Pablo Neruda - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 53

Tema: Pablo Neruda

  1. #16

    Pablo Neruda

    KUCA



    Kuca ujutro s nejasnom istinom
    ponjava i perja i pocetak dana
    bez smera, lutajuca kao uboga lada,
    izmedu horizonata, reda i snova.
    Stvari kao da zele ostaviti tragove,
    privrzenost bez cilja, hladna nasledja,
    papiri skrivaju zguzvane vokale
    i htelo bi vino u boci slediti svoje juce.
    Gospodarice, prolazis drscuci kao pcela,
    dirajuci podrucja izgubljena u seni,
    osvajajuci svetlo svojom belom snagom.
    I tada se ponovo podize svetlost:
    stvari se pokoravaju vetru zivota
    i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #17

    Odgovor: Pablo Neruda

    SRCE MOJE

    Srce moje, kraljice nacave i celera
    leopardu mali i konca i luka
    rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
    oruzje od voska, od vina i ulja,
    od cesnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
    od modre tvari upaljene u tvojim rukama,
    i seoba i seljenja od snova do salate,
    reptila savijenog poput gumena creva.
    Ti podizes miris svojom kosilicom,
    ti sto rukujes sapunima u peni,
    ti koja se uspinjes mojim ludim stubistem,
    ti koja se sluzis znakom mog rukopisa
    i nalazis u pesku moje biljeznice
    izgubljena slova sto traze tvoja usta..
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #18

    Pablo Neruda

    NOCU



    Nocu, ljubljena, vezi svoje srce za moje
    I neka zajedno u snu razbiju tmine
    Kao dvostruki bubanj, boreci se u sumi
    Protiv gustoga zida okupanog lisca.
    Prolazu nocni, crna zeravo sna
    Sto hvatas niti zemaljskoga grozdja
    Tacnoscu nekog neredovita voza
    Sto sene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.
    Zato me ljubavi, vezi za cisti pokret,
    Za postojanost sto kuca u tvojim grudima
    Krilima nekog labuda ispod vode,
    Da bi na zvezdana pitanja ovog neba
    Nas san odgovorio jednim jedinim kljucem
    I samo jednim vratima koje zatvori tama.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #19

    Pablo Neruda

    DIVNO JE LJUBAVI ZNATI



    Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noci,
    nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
    dok rasplicem svoje brige
    kao mreze zapletene.
    Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
    ali telo ti dise tako napusteno,
    trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
    kao biljka sto se udvostrucuje u seni.
    Uspravna, bit ces druga sto ce ziveti sutra,
    ali od onih granica izgubljenih noci,
    od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
    nesto ostaje i vodi nas svetlu zivota
    kao da je pecat sene obiljezio
    vatrom svoja tajnovita stvorenja.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #20

    Odgovor: Pablo Neruda

    NE BUDI DALEKO OD MENE


    Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
    jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
    i cekat cu te na nekoj stanici
    kad negdje daleko usnu valovi.
    Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
    u tom casuu, spoje se kapi nesanice
    i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
    doci da ubije i moje izgubljeno srce.
    Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
    jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
    ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
    jer u tom otici ces tako daleko
    da cu obici zemlju ispitujuci
    hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem....

  6. #21

    Odgovor: Pablo Neruda

    100 soneta o ljubavi nastavak

    5.
    Da te takne noc, ni zrak, ni zora,
    samo zemlja, nevinost grozdova,
    jabuke što rastu i slušaju cistu vodu,
    blato i smole tvog mirisnog kraja.

    Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oci
    do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
    ti si tamna glina koju poznajem:
    u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.

    Možda nisi znala, Araukanko,
    i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
    srce se moje sjecalo tvojih usana,

    i bijah poput ranjenika na cestama
    sve dok nisam shvatio da sam našao,
    ljubavi, svoje podrucije cjelova i vulkana.


    6
    U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu
    i usnama, žedan, podigoh njen šapat:
    možda to bijaše glas kiše koja je plakala,
    zvono razbijeno i srce presjeceno.

    Nešto iz daljine što mi se cinilo
    tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
    krik prigušen beskrajnim jesenima,
    odškrinutom i vlažnom tminom lišca.

    Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
    grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
    i njen se bludeci miris verao po mom mjerilu,

    kao da me odjodnom potražilo korjenje
    koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,
    i zaustavih se ranjen skitnickim mirisom.


    7
    “Poci ceš samnom“ - rekoh - i nitko nije znao
    gdje i kako drhti moja bolna duša
    i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
    ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

    Ponovih: podi sa mnom, kao da vec umirem
    i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
    nitko ne vidje tu krv što se penjala tišini.
    O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

    Ali kad sam cuo tvoj glas kako ponavlja
    „Poci ceš sa mnom“ - kao da si oslobodila
    i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina

    što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
    i ponovo na svojim ustima osetih okus plamena,
    krvi i karanfila, kamena i paljevine.


    8
    Kad tvoje oci ne budu imale boju mjeseca,
    dana s glinom, s radom ili s vatrom,
    kad ne bi zatocenu cuvala okretnost uzduha,
    kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

    kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
    u kome se jesen penje povijušama,
    da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
    mijesi noseci svoje brašno nebom,

    o ljubljena, ne bih te volio!
    U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
    i pjesak, i vrijeme, i stablo kiše,

    i sve živi zato da bih ja živio:
    ne odlazeci daleko mogu da vidim sve:
    u tvome životu vidim sve ono što je šivo.


    9.
    U udaru vala protiv nepokorna kamena
    svetlo se raspada i uspostavlja svoju ružu
    i krug mora sužava se i postaje grozd,
    jedna jedina kap modre soli što pada.

    O blistava magnolijo oslobodena u pjeni,
    magneticna putnice cija smrt cvjeta
    i vjecno se vraca da bude i ne bude ništa:
    razbijena sol, zaslepljeni pokret morski.

    Sjedninjeni ti i ja, ljubavi moja, šutimo,
    dok more uništava svoje vecne kipove
    i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,

    jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
    od vode razbješnele i neprestana pijeska
    branimo jedinu i progonjenu nježnost.


    10.
    Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
    ahat, tkanine i žito, breskve prozracne,
    podigli svoj prolazni kip.
    Prema valu upravlja suprotnu svježinu.

    More kupa glatka stopala utisnuta
    u oblik tek ucinjen u pesku
    i sada je njegov ženstveni oganj ruže
    tek mjehur na koji sunce i more nasrcu.

    Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
    Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljece.
    O ljiepa, odsjaju nerazorive pjene,

    neka tvoji bokovi polože u vodu
    novu mjeru labuda ili žuta lopoca
    i neka plovi tvoj kip po vjecnome kristalu.
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  7. #22

    Odgovor: Pablo Neruda

    11

    Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
    i ulicama hodam ne hraneci se, tih,
    kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
    tražim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.

    Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
    za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
    gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
    želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

    Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
    nos koji vlada na tvome oholom licu,
    želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

    i gladan idem i vracam se njušeci sumrak
    tražeci te, tražeci tvoje toplo srce
    kao neka puma u samoci Quitratue.


    12

    Popuna ženo, putnena jabuko, topli mjesece,
    gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
    kakvim se tamni sjaj otvara izmedu tvojih stupova?
    Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?

    jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
    sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
    ljubiti je borba bljeskova
    i dvaju tijela jednim medom poražena.

    Od cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
    tvoje rubove, tvoje ruke i tvoja sicušna sela,
    i oganj genitalni preobražen u slast

    juri osjetljivim putevima krvi
    sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
    sve dok ne bude i ne bude jedino munja u sjeni.


    13.

    Svijetlo koje se s tvojim nogu penje do kose,
    nabreklost koja obavija tvoj nježni oblik,
    nije od morskog sedefa, ni od hladna srebra:
    ti si od kruha, od kruha koji je ljubila vatra.

    Brašno je podiglo s tobom svoju žitnicu
    i izraslo unaprijedeno sretnim godinama,
    kada je žito udvostrucilo tvoje grudi
    ljubav je moja bila ugljen što zrije u zemlji.

    O, hljeb je tvoje celo, tvoje su noge hljeb, i tvoja usta,
    hljeb koji jedem, roden sa svjetlom svakog jutra,
    ljubljena, topla zastavo pekarnica,

    vatra ti dade poduku krvi,
    od brašna si naucila da budeš sveta,
    od hljeba si primila govor i miris.


    14
    Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
    Moram ih brojati i hvaliti jednu pi jednu:
    drugi ljubavnici žele živjeti s nekim ocima,
    ja celim biti samo tvoj vlasuljar.

    U Italiji su te nazivali Meduzom
    zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
    Zovem te: cupava moja i razbarušena:
    i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.

    Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi
    ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
    ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi

    u svijet mracan na svim svojim putevima
    što samo sjenu poznaje i boli prolazne,
    dko se sunce ne popne na toranj tvoje kose.


    15.

    Vec odavno te zemlja poznaje:
    jedra si kao hljeb ili drvo,
    tijelo si i grozd sigurne tvari,
    teška si kao akacija, socivo zlacano.

    Ne postojiš samo zato što si oci lete
    i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
    vec i zato što su te od gline umjesili i ispekli
    u Chillanu, zacudenoj peci od opeka.

    Bica se rasipaju kao zrak ili voda i studen
    i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
    kao da su prije smrti bila usitnjena.

    Ti ceš pasti sa mnom kao kamen u raku
    i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
    zemlja ce i dalje živjeti zajedno sa nama.
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  8. #23

    Odgovor: Pablo Neruda

    16

    Ljubim komad zemlje koji si ti,
    jer u poljanama planetarnim
    nema druge zvijezde. Ti ponavljaš
    umnocavanje svemira.

    Tvoje beskrajne oci svjetlo su koje imam
    sjaja rasutih zvijezda,
    koža tvoja drhti kao što drhte putevi
    kojima meteor putuje u kiši.

    Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
    od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
    od toliko goruceg svjetla kao med u sjeni

    tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
    i tako prelazim vatru tvog oblika ljubec te,
    malu i planetsku, golubicu i geografiju.


    17.

    Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz
    ili strijela karanfila koji pronose oganj:
    volim te ko što se vole neke mracne stvari,
    potajno, izmedu sjene i duše.

    Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
    u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
    i hvala tvojoj ljubavi u tjelu mi taman živi
    gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.

    Volim te ne znajuci kako, ni kada, ni odakle,
    volim te izravno bez problema i gordosti:
    tako te volim jer ne znam voljeti drukcije,

    nego na taj nacin na koji nisam i nisi,
    blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja
    blizu da ti se oci sklapaju s mojim snom.


    18.

    Planinama ideš kao što stiže lahor
    ili bujica što izvire iz snijega
    i tvoja uzdrhtala kosa potvrduje
    visoke šare sunca u šikarju.

    Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
    kao na neku malu i beskrajnu amforu
    u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu
    na svaki prozracan pokrer rijeke.

    U brdima stari put ratnika,
    a dolje pomamna blista kao sablja
    voda izmedu zidina pomamnih ruku,

    sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
    strucak ili munju nekog modrog cvijeta
    i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.

    19.

    Dok te golema pjena Crnog otoka,
    modra sol i sunce u valovima kupaju,
    promatram kako leti osa
    zaokupljena medom svoga svemira.

    Stiže i dolazi smirujuci svoj let ravan i zlatokos
    kao da skliznu s neke nevidljive žice
    otmjenost plesa, žed njenog pojasa,
    i ubojstva zlocudnog žalca.

    Od petroleja i narandze je njena duga,
    i poout aviona istražuje u travi,
    sa šumom klasja leti i nestaje,

    dok ti izlaziš iz mora, naga,
    i vracaš se svijetu puna sunca i soli,
    statua blistava i sablja od pjeska.

    20.

    Ružna moja, ti si kesten rascešljani,
    lijepa moja, divna si poput vjetra,
    ružna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,
    lijepa moja, cjelovi su ti svjeci kao lubenice.

    Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?
    Majušne su kao dvije mjerice žita.
    Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,
    goleme tornjeve tvoje suverenosti.

    Ružna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,
    ljijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,
    val po val, ljubavi, brojao sam tvoje tijelo:

    ružna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,
    lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na celu,
    ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  9. #24

    Odgovor: Pablo Neruda

    21.

    O neka sva ljubav u meni slavi svoja usta,
    da ne patim više ni casa bez proljeca,
    prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
    sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.

    Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim mirisom,
    sva vrata zatvori svojom kosom,
    a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
    zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete

    što traci izmedu lišca noci tvoje ruke,
    dodir pšenice koji mi prenosiš,
    uzdrhtali ushit od snage i od sjene.

    O, ljubljena i ništa više no sjena
    u koju me pratiš u svojim snovima
    i govoriš mi vrijeme svjetlosti.

    22.

    Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
    ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajuci te, kentaurko,
    u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
    bila si jedino miris žitarica koje volim.

    Možda sam te vidio, zamislio da prolaziš podižuci pehar
    u Angolu, na svjetolosti lipanjskog mjeseca,
    ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
    u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.

    Volio sam te i ne znajuci, tražio sam tvoje sjecanje,
    ulazio u puste kuce s lampom da bih ukrao tvoju sliku.
    Ali, znao sam vec kakva jesi. Odjednom,

    dok si išla sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:
    pred mojim si ocima bila, vladala si i vladaš.
    Kao lomaca u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.


    23.

    Vatra je bila svijetlo, a kruh kivan mjesec,
    jesmin udvostruci svoju zvjezdanu tajnu,
    i strašne ljubavi meke i ciste ruke
    dadoše mir mojim ocima i sunce mojim culima.

    O ljubavi, kako odjednom. iz odrpina
    sagradila si zgradu slatke postojanosti,
    porazila si nokte zlocudne i zavidne
    i sad smo pred licem svijeta kao jedini život.

    Tako je bilo i jeste, tako ce biti sve dotle
    dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
    vrijeme ne najavi za nas konacnu ružu dana.

    Bez tebe, bez mene i svijetla necemo postojati:
    tada, sa one strane zemlje i sjene
    nastavit ce živjeti svjetlo naše ljubavi.


    24

    Ljubavi, ljubavi, oblaci na tornju neba
    popeše se kao pobjednicke pralje,
    i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
    more, ladja i dan prognaše se zajedno.

    Dodi da vidiš trešnje vode zvjezdane
    i okrugao kljuc hitrog svemira,
    dodi da dirneš vatru casovite modrine,
    prije nego što se potroše njene latice.

    Ovdje je samo svijetlo, mnoštvo, grozdovi,
    prostor otvoren vrlinama vjetra
    sve dok ne otkrije poslednje tajne pjene.

    I izmedu tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
    gube se naše oci jedva predskazujuci sile
    zraka, kljuceve podmorske.


    25.

    Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
    teturao sam ulicama i stvarima:
    ništa ne bijaše važno, a sve bez imena:
    svijet je bio od zraka koji je cekao.

    Upoznao sam salone pepeljaste,
    tunele nastanjene mjesecinom,
    hangare okrutne koji su se opraštali,
    pitanja što su ustrajala u pijesku.

    Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
    palo, napušteno i propalo,
    sve bijaše neotudivo strano,

    sve bijaše tude i nicije,
    dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
    ne ispuniše jesen darovima.
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  10. #25

    Odgovor: Pablo Neruda

    26.

    Ni boja strašnih prudova Iquique,
    ni ušce Rio Dulce de Guatemala
    nisu izmijenili tvoj profil osvojen u žitu,
    tvoj stil velikog grožda i tvoja usta gitare.

    O srce, o moja iz sve ove tišine,
    od vrhova gdje su vladale penjacice
    do opustjelih ravnica platine,
    u svakoj cistoj domovini ponovila te zemlja.

    Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
    ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
    ništa nije promijenilo tvoj oblik žitnog putnika,

    kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
    Chillana brane u tebi svoje podrucje
    proglasivši zakone šumskog mjeseca.


    27

    Gola si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
    glatka, zemaljska, malena, obla i prozracna,
    imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
    gola si tako tanka kao golo žito.

    Gola si tako modra kao noc na Kubi,
    na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
    gola si tako žuta i neizmjerna
    kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

    Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
    obla, tanka, ružicna sve dok se ne rodi dan
    i dok se ne povuceš u podzemlje svijeta

    kao u dugacak tunel odjece i djela:
    tvoja se svjetlost gasi, odjeva se i ostaje bez lišca
    i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.


    28

    Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
    mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
    rat sa svojim cokulama krvavim,
    ili dan i noc klasa.

    Kuda prodosmo, otoci, mostovi ili zastave,
    violine prolazne jeseni izbodene,
    radost je ponavljala usne kaleža,
    bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.

    U svim republikama razvijao se vjetar
    svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
    i zatim se vratio cvijet svome svjetanju.

    Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
    U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
    ljubav sa svim zakonima rose.


    29
    Stizes iz siromastva koliba juga,
    krajeva tvrdih sa potresom i studeni
    Sto su nam, kad i bogovi silazili u smrt,
    dali u svojoj glini lekciju zivota.

    Ti si konjic od gline crne i poljubac
    tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
    golubica sumraka sto je ljetela neprestano.
    skrabica sa suzama naseg jednog djetinjstva.

    Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
    tabane siromaha navikle na kamenje,
    usta sto nisu uvek imala hljeb i uzitak.

    Ti si s Juga siromasnog, odakle i moja dusa:
    na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
    zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, drusice.


    30.

    Od arhipelaga imaš vlakna tise,
    meso stvoreno vjekovima vremena,
    vene koje poznavahu more drveta,
    zelenu krv palu s neba na sjecanje.

    Nitko nece podici izgubljeno mi srce
    izmedu tolliko korijenja, u gorkoj svježini
    sunca umnožena surovim bijesom vode,
    amo živi moja sjena koja ne putuje sa mnom.

    Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
    nastanjen i okrunjen perjem i drvima
    ja osetih miris lutajucih gajeva,

    nadoh taman med koji upoznah u šumi,
    i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
    što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  11. #26

    Odgovor: Pablo Neruda

    31.


    Sa lovorom Juga i mažuranom Lote
    krunim te, mala vladarice mojih kostiju
    i ne može ti nedostajati ova kruna
    koju je stvarila zemlja sa balzamom i lišcem.

    Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:
    odande donijesmo glinu koja nam tece u krvi,
    lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi
    uplašeni silno da ce zatvoriti tržnicu.

    Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,
    tvoje oci skriše na Jugu svoje korjenje,
    srce je tvoje kao golubica škrabice,

    tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,
    tvoji su poljupci grozdovi s rosom
    i uza te živim zajedno sa zemljom.


    32.

    Kuca ujutru sa nejasnom istinom
    ponjava i perja i pocetak je dana
    bez smjera, lutajuca kao uboga lada,
    zmedu horizonta, reda i snova.

    Stvari kao da žele ostaviti tragove,
    privrženost bez cilja, hladna naslijeda
    papiri skrivaju zgužvane vokale
    htejlo bi vino u boci slijediti svoje juce.

    Gospodarice, prolaziš dišuci ko pcela,
    dirajuci podrucija izgubljena u sjeni,
    osvajajuci svjetlo svojom bijelom snagom.

    I tada se ponovo podiže svjetlost:
    stvari se pokoravaju vjetru života
    i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.


    Podne

    33.

    Ljubavi, sada idemo kuci
    gdje se ladolež uspinje stepenicama:
    prije nego što stigneš vec je u tvojoj sobi
    golo ljeto s nogama kozje krvi.

    Naši skitnicki poljupci obidiše svijet:
    Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
    Cejlon, golubicu zelenui Yang Tse koji odvaja
    drevnim strpljenjem dane od noci.

    I sad se, ljubljena, vracamo morem koje šumi
    ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
    gnjijezdu dalekog proljeca,

    jer ljubav ne može ljeteti ne zaustavljajuci se:
    zidu i morskom kamenju odlaze naši životi,
    i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.

    34.

    Ti si kci mora i sesticina mažuranu,
    od ciste je vode tijelo tvoje, plivacice,
    kuharice, krv ti je kao živa zemlja
    i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.

    K vodi ti idu oci i podižu valove,zemlji
    tvoje ruke i skace sjemenje,
    tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
    u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.

    Najado, tvoje tijelo sijece tirkiz
    koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
    tako da preuzimaš sve ono što postoji

    i najzad spavaš okružena mojim rukama
    što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
    povrce, alge i trave: pjenu tvojih snova.


    35.

    Odletjela ti je ruka u dan, s mojih ociju
    svijetlo ude kao otvoreni grm divlje ruže.
    Pijesak i nebo kucahu kao neka
    najviša košnica presjecena u tirkizu.

    Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,
    pehare i uljanice pune žuta ulja,
    krunice, izvore i, prije svega, ljubav,
    ljubav: žlice je cuvala tvoja cista ruka.

    Vece je otišlo. Noc je spustila tajnovita
    na covekov san svoju nebesku cahuru.
    Tužni i divlji miris oslobodi kozja krv.

    I vrati se tvoja ruka s leta leteci
    da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim
    na moje oci koje je progutala sjena.
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  12. #27

    Odgovor: Pablo Neruda

    36.

    Srce moje, kraljice nacave i celera:
    leopardu mali i konca i luka:
    rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
    ružje od voska, od vina i od ulja,

    od cešnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
    od modre tvari upaljene u tvojim rukama
    i seoba i seljenja od snova do salate,
    reptila savijenog poput gumena crijeva.

    Ti podižeš miris svojom kosilicom,
    ti rukuješ sapunima u pjeni,
    ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,

    ti koja se služiš znakom mog rukopisa
    i nalaziš u pjesku moje bilježnice
    izgubljena slova što tražiše tvoja usta.


    37.

    O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,
    posjecuješ me i ulaziš svojim hladnim stubama
    dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
    bijednih zidova zatvorenog srca.

    Nitko nece znati da je jedino nježnost
    sagradila kristale tvrde poput gradova
    i da je krv otvarala tunele zlosretne,
    a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.

    I zato ljubavi, tvoja usta, koža i svijetlo i tvoje boli
    bijahu nasljedstvo života, sveti
    darovi kiše i prirode

    koja prima i uzdiše trudnocu sjemenja,
    tajnu oluju vina u podrumima,
    bljesak žita u tlu.


    38.

    Tvoja kuca zvoni kao vlak u podne,
    zuje ose, pjevaju tignjevi,
    slap nabraja cinjenice rose,
    tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.

    Modro svijetlo zida razgovara s kamenom,
    stiže kao pastir fuckajuci svoj brzojav
    i izmedu dvije smokve zelena gasa
    uzlazu Homer u svojim šutljivim cipelama.

    Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni placa,
    ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,
    cuje se jedino razgovor vodopada i lavova

    i ti koja se uspinješ, pjevaš, trciš, koracaš, silaziš,
    sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vracaš se,
    ili si otputovala i zna se da pocinje zima.


    39.

    Zaboravih ipak da su ti ruke nahranile
    korijenje poljevajuci ruže zapletene,
    sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju
    u sveopcem miru prirode.

    Motika i voda kao tvoje životinje
    slijede te žderuci i ližuci zemlju
    i tako je kao da radeci oslobadaš
    plodnost, žestoku svježinu karanfila.

    Ljubav i cast pcela tražim za tvoje ruke
    koji u zemlju miješaju svoje prozracno pleme,
    cak i mome srcu otvaraju svoje svoje ratarstvo,

    zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli
    koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaca
    vodu dubrava vodenu tvojim glasom.


    40.

