MOSTOVI
Most je najvažnija reč u Novom Sadu.
Šta kažemo kad kažemo 'most'?
Nešto obično, kao 'Dobar dan'.
Nešto jednostavno, kao otići i vratiti se istim putem.
Nešto čarobno, kao hodati po vodi.
Nešto čuveno, kao 'Ne diraj u moje krugove'.
Nešto neprolazno, kao ta reč.
Kako kažemo reč 'most'?
Tako sto spustimo pogled na Liman,
pa ga dignemo ka Majuru,
tiho da se ne pomere jablanovi kraj Djackog,
ni platani kojih vise nema u maloj Futoskoj.
Što se setimo onog koji nas je prvi preveo preko,
kad je jedini put ispod bilo plavo.
Što uzdahnemo kao kad nas zaboli,
pa odahnemo, kao kad bol prodje.
Kome nikad ne kažemo reč 'most'?
Onima koji nikad nisu zaspali na jednoj,
a probudili se na drugoj obali.
Onima koji ga nisu pravili od vrbovog pruta,
igrali se 'laste-prolaste' izmedju Telepa i Ribnjaka.
Onima koji nemaju nikoga koga više nema.
Šta se krije ispod mosta?
Potonule imperije i trule carevine,
usnuli zaledjeni sa blagoslovom na celu,
školjke u kojima se još čuje kako Bič Božji šiba Panonsko more.
Čiji je most?
Onih koji su rodjeni na obalama,
svejedno kojim...
Pod jednim uslovom.
Da su bar jednom prešli preko mosta.
Bilo kojeg...
Kako se pravi most?
Od sna.
Ko ne veruje,
neka proba.
preuzeto sa neta