Pablo Neruda - Strana 4
Strana 4 od 4 PrvaPrva ... 234
Prikaz rezultata 46 do 53 od ukupno 53

Tema: Pablo Neruda

  1. #46

    Odgovor: Pablo Neruda

    65.

    Matildo, gdje si? Osjetih,tamo dolje,
    između kravate i srca, gore,
    neku sjetu između rebara:
    zato jer si odjednom odsutna.

    Nedostajalo mi je svjetlo tvoje snage
    i gledao sam, proždirući nadu,
    gledao sam prazninu, a to je kuća bez tebe,
    ostadoše samo tragični prozori.

    Tako je šutljiv taj korov koji osluškuje
    kako padaju kiše, drevne i bez lišća,
    i perje i sve ono što je noć zatvorila:

    i tako te čekam kao sama kuća,
    vratit ćeš se da me vidiš i nastaniš.
    I dok se ne vratiš, boljet će me prozori.
    Krek, krek.. Ne gudra

  2. #47

    Odgovor: Pablo Neruda

    66.

    Ne volim te zato jer te volim
    i od ljubaci do nevoljenja stižem
    i do čekanja kada te ne čekam,
    srce mi prolazi od zime do plamena.

    Volim te jedino zato jer te volim,
    mrzim te beskrajno i mrzeći te molim
    i mjera moje ljubavi skitničke
    jeste da ne vidim i volim kao slijepac.

    Možda će izjesti januarsko svjetlo,
    surova mu zraka, cijelo moje srce
    i ukrasti mi ključ spokojstva.

    U ovoj priči umirem samo ja
    i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
    jer te ljubim, ljubavlju, krvlju i vatrom.
    Krek, krek.. Ne gudra

  3. #48

    Odgovor: Pablo Neruda

    67.

    Velika kiša sa juga padala je na Isla Negru
    kao jedina kaplja porzračna i teška,
    prima je more i otvara svoje studeno lišće
    i zemlja razumije vlažnu sudbinu pehara.

    Dušo moja, daj mi u svojim poljupcima
    gorku vodu ovih mjeseci, med područja,
    miris okupan tisućama usana neba,
    sveto strepljenje ovog mora u zimi.

    Nešto nas zove, sva vrata se sama otvaraju,
    pripovjeda voda dugi šum prozorima,
    i nebo dolje raste dodirujući korijenje.

    Tako dan plete i raspliće svoju nebesku mrežu
    s vremenom, solju, šapatom, rastom i putevima,
    ženom, muškarcem i zimom na zemlji.
    Krek, krek.. Ne gudra

  4. #49

    Odgovor: Pablo Neruda

    Možda ne biti znači biti bez tebe,
    da ne ideš režući podne
    kao modri cvjet, da ne koračaš
    kasnije između magle i opeka,

    da nema onog svjetla koje nosiš u ruci,
    koje drugi, možda, neće videti zlatno,
    koje možda nitko ne primjeti da je raslo
    kao rumeno porijeklo neke ruže,

    i da ne postojiš, najzad, da nisi došla
    opora, uzbudljiva, da upoznaš moj život,
    udarac ružina grma, žito vjetra,

    i otada postojim jer ti postojiš,
    i otada jesam, jesi i jesmo,
    i za ljubav bit ću, bit ćeš, bit ćemo.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  5. #50

    Odgovor: Pablo Neruda

    NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI STIHOVE



    Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
    Napisati, na primer: Noć je posuta zvezdama,
    trepere modre zvezde u daljini.
    Noćni vetar kruži nebom i peva.

    Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
    Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.
    U noćima kao ova bila je u mom naručju.
    Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

    Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
    Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
    Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
    Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

    Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
    I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
    Nije važno što je Ijubav moja ne sačuva,
    Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.

    To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
    Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
    Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
    Srce je moje traži, a ona nije uza me.

    Ista noć u belo odeva ista stabla.
    Ni mi, od nekada, nismo više isti.
    Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo!
    Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho.

    Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova,
    Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.
    Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
    Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

    I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
    duša je moja nesrećna što ju je izgubila.
    lako je to poslednja bol koju mi zadaje
    i posljednji stihovi koje za nju pišem.




    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #51

    Odgovor: Pablo Neruda

    OTIŠAO JE GRAD

    Kako li samo ide sat bez žurbe,
    tako sigurno da pojede godine,
    dani su sitni časovi prolazni,
    meseci blede, otkinuti od vremena.

    Beže, beže minute natrag, dok u njih
    pucaju najpostojaniji topovi,
    i odjednom, ostane nam samo još jedna godina,
    jedan mesec, pa dan, i smrt je na kalendaru.

    Niko nije mogao zaustaviti beg vode,
    nije ju zadržala ni ljubav ni misao,
    nastavila je teći između sunca i bića,
    i tako nas ubi njena prolazna strofa.

    Sve dok na kraju ne padnemo u vreme, pruženi,
    te nas ponese i odlazimo, mrtvi,
    vučeni bez života, i onda nismo ni sena,
    ni prah, ni reč,
    i tamo sve ostaje,
    a u gradu u kojem ne živimo više
    ostadoše prazna odela i ponos.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  7. #52

    Odgovor: Pablo Neruda

    PASTORALA

    Preslikavam planine, reke, oblake,
    vadim pero iz džepa, pribeležim
    pticu koja uzleće
    ili pauka u njegovoj radionici svile.
    Ništa mi se drugo ne događa: zrak sam,
    otvoreni zrak, u kojem struji žito,
    i uzbudi me let, nesiguran
    pravac lista, okruglo oko
    nepomične ribe u jezeru,
    kipovi koji lete u oblake
    i množidbe kiše.

    Ne događa mi se ništa, osim
    prozirna leta, ne pevam nego vetar,
    i tako prolazi povest sa svojim kolima
    sabirajući mrtvačke pokrove i medalje
    i prolazi, a ja čujem samo reke
    i ostajem sam s prolećem.

    Pastiru, pastiru, zar ne znaš
    da te čekaju?

    Znam, znam, ali ovde pored vode,
    dok prskaju i gore cvrčci,
    iako me čekaju, ja hoću da sebe čekam,
    jer i ja bih hteo sam sebe videti,
    hoću da znam konačno kako se osećam,
    i kada stignem tamo gde se čekam,
    zaspaću mrtav od smeha.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  8. #53

    Odgovor: Pablo Neruda

    Ako me zaboravis

    Hoću da znam
    jednu stvar.

    Znaš kako je to
    ako gledam
    kristalni mesec, crvenu granu
    spore jeseni u mom prozoru,
    ako dotaknem
    uz vatru neopipljiv pepeo
    ili izborano telo klade,
    sve me odvodi tebi
    kao da je sve sto postoji,
    mirisi, svetlost, metali
    poput barčica što plove
    ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

    E, pa dobro,
    ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
    i ja ću prestati tebe da volim
    malo-pomalo.

    Ako me odjednom zaboraviš
    ne traži me
    jer bih te ja već zaboravio.

    Ako smatraš dugim i ludim
    vetar zastava
    što prolazi kroz moj život
    i odlučiš
    da me ostaviš na obali
    srca u kome imam korena
    zapamti
    da ću toga dana,
    toga časa
    dići ruke
    iščupati svoje korene
    u potrazi za drugim tlom.

    Ali
    ako svaki dan,
    svaki sat,
    pristaneš da mi budeš sudbina
    s neumoljivom slašću,
    ako se svakoga dana popne
    jedan cvet do tvojih usana tražeći me
    o ljubavi moja, o moja
    u meni se sva ta vatra ponavlja,
    u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
    moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
    i sve dok živiš biće u tvojim rukama
    ne napuštajući moje.





    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

Strana 4 od 4 PrvaPrva ... 234

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •