arhitekte. Sa fasadom se nije smelo izici na ulicu, jer madjarske vlasti to nisu volele - na taj nacin bi im ovo zdanje jos vise smetalo. Tako je tzv. Gospodski sokak ostao bez te impozantne gradevine, koja je mnogo podsecala na somborsko pozorište, naročito enterijer. Po sredini partera bio je prolaz za publiku, a oko sale nalazile su se lože iznad kojih su bile dve galerije. Pozorište je jedne januarske noci 1928. godine, posle jakog zimskog nevremena, potpuno izgorelo i tada su i sva dokumenta i rekviziti otisli u nepovrat.

    Matica srpska je najstarija kulturna ustanova kod Srba. Osnovali su je 1826. godine u Pesti rodoljibivi nacionalni trgovci i obrazovani ljudi. U Novi Sad je preseljena 1864. godine i tu je, onda, smeštana po raznim kućama. Njeno pretposlednje sediste, od 1888-1928. godine, nalazilo se u samom centra grada, na pocetku nekadasnje Gospodske ulice. Danas ova zgrada ne postoji, srušena je posle II svetskog rata radi prosirenja prilaza centru grada.


    Ulice Novog Sada su isprva bile bez naziva, odnosno svaka kuca je imala samo svoj broj. Od polovine XIX veka ulice dobijaju nazive po svojim najznačajnijim obeležjima. Tako se Ulica kralja Aleksandra naziva Herngase, što u prevodu sa nemačkog znači Gospodska ulica, jer su u njoj, uglavnom, živela gradska gospoda. Austrougarskom nagodbom, koja u ovim krajevima znači naglu i nasilnu madjarizaciju, ulica zadržava isti naziv samo preveden na madjarski: Uri uca. Krajem XIX veka madjarska država daje ulicama imena poznatih ličnosti, narocito iz madjarske istorije, te tako ova ulica dobija ime Kosuta Lajoša. Posle oslobodjenja, 1918. godine, ulica dobija naziv po regentu, a kasnije kralju Aleksandru Karadjordeviću. Zatim, od 1941-1944. nosila je ime Adolfa Hitlera, a od 1944. g. imala je nekoliko naziva: Kralja Aleksandra ulica, Generalisimusa Staljina, Aleksandra Rankovica, Narodnih heroja, a od 1992. godine opet Ulica kralja Aleksandra. Sve do 1900. godine u gradu nema asfaltirane ulice, samo trotoar pored kuća, u centralnim sokacima kaldrma od četvrtastog kamena, a u većim pristupnim ulicama turska kaldrma. Do kraja osamdesetih godina XIX veka grad je bio osvetljen fenjerima, a oni su se palili dvadeset dana u mesecu, a deset dana, kada ima mesecčne, nisu. Kontrolisao ih je nocni čuvar (,,bokter") koji je, obilazeći sokake od večeri do zore, u odredjene jutarnje sate, duvanjem u rog, najavljivao radjanje novog dana. Električno osvetljenje uvedeno je 1910. godine, namesto plinskog svetla.
    Sve do osamdesetih godina XIX veka, veze Novog Sada sa centralnim delovima austrougarske monarhije odvijale su se isključlvo Dunavom (parobrodima) i drumskim saobraćajem (kocijama), tako da je grad po mnogo čemu ostajao izvan glavnih tokova u državi. Da bi se ovaj problem prevazišao 1882. godine dovedena je pruga, a kako su novine zabeležile, jednog ponedeljka tačnije 5. marta 1883. godine u 11 sati i 14 minuta, stigao je u Novi Sad prvi putnicki voz iz Subotice, time je zvanicno otpočeo zeleznicki saobracaj. Iste godine izgraden je i železnicki most preko Dunava, a pruga produžena do Zemuna.



    preuzeto sa neta
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 21:46 Razlog: izgubljene slike

  7. #7

    Odgovor: Novi Sad

    MOSTOVI

    Most je najvažnija reč u Novom Sadu.

    Šta kažemo kad kažemo 'most'?

    Nešto obično, kao 'Dobar dan'.
    Nešto jednostavno, kao otići i vratiti se istim putem.
    Nešto čarobno, kao hodati po vodi.
    Nešto čuveno, kao 'Ne diraj u moje krugove'.
    Nešto neprolazno, kao ta reč.

    Kako kažemo reč 'most'?

    Tako sto spustimo pogled na Liman,
    pa ga dignemo ka Majuru,
    tiho da se ne pomere jablanovi kraj Djackog,
    ni platani kojih vise nema u maloj Futoskoj.
    Što se setimo onog koji nas je prvi preveo preko,
    kad je jedini put ispod bilo plavo.
    Što uzdahnemo kao kad nas zaboli,
    pa odahnemo, kao kad bol prodje.

    Kome nikad ne kažemo reč 'most'?

    Onima koji nikad nisu zaspali na jednoj,
    a probudili se na drugoj obali.
    Onima koji ga nisu pravili od vrbovog pruta,
    igrali se 'laste-prolaste' izmedju Telepa i Ribnjaka.
    Onima koji nemaju nikoga koga više nema.

    Šta se krije ispod mosta?

    Potonule imperije i trule carevine,
    usnuli zaledjeni sa blagoslovom na celu,
    školjke u kojima se još čuje kako Bič Božji šiba Panonsko more.

    Čiji je most?

    Onih koji su rodjeni na obalama,
    svejedno kojim...
    Pod jednim uslovom.
    Da su bar jednom prešli preko mosta.
    Bilo kojeg...

    Kako se pravi most?

    Od sna.
    Ko ne veruje,
    neka proba.



    preuzeto sa neta
    Poruku je izmenio Cecara, 02.04.2013 u 12:52 Razlog: izgubljene slike

  8. #8

    Odgovor: O Novom Sadu

    Adamovićeva palata


    Prvu kafu van svojih kuća Novosađani su, koliko god to neobično danas zvučalo, popili tek tridesetih godina prošlog veka i to u prizemlju Adamovićeve palate. Umešni Žiga Mesei, tadašnji vlasnik kafane �Elita�, dosetio se da uz ostala pića varoškoj gospodi služi i crnu, a damama belu kafu, a veruje se da je prvi redovno obezbeđivao i jutarnju štampu. To je samo jedan od niza manje poznatih detalja iz palate čuvene porodice Adamović na Trgu mladenaca, kraj koje Novosađani svakodnevno prolaze već 90 godina.