    Šutnja je bila zelena i svjetlo okupano,
    drhtao je mjesec lipanj kao leptirica
    i južnome podrucju, s mora i kamenja,
    Matildo, prešla si podne.

    Bila si natovarena cvijecem željezovitim,
    algama koje vjetar južni mori i zaboravlja
    još bijelim i raspuklim od proždiruce soli
    i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.

    Volim tvoje ciste darove, kožu nevina kamena.
    tvoje nokte ponudene u suncu tvojih prstiju,
    usta tvoja rasipna za svu radost,

    ali za moju kucu u blizini bezdana
    daj mi izmuceni sustav tišine,
    zastavu mora zaboravljenu u pjesku.
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  13. #28

    Odgovor: Pablo Neruda

    41.


    Nevolje mjeseca sijecnja kada ravnodušno
    podne odreduje svoje jednadžbe na nebu,
    tvrdo zlato kao vino u potpunom kaležu
    ispunja zemlju sve do azurnih granica.

    Nevolje ovog vremena nalik na grožde
    maleno i koje skuplja gorko zelenilo,
    zbunjene i skrivene suze mnogih dana,
    sve dok nevrijeme ne objavi svoje grozdove.

    Da, klice i bolovi, sve ono što drhti
    pokopano u praskavom svijetlu sijecnja,
    sazrijet ce, izgorjeti, kao što izgorješe plodovi.

    Jadi ce biti podijeljeni: duša ce poželjeti
    udarac vjetra i dom ce ostati cist
    sa svojim svježim hljebom na trpezi.


    42.

    Blistavi dani zaljuljani morskom vodom,
    skupljeni kao nutrina nekog žutog kamena
    ciju svjetlost meda na obori nered:
    sacuvala je svoju cistocu pravokutnika.

    Pucketa, da, cas je poput vatre ili pcela
    i zelen je zadatak da utone u listove,
    sve dok gore u visini lišce ne bude
    iskricavi svijet koji se gasi i šapuce.

    Žed vatre, pomamna gomila ljeta
    koje podiže Raj s nekim listovima,
    er zemlja mracna lica ne priznaje patnje.

    nego svježinu ili oganj, vodu ili hjeb za sve
    i ništa nece smjeti razdvojiti ljude,
    jedino sunce ili noc, mjesec ili klasje.


    43.

    Tražim tvoj znak medu ostalima,
    u oštroj i valovitoj rijeci žena,
    pletenice, oci tek utonule,
    esne noge što posrcu ploveci u pjeni.

    Odjednom mi se cini da spazih tvoje nokte,
    duguljaste, utakle, necake neke trešnje,
    zatim tvoja je kosa što prolazi i cini mi se
    da vidim kako u vodi tvoj lik od lomace gori.

    Gledah, ali nijedna ne imade kucaj tvog srca,
    svijetlo i mracnu glinu iz šume koju si donijela,
    nijedna nije imala tvoje malene uši.

    Ti si jasna i potpuna i jedina medu svima
    i tako s tobom idem prelazeci i lojubeci
    široki Mississipi ženstvenog ušca.


    44.

    Znat ceš da te ne volim i da te volim,
    er živeti je nemoguce na dva nacina,
    rijec je samo krilo tišine,
    a vatra cuva polovinu studeni.

    Volim te da bih te poceo voljeti,
    da bih ponovo poceo beskraj,
    da te ne bih prestao voljeti nikada:
    zato te još uvijek ne volim.

    Volim te i ne volim, kao da imam
    u svojim rukama kljuceve srece
    i nesigurnu sudbinu nesretnika.

    Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
    Zato te volim kada te ne volim
    i zato volim kada te volim.


    45.

    Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
    jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
    i cekat cu te kao na nekoj stanici
    kad negdje daleko usnu vlakovi.

    Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
    u tom satu, spoje se kapi nesanice
    i možda ce sav dim što traži svoju kucu
    doci da ubije i moje izgubljeno srce.

    ao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
    jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
    ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,

    jer u tom casu otici ceš tako daleko
    da cu obici zemlju ispitujuci
    hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  14. #29

    Odgovor: Pablo Neruda

    46.

    Od zvijezda kojima sam se divio, okupanih
    u rijekama i razlicitim rosama,
    odabranih jedino onu koju sam ljubio
    otada spavam jedino s tamom.

    Izmedu valova jedan val, i drugi,
    zeleno more, zelena studen, zelena grana,
    odabrah samo jedan jedini val:
    val neodoljivi od tvoga tijela.

    Sve kapi i sve korijenje,
    sve zrake svjetlosti dodoše,
    dodjoše da me vide prije ili kasnije.

    Htjedoh za sebe tvoju kosu,
    sve zrake svjetlosti moje domovine
    odabrah jedino tvoje divlje srce.


    47.

    Želim te vidjeti iza sebe na grani.
    Malo po malo pretvorila si se u plod.
    Nije ti bilo teško da se uspneš iz korijenja
    pjevajuci svojim slogovima soka.

    I tu ceš biti najprije mirisni cvijet,
    u statuu poljupca pretvorena,
    sve dok ti sunce i zemlja, krv i nebo
    ne odobre slast i milinu.

    Vidjet cu na grani tvoju kosu,
    tvoj zrak koji sazrijeva u lišcu,
    približavajuci listove mojoj žedi,

    i ispunit ce moja usta tvojim sokom
    poljubac koji je iznikao iz zemlje
    tvojom krvlju zaljubljena ploda.


    48.

    Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,
    jedna jedina kap mjesecine u travi,
    iduci ostavljaju dvije sjene združene,
    jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.

    Od svih istina izabrali su dan:
    ne svezaše se nitima nego mirisom
    i nisu razbili ni mir, ni rijeci.
    Sreca je prozirni toranj.

    Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
    noc im poklanja svoje sretne latice,
    oni imaju pravo na sve karanfile.

    Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
    radaju se i umiru više puta dok žive,
    imaju vjecnost prirode.


    49.

    Danas je: sve juce propalo je
    izmedu prstiju svijetla i ociju sna,
    sutra ce doci zelenim koracima:
    rijeku zore ne zaustavlja nitko.

    Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
    ni oci tvojih snova, ljubljena.
    Ti si drhtaj vremena što prolazis
    izmedu uspravnog svjetla i tamna sunca,

    i nebo sklapanad tobom svoja krila
    dižuci te i noseci prema mojim rukama
    tocnom, tajnovitom milošcu:

    i zato pjevam danu i mjesecu,
    moru, vremenu i svim plenetama,
    tvome dnevnom glasu i tvojoj nocnoj puti.


    50.

    Cotapos rece da tvoj osmijeh pada
    poput sokola s nekog opornog tornja
    i, istina je, prelziš lišce svijeta
    jednom jedinom munjom svog nebeskog roda

    što pada i sijece i iskacu jezici rose,
    vode dijamanata, svjetlo sa svojim pcelama
    i tamo gdje je živela tišina sa svojom bradom
    praskaju granate od sunca i zvijezda,

    i ruši se nebo sa nocu sjenovitom,
    gore na mjesecini zvona i karanfil
    i trce i jure konji sedlarski:

    er si malena kao što jesi
    puštaš da padne smijeh s tvog meteora
    zadivljujuci njime ime prirode.
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  15. #30

    Odgovor: Pablo Neruda

    51.soneta

    Tvoj osmijeh pripada stablu koje odškrinu
    grom i jedna srebrna munja
    što pade s neba i razbi se o vrh
    i raspolovi deblo jednom jedinom sabljom.

    Samo u visinama, gdje je snijeg na lišcu,
    rada se, ljubljena, osmijeh kao tvoj.
    To je osmijeh zraka oslobodena u visini,
    nasljede araukansko, ljubavi moja.

    Kordiljerko moja i, sigurno, Chillanko,
    sijeci noževima sjenu svog osmijeha,
    noc, jutro i med podneva,

    i neka skacu u nebo ptice lišce
    kad kao jedina svjetlost rasipna
    tvoh osmijeh razbije drvo života.
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •