Tako je Nenade, samo onaj ko zna ili kome se prstom pokaže. A mnogo je tužno....
A za one koji nisu čuli/primetili/obratili pažnju:
Đulad stara vek i po - turističke atrakcije Novog Sada za koje malo ko zna
Iako su na visini od tri metra, upečatljive crne boje i u samom centru Novog Sada, dva đuleta stara preko vek i po većina Novosađana gotovo nikad nije primetila.
Đulad stoje napola uzidana u stare kuće i podsećaju na najveću novosadsku tragediju, odnosno događaj iz 1849. godine kada je teška topovska artiljerija sa Petrovaradinske tvrđave gotovo sravnila Novi Sad. Jedno tavori među prozorima kuće pored Irish Pub-a u Dunavskoj ulici dok je drugo zakucano sa unutrašnje strane amfor kapije u pasažu kod knjižare "Most".
Uprkos tome što svakodnevno prolaze pored ovih ožiljaka istorije, Novosađani ne znaju gotovo ništa o njima niti o njihovom poreklu. One koje smo zatekli na ovim mestima i pitali da li znaju šta je to što vide, u sto odsto slučajeva kazali su da ne znaju. Razlog više je i to što pored đuladi ne postoji nikakva tabla sa informacijama.
Kustos muzeja Grada Novog Sada Siniša Jokić kaže za 021 da su đulad posledica bombardovanja mađarskih snaga stacioniranih na Petrovaradinskoj tvrđavi pre 164 godine i da je bombardovanje bilo tragično, ne samo zbog desetkovanja stanovništva, već i zbog potpunog razaranja tadašnjeg Novog Sada. "Jedan top je opalio iz Novog Sada na tvrđavu, a kao odgovor general Pal Kiš naredio je bombardovanje i sa nekoliko stotina teških topova za dva sata sravnio Novi Sad", podsetio je Jokić.
Turistički vodič Jelena Milinović rekla je za 021 da, iako ne postoji nikakvo obeležje niti naznaka pored đuladi, ona predstavljaju atrakciju i sastavni su deo turističkog obilaska centra Novog Sada. Ona je navela da je pokazivanje đuladi najveća atrakcija Dunavske ulice i da su turisti najčešće iznenađeni, te da o njima ne znaju ništa.
Đorđe Srbulović iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture potvrdio nam je da se đulad, kao sastavni deo starih zgrada, smatraju kulturnim dobrom.
Za one koji ne znaju, velika revolucionarna zbivanja sa sredine 19. veka dovela su do oružanih sukoba carske austrijske vojske i mađarskog garnizona stacioniranog na Petrovaradinu. Kobnog 12. juna 1849. godine topovski sukob dve vojske gotovo je sravnio sa zemljom Novi Sad čije su ruševine pljačkane u naredna tri dana.
U ovom ratnom sukobu nalazile su se, s jedne strane mađarske pobunjeničke trupe Lajoša Košuta, a sa druge strane carske trupe kojima je komandovao Josip Jelačić i srpski odredi pod komandom Đorđa Stratimirovića. Nakon što su trupe generala Pala Kiša, zapovednika tvrđave, pretrpele poraz kod Kaća, ban Jelačić je započeo zauzimanje Grada i strategijsko raspoređivanje trupa sa namerom da zauzme Mostobran i Tvrđavu.
Međutim, ubrzo nakon napada na Mostobran, topovi sa Tvrđave granatirali su Novi Sad. Tadašnji najveći srpski grad izgubio je 13.000 ljudi (što pod bombama, što raseljenjem), dok je srušeno čak tri četvrtine kuća i objekata. Putopisci su zapisali da je Novi Sad toga dana goreo kao luč. (Viktor Skoko)
021
Ja se ne bih baš složila da je ovo turistička atrakcija, više mu dodje kao podsetnik, ali da mnogi ne znaju za ovo je tačno.
Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
C. S. Lewis
Setih se Stanoja Dušanovića...
Juče sam na izlasku Dunavske ulice na Dunav slikao ovog pecaroša jer sam se setio da je poznati novosadski pozorišni glumac Stanoje Dušanović tu svakodnevno ribario. Čika-Stanoje je stanovao u jednoj od kuća najbližih Dunavu, možda baš u zgradi u kojoj je i sada udruženje ribolovaca.
U mladosti sam stanovao u 'komšiluku' i često sam ga vidjao kako u gumiranim pantalonama zabacuje i izvlači 'sačmu' (kružnu mrežu sa olovicama po obodu).
Stanoje Dušanović rodjen je 1906. u glumačkoj porodici; u penziju se povukao 1962. a umro 1987. godine.
Krajem 50-tih i početkom 60-tih pri SNP je postojao Klub ljubitelja pozorišta, pa sam i ja kao gimnazijalac često u pozorištu bivao, ponekad i sedeći na stepenicama na balkonu u Domu kulture (sada Sokolskom domu) pored Dunavskog parka gde je pozorište u to vreme bilo. Mislim da mogu da se i sada setim jakog i toplog glasa čika-Stanoja Dušanovića, omiljenog glumca u mnogim predstavama SNP.
O tome koliko je bio omiljen i zaslužan za pozorišnu umetnost, pored brojnih nagrada, govori i podatak (kojio sam ja lično kao i mnogi novosadjani znao) a koji je naveden i u Enciklopediji Novog Sada:
''Od Grada je kao vrhunski glumac dobio specijalnu dozvolu za ribarenje na Dunavu.''
Ta dozvola je podrazumevala pravo na ribolov pomenutom mrežom - sačmom. Sem matroza koji su živeli na brodovima i šlepovima, jedino je Stanoje Dušanović imao pravo na takav ribolov.
Nešto mi pada na pamet: lepo bi bilo kada bi udruženje ribolovaca koje ima sedište u Dunavskoj ulici nosilo ime Stanoja Dušanovića.
MESTO NA KOME JE BILA JERMENSKA CRKVA
Osnov nekašnje bogomolje obeležen je crvenim kamenom. Nanadnim radovima na pločniku deo tlocrta je uništen.
Uz ogradu, na malom postoju je ploča koja govori da je tu bila Jermenska crkva. Na žalost, kamen je nestručno izabran a ploča loše urađena tako da je tekst sasvim nečitljiv.
Poruku je izmenio nenad.bds, 10.06.2013 u 11:11
''REKA DUNAV, NOVI SAD + 648''
Ako ste nekada slušali 'Izveštaj o vodostanju na rekama na dan...' na radio Beogradu svakog dana u podne, znate da je ovako glasio taj izveštaj kako u naslovu stoji.
Oko 11h sam danas (14. juna 2013) slikao na keju u Novom Sadu, a i malo van branjenog područja.
Kej i ograda na keju su posle poplave 1965. u više navrata znatno podignuti tako da se tu ne vidi ozbiljnost vodostaja.
Tek kada ugledate 'bele ladje' nekako iznad ulice, budete svesni visine Dunava.
U branjenom području se ne vidi ozbiljnost situacije. No, nebranjeni delovi su druga priča...
Ribarsko ostrvo i ulaz u 'Dunavske kolibe'.
Ni terenac se nije usudio da ode dalje - vraća se.
Kamenjar prema 'Mačku'
Stanovnici Kamenjara iili samo vlasnici vikendica nastoje da bar neke delove odbrane od vode.
Pedesetak dana i oko 6 metara razlike
Uporedite sa slikama prethodnog posta: one su napravljene 14. i 15. juna a ove 6. avgusta 2013, mahom sa istog mesta.
Poruku je izmenio nenad.bds, 07.08.2013 u 08:45
Moj Prvi maj 1949. Ili 1950.
ŽIVEO JEDAN MAJ!
Ne ulazeći u klasne i ideološke domete posleratnih proslava Prvog maja, organizovanosti ili spontanosti manifestacija, samo malo iz mog dečjeg sećanja u vreme kad sam tek počinjao da sričem slova.
Prvomajski izlet u Kamenički park (iliti Kameničku šumu kako se tada govrilo) bio je veliki dogadjaj.
Pošto smo stanovali na kraju Temirinske ulice, s ove strane Kanala, odlazak do Kamenice nije bio mačji kašalj.
Za Prvi maj niko nije radio, pa tako ni tramvaji nisu vozili. Za ladju koja je saobraćala do Kamenice ne znam, ali mislim da ni ona nije saobraćala, a i da jeste ne bi svojim kapacitetom mnogo pomogla u prevozu više hiljada Novosadjana koji su svi u isto vreme hteli do tamo i nazad.
U komšiluku smo se raspitivali ko će kako ići do Kamenice. Moj deda je radio kao taljigaš pa su mesta u taljigama ubrzo bila ’rasprodata’za decu iz komšiluka. Dogovaralo se i gde će se naći u Kameničkom parku oni koji budu išli različitim prevozima. Najviše se išlo biciklom i pešice, pa posle mosta, pored Dunava ispod Ribnjaka.
Taljige i Sokola smo okitili grančicama šimšira koga smo dosta imali i cvećem iz kućnih bašta. Za jelo je nosio ko je šta imao i obavezno nekoliko staklenih, opletenih balona vode. Treba imati u vidu da su to bile gladne godine, da se hrana kupovala uz kartice za racionirano snabdevanje pa se nije ni moglo očekivati da će se na licu mesta kupiti nešto za jelo. (Uzgred: sećam se da smo brat i ja sa mamom išli u nekoj prilici u grad i da nas je odvela na puding u poslastičarnicu – mlečni restoran iskljlučivo namenjen deci. Taj mlečni restoran je bio u Pašićevoj ulici na uglu sa ul. Zlatne grede u lokalu u kome je kasanije decenijama bio ’Peko’. Puding je bio iz modli veličine šoljice za crnu kafu i preliven sa malo malinovog sirupa. Dok smo mi jeli roditelji su čekali napolju. Taj puding je takodje plaćan uz kartice za snabdevanje, što znači da se time trošila raspoloživa količina kartica za namirnice.)
Krenulo se rano, uostalom tada se i na posao kretalo skoro po mraku. U gradu je bila neobična praznična atmosfera: čini mi se da je bilo prilično tiho sa zatvorenim prodavnicama bez uobičajenog kretanja u svim pravcima. Ljudi su se polako slivali u kolonu koja je od centra išla prema mostu. Ne sećam se, ali predpostavljam da su radnici iz fabrika i zaposleni u državnim službama išli organizovano, u kolonama.
U svim izlozima bila je bar jedna duguljasta štampana plakata na kojoj je jednostavno pisalo ’Živeo 1. Maj!’ ponegde cveće a i slike Tita, Marksa, Engelsa i Lenjina u državnim lokalima. Taj plakat je bio u izlozima i pre samog praznika a i posle. Sećam se kako su me stariji grdili da dosadjujem jer sam u prolazu , valjda da pokažem moje umeće čitanja, naglas pročitao svaku od tih parola i to ’Živeo jedan maj!’.
Zastali smo da odemo do izloga na robnoj kući ’Nama’ u Tanurdžićevoj palati jer nam je neko rekao da treba da vidimo. Jedan od izloga je bio ispunjen propagandnim parolama, tekstovima, slikama i karikaturama vezanim za sukob sa Informbiroom. U jakom sećanju mi je ostala uniforma našeg graničara ubijenog na granici, sa mljama od sasušene krvi i iskrvaljvenim slikama i papirima iz džepa poginulog vojnika.
Kako je izgledalo u samom Kameničkom parku ne sećam se mnogo. Sećam se da je muzika iz razglasa okačenog po drveću oko centralnog dela bučala, da je bila tribina. Mene je više impresioniralo što je bilo više ringišpila. Velikih, na motorni pogon, sa lancima i onih manjih koje su veća deca okretala gurajući prečage krećući se po stazi od dasaka iznad drvenih konjića (da bi tako posle nekog broja tura zaradili jednu vožnju).
Bila je gužva, sva mesta pogodna za sednje na travi bila su popunjena. Mi smo taljige ostavili negde na ulazu u šumu od Ribjaka a poneli konjski pokrovac da prostremo na travu.
Tada je jezerce bilo znatno veće nego sada a obala mu nije bila zarasla u trsku i korov kao sada. Mnoštvo nas dece se muvalo oko vode ’pecajući’ prutovima. Iznad jezera je bila česma kod koje se formirao dugački red za vodu.
Više se ne sećam kako i šta je bilo je bilo, sem da smo u povratku mi deca pospali u taljigama i da smo se kući vratili već u mrak. Najgore je bilo što smo morali u pranje, u korito ,jer smo bili podobro prljavi od celodnevnog vitlanja po šumi i prašini koja se od silnih nogu stvorila na onoj livadi na kojoj su bili ringišpili i gužva.
Sledeći put sam za Prvi maj išao u Kamenicu više gdina posle, ali se ne sećam ni izbliza kao ovog, za mene prvog.
Hajde vojvodjani, bačvani, sremci, banaćani, srbijanci i ostali pišite više...Teško je videti ovu temu a ne pisati o njoj. O Novom Sadu. Samo što ja neću o njemu, ulicama, mostovima, kulturnim centrima. Ja ću o mojoj velikoj ljubavi prema njemu. Ne, ja ne živim u njemu, nisam ni daleko ali me za N. Sad vežu najlepše uspomene u toku studiranja, u vreme kada je najveća atrakcija bila ići na žurke na mašinac...Sala mala, čini mi se čak i memljiva i niska, ali briga nas, tamo su bili najlepši momci i devojke...Svirale najbolje rok grupe.
Prelepo mesto, prelepo vreme, prelepo društvo...ali i dobri i odgovorni studenti od kojih je poneki i žalio što nije pao na godinu kako bi svoj boravak u Novom Sadu produžio.
Danas imam stan u Novom Sadu, u njemu su deca, krenula što u srednju školu , što na fakultet...
Poželela sam im da budu dobri ljudi, odgovorni djaci i da iskreno voli Novi Sad kao što sam ja!
"Ukrašću srce od cigana da raskrstim sa brigama"!