    Adamovićeva palata je prva novosadska trospratnica, sa dva ulaza, lokalima u prizemlju i velikim luksuznim stanovima na spratovima. Za poznatog predratnog vinara i privrednika Aleksandra Adamovića, bila je to investicija koja je trebalo da donese dodatnu zaradu, a koja je, igrom sudbine, nepravedno ukinuta njegovim potomcima. Sem imena zdanja i zahteva za povraćaj imovine, Adamovićevi danas nemaju ništa sa jednim od simbola grada.

    Još prve godine posle Drugog svetskog rata, pošto što su im već oduzeli sve vinograde i fabrike, Aleksandrova udovica Hilda i ćerka Anastasija ostale su i bez kuća, a ostavljen im je samo po jedan stan na koje su imale pravo po tadašnjim zakonima.

    - Zgradu je počeo da zida moj deda još 1910. godine i sam je izabrao da izgleda tako, a moj otac je obnovio 1918. godine, jer je bila oštećena u ratu - seća se Anastasija Adamović.

    Gospođa Adamović i danas živi u stanu u najstarijoj od nekadašnje tri porodične kuće i pomalo sa setom gleda na palatu koja je, uz vlasnike, menjala i namenu i stanare.


    - Deda je planirao velike stanove kako bi stanari, mahom lekari i advokati, mogli imati i svoje kancelarije i ordinacije odmah uz stan. Jedno vreme je u zgradi bio i stan bana Dunavske banovine, jer banovinski kompleks tada još nije bio izgrađen - priča Anastasija Adamović.
    Imala je, dodaje ona, samo 12 godina kada joj je otac umro, te je sa majkom morala preuzeti vođenje celog imanja, pa i brigu o palati. Ondašnje hronike beleže da su �bile prestižno uredne, i nije se moglo desiti da negde curi krov ili tako neko čudo�.
    Zgradu su projektovali Geza Markuš i Friđeš Špigel, arhitekte iz Pešte. U knjizi �Novi Sad od kuće do kuće� istoričarka umetnosti Donka Stančić zabeležila je da je Adamovićeva palata, u kontekstu ukupnog graditeljskog nasleđa Novog Sada, neobično i originalno arhitektonsko delo sa odlikama secesije.
    - Palata spada u red najmonumentalnijih dela tog vremena, izrazito snažnog volumena razigranog izrazitom ritimičnom smenom izbačenih i uvučenih vertikala. Mansardni krov je moćnih dimenzija, sa arhaičnim odžacima - navodi autorka.
    Palata je u međuratnom periodu bila poznata i kao mesto okupljanja gradskih bonvivana. Kafedžija Mesei gostima je za razonodu obezbedio i sto za bilijar, a uveče, kad porodični svet krene u postelju, iz tambura u kafani se redovno čula ciganska muzika, igrao se čardaš i pokoja partija karata. �Elita� se nalazila gde je danas restoran �Marina�, između butika i pekara, jutarnju štampu na stolu zamenila je redakcija �Građanskog lista�, a pored stanova uglavnom vremešnijih Novosađana, smeštene su i prostorije Narodnog univerziteta �Božidar Adžija�. No, vanrednu arhitekturu, prepunu detalja, već mesecima zaklanjaju zidarske skele, postavljene oko cele zgrade da prolaznicima ne bi na glavu padali delovi odavno oronule fasade, dok se razne gradske službe međusobno izgovaraju manjkom nadležnosti ili novca da se o vrednoj palati ozbiljnije pobrinu.
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 21:47
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  9. #9

    Odgovor: O Novom Sadu

    Prvi "novosađavi" su bile zanatlije i porodice vojnika koje su stigle na Petrovaradinksu tvrđavu pred turskom opsadom 1694. godine. Kako je vojska ostala u tvrđavi a pravoslavcima je bilo zabranjeno da se naseljavaju na desnoj obali, oni su podigli prve kuće na ZLATNOJ GREDI. Prve kuće tadašnjeg Ratzen stadt-a podignute su na mestu današnje ulice Zlatne grede. Zlatnom gredom je nazivan suvi deo zemlje izdignut iznad močvarnog područja.
    c'est en faisant n'importe quoi qu'on devient n'importe qui.

  10. #10

    Odgovor: O Novom Sadu

    [CENTER]Fijakeri jezdili gradom 134 godine



    Romantičnu stranu prevoznih sredstava koja su koristili ljudi proteklih vekova možda najupečatljivije simbolišu fijakeri. Fijakeri su neraskidivo vezani za predstave o gospodskom držanju nekadašnjih građana, s elegantnim frakovima i cilindrima, i setno asociraju na diskretne zaljubljene parove koji tiho razmenjuju nežnosti, praćene jednoličnim zvucima potkovanih kopita. Prva paradna kola � kočije � izrađena su sredinom 15. veka u Mađarskoj, u mestu Koc, odakle je i izvedeno njihovo ime, a fijakeri su nazvani po hotelu "Saint Fiacre" u Parizu ispred koga su se mogle iznajmiti kočije.

    Gradski magistrat je 1852. godine izdao dozvolu Nikoli Lautu da paradnim kolima nesmetano prevozi putnike u Novom Sadu. Otad su gradski prevoz predstavljali fijakeri, a njihov broj se vrtoglavo povećava, sve dok 1860. godine nije zabeleženo da gradom paradira čak 115 kola. O njihovoj popularnosti svedoči i podatak da je u Novom Sadu još 1880. godine Matija Rajh osnovao prvu radionicu za izradu fijakera. Fijaker se za pristojnu cenu mogao iznajmiti na trgu ispred Gradske kuće, a uz doplatu mogli su se naručiti i posebni konji primereni prilikama � beli za svadbe ili crni za sahrane. Fijakeristi su, slično današnjim taksistima, bili odlično obaveštni o aktuelnostima u gradu, tako da je putnik od njih mogao saznati gde se nalazi pristojan restoran ili gde svira najbolja banda. Kočijaši su imali svoje udruženje, koje je štitilo njihove interese, i svoju slavu � Svetog Iliju, koju su naročito svečano proslavljali. Od 1924. godine fijakeri polako izlaze iz mode, ustupajući svoje mesto automobilima, a poslednji od ovih simbola romantike iščezao je s novosadskih ulica 1986. godine.

    Kad bi Novi Sad zavejao sneg, na ulicama bi se pojavile saonice i gradom su veselo zvonili praporci i zvekiri, pričvršćeni na amovima. Građani su se vozili saonicama, obučeni u debele bunde i umotani u ćebad, dok su na noge navlačili "fus-sak", džak obložen krznom, pa je ledenom vetru ostajalo jedino da pakosno štipa otkriveno lice.

    Čovek 21. veka veoma teško može zamisliti romantične lepote i neizmerne napore dugačkih putovanja zaprežnim kolima. Mitropolit Pavle Jovanović putovao je 1731. godine u Beč kako bi na carskom dvoru obavio veoma važne poslove za njegovu mitropoliju. Krenuo je na put u kočiji od solidnog drveta, dobro okovanoj i pokrivenoj, sa staklenim vratima i prozorima, u koju je bilo upregnuto šest mladih i snažnih konja. Konjski amovi i uzice bili su ukrašeni srebrom i crvenim vunenim kićankama. Oko mitropolitovih kočija, koje je vozio "lajbukčer", jahali su "forajteri", a pratila su ih manje lepa kola koja su vozila njegove dvorane i poslugu. Iako je deputacija putovala na tako reprezentativan i za to vreme maksimalno udoban način, ipak je ovo višenedeljno putovanje od Karlovaca � preko Baje i Budima � u Beč bilo neopisivo naporno. Manje važni putnici putovali su organizovanim prevozom pošte i kambijature. Kambijature su privatno organizovale prevoz putnika koji su bili spremni da plate više od prilično jeftine cene običnih poštanskih kočija, a karakterisao ih je lovački rog u koji je duvao kočijaš.

    Izvori:net
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 21:47
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  11. #11

    Odgovor: O Novom Sadu

    Kapije gradske, Novosadske
    iz knjige "Egzoticna Vojvodina"

    Prema propisima o slobodnim carskim gradovima, od 1.februara 1748. godine, od dana svoje elibertacije, Novi Sad je bio u obavezi da oko cele varosi podigne bedem. Novosadjani su svesno prekrsili carsku naredbu smatrajuci da jednoj slobodnoj varosi ne prilici da se opasuje zidinama i zato su odlucili da na prilazima gradu podignu samo kapije. Nekad bilo, sad se pripoveda, Novi Sad je imao 5 kapija:Futosku, Pirosku, Temerinsku, Kisacku i Varadinsku.
    Gradske kapije nisu zidane nego su bile predstavljene sistemom rampi koje su nocu bile spustane i vezivane debelim lancima. Kljuc od katanca na lancu cuvao je onaj koji je te godine drzao kapiju pod zakupom. Carina je placana samo prilikom ulaska u grad i to prema broju zapreznih kola i tezini tovara. Placanja su bili oslobodjeni jedino zitelji Novog Sada i Petrovaradina koji su se u grad vracali sa svojih njiva.
    Ispred svake kapije, osim one na Dunavu, bio je podignut spomenik svetom Djordju, zastitniku Novog Sada, sa nadstresnicom. Kod tog "shtaciona" dezurao je policajac u civilu i kontrolisao ko ulazi u grad i ko iz njega izlazi. Najveci sumnjivci su bili oni koji bi u gradu prespavali samo jednu noc.
    U velikom bombardovanju Novog Sada juna 1849. godine, razruseno je svih 5 kapija. Umesto njih su postavljene maltarnice- male zidane budice kiosci takoreci, sa grbom Novog Sada. One su sluzile za naplacivanje trosarine.
    Od nekadasnjih novosadskih kapija ostale su samo uspomene i price o njima. Jedini materijalni dokaz da su one nekad zaista i postojale, jeste Beogradska kapija u podnozju Petrovaradinske tvrdjave kroz koju morate proci ako u Novi Sad dolazite sa petrovaradinske strane.
    Umro je Ajnštajn, umro je Tesla...a i meni nešto nije dobro

  12. #12

    Odgovor: Novi Sad

    Citat Najgora kaže: Pogledaj poruku
    Na uglu Dunavske i Zmaj Jovine ulice ......Do polovine XX veka prva kuća sa neparne strane bila je tzv. ,,Diogenova kuca", vlasništvo nekada poznatog nemačkog trgovca metalnom galanterijom Diogena. Srušena je za potrebe narodnih parada i nosilaca štafete.
    Pošto se ne navodi da li je postavljeni tekst preuzet ili je autorski, ne znam kome se obraćam.

    U Enciklopediji Novog Sada (sveska 7, str.191) stoji o toj zgradi da ''je u njoj bila Grajnicova gvožđara a pred rat trgovačka firma 'Kontinentalno d.d.' takodje sa gvožđarom, koja je tu ostala i prvih godina posle rata, kada je zgrada srušena, a na slepom zidu susedne (Pajevićeve) kuće probijeni prozori, izlozi i vrata'' Gradske biblioteke.

    Nisam cepidlaka i ne bih ni tražio da vidim kako se Diogen stvarno zvao, ali me je iziritirala zadnja rečenica iz citata Srušena je za potrebe narodnih parada i nosilaca štafete. Ne volim kad neko iz ideološke ostrašćenosti iznese (ili prenese) takvu besmislicu.

    Gvožđaru i zgradu o kojoj je reč znam i sećam je se koliko pamćenje nečega od pre 50 godina može biti sveže (a kažu da se stariji ljudi bolje sećaju davnih događaja). Posle rata gvožđara se zvala 'Vulkan' i otac me je često slao da nešto kupim u njoj. To je bio i deo vaspitanja u zanatlijskim porodicama da decu odmalena navikavaju da 'posluju'. Iza zgrade u kojoj je bila gvožđara, do ugla sa Ribljom pijacom, pored kuće koja je takodje porušena, je na ulici bio
    javni bunar (pumpa) na koji sam često išao iz Zmaj Jovine u periodu kad se vodovod rekonstruisao. Time hoću da kažem da je taj deo grada za mene bila svakodnevica.

    Ulica između gvožđare i Vladičanskog dvora je bila uska i kaldrmisana. Godine 1958. je tramvajski saobraćaj ukinut a gradski prevoz su preuzeli autobusi. Tramvajska linija br.1 je išla od Železničke stanice do Dunava na kraju Dunavske ulice. Autobuska linija koja je zamenila ovu tramvajsku, nije išla Dunavskom ul. nego je išla do kraja Kosovske ul. i tako povezala Podbaru sa ostatkom grada. Godinu-dve kasnije izgrađena je između Gimnazije i Riblje pijace i prigradska autobuska stanica a autobusi su kroz tu ulicu (mislim da je sada Gimnazijska) izlazili u Zmaj Jovinu, pa dalje.

    Prema tome, ako se već spekuliše (u nepoznavanju pravih činjenica) o razlozima rušenja Diogenove kuće (a po mom sećanju ta zgrada već nije imala autentični izgled jer su sa boka prema Vladičanskom dvoru bili napravljeni poveći izlozi i nije bila u nekom naročito izglednom stanju) verovatniji razlog je bilo razvoj saobraćaja i grada nego ono što je navedeno. Uostalom pitajte one koji se mogu sećati, da li se sećaju da je neka parada ili štafeta tu održana ili bar prošla. Čak ni Zmaj Jovina ul. nije bila mesto u kome su se takve stvari dešavale, nego se to bili uglavnom Bul. M. Tita i Trg Slobode.

  13. #13

    Odgovor: O Novom Sadu

    Pošto sam (neprovereno) najstariji novosadjanin na Forumu, uzurpirao sam pravo da napišem (ustvari pokušam) i nešto više o Novom Sadu onako kako sam da ga video i doživeo. Priču o prilično običnim stvarima retko nailazimo u istorijskim tekstovima koji se ipak bave važnijim stvarima. Nepoznajući i te običnije stvari, teško da možemo da dobijemo pravu sliku o prošlosti. Npr.: logično će biti da na temu pijace od pre 50 godina ili manje projektujemo naša znanja o savremenim pijacama. A to će dati netačan ili nepotpun rezultat. Zato, ko ima strpljenja ...

    Nastavak prvi

    Citat Najgora kaže: Pogledaj poruku
    . Dugo vremena kroz Temerinsku ulicu se prostirala pijaca, od koje je danas sacuvan samo jedan mali deo. Stanovnici ulice bili su trgovci, zanatlije i vlasnici niza kafana i prenoćišta.
    Malo o Temerinskoj ulici iz mojih sećanja (koju znam od 1950. kad sam pošao u Gundulićevu školu do koje sam dolazio prolazeći kroz pijacu):

    To je bila jedna od najvažnijih ulica, a mislim i jedina koja je imala obeležja oba karaktera grada: trgovačko-zanatlijskog i poljoprivrednog. Duži deo ulice (gledajući od centra) bio je pretežno građanskog karaktera i sadržaja, a negde od sadašnjeg železničkog nadvožnjaka su bile dobrim delom paorske kuće.

    Kolovoz je bio širine oko 5 m.Tramvajska pruga išla je van kolovoza, s desne (istočne) strane a završavala se, pred sadašnji uspon na most preko kanala, zidanom čekaonicom. Između kolovoza i kuća sa leve strane slobodni prostor je bio kaldrmisan, otprilike do ulice Bele Njive. Od završetka kaldrmisanog dela između kolovoza i kuća, tj. drvoreda dudova i 'kiselog' drveta, je bila neuredjena površina kroz koju je vodio zemljani put paralelno sa tvrdim kolovozom. Taj put su najčešće koristila zaprežna kola.

    Temerinska pijaca je bila na kaldrmisanom prostoru između kolovoza i kuća na levoj strani, počev od ul. Almaške do Bele Njive. Na jednom delu su bile tezge za prodaju uobičajene piljarske robe, a bez tezgi su se iz korpi, cegera, džakova, kanti ili sa kolica prodavali proizvodi. (Piljari su bili sitni trgovci povrćem i voćem i bili su zakupci tezgi. Negde 60-tih je bila zabranjena preprodaja, tako da su samo proizvođači imali pravo da prodaju sopstvene proizvode.) Na drugom delu se prodavalo uglavnom na džakove brašno, kukuruz, zob i sl.

    Pijace nisu radile svih dana u nedelji kao sada. Koliko se sećam, pijačni dani su bili utorak, petak i subota, s tim da je petak bio glavni pijačni dan. Čak se ni mleko nije prodavalo svaki dan, već su mnoge mlekarice raznosile mleko mušterijama po kućama. Roba se dovozila i istovarala već u toku noći, a i sada ponekad možemo videti kako prodavci spavaju na tezgi ili na svojoj robi u džakovima, što je tada bilo uobičajeno.

    Za razliku od sadašnjih pijaca, mleko se prodavalo iz kanti, rakija i vino iz buradi ili balona a živina živa (zaklana živina se na pijacama pojavila tek posle 60-tih). Živina (kokoške, patke, guske ćurke) je ležala na tlu vezanih nogu. Bilo je i golupčića tek operjalih, i kolikogod bi to danas izgledalo alarmantno za društva za zaštitu životinja, golupčiju supu i meso od mladih golubova su lekari prepisivali teže bolesnoj deci ili jako teškim bolesnicima.

