Nezapisana šansona za Novi Sad



Tu nedavno opet sam sreo onu ridju jesen na keju pod mojim prozorima,
duž dugih pepeljastih pločnika zatrpanim lišćem.
Prva pomisao mi je bila da izvadim kartu za "Panonija ekspres"i - pobegnem.
U jesen uvek nestanem iz Novog Sada.
Činim to sto se svakog novembra kao po nekom smusenom pravilu zaljubljujem u stari most pod Tvrdjavom,
u lavirint krivudavih sokacica oko Matice srpske i Temerinske pijace,
u dva prozebla labuda koji kasljucaju u jezeru u Dunavskom parku, u jednu violinu kod "Marosa" ili dve violine kod "Stolca" - i sto bespomoćnije prirastam za ove ulice, za ovu
uzurbanost prolaznika, za lepršanje jutarnjih i večernjih izdanja
na
bulevaru i za šarenilo izloga koji krupnim četvrtastim očima zure
u izmaglicu i monotono sivilo prosute kiše.
Jednom su me pitali: zašto sam tako gimnazijalski zaljubljen u Novi Sad.
Nisam umeo da odgovorim.
Jer sa najdrazim gradom je kao i sa najdrazom ženom:
nikad nećemo uspeti da objasnimo ni sebi ni drugima šta nas je tako zavelo.
Kažu vam svet je ovde zatvoren u svoje sobe.
Kažu vam: svet je ovde prizeman.
I vi danima i godinama pokusavate da odete, a ne primećujete kako se
penjete iz prizemlja i ulazite pod nepoznate krovove.
Od prvog trenutka pokusavate da odete.
Rode vam se deca, završe se neki ratovi u svetu, svemirski brodovi opišu hiljade kilometara žutih puteva po tamnim nebeskim prostranstvima,
a vi pijete svoje pivo na terasi hotela "Putnik" i ponavljate svoje napamet naučeno:
Ove jeseni moram svakako otici... svakako moram otici...
Jednom su me pitali zašto volim svoj grad.
I danas na to ne mogu da
odgovorim.
Samo ponekad, kad je ovakva novembarska jesen, sa mnogo lišća duž pepeljastih trotoara na keju, čini mi se da je sa najdražim gradom kao i sa najdrazom ženom: hteli smo da pobegnemo da ne bi smo jos više,
ko zna po koji put,
dodali nešto vrtoglavo na već vrtoglavu gradjevinu svojih najtoplijih intimnosti.

Mika Antić