    Povrće i voće se iznosilo na pijacu kolicima ili biciklom. Mlekarice (uglavnom su mleko i sir žene iznosile na pijacu jer su muškarci ostajali da rade oko stoke i na njivi) su mleko nosile biciklom koji je s obe strane zadnjeg točka imao po metalnu korpu za kante za mleko, kofu za sir, a često je bilo i dodatnih stvari na paktregeru, pa u cegerima okačenim na korman. To iznošenje robe na pijacu nije bilo nimalo lako. Pijace su počinjale sa radom u pet sati jutro (bez obzira na godišnje doba i vremenske prilike) a većina onih koji su donosili robu, naročito mleko, koje se naravno, moralo svakodnevno musti i donositi jer nije bilo frižidera, bili su sa Klise, Slane Bare, Temerina, Čenejskih salaša, Kaća, pa čak i Kovilja. (Kasnije, kad više nisam bio dete, stanovao sam blizu Riblje pijace u ulici kojom su mlekarice i drugi s robom išli na pijacu. Što se učenja tiče, bio sam 'noćna ptica' i jutro me je često zaticalo budnog, pa sam sa prozora gledao kolonu žena kako polako i teško voze natovarene bicikle iz pravca Kaća i Kovilja odakle su krenule još po mrkloj noći. Nisam ni danas zaboravio nelagodu koju mi je taj prizor teškog rada izazivao.)

    Roba se na pijace donosila i vozom ili lađom iz sremskih podunavskih mesta. Ko je imao više robe iznajmljivao je nosače koji su čekali kod stanice ili na pristaništu. Nosači su imali drvena kolica na dva točka bez ograde, a tek oko 60-tih su u upotrebu ušli tricikli, kasnije i poneki sa pogonom od Tomosovog mopeda 'Kolibri'. Ono 'manje robe' koje su ljudi nosili sami peške, bilo je i 30-40 kg. u korpama, cegerima, zavežljajima u rukama, preko ramena i ledja ...

    Veće količine robe se donosilo taljigama: bostan, krompir i kupus u vreme kupovanja zimnice. Roba se istovarala na pijaci, ili, ako je ostajala u taljigama, konji su se isprezali i sklanjali sa pijace, u hlad, preko njih se po hladnijem ili kišnom danu prebacivao pokrovac, davao im se napoj i na vrat im se kačila zobnica (kesa od grubog platna u koju se stavlja zob da je konj ne prosipa pri jelu).

    Za taj deo imam prilično idilična dečačka sećanja.

    U citatu se kaže da su u ulici bila prenoćišta. To nije tadašnji izraz jer se tada koristila reč svratište. Uz deo gde se moglo jesti i piti u '' svratištima ..pored nameštenih gostinskih soba ... postojale i štale i šupe za smeštaj konja i kola'' kaže se u Enciklopediji Novog Sada. Dalje se navode i imena svratišta u Temerinskoj ulici (ali ja ih se ne sećam): Kod ratara, Kod pet crkava, Miloš Obilić, Sedam zvezda, Kod belog konja, Zlatno burence, Tri krune.

    Svratišta oko Temerinske pijace su još postojala i radila u doba mog dečaštva. U jedno od njih - između Gundulićeve i ul. Bele Njive - vrlo često sam odlazio da se igram jer je to svratište držala porodica jednog od mojih najboljih drugova iz razreda.

    Svratišta oko pijaca su uglavnom koristili oni zemljoradnici koji su zaprežnim kolima donosili robu na pijace iz udaljenijih mesta. Za konjsku zapregu je već Kovilj na nekoj granici mesta iz koga se u jednom danu može stići na pijacu, provesti dan do podne na pijaci pa potom pokupovati potrepštine za domaćinstvo i vratiti se već po mraku. Ili ako se donosi više prozvoda koji se neće prodati u jednom danu (bostan, grožđe, kupus za kišeljenje ...)

    Dvorište svratišta je bilo duboko posle ajnfort kapije, kaldrmisano 'turskom' kaldrmom, sa pumpom za vodu i valovom za napajanje konja. U ovom svratištu su se u velikoj šupi ostavljala kola a konji u delu koji je bio sa jaslama i slamom po podu radi lakšeg ćišćenja. Na tavanu iznad šupe je bilo seno i džakovi koje su (pretpostavljam tu ostavili na čuvanje oni koji nisu svu robu prodali). Vlasnici su spavali ili u svojim taljigama ili na tavanu u senu.

    Sve to je bilo pravo carstvo za dečije igre i mnogo puta sam izvukao debele grdnje, kazne, pa i batine jer se dešavalo da ujutru odem u školu a pred mrak se setim ... I mama je nekoliko puta ljutito biciklom dolazila da me traži sa kraja Temerinske ulice.

    U ul. Cvijićevoj, koja izlazi na Temerinsku, bila je pijaca stareži, tj. preteča sadašnje Najlon pijace. Pretpostavljam da taj naziv potiče iz vremena kad su se najlon čarape mogle nabavljati samo na crnoj berzi, a krajem 50-tih počeli su se donositi iz Trsta šuškavci (ko ne zna - tanki plastični, tj. najlonski kišni mantili za koje se davala cela plata), pa su se tu 'ispod ruke' prodavali.

    ---

    I nešto, skoro anegdotsko iz mog detinjstva:

    Na mestu sadašnje 'Autovojvodine' bio je pravi bircuz koji niko nije zvao po tada zvaničnom rogobatnom nazivu već 'Kod Buniparte'. (Jedino što sam mogao da dokučim kad sam odrastao je da mora biti da je to bilo 'Kod Bonaparte' i da je moralo imati veze sa Napoleonovim pobedama nad Austrijancima.) U to vreme moj polu-deda Mita je radio kao taljigaš, tj zaprežnim kolima je prevozio raznu robu, a uglavnom ogrevno drvo i ugalj. Voleo je da popije i u tom stanju je postajao strašno sentimentalan i svakoga u blizini je ljubio i grlio. Mi, deca, to nismo voleli jer nam je smetalo da nas 'balavi' i bode velikim brkovima.

    Kod Buniparte je svraćao redovno u povratku kući, a naročito kad dan nije bio baš uspešan, pa je izbegavao da stigne prerano kući. Zelenko bi, posle dužeg vremena sam krenuo kući koja je bila 6-700m. od bircuza. Onako gladan i žedan, konj je žurno prolazio kroz kapiju i često je zakačio levčom ili glavčinom točka i pravio štetu.

    Sliku posle toga vidim kao danas: baba, s papučama pod miškama, zadignute keceljle, bosa praši onim zemljanim putem (a ne trotoarom) ka Buniparti; još daleko od vrata počinje da galami i kara a deda-Mita se polako izvlači iz bircuza, pokušava da je grli i ljubi dok se baba brani papučom. I tako do kuće.

    Valjda mi je ovo posebna uspomena jer nije mnogo različita od onih mojih kašnjanja iz škole od po pola dana.

    -----------------------

    Citat Najgora kaže: Pogledaj poruku
    Ulice Novog Sada su isprva bile bez naziva, odnosno svaka kuca je imala samo svoj broj. Od polovine XIX veka ulice dobijaju nazive po svojim najznačajnijim obeležjima.
    Ovo je samo donekle tačno, tj. ako se mislilo da ulice nisu nosile imena po ličnostima.

    Vojislav Puškar u knjižici ''Nazivi ulica Novog Sada 1745-1990'' obrađuje nazive iz tog perioda. Početna godina je vezana za najstariji plan grada sa nazivima ulica, a koji je sačuvan.

    Početak davanje imena ulicama po istaknutim ličnostima poklapa se sa formiranjem nacionalne svesti i nacija a taj proces je bio krajem XVIII i početkom XIX v. u ovim krajevima. Naravno imena su davala po ličnostima značajnim u naciji tj. državi koja je na tom prostoru vladala.

    Prvobitni nazivi ulica bili su simbolični ili opisni, odnosno po nekoj istaknutoj karakteristici. Pošto je grad bio do austrijsko-mađarske Nagodbe u Austrijskoj državi, i zvanični nazivi su bili na nemačkom. U nekim slučajevima nazivi ulica su bili likovno predstavljeni (obično na limenom znaku) koji je visio na nekoj istaknutoj kući u toj ulici, tako da je bilo moguće da se na različitim jezicima ulica zove onako kako se kaže u dotičnom jeziku ono što ulicu simbolom predstavlja. A to je bio slučaj i kad su nazivi bili pogodni za upotrebu i u prevodu. Npr. Kozja ulica (sadašnja Miše Dimitrijevića), Kobčeva ul. (sada Marka Nešića), Liciderska ul. (sada Svetosavska), Lebarski sokak (sada Miletićeva) itd.

    Bilo je i mnogo imena koja su sada neuobičajena ili retka. Npr.: Dobrog pastira (Trifkovićev trg), Dugorepa ul. (Tekelijina), Vetrovita ul. (sada Graničarska), Gavranska (R. Domanovića), Crnog petla (Save Vukovića), Golubova (Valentina Vodnika), Ševina (Vardarska), ul. a tu je i Dželatova čiji je naziv promenjen u ul. Sobodnog čoveka (sada Gogoljeva).

    Itd. itd. Istorija nam eto pokazuje da ni nazivi koji nemaju nikakve ideološke, političke ili nacionalne konotacije bivaju zamenjena onima koja ih imaju i koja su, po logici promena, obeležja prolaznog vremena.
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 21:47

  14. #14

    Odgovor: O Novom Sadu

    Nastavak drugi - fijakeri i koješta usput


    Citat silvia kaže: Pogledaj poruku
    Fijaker se za pristojnu cenu mogao iznajmiti na trgu ispred Gradske kuće, Od 1924. godine fijakeri polako izlaze iz mode, ustupajući svoje mesto automobilima, a poslednji od ovih simbola romantike iščezao je s novosadskih ulica 1986. godine.

    Za savremenike fijakera to je bio samo jedan od načina prevoza.

    Fijeker je postao simbol romantike i prošlih vremena onda kad je nestao iz svakodnevnog života grada, kao i u citatu pomenuti, koji je kraj svog veka odslužio kao atrakcija čekajući putnike i uzivaoce ispred nove železničke stanice.

    Još do sredine 60-tih ljudi su poslove obavljali i po gradu se kretali peške ili biciklom. Retko kome je uopšte padalo na pamet da, iz 'čista mira' sačeka tramvaj i da se od npr. Jodne banje vozi do centra.

    Kao osnovac sam stanovao na kraju Temerinske ulice (s ove strane kanala) i išao sam u Gundulićevu školu, naravno peške, sam. (Tramvajem sam išao samo ponekad i to da izbegnem nekog starijeg dečaka koji me je sačekivao na putu oko ugla Temerinske i Partizanske ulice i otimao mi užinu.)

    Sadašnjim novosađanima je ta razdaljina više nego dobro opravdanja za sedanje u automobil. (Ima u tome i nečega od sadašnjeg tempa života...)

    Pešačenje do odredišta ili korišćenje bicikala bila sasvim normalna stvar za sve društvene slojeve. Čak i oni imućniji koji su imali sopstvene kočije ili automoble nisu ih koristili svakodnevno. Pri tom treba imati u vidu da su imućniji gradjani stanovali u sadašnjem užem centru Novog Sada pa i nije bilo potrebe da se svakodnevno koristi neki prevoz. A oni koji su stanovali dalje od centra nisu ni išli 'u varoš' bez neke potrebe. Još do kraja 60-tih i sva industrija i druga mesta na koja su ljudi išli da rade je bila u tadašnjem širem centru. (Npr.: u Radničkoj ulici su bili Novkabel, Albus, Danubius, Idol, kartonaža od koje je nastala Grafika; Jugoalat je bio na uglu Šumadijske i Visarionove ul., Autokaroserija, Kulpin, Svilara (kasniji NIT) i livnica u Marka Miljanova i okolnim ulicama, 27. Mart u Temerinskoj, Jugodent na početku Fruškogorske, Sirćetana u ul. Ilije Ognjenovića ...) Naravno i razne ustanove su bile u centru. Retko ko je imao potrebu da ide sa jednog kraja grada na drugi, a i grad je imao 60-70.000 stanovnika i bio i prostorno znatno manji nego sada. Kretanje peške ili biciklom je bilo pravilo koliko i logično.

    Početkom XX veka u Novom Sadu i ostalim vojvođanskim mestima bicikli su uzeli maha kako za sopstveni prevoz tako i za prevoženje raznih tereta. I 50-tih i 60-tih ih je bilo mnogo. Po mestima do kojih se biciklima išlo (do trgovačkog dela grada, ispred prodavnica, berberaja, apoteke, ambulante ...) bili su držači za ostavljanje bicikla. Interesantno je znati da su bicikli imali limene registarske tablice koje su se stavljale na vertikalnu štanglu ispod kormana i bile su obostrano 'štampane' da se mogu videti sa obe strane. Ženski bicikli su mogli imati mrežicu preko zadnjeg točka da suknja ne ulazi u točak. (Žene tada nisu nosile pantalone.) Mučkarci su na nogavicu stavljali specijalnu ili običnu štipaljka da se pantalobne ne zaprljaju o lanac.

    Saobraćati biciklom je bilo neuporedivo jednostavnije nego sada. Motornih vozila je bilo malo, a i ona su se kretala mnogu sporije i pažljivije pa nije bilo ni udesa. Češće su se biciklisti međusobno sudarali u vreme kad su gužve. Koliko je motornih vozila bilo malo, posredno se može videti iz podatka da sam ja vozačku dozvolu stekao 1961. g. i da ona (i sada) nosi broj 3.339. To znači da je do te moje dozvole, bilo u celoj Srbiji izdato toliko dozvola svih kategorija. Za ilustraciju neka posluži da ja moja porodica, u vreme kad sam ja imao devet a moj brat pet godina, išla sa kraja Temerinske ul. na Ribarsko ostrvo, znači kroz centar i ceo grad, i to svako na svom biciklu.

    Manje popravke bicikla su skoro svi sami radili a i veće oni koji su bili veštiji. Za velike popravke bilo je više radionica. Sećam se veće radionice koju je držao tatin poznanik Fajdl (pisalo se Vajdl a kasnije i tako izgovaralo umesto kao na nemačkom jeziku sa 'f'). Bila ja ne uglu Temerinske preko puta početka Kisačke ulice. U njoj je bilo 5-6 držača na koje su se učvršćivali bicikli pri opravci i desetine popravljenih ili onih bicikla koji čekaju na svoj red za popravku. Oko bicikla je radilo više kalfi i šegrta, a gazda je primao i izdavao bicikle i nadgledao posao.

    Za ono posleratno vreme oskudica i nestašica svega i svačega, je interesantno da su se ljudi dovijali i na razne načine rešavali probleme. Tako, npr. kad bi se spoljašnja guma pocepala i unutrašnja iskočila, prvo se kanapom taj deo točka i spoljne gume omotavao i tako se vozilo još neko vreme. Unutrašnje gume su se krpile nebrojeno puta, a pošto se lepak teško nalazio, sami smo ga pravili rastvarajući parče sirove gume (kaučuka) u benzinu. (Slično smo krpili i ping-pong loptice: usitnili smo jednu neupotrebljivu lopticu, pomešali sa malo acetona i dobili lepak kojim smo krpili napuknutu lopticu.)

    Šteta je da ne napišem, iako ovo nije mesto za to, da su postojale i radionice za umetničko štopovanje odela (zadnje koje se sećam da je postojala još 70-tih je bila u vlasništvu gđe. Marić u Tanurdžićevoj palati na nekom spratu). Na tako popravljenom odelu nije se mogla primetiti poderotina ili rupa od cigarete npr. Odela i kaputi su se, posle dužeg perioda nošenja, kad se 'uglanca' štof, nosila kod krojača na 'prevrtanje', tj. odelo se paralo, i naličje materijala je sada postajalo lice. Postojale su radionice (češće su to žene radile po kućama) za podizanje ispuštenih mašni na najlon-čarapama. O opravkama cipela da se i ne priča! One su često išle dotle da se zadržavao samo gornji deo cipele - lice - a đon se, posle više delimičnih popravki - pendžetiranja, kompletno menjao. Inače, kao deca, po pravilu smo imali dva para obuće: duboke cipele za zimu i kožne sandale za ostatak godine i one su, uz opravku, trajale dokle god 'noga ne izraste', a tad su bile zrele za mladju braću.

    Da se vratim na fijakere posle ove opširne digresije.

    Sećam se dve fijakerske stanice: u ul. Ilije Ognjenovića iza Doma Kulture (Sokolskog doma) koja je vremenom postala taksi-stanica, i, kod stare železničke stanice (na mestu sadašnje Limanske pijace). Na stanici je u metalnom sandučetu na stubu bio telefon, ali pošto je u gradu bilo malo privatnih telefona, fijaker se najčešće naručivao dolaskom na fijakersku stanicu, dok su na železničkoj stanici fijakeristi čekali putnike koji stižu u grad. Fijaker se koristio za prevoz kad odredište nije bilo podogno za koričćenje tramvaja ili ako su putnici imali veći prtljag, više male dece, po jako lošem vremenu ... Tramvaji su vozili do 10 sati uveče pa je i u tom slučaju fijaker bio interesantan kad voz stiže kasnije ili kreće pre početka rada tramvaja.

    Ne znam razlog, ali je najpogodniji voz za Beograd (a i u drugim pravcima) kretao oko tri sata ujutro. Pošto smo stanovali na drugom kraju grada od železničke stanice, a putovali smo na more sa celokupnom kamp-opremom, nije bilo moguće da idemo peške u tim slučajevima. Zakazivali smo fijaker i tako stizali na voz.

    Zadnji put sam koristio fijaker negde 1961-62. kad me je otac poslao u Beograd da kupim televizor, iako ni tamo nije bio neki drugačiji izbor jer su u to vreme postojale samo dva tipa TV aparata - niški i zagrebački. Pitanje je bilo samo gde će se naći da ima neki televizor. (U nekom prethodnom postu sam napisao kako su takve stvari bile sastavni deo vaspitanja i obuke za poslovanje u zanatlijskoj porodici. Televizor je tada koštao toliko da sam stalno strepeo i pridržavao mesto na odeći gde sam stavio novac.) 'Projekat' kupovine televizora, koji sam pronašao kod Vukovog spomenika, uspešno se okončao tako što sam ga u NS utovario u fijaker i dopremio kući.

    Naravno, fijaker su nekada koristili i oni koji su se kasnije vraćali iz kafana, ako je još bilo fijakera koji su radili u to doba noći.

    Što se tiče reprezentativne namene, najduže se zadržalo korišćenje fijakera za prevoz mladaneca na venčanje i odlazak na obavezno fotografisanje u ateljeu. Oni, koji su mogli priuštiti taksi ili su imali neki svoj ili automobil prijatelja, radije su koristili to modernije sredstvo.

    Veliki svatovi su relativno skorašnja moda, pa je za svatove koji su se prevozili fijakerom bilo dovoljno jedan ili dva fijakera.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 15.04.2008 u 18:16

  15. #15

    Odgovor: O Novom Sadu

    Opet ja...

    Citat _baba_ kaže: Pogledaj poruku
    ...Novi Sad je imao 5 kapija:Futosku, Pirosku, Temerinsku, Kisacku i Varadinsku.
    U velikom bombardovanju Novog Sada juna 1849. godine, razruseno je svih 5 kapija. Umesto njih su postavljene maltarnice - male zidane budice kiosci takoreci, sa grbom Novog Sada. One su sluzile za naplacivanje trosarine.
    Od nekadasnjih novosadskih kapija ostale su samo uspomene i price o njima. Jedini materijalni dokaz da su one nekad zaista i postojale, jeste Beogradska kapija u podnozju Petrovaradinske tvrdjave kroz koju morate proci ako u Novi Sad dolazite sa petrovaradinske strane.

    Beogradska kapija ne spada u ove o kojima je reč - o gradskim kapijama Novog Sada.

    Kao što se u citatu kaže kapije su razorene u bombardovanju, a ono je dolazilo od artiljerije na Petrovaradinskoj tvrđavi. Beogradska kapija je sastavni deo tvrdjave, te nije ni bilo smisla da se bombarduje sopstvena kapija.

    Varadinska kapija je bila 'na obali Dunava prema Petrovaradinu' (Enciklopedija NS sveska 10, str. 275), prema tome na levoj obali Dunava.

    Inače, trošarine (tj. kućice na ulascima u grad gde se naplaćivala trošarina - savremeni izraz je akciza - postojale su do pre 15-20 godina ali sa drugačijom namenom. Uglavnom su bile pretvorene u kiske za prodaju novina i trafike.

    Jedna od tih nekadašnjih trošarina je još u životu - na ulazu u Petrovaradin od Sr. Karlovaca, kod crkve Sv. Roka. Ovih dana sam prolazio tuda i slikao je setivši se ove teme.



    A kapije i ono što se na njima zbivalo i danas još u ponečemu postoji.

    Sećam se Partizanske ulice od vremena sredine 50-tih pa naovamo. Dok je to bila još ulica sa uskim kolovozom od turske kaldrme i na sredini stajao krst (sada se nalazi kod zapadne ograde Almačkog groblja) to je bilo mesto okupljanja nadničara koji su čekali da ih stanovnici Podbare i Salajke pri odlasku na njive najme za taj dan za poljoprivredne radove. Bivalo ih je stotinak i više u sezoni radova.

    I dan danas se nadničari tu sakupljaju ranim jutrom i nude svoju radnu snagu. Samo, sada ih je naznatan broj.


    Citat silvia kaže: Pogledaj poruku
    Prvu kafu van svojih kuća Novosađani su, koliko god to neobično danas zvučalo, popili tek tridesetih godina prošlog veka i to u prizemlju Adamovićeve palate. Umešni Žiga Mesei, tadašnji vlasnik kafane „Elita“, dosetio se da uz ostala pića varoškoj gospodi služi i crnu, a damama belu kafu, a veruje se da je prvi redovno obezbeđivao i jutarnju štampu. To je samo jedan od niza manje poznatih detalja iz palate čuvene porodice Adamović na Trgu mladenaca, kraj koje Novosađani svakodnevno prolaze već 90 godina.
    Očigledno da novod u ovom citatu nije baš najsrećnije sročen. Verovatno se htelo ispričati da su to bile kafane u koje su zalazile i dame.

    Kafane kao mesto gde se može popiti i kafa su znatno starije i u Novom Sadu.

    Kao prva značajnija se beleži 'Turski han' od 1749. na mestu današnje Matice Srpske. U početku svratište i gostionicu, novi vlasnik Manojlo Berber je znatno unapredio i tokom XVIII veka su se tu okupljali pored poslovnih i obrazovani ljudi, pisci, umetnici...

    Inače, prve kafane se javljlaju u Turskoj od sredine XV veka. Srbi su uživanje u kafi prihvatili od Turaka.

    U Enciklopediji Novog Sada (sveska 11, str. 29) se kaže:
    ''... da je prvu kafanu u carstvujušćem gradu Vijeni 1684. otvorio jedan Srbin (Ivan Koljčić) , rodom iz Sombora''.

    A o onom kompletnom doživljaju kafane imamo navedeno sledeće:
    ''Krajem 18. v. afirmisala se kafana 'Zeleni venac' na glavnom trgu, gde je kasnije bila 'Sloboda'; posle II sv. rata Dom JNA, a danas Vojvodjanska banka. U ovu kafanu zalazili su ugledni građani koji su sebe smatrali društvenim kremom.

    Pored kafe, ovde se točilo i pivo, čitane su bečke i peštanske novine obešene o trščane okvire, a uveden je i bilijar, što je Dositej Obradović krutikovao kao prazno dangubljenje...''
    Poruku je izmenio Cecara, 28.01.2015 u 21:48

Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. GSP u Novom Sadu
    Autor Lady S u forumu Novi Sad
    Odgovora: 118
    Poslednja poruka: 29.01.2015, 19:40
  2. Noćni život u Novom Sadu
    Autor Kunic u forumu Novi Sad
    Odgovora: 52
    Poslednja poruka: 02.08.2011, 15:59
  3. Studentski smeštaj u Novom Sadu
    Autor mikana u forumu Obrazovanje
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 10.11.2009, 15:00
  4. Nevreme u Novom Sadu
    Autor silvia u forumu Spomenar
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 13.06.2008, 11:20
  5. Di-džej zvezde u Novom Sadu
    Autor silvia u forumu Spomenar
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 23.11.2007, 12:30

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •