Omiljena priča - Strana 8
Strana 8 od 10 PrvaPrva ... 678910 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 106 do 120 od ukupno 143
  1. #106

    Odgovor: Omiljena priča

    Nevidljive igre


    Ulazim u tvoju kucu kroz dimnjak,premda nisam Deda Mraz. Plutam do tvoje spavace sobe i priljubljujem uz tvoje lice, oponasam zujanje komarca. U snu kroz mrak pocinjes da udaras rukama jadnog komarcica koji ne postoji.
    Kad me zamori da se igram komarca malaricara razotkrivam ti stopalo i uduvavam struju hladnog vazduha koja ti koci kosti. Pocinjes da drhtis, skupljas se, potezes vuneni prekrivac, cvokocu ti zubi, pokrivas se jastukom i cak te spopada kijanje koje nema veze s tvojom alergijom.
    Tada postajem amazonska vrucinica s Pjure koja te natapa znojem od glave do pete. Izgledas kao pokvaseno pile, nogama odgurujes carsave na pod skidajuci sa sebe gornji i donji deo pidzame. Dok ne ostanes go golcat, znojeci se, znojeci i dascuci kao meh.
    Posle postajem pero i golicam te po tabanima, uhu, pazusima. Hi hi, ha ha, ho ho, smejes se ne budeci se, praveci ocajnicke grimace i micuci se s desna na levo kako bi te prosli grohotni grcevi. Sve dok se na kraju, ne probudis, preplasen , ne videci me,ali osecajuci kako neko tumara kroz mrak.
    Kad se dignes odes u svoju radnu sobu, kako bi se zabavio svojim gravurama. Postavljam ti zamke na putu. Pomicem stolice i ukrasne predmete i stolcice sa svog mesta, kako bi se sudarao i vikao Jaooo!, trljajuci potkolenice. Katkad ti sakrivam ogrtac, papuce. Katkad ti prolijem casu vode, koju postavljas na stocic kako bi je pio kada se probudis. Kako se ljutis kad otvoris oci, premeravas sobu trazeci je pa otkrijes da je usred lokve, na podu!
    Tako je to s nama, tako se mi igramo sa svojim ljubavima.


    Tvoja,tvoja,tvoja
    Zaljubljena utvarica!


    Don Rigobertove beleznice-M.V.Ljosa





    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  2. #107

    Odgovor: Omiljena priča

    Krleža, U agoniji...

    (Laura)
    Znaš li šta je to? To su ulaznice za onaj holandski kvartet pre tri godine. Posle onog koncerta ja sam prvi put došla k tebi, u tvoj stan. To je bilo one noći, kad sam te tako očajno molila za dijete... Holandezi svirali su tog večera nekakav nordijski kvartet. Program sam izgubila, ali se sjećam, u tom nordijskom kvartetu dugo su plakali violina i čelo. Čelo je imalo čovječji glas, a violina je plakala ko žena. Ta su se dva motiva tražila, dugo su se tražila, u svilenom tremolu kantilene. Ta kantilena prati me već tri godine, i ono veče na koncertu ja sam sjedila uz tebe, ja sam tebe tako strašno trebala, ja sam te tražila, i sjećam se, ja sam u trenu i polutami dvorane osjećala tvoje tijelo, tebe, tebe... i nisam mogla da se savladam, ja sam pružila ruku za tobom i pogledala sam te. U onaj momenat, u dvorani, dogodilo se između nas sve što je uopće moglo da se između mene i tebe dogodi. Ti si bio osvjetljen; poludesno od tebe, dva reda pred nama, sjedila je jedna meni sasvim nepoznata žena. Ti si s njom koketirao. Da... sve je to bila samo nijansa, jedna prolazna nijansa, a ta se nijansa rasplinula, ja sam na nju zaboravila, a sad, sad mi je jasno da je to bilo zapravo sve. Onaj tvoj pogled, onaj tvoj pogled u oku tuđe žene, moja kretnja za tobom, to je bilo to! Ja sam htjela onu noć od tebe dijete. Da, ja... ja sam htjela da osetim tvoju ruku, a ti...
    Tri su godine odonda prošle, a sve je ostalo isto! A znaš li ti, koja je razlika između mene i tebe? To, da si ti bio moj ozbiljan i iskren doživljaj, a ja tvoj flert. Ja sam htjela da budem majka tvog djeteta, a ti?...I još nešto: znaš li ti tko je kriv, da sam ja htjela Lenbahovu smrt? Ti!...Ti!...Ti!... Daj, molim te, zapali svjetla, ovdje je mračno kao u grobu! Svjetla! Svjetla! Poludjeću u ovoj tami!...
    Vrag odneo šnalu...

  3. #108

    Odgovor: Moja Prica

    Deset, pola deset

    Cuje se prvi otkucaj crkvenog zvona. Zastanem, skupim se i zgrcim pred tim zvukom. Otkucaava onda jos jednom, pa zatim jos jednom. I svaki put taj cudni osecaj: kao da me neko udara tupim predmetom u glavu, kao da sam zlocinac na koga zvona upozoravaju, ukazuju, a njemu samom porucuju da je njegovo nedolicno ponasanje primeceno i registrovano. I nastavlja se, ne prestaje, kao da ce vecno odzavanjati iznad mokrih baroknih krovova, vecno obznanjivati svoje monumentalno prisustvo taj veliki sat na tornju. Jedan, dva, tri…

    Zamisljam kako su golubovi uzleteli sa trga pred gradskom vecnicom. Ali nema golubova, u kucu spolja curi samo gust, neproziran mrak. Posle deset otkucaja opet je tisina. Cutim. cujem samo sopstveno disanje. Mislim o tome da li je dobro sto izlazim sada napolje, kad je vec deset ili pola deset. Sat zvoni na svakih pola sata i sada je mozda i prekasno, mozda bih preostalo vreme trebao da popunim lezanjem pred televizorom. Legao bih na lep kauc, uzeo daljinski upravljac u ruku i menjao kanale. Slike bi se smenjivale preda mnom, lepe slike, ruzne slike, slike tuzne i vesele… Bilo je neceg umirujuceg, bezbednog u tom svetu slika, svejedno da li su u pitanju romanticno eroticni muzicki spotovi ili krvavi filmovi akcije i strave. Bilo je neceg nepatvoreno jezivog u svetu napolju, u onom ritmickom smenjivanju crvenog, zutog i zelenog svetla na semaforima, histericnom ubrzavanju automobila. U nervozinim i uzurbanim zenama, u posramljenim klijentima porno kluba u blizini, u njihanju cempresa iznad groblja, u cvrcanju ulja u obliznjoj profabrici pomfrita i brze hrane… Bilo je…

    Pruzam ruku ispred sebe i zmurim. U hodniku je nekako lakse orijentisati se zmureci. Dobro su mi poznati ti vlazni, propali zidovi koje nemam ni snage ni vremena da okrecim. Igram igru, polako se pomeram prema vratima dodirujuci hrapave pore zida. Jedan korak, dva, pod prstima se javlja diskontinuitet, vrata.
    Hladna su i trosna, (znam da su i zelena i prljava, znam da se boja ljusti, ali to je sada nevazno).
    Mnogo znam o tim vratima. Tanka drvena ploha, tako krhka, a opet jedinao sto imam, jedina granica izmedju Unutra i Spoljasnosti za kojom zudim i koje se plasim. Kada bi ih jednim potezom ruke otvorio i istrcao napolje, sta bi se ukazalo predamnom? Sta bih to video? Osetio? Cuo? Da li je noc vlazna, da li mirise kisa. Da li bih istrcao i da se ne vratim, da li bih se sagnuo da pomirisem sve one velike plave cvetove prepune rose.
    One sto rastu u vrtovima otmenijih kuca. Da li bih?

    Drzim za sada cipele u ruci. Mozda bi ipak bilo prijatno izaci i hodati. Radovati se koracima. Mozda ce uskoro kisa, a mozda vec padaju prve kapi i ulica odise svezinom. Svaki pokret je onda zelja, odraz zivota i snage, odraz tajanstvene moci koja je data nama zivima. Noge kao da vec pevuse od radosti, ruke koje se njisu, nebo poigrava sa svakim korakom. Vazduh napolju je svez i zdrav. Kao nekad. Oblacim cipele, poletno, kao da ne znam za sebe. I osecam se divno bez tog znanja jednak glistama i travi, na ti sa nebom, mesecom i blatom.

    Uhvatio sam za kvaku. Treba samo pritisnuti rukom i vrata ce se otvoriti. Treba se samo pustiti kao reka, izliti se. Ali to se ne desava. Nista se ne desava. Dugo stojim pred vratima. Ne usudjujem se da izadjem. Prolaze minuti. Pokusavam da se setim. Cega? Ne znam. Nekada bih samo navukao cipele i izasao, uletevsi u noc. Zimsku ili letnju, vlaznu ili suvu, bilo mi je tada potpuno svejedno.

    Sta ako? Sta ako sta? Ne znam, osim da je sutra ponedeljak. Plasim se. Plasim se ponedeljka. Treba zuriti, pokazati entuzijazam, biti odgovoran pred poslodavcima. Svi se plase. Svi misle isto. Neki odlaze sa slomljenim rukama ili sa visokom temperaturom na posao da ga ne bi izgubili, neki rade od sedam do sedam, neki i duze, posveceni poslu poput srednjovekovnih monaha.

    Ruka mi se znoji. Kvaka koju drzim prljava je i masna. Sve je staro i trulo u mom domu. Hodnik je slabo osvetljen, pun starih bicikala. Neispravni su, ali zao mi je da ih bacim. Pogledom pratim linije njihovih metalnih ramova. Nekada sam na njima jurio kroz noc vristeci kao mladi djavo pun pohote i snage. A sada?

    Kao da nema snage u mojoj ruci. A potrebno je tako malo. Stojim i nista se ne desava. Sta bi sve moglo da se desi? Sta bi sve moglo biti? Da li i u ulazima drugih kuca u ovoj ulici sada stoje ljudi iza vrata, mozda i oni cekaju. Mozda i oni znaju. Da li u nekoj od poluzamracnih kuca stanuje neko da podeli moj strah, da klimne glavom na moj uzas, da kaze da se i on plasi ponedeljka, da mi potvrdi da moje sumnje nisu neosnovane. Da mi stegne ruku i kaze "I ja se plasim ponedeljka", ili "I ja mislim da zapravo zivimo u velikom koncentracionom logoru".

    Onda mi se cini da cujem korake. Kao da neko hoda napolju, kao da se neki nepoznati covek priblizava mom domu. Razmisljam brzo. Treba li izaci odmah, mahnuti mu u znak pozdrava, viknuti nesto, bilo sta? Eto, barem dobro vece, vidim da i vi volite nocnu setnju. Ili treba iskoraciti bas kad bude pored vrata. Naleteti na njega ili nju, izvinuti se i reci: "Ja bas iskocio napolje u setnju." Iskoristiti priliku i utvrditi radi li se o zivoj osobi ili automatskoj utvari. Treba li mozda pustiti da nepoznati prodje, a onda otvoriti vrata, sustici ga, protrcati pored i radosno reci: "Izasao sam da poljubim noc a Vi?"

    U tom razmisljanju vreme prolazi a koraci vec odmicu i nestaju u noci dok se graske ledenog znoja cede sa mog cela. Vreme ispusta sve prilike, vreme je grobar svih planova i podli saboter svake pobune. Vreme prolazi neopazeno kao da ga kradu neki vesti i nemilosrdni lopovi. Kap po kap isticu nasi zivoti u smrdljivim, zagusljivim hodnicima u kojima se stalno ceka na nesto: na resenje komisije, na operaciju, na porodjaj, na rezultate ispita, na dozvolu, na… Krv mi kljuca u naletima besa, u naletima gneva. Izaci, izaci …

    Celom svojom tezinom pritiskam kvaku. Skripanje nalikuje hroptanju bolesnika, neumitno i suvo. Kao zavesa pred nepoznatim spektaklom nekog mini teatra vrata se otvaraju. Mrak hodnika zamenjuje nesto sasvim drugacije. Nekakv sjajan, cudan mrak. Svezina, pokret. Sjajne kapi kise osvetljene ulicnom rasvetom klize spajajusi nebo i plocnik. Raspadaju se, rasprskavaju se dole.
    Ja zelim. Ne znam sta, ali osecam samo da zelim. Zelja radja pokret, pokret radja radost, a radost radja zivot. I znam da sam ziv.

    Naprezem se da napravim prvi korak, prvi dah. A onda - cuje se prvi otkucaj crkvenog zvona. U panici sam kao lopov uhvacen na delu, cini mi se da me je neko unapred izdao. Evo i drugog otkucaja... treceg. Sekundu sam miran u nedoumici, a onda onaj uzasni osecaj kao da padam skoro prazni moja creva. U uzasu trazim ivicu vrata, zaboravljam na kisu. Otkucava ponovo. To nije zvono, zalupio sam vrata i kao dresirani pas vracam se nazad u sobu. Poslednji otkucaj zatice me u sobi, poslusnog i mirnog. Razmisljam o tome kako je vec deset sati. Sutra je ponedeljak i treba se spremiti za posao. Tako rade svi i drugacije ne moze biti. Da nije tako ulica bi odjekivala pesmom, a veseli ljudi iz susestva zajedno bi razgovarali na vratima ili stajali pod kisobranima i pricali o kisi. Ali jeste tako. Na ulici nema nikoga.

    Neka nejasna sumnja nagoni me da proverim, da pogledam da li je neko video, da neko mozda sasvim slucajno nije bio svedok mog ispada, koji mi kako vremne odmice izgleda opcesan, sraman i nezamisliv. Toliko neprijatan i negativan da ga vrlo brzo zaboravljam. Sta sam to hteo - mislim se primicuci se prozoru, ostavljajuci da soba bude zamracena pre nego se masim daljinskog upravljaca i upalim televizor. Ono sto vidim napolju pomaze da odahnem, iako me iznutra obuzela neka neobjasnjiva nervoza, neka nejasna gorcina…
    Svi prozori preko puta su zamraceni.

    MC16
    Poruku je izmenio SQUAW, 11.11.2008 u 14:54 Razlog: dodat autor i naslov
    nomen est omen

  4. #109

    Odgovor: Omiljena priča

    Globalna vratolomija



    Čikago. Sanjivo jutro u spavaćoj sobi... mir, tišina, idila... svakodnevica jedne američke porodice.

    Muž: Mmmmišel, dođi da te upoznam sa svojim... čvrstim... političkim stavom kao i rastućom popularnošću među biračima

    Mišel: Barače, Barače ti nestašni dečače... čvrst je nema šta ali ako ne požuriš takav će i ostati... deca nam uskoro dolaze is škole.

    Barak: Oh tako mi promena! Kada postanem predsednik uvešću "F-day" svakog trećeg utorka u mesecu Amerikanci će biti obavezni da upražnjavaju seksualne aktivnosti.

    Čuje se telefon... zvoni dva puta kratko i jednom dugačko... a potom i umilni ženski glas sa interfona

    Ženski glas: Gospodine Obama, Robert De Niro je na vezi!

    Obama (uz dubok uzdah): Zdravo Bobi otkud ti brate?

    De Niro: Kako otkud ja... ostavio si deset poruka... kažeš hitno je...

    Obama: Jeste... ufff... nisi se javljao?

    De Niro: Imao sam neke diplomatske kontakte i poslovne aktivnosti... radi se jebi ga... nego reci Baki, šta te muči?

    Obama: Ne znam kako da ti kažem... treba mi lova...

    De Niro: Pa dobro bre, što ne reče ranije... ma da si me juče pozvao...

    Obama: Kriza je Bobi niko ne da kintu... propašćemo burazeru..

    De Niro: Šta te briga pusti onu budalu da o tome brine... Rain Man W. Bush... koji moron čoveče!

    Obama: Ma znam da još uvek nisam postao predsednik... još malo... obećali su mi... znaš!

    De Niro: Eh ti predsednici... juče sam razgovarao sa jednim... zove se Boris Tadić... iz Srbije... simpatičan momak... mlad a beo!

    Obama: Čekaj... Srbija to su oni što su nam zapalili ambasadu?

    De Niro: Jeste al' mi smo njima prvo razbucali zemlju.

    Obama: Ovaj moj šegrt... Džo Bajden... nikako ih ne miriše... a mlad i beo kažeš... znači imaju i crnce?

    De Niro: Ma beo je po glavi... osedeo je Baki i nemoj da mi udaraš na rasizam... kad' znaš da su mi sve ženske bile meleskinje... nego... čekaj da vidimo za te pare...koliko ti treba?

    Obama: Ovi stručnjaci kažu 700 milijardi... čekam da mi se jave Opra i Barbara... ne znam, ako bi ti brate mogao da se isprsiš sa jednom stotkom?

    De Niro: Sto dolara? Nemoj da zezaš... evo poslaću hiljadarku odmah!

    Obama: Sto milijardi Bobi... zar bih te ja uznemiravao da je sića u pitanju?

    De Niro: Ih bre pa nisam ja ruski šeik...daj mi malo vremena... pokušaću da cimnem neke veze... koliko je sada sati u Evropi... OK Baki javiću ti se kroz par sati... drži mi palčeve.

    Za to vreme u Beogradu

    Žena: Borise dragi, samo da znaš da sam ljuta na tebe... sve, sve ali De Niro... mogao si baš i da me povedeš sa sobom... znaš koliko ga volim!

    Boris: Znam dušo, pozdravio sam ga u tvoje ime... mnogo se obradovao a pitao me i za Idole zamisli?

    Duša: Otkud on zna za Idole?

    Boris: Kaže da je čuo kako u Srbiji postoji rock band čiji se članovi nalaze na svim važnim funkcijama... "rokeri upravljaju zemljom!" našalio se vragolasto!

    Gospođa: Nije ni čudo... i mene su pitali da li će Kolar da bude ministar saobraćaja?

    Boris: Pobogu Tanja otkud Zdenko da bude ministar saobraćaja?

    Tanja: Pa vozio je tramvaj ui mladosti.

    Zvoni telefon, mobilni, privatni...

    Boris: Heeej Bobi, ne mogu da verujem! Pa evo baš pričam sa ženom o našem susretu... hoćeš da mi nešto učiniš molim te... evo, samo da pozdraviš moju Tanju... budi drug... kasnije kažeš... dobro, dobro...

    De Niro: Ma pusti sad žene čoveče... imam za tebe jednu veliku diplomatsku misiju...

    Tadić: Nisam ti ja za diplomatiju Roberte... nekako mi više leži da se družim sa glumcima, pevačima, sportistima...

    De Niro: Malopre sam se čuo sa Obamom... hitno mu treba lova.

    Boris: Para nikad' dosta moj prijatelju... nego 'ajd jednom za mene i za Tanju... kaži ono iz Taksiste "Are talking to me?" to je stvarno genijalno!

    De Niro: Nemoj da si neozbiljan Borise... pronađite 100 milijardi dolara da Obama popuni budžet a on će vam pomoći oko tog Kosova... čim postane predsednik.

    Boris: Otkud meni tolike pare! Nego slušaj... evo tebi Miškovićev telefon... kod nas se kaže "Kosovo je Srbija, ostalo je Delta"... Ej Bobi, ako se sve
    lepo dogovorite, pozovi nas opet obećao si malo da popričaš i sa mojom ženom... važi?

    Pola sata kasnije... telefonska konferencija na relaciji Njujork-Beograd-Moskva

    Dinkić: Halo Šojgu... Mlađa ovde... pozdravljamo te Mišković i ja... svratio malo do mene... čuo da nemam šoljice za kafu pa mi je doneo jedan fini servis...
    nego kaži mi kak tvaja familija?

    Sergej: Pa Šojgu budalo jedna... rekao sam ti da me ne zoveš... cena je dogovorena, potpisali ste... ne dam vam ni kopejku više.

    De Niro: "Are talking to me?"

    Šojgu: Jesi li to ti Miškoviću? Šta glumiš lopužo jedna... rekao sam ti, spremi lovu čeka te lokacija u centru Moskve... odmah pored ćiriličnog Mekdonaldsa.

    Dinkić: Izvini Sergej gromado ljudska... propustio sam da napomenem... sa nama je i poznata filmska zvezda gospodin Robert De Niro.

    Šojgu: Jao Dinkiću koja si ti zamlata brate slatki... da neće De Niro da vam pomogne oko NIS-a?

    Mišković: Serjoža, baćuška zdravsvujtje... ne zeza se Mlađa imamo jedan poslovni predlog... nešto kao kompenzacija...

    Šojgu: Ne foliraj se mnogo Miškoviću... nego kaži ti meni koliki je moj deo u toj vašoj kompenzaciji... kol'ko sam dobar.

    Mišković: Deset miliona dolara!

    Šojgu: Slušam!

    Dinkić: Amerima su hitno potrebne pare. Srbija poklanja Rusiji NIS a vi onda Obami prebacite 100 milijardi. Čim postane predsednik, Barak će odmah
    priznati Osetiju i sve Afhazije... mi ćemo da podelimo Kosovo a vi krčmite naftu i gas po Srbiji do mile volje.

    Šojgu: Može ali moj deo je 15 miliona... uzmi ili ostavi!

    De Niro: Nema problema, evo ja ću da platim tih dodatnih pet miliona... planirao sam da uložim u obnovu Avala filma al' jebi ga.

    Šojgu (u sebi): Vidi stvarno De Niro ovi se ne zezaju...

    Dva sata kasnije

    Dinkić: Jesi li dobio lovu?

    Šojgu: Jesam.

    Dinkić: A ugovor o poklonu?

    Šojgu: Sve je tu... a i ja sam poslao stotku na Obamin račun... upravo se javio De Niro da potvrdi prijem... odlično smo ovo završili Mlađo. Svaka čast!

    Sutradan

    TV u predsednikovoj radnoj sobi: Upravo smo primili senzacionalnu vest iz SAD. Predsednički kandidat Barak Obama iznenada se povukao iz izborne trke i nestao bez traga.

    Predsednik: Vidi ovo Krstiću... Pera Luković počeo da piše poeziju... slušaj:
    "Barače Obama budi uvek s nama
    Vladimiru Putine razmakni nam butine"

    Krstić: Šefe. jesi li čuo šta se desilo u Americi?

    Tadić: Ma jebeš Ameriku... bio ja tamo... ništa naročito... a baš sam želeo da upoznam i Lukovića... ali on me stalno grdi... ne znam šta mu je... a dobro piše.

    Plaža na Karibima

    Obama: Ko zna, zna... a ko ne zna... dva!

    De Niro: Lepo mesto gospodine senatore... a ima i kurava!




    dkrstic

  5. #110

    Odgovor: Omiljena priča

    Igraj za život i izbegavaj trafike


    Stavila je još jedan jastuk pod glavu, usmerila svetlost lampe na knjigu i malo utišala muziku. Vazduh u toploj sobi je mirisao na "felce azzurra" shower gel.

    Tada je čula zvono.

    Stajao je pokisao, promrzao i neobrijan, nikakav i ničiji, u mračnom hodniku.

    "Mogu li da uđem?"

    "Jesi li ih kupio?" - pitala je čoveka koji je trknuo da kupi cigare pre dve godine, četiri meseca, pet dana i šesnaest sati.

    Rezignirano se, kao, nasmešio: "Hoćeš li me pustiti da uđem da ti objasnim?"

    Iz jakne, okačene u predsoblju, izvadila je pedeset pet dinara.

    "Molim te, idi kupi i meni jedno paklo."

    By Omiljena Blogerka AtaJlo

  6. #111

    Odgovor: Moja Prica

    Brana

    Sa vrhova noktiju kapale su kapljice krvi. Lazem, nije nista kapalo. Krv se nije ni videla. Kada bi prinela prste ustima osetila bi gvozdje. Inace, nista vise - nikakve kapljice i to. Resila je da vise ne gricka nokte. Djula banja joj je dosadila. Zato se okomila na same boginje i zbog kojih je i trulila tu gde je trulila. Grickala ih je, jednu po jednu. One na ledjima, guzovima i ostalim nepristupacnim mestima kokala je vestackom vilicom nekog penzionera sa kojim je delila kupke u blatu. Posto je pocesala sve tackice koje su je svrbele bila je spremna da se vrati kuci! Tamo ju je cekao crni Arapin, sve sa kamilama, hasisem i abisalno dubokim dzepovima. Sve te misli na dom... Ah!

    Pustara je bila nesto pustija nego obicno. To joj je bilo cudno, ali nije obracala mnogo paznje na to. Zelela je da vidi muza i stek i da ga opsuje ako je previse posecivao cador levo - haremce. Kada je usla medju bele zidove satre imala je sta i da vidi. Skolski primer dekapitacije! Glava je bila ulubljena poput lonca bacenog sa vrha visoke zgrade. Celo jedno krilo satora crvenelo se od krvi i bilo crno od musica.
    Prisla je usmrdelom telu. Prevrnula sve dzepove. Nista nije nasla. Do kurca! Sama je sebi pokazala domali prst.

    Istrcala je na uzareni pesak. Na bilo koju stranu da je upirala svoje sitne oci videla bi samo zuckasti pesak, koji oblacak oblika cveta, nose, blokceta, nicega i nista vise. Ali, ucinilo joj se kao da cuje neko kukanje. Obrnula je nalevo oko satora crnog Arapina i zatekla jednog od sluga. Bio je sav ubogaljen, modar i krvav u samrtnom ropcu. Ipak govorio je. Pomoc - vapio je.

    Izvadila je malo lekovite vode (za jetru i bubrege, za sta bi drugo) koju je kupila u Djula banji. Morala je da se lakta sa tri stotine ljutih penzionera, ali vredelo je - jetrica je cvrkutala, a bubrezi vise nisu slusali Stones-e. Elem, sluga se okrepio, sto je Alma i zapazila.

    Govori, ako ti je zivot mio, ko je ovo pocinio? De su kamile, a? De je lova i has? - vikala je Alma. Kraljevic Marko je sve usr'o! Mrtav.

    Okrenula se oko sebe kao da trazi pocinioca po pustari. Niko. Uzela je cigaru i zapalila je na jedan od svojih usejanih prstenova. Posle par smirujucih dimova, rece:
    "Ne, razumem da ce neko opasno da najebe!"

    Od mrtvog sluge uzela je noz. Posto je nokte izgrizla morala je necim drugim da zagrebe po trbuhu. Posla je kroz pustinju. Znala je za tog Kraljevica, krv mu pasiju! Znala je i da zivi u nekakvoj Srbiji, zemlji najstarijeg naroda i jos po koji nakurceni izraz. Ko visoko leti nisko pada - pomislila je. Boginje koje je pojela napravile su zurku unutar njenog tela sto ju je jos vise iritiralo.

    I, tako, picila je dok je hodala kroz pustaru. Iznenada naleti na nekog cicu. Bio je onizi slabe konstitucije. Seda kosa rascupana, brata jareca i jos seda. Licio je na...

    'Ej, djavolak, sta radis ti ovde, zanimala se Alma.
    Molim - upita je on na nekom totalno nerazumljivom jeziku. Ipak, razumela ga je. Pa nije valjda gulila stolicu na filoloskom da bi joj male jezicke razlike predstavljale problem?
    "Sta molis? Ko si ti?"

    "Ja sam Paulo Koeljo, novinar, pisac i hodocasnik!"
    Morbidan smesak ocrtao joj se na licu. "A, sta trazis ovde?"
    "Izgubio sam sve pare. Izgubio sam i jedinog prijatelja. I sam sam se izgubio."

    "E, moj hodocasnice. Danas bas nemas srece!"
    Izvadila je noz. Sevnuo je poput meseca koji se promalja iz magle u mracnoj noci. Zarila je noz ravno u grudi pisca. Bila je slabasna, pa se ostrica odbila o grudni kos. Ipak, matori je pao. Skoro da se onesvestio. Na srecu nije, jer bi to unistilo svu car koja sledi. Jer, jeste da je bila slabasna, ali je bila uporna. Udarila je ponovo i ponovo i ponovo..., sve dok joj krv nije zamutila vid. Obrisala je krv i uvidela je da nema vajde od grudnog kosa. Zato je odlucila da mu prebroji rebra. Tranzirala ga je kao prase za regruta. Nije imala makaze za secenje, ali meso je parala kao hirurskim nozem. Cak mu je i srce liznula ostricom noza. Zatim mu odsekla nos i usi i stavila ih izmedju rebara kako joj ne bi smetali. Opalila mu je i jedan scalp pa ga zakopala do grla i polila medom - da ga mravi dokusure. To kao i skalp videla je u nekom vesternu. To su indijanske metode tako da ce malo teze upaliti ovde. Nije mnogo razmisljala o tome. Sela je na ocerupanu mu glavu i zapalila cigaru. Bila je zadovoljna.

    Ipak, secanje na Marka nije joj dalo mira, kao ni boginjanje unutar. Zato je ugasila cigaretu Koelju u oku i nastavila.
    Ostatak puta je bio manje vise nezanimljiv. Koja voznja cilimom, izbegavanje nezeljenih podpalubnih avantura sa gusarima, cenkanje sa crnogorskom carinom, cirkanje sa crnogorskim starinama, podmicivanje srpske carine i cirkanje sa srpskim starinama...

    Najzad, stigla je do Marka. Cador mu se uzdizao visoko na jednom brdu. Svuda okolo lezali su pijani ljudi i zene, kamile, magarci i konji... U "Kaliguli" se lepo vidi taj prizor.

    Elem, uspela se do satora. Otrica je blistala kao i njen osmeh. U satri je zatkela je pravog deliju. Ne onog sto nosi sal i kacket i voli batine od pandura. Ma jok! Vec onako brkat i snazan i jebac i tako to.

    Straobalno - izgubljeno ce, ni ne sumnjajuci da ce da joj stigne optuzba oko prava za koriscenje tudjih izraza.

    Marko ju je zaprosio i ona je pristala. Svadba je zbog popovog kosmickog mamurluka i drogiranih svedoka tekla nesto sporije, ali je ipak obavljena. Voleli su se kao niko do tada. Mazili su se, pazili i zvali...

    Ma, gledali smo svi taj crtac. Ona je njemu pisala neverovatne redove proze. On je njoj recitovao poeziju: "Halb trinken, halb Scharaz gebe!" Iako tarzanski nemacki bio je to narodni poslanik, mislim pevac i to u geteovom prevodu, bila je to ljubav!

    I tako, lezali su jednog dana srecni i zadovoljni kada ga Alma upita: "Nego, Marko, je l' ti malo mucis onog Sarca? Mislim da nije lepo sto ga jases. Imam ja jedan konkurs, vidis, vec par godina..."

    by ocnjak
    Poruku je izmenio Kalina, 11.11.2008 u 10:29 Razlog: naslov,autor

  7. #112

    Odgovor: Moja Prica

    Oči boje oblaka

    Gledao ju je pravo u oci. Opijao ga je taj pogled iako nije bio upucen tacno njemu, vec bila je to vise refleksija dogadjaja o kojima je pricala. Ali svedno, osecao je taj njen pogled poput ugodno toplog jezera u kojem se plivalo lako i bez otpora.

    Plave su, znas. Samo izgledaju ovako zbog odece, bez posebnog davanja tezine tome, rekla je uz osmeh dok ga je gledala ocima poput blago oblacnog osvezavajuceg letnjeg neba.

    Nikad dotada nije video takve oci. Boja strasne zelje ili strasnog besa. Nesputane vedrine ili tuge. Strasne i duboke. Cak i u umornim uglovima kraj neznih sitnih bora strast je odisala svetloscu meko sivog barsuna njenog pogleda. Dobro su joj pristajale uz lice odlucnih crta iz kojih je na sve pore izbijao ponos, tim ocima dobivala je usredotocenu snagu pogleda koji je mogao oboriti i slomiti. Znao je bez razmisljanja da ce dobivati vedrinu tih ociju. Znao je sa jednakom sigurnoscu i da nikad nece videti koliko mogu biti nezne. Naprosto te oci su bile stvorene za neku drugu stvarnost. Ne njegovu.

    Pricao joj je glupo o stvarima koje niti su je zanimale, niti bi ih smeo bilo kom ispricati. Nekako zeleo je da skine teret, poput ispovedi pred krvnikom koji strpljivo ceka da osudjenik popusi svoju poslednju cigaretu. Pricao joj je dok mu je njegovo, lancima vezano, razumno ja tiho plakalo nad jos jednom suludom ceznjom.
    All over again. Finished before started. Pricao joj je dok se gotovo netaknuta kafa hladila na stolu. Uvek je bilo tako. Oci i pogledi, a kafa se hladi.

    To ti je kompliment, je l’znas? - nepotrebno je i nespretno objasnjavao kao da ona toga nije bila svesna. Sa svakom njegovom nespretnom recenicom njen pogled je dobivao sve svetliji ton, gorko razocaravajuce za njega, prelazeci u stanje lagodne opustenosti osobe koja caska s dobrim prijateljem. Njegov je pogled molio negde duboko iza osmeha kojim je skrivao srce. Drugi bi progutali masku. Ali ne i ona. Izmicala je oci odgovarajuci na presuceno pitanje.

    S malo je ljudi ikad komunicirao tako. Na vise nivoa, a sa svima istovremeno - reci, lice, oci, misli. I svi su nivoi zakazivali. Poruke prenosene drugim svemirima vracale su se neisporucene. Malo kome je i mogao verovati da svu tu slozenost uopste shvata, a kamoli da se s njom sluzi. A za nju je znao. Hiljade tackica emotivnog spektra, svi ujedinjeni u blagu postelju pogleda njenih ociju, macije su ga gledale govoreci mu sve sto se nikad ne bi usudio glasno pitati. Ne blizu. Ne toliko blizu, meko su saptale njene oci kroz duboki glas kojim je naizgled nemarno, ali pazljivom slusaocu neskriveno bolno pricala o svojim greskama. Oci zene koja je znala dobiti ono sto zeli. Oci zene koja je ne jednom pozalila zbog svojih zelja.

    U jednom je trenutku video sam sebe sa strane, ogledao se u onome sta je bilo, sta jeste i sta ce biti. Gledao se i osetio sazaljenje prema tom cudnom, malo kome dokucivom coveku, nespretnom u svom svetu, nesposobnom da stane i izadje iz spirale neumitnosti. Gledao je sebe kako zmuri i pravi se da ne zna sta ce biti, da ne zna ni sta nece biti.

    Slegnuo je ramenima sam nad sobom. Uvek smo sve znali, ti i ja - pomislio je. I uvek smo se pravili da ne znamo, precutkivali sami sebi. Jedno od njegovo dva ja utapalo je um u njenim ocima i dozvolilo neumitnosti da na miru nastavi svojim entropickim putem. Drugo njegovo ja slepim je pogledom hvatalo jeku tisne svemira mesajuci dimenzije instiktom drevnog vuka samotnjaka, njuseceg, punog oziljaka, svesnog svoje moci i nemoci nad svacim i nicim.

    Njen glas sunovratio ga je u telo koje je sedelo pred polupraznom soljicom hladne kafe. Moram sad da idem, drago mi je da sam te napokon srela. Reci izgovorene iz necijih drugih usana zvucale bi tek kao isprazna fraza, ljubaznost, ali njene nisu bile obicne reci, ne raza i puka ljubaznost. Istina, njoj je bilo drago. I njemu je bilo jos i vise.

    Njoj, zato sto se oslobodila blago napete pomisli da bi ponovo sebi mogla zakomplkovati zivot jos vise nego sto je vec ionako bio komplikovan. Njemu, jer je sad znao da je sva magla onog neceg u vazduhu bila tacno ono sto je i pretpostavljao. Fantazija neke druge stvarnosti, nedohvatljiva i neostvariva.

    Nije se nimalo radovao tome, a i kako bi. Ali sad je barem znao kako ce je zvati. I znao je da ce ona znati sta to znaci. I znao je da ce se praviti da ne zna. Znao je da se dve stvarnosti ponekad tacno tako poklapaju, savrseno, ali ipak ostanu nespojive. I znao je da ce biti srecan, na svoj samo njemu dokuciv tuzan nacin.

    Sedeci sam, tresuci glavom u pokusaju da razbistri oblak meke sive fantazije njenog pogleda iz svog secanja, napisao je poruku: I…? Bilo je to sve, ali za njega dovoljno. Odgovor je znao, bas kao sto je uvek znao sve odgovore koji bi se vec sami po sebi pojavili neizreceni, bez postavljenog pitanja.

    Kad je odgovor i stigao, uprkos ostrom ubodu u dno zeluca, jednako ocekivanom kao sto je bio i sam odgovor, nasmesio se. Mozda pomalo tuzno, ali nasmesio se osmehom koji se ne moze prkriti cak ni kad se zna scenarijo price unapred. Ranije je dao obecanje. Sada je znao da ce ga i odrzati.
    Tim ocima nikad ne bi mogao dozvoliti da ga gledaju razocarano.

    suton_
    Poruku je izmenio SQUAW, 17.11.2008 u 20:21 Razlog: dodat naslov i autor
    nomen est omen

  8. #113

    Odgovor: Omiljena priča

    Priča o mišu

    Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket. Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"

    Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."
    Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!" Prase je suosjećalo, ali reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama."
    Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!" Krava reče: "Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."

    Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom. Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen. Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom. Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš. Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi. Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase. Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je. Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.


    Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.








    nepoznato mi je ime autora

  9. #114

    Odgovor: Omiljena priča

    Mala Ramona (S. Radanović) - odlomak

    Ramona je imala 23 godine i četiri mjeseca i bližila se tridesetoj godini. Tada, kad bude imala trideset godina, sigurno neće biti sama i izlaziti po nekim kafićima sa dvije drugarice. Nevjerovatno je da je u tih narednih osamdeset mjeseci neće pokupiti neki mamlaz.

    U tih osamdeset mjeseci, uplašio me taj maleni, samo dvocifreni broj, srešće nekoga, upoznati ga, izaći će s njim jednom, dva puta, osam puta...

    Razmijeniće brojeve telefona da bi ostali u kontaktu. Zvaće je, a nazvaće i ona njega i on će taj poziv dočekati kao signal iz dalekog svemira. Onda će razgovarati kratko, pa duže, pa više puta tokom dana, jedno drugom će slati usrane poruke. Prošetaće zajedno gradom držeći se za ruke pri čemu će se on s razlogom i potpuno opravdano šepuriti. Viđaće se, provodiće vrijeme sami. On će je odvesti kući. Prije toga će se malo provozati praznim gradskim ulicama slušajući muziku posebno odabranu za takav trenutak. Sjediće dugo u autu u blizini njene kuće i pričati, gledati se. Onda će prestati pričati, ali će ostati sjediti u autu. Zatim će joj poželjeti laku noć, posljednji te večeri. Ona će ga dotaknuti usnama i on će u tom trenutku biti mnogo srećniji od nekoga ko je u istom trenutku dobio glavnu premiju u igri na sreću i dovoljno novca da u raskoši i blagostanju provede narednih hiljadu godina. Izlaziće zajedno i po danu, a i kad je mrak, ostajaće i kad svi odu kućama, šetaće parkovima, sjediće na klupi jedno pored drugog u tišini.


    Prijeći će s njom preko mosta kad ga naprave. Odlaziće u kafiće i restorane. Vodiće je u poslastičarnice, a šampite će tada, kad vide Ramonu, shvatiti da ipak nisu one te koje su najslađe u galaksiji i čitavom kosmosu.


    Sjediće pored nje u polupopunjenom bioskopu. Mrak, na platnu dobar film, sa druge strane vrata iznad kojih piše izlaz hladnoća, unutra ugodno toplo. Tišina, film traje, oni gledaju. Ramona sjedi pored njega, povremeno svjetlost s platna osvijetli njeno lice i on pogleda njen profil dvije sekunde. Kakav prizor! Nasmijan će vratiti pogled prema platnu. Zajedno će otići kad film završi, da pričaju o filmu.


    Ići će u pozorište, šetaće po keju, vodiće je na tvrđavu i na Frušku goru, vodiće je i tamo gdje nikad nije bila. Neće ih zanimati beznačajne stvari i loši ljudi sa strane, neće biti mjesta za takve gluposti jer će imati jedno drugo, on nju, a ona njega, i on će znati da je on bolje prošao i više dobio, ali i da ona nije mogla dobiti više, da je on ipak zaslužio. Čak i ako se ponižavao da do nje dođe, biće siguran da nije griješio dok se borio da to ostvari, da dođe do toga da njena ruka bude u njegovoj.


    Ispred njih neće biti neizvodivih zadataka. Biće u prilici da je čvrsto drži, da je ima i da je nikad ne pusti. Poslije nekog vremena, sjetiće se kako bi bilo zanimljivo ponovo je upoznati i čitavo veče će se tako ponašati, da bi je zabavio, kao da se prvi put vide. Onda će se taj srećnik, iako žive u istom gradu, sjetiti da joj napiše pismo koje će istovremeno biti i duhovito i romantično. I to pravo pismo, ono sa markicom, ono koje donosi poštar, koje zahvaljujući srpskim poštama put od devet kilometara prevali već za devet dana. A pisma je lijepo primati i čitati, ali ih je lijepo i pisati i slati.


    Napraviće majicu s natpisom kojem će se ona oduševljeno nasmijati, a i skuvati joj omiljeno jelo kad jednom dođe kod njega. Pričaće o starim susretima, krstariti kroz prošlost, uživati u sadašnjosti i planirati budućnost dok sjede na nekom čarobnom mjestu koje je postalo čarobno upravo zbog njenog prisustva.


    Obilaziće razne gradove. Posjetiće Budimpeštu i tamo šetati pored Dunava, otići će u Beč, Prag, Rim i Veneciju, u male bajkovite njemačke gradove u kojima će noću šetati uskim ulicama između dva reda upaljenih lampi. Vodiće je u još neke gradove. Dijeliće sobu na tim putovanjima, spavaće jedno uz drugo, osjetiće kako je topla. Obići će Sloveniju, Bled i Bohinj, Postojnsku jamu. Razgledaće unutrašnjost te pećine, a turisti će biti očarani Ramoninom ljepotom više nego spiljom, stalagmitima i stalaktitima. Posmatraće nju umjesto čovječje ribice. Vodiće je na Ohrid i tamo će piti slatka makedonska vina. Zateći će se na nekoj planini tokom ljeta i tamo će se valjati po travi i glasno se smijati. Otići će na more jer je ona letnje dete i hodaće uz more držeći se za ruke, sami, potpuno sami. Udisaće slani vazduh dok ga bude prožimao osjećaj koji ni sa čim neće moći usporediti. Taj će, ako ne smisli nešto bolje, s njom ići i na Jahorinu ne obazirući se na snobove koji će se tamo isto zateći. Provešće se bolje od svih ostalih tamo čak i ako mu ukradu skije. Pokriće je kad se ona slučajno otkrije tokom noći, dati joj svoj pokrivač, otporan na zimu i temperaturu ispod nule.


    Gledaće je dok spava i kako joj se trbuh polako podiže i spušta u snu, gledaće to senzacionalno lice. A onda će je odvesti na neko originalnije i ljepše mjesto. Pamtiće sve važne događaje i važne datume, pamtiće i one manje važne. Otvoriće tajanstveni blog ili stranu na internetu i tamo će svakodnevno veličati njen značaj na ovoj planeti. Onda će joj jednog dana javiti adresu i reći joj da posjeti baš tu stranu. Zajedno će slušati diskove, puštaće joj svoje omiljene pjesme i pričati priče o njima. Pokazaće joj kolekciju rijetkih snimaka najbolje pjesme na svijetu, a onda je iznenaditi s neobjavljenim i rijetkim snimcima njene omiljene grupe.


    Pokazaće joj i svoju kolekciju najljepših filmova u istoriji, gledaće filmove koje su gledali već jednom, one koje su gledali deset puta, one koje još nisu pogledali. Gledaće ih sami, u mraku, dok vani fijuče vjetar s druge strane prozora, ili u ljetnim noćima dok se čuju raspjevani i dobro uvježbani cvrčci ili kratki ljetni pljusak. Vodiće je na žurke, na koncerte, kod svojih prijatelja, ponosan što je on baš s njom i što je ona baš s njim.


    Donosiće joj poklone, male, velike, neobične, originalne, s povodom, a i bez povoda. Iznenadiće je pred kraj godine kad dođe kod nje obučen u odijelo Deda Mraza, s velikom bijelom bradom i s vrećom punom poklona na leđima među kojima će biti i oni koje ona tako želi i koje nije očekivala, dok se u pozadini čuju zvončići i Santa Claus is Coming To Town. Deda Mraz će stvarno doći u grad. Zajedno će voziti bicikle koje će zvati bajsevi.


    On će je autom voziti na aerobik kad bude padala kiša, dolaziće po nju i čekati je ako kiša ne prestane da bi bio s njom. Slušaće Oh Oh I Love Her So dok je čeka u autu ako ima muzičkog ukusa. Doći će po nju i ako ne bude padala kiša. Zajedno će ići trčati, zajedno će ići kupovati, zajedno će pomagati mačkama s ulice tako što će im ostavljati hranu pored konetejnera, ali i na druge načine, zavisno od potrebe. On će biti u prilici da je vidi kad god bude htio, da se svaki put oduševi kako se ona nepogrešivo oblači i da joj kaže kako joj neka jakna ili majica sjajno stoji.


    Razdvajaće se na nekoliko dana i obradovati se jedno drugom kad se ponovo sretnu. Postaće svjestan da je cijeli svemir sveo samo na nju i biće spreman praviti kompromis, ako zatreba neće mu biti teško jesti tako bljutavo jelo kao što je sataraš, pa i krvariti da i ona svemir svede na njega. Pričaće anegdote i praviće šale kojima će se ona smijati.


    Donosiće joj ruže i kad joj nije rođendan, obavezno izbjegavajući 14. februar i 8. mart. Pripremiće joj prvorazredno iznenađenje za rođendan koji će ona pamtiti i kad joj priredi još veći spektakl. Doći će u priliku da pošalje taksi po nju, taksisti da disk koji treba pustiti kad ona uđe u auto, a dok ona ne stigne, imaće vremena da upali sto svijeća raspoređenih po stanu, rasporedi cvijeće, pripremi šampanjac i večeru, provjeri jesu li voće, sladoled i njen omiljeni slatkiš spremni, a onda namjesti disk s najboljim pjesmama ikad. Pri tom će se obući kao i svaki drugi dan jer ne misli da je bolji ako se drugačije obuče, ili da nije dovoljno dobar ako se obuče onako kako voli.


    Zajedno će pripremati novogodišnje veče, pričaće o tome tokom decembra, šetaće ulicama uživajući u sniježnoj noći, a onda otići na neko toplo mjesto, gledati kroz prozor kako pada snijeg, pogledati snješka napravljenog ispred, piti topli napitak i slušati Merry Christmas (I Don't Want To Fight Tonight) ako stvarno bude imao ukusa. U toplom stanu u polumraku tiho će pričati, dodirivati se. Ljubiće se dok neko prolazi ispod prozora ne znajući da se iznad odvija ono rijetko za šta vrijedi živjeti.


    Igraće igrice na kompjuteru i on će joj, da ona to ne primjeti, dozvoliti da ga pobijedi u igrici u kojoj je on svjetski šampion da bi je nasmijao i učinio srećnom. Spržiće je u sljedećoj partiji u stilu svjetskog šampiona, ali se ona neće naljutiti. I onda će ona reći: Hajde, sad pusti Ramonese, njih baš volim jer će on uspjeti izmjeniti njen muzički ukus na bolje.


    Odlediće taj prividni ledeni okov oko njenog bića. A zastavu s njenim imenom staviće na centralno mjesto svog najznačajnijeg zida, iznad kluba za koji navija, iznad grupe koju najviše voli, iznad slike s najbližim prijateljima, iznad stranačke ili državne zastave ukoliko je budala pa takve zastave uopšte drži na zidu. Poslije svega, ponadao sam se da se niko toga svega neće sjetiti.


    Pogledao sam ponovo Ramonu baš kad se nasmijala i kad je di džej pustio I Got You Babe, verziju koju pjevaju Joey Ramone i Holly Beth Vincent. Često se smijala. Stvarno, ako je neko uzme uskoro, dozvoliće mu vrlo brzo da je dodirne po kosi, dotakne to glatko mekano lice, da drži njenu ruku u svojoj, blizu sebe i privuče je još bliže. Biće mu dopušteno da je poljubi za laku noć, a i kad nije noć.

    Ubrzo će se na njenoj ruci pored svih onih prstenova naći mjesta za još jedan. Oboje će biti sigurni u to da će sve to trajati do kraja svijeta. Onda ću ih ja slučajno negdje sresti i reći u sebi: U pičku, pa ona ima majmuna. Bojao sam se tih osamdeset mjeseci. Za dva mjeseca biće samo 78.


    Nisam našao razlog za sumnju da će biti s nekim kad bude imala trideset, da će imati nekog pored sebe. Samo je bilo nepoznato kad će ga sresti. Može birati. Možda će baš te večeri naći nekog s kim će biti i za 80 dana i za 80 mjeseci, a i za 80 godina, a ja ću ostati zauvijek izgubljen u svojim, gotovo tinejdžerskim, snovima i maštanjima. Bespomoćan, kao da sam zapleten u mreži opasnog pauka koji me pustio da tu završim. Pomisao da će neko biti s njom, a da to neću biti ja, nije mi dala mira, izluđivala me. Uh, nikad me to neće proći! Ko ne bi htio biti s njom?


    Who wouldn't?, pitao sam Bobija prekinuvši razmišljanje i njegovo gledanje televizije u uglu, a on je pogrešno čuo i pozvao konobara i rekao mu da donese još jedno pivo i još jedno vino.
    A ne, i ja ću pivo. Vrijeme je da se neke stvari promijene.


    Ustale su kad mi je di džej mahnuo i kad je krenula Vow, ali je disk Garbagea preskočio kad je Ramona prešla prag vrata i prebacio na Stupid Girl. Ostao sam još sat vremena poslije nje u pabu, razmišljajući kako da u toj mreži ne ostanem zauvijek..





    ~

  10. #115

    Odgovor: Omiljena priča

    Moje omiljene price

    Sve Ce To Narod Pozlatiti- Laza Lazarevic.

    Od Zlata Jabuka - Vasko Popa.

    Ne Okreci Se Sine- Vasko Popa.
    Poruku je izmenio Rohalj Baze, 09.11.2008 u 13:50
    Ono za cim zudimo,a ne ono sto dobivamo, govori o nama kakvi smo.

  11. #116

    Odgovor: Omiljena priča

    Ljubav je dičkin pim!


    Prekriven srećnim talasom spokoja Sabahudin potonu u nježno more sna cijelim svojim ustreptalim pubertetskim bićem, svakom mišlju i svakim drhtavim damarom: ostade za njim, u svijetu bivše jave, gusti faktički dan propalog izleta, mučna noćna konferencija s borbenom pjesmom i očev svirepi nauk: "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" Sada je pred njegovim svevidećim okom sna lelujalo vlažno lice Doli Bel, njena rumena napukla gornja usna, bijela i meka nagota ramene jabuke i tu, iznad nje, modra vratna žila što se penje sitnoj školjci uha. Dok mu milina sanovnih slika širi usnule usne Sabahudin je, vječito budnim zrnom moždanog svjetla, svjestan postelje u kojoj leži, sobe u kojoj spava zajedno sa braćom, niskog prozora i tankog zida što ga dijeli od dvorišta u kome, istinski, počiva ovo isto lice što leluja njegovim snom: sanja i zna da sanja! kako polaže poljubac u kut njene vlažne usne. Ono se vazda

    budno zrnce moždanog svjetla ne opire snu koji traje i Sabahudin putuje svojim usnama po njenom licu, svilenim pokrovom poljubaca prekrivajući svaki njegov djelić. Ona miruje, široko otvorenih ogromnih očiju u čijim konveksnim ogledalima Sabahudin vidi svoje iskrivljeno lice. Zrnce mu moždanog svjetla kazuje, u istome času, kako je to prvi put da u snu vidi samoga sebe, i kako to mora biti upamćeno, i, ujutru, upisano u Dnevnik pod šifrom SS. Osjeća kako mu se, kao vučeno magnetom usnenih dodira, bliži njeno tijelo i odasvuda prži oganj donjega trbuha. Sanovna misao njegova govori mu kako je sve to što se zbiva jednako javi, kao da se u stvarnoj stvarnosti, a ne u stvarnosti sna zbiva. ,,A otkuda ti znaš kako se to u stvarnoj stvarnosti zbiva?" javnu se budno moždano zrno kojemu, učas, odgovor stiže iz donjih predjela plamena i uznesenja: "Tako se upravo na javi zbiva! Zar može biti bolje, zar može biti drukčije i ljepše?" Ne budi Sabahudina vrelina gustog mlaza prosutog po trbuhu, on se, vruće kičme, okreće na bok i kuša u novom položaju tijela, produžiti i obnoviti san. I ranije je on znao, onim budnim zrnom svjetla, prekinuti mučan san i noćnu grlenu moru, u kojoj uzalud kuša izgovoriti "mama" kao što je jednako znao na prekinutom mjestu nastaviti san u kome mu se nudi ljepota leta, moć ljubavi... Sada mu se, evo, ukazuje njeno tijelo, odjeveno u nevidljivi kupaći kostim boje kože, i vidi kako Doli bojažljivo zamače stopalo u bistru ledenu vodu mošćaničkog benta, on je doziva, mašući iz vode objema rukama dok po njemu sipa bujica slapa: "Doli, Doli!" Ona se, otamo, smije široko i bezglasno, cakli se dvoredna niska njenih sitnih zuba i u vidiku njegovog sna ta bjelina narasta ispunjujući cijeli horizont. Prolaze neki beskrajni trenuci hladnoće i bjelila u kome se protiv želje i volje snivača počinje razaznavati drugo, neželjeno ljudsko lice: nasapunjano očevo lice na kome se ne vidi osmijeh. U umnoženoj metalnoj akustici Sabahudin čuje njegov ironični glas:

    Žene su ti kao so! Može i bez ali je bljutavo!

    U prejakom sluhu sna stostruko odjekuje dvoglasna rječca SO, i u njoj Sabahudin čuje kako ga neko doziva: "ssssssss-ooooooo", glasom koji kao da je prošao kroz beskrajnu cijev nekog kosmičkog megafona, i prestao biti ljudski: "Sssooooooooo!" Sabahudin u snu odgovara ocu:

    Ja to znam, tata. Žene su kao so!

    Ne znaš ti ništa. Ništa!

    Znam, tata. Ja sam to sve doživio u pređašnjem životu. Ja sam i prije živio.

    Normalno da si živio. Nisi, valjda, mislio da čovjek samo jednom živi?

    Pa, nisam. Znao sam sve. Glavna je ljubav. Ostalo onda samo dođe.

    Vazduhom kojim putuju sanovne rečenice počeše prolijetati golubovi i Sabahudin u snu vidje svoju bijelu tavansku miljenicu, somborsku pertlu, kako, u letu, krilom skida strogu ozbiljnost s očevog lica. "Otkuda otac u golubani?" upita se budno zrno njegove svijesti.

    Glavna je materijalna baza nastavljao je otac.

    Ljubav je pičkin dim. To moraš upamtiti. Onda dođe duhovna nadgradnja. Nema ničeg izvan materijalnog svijeta. To ti ja kažem. Inter nos. Nemoj da ne bi upamtio.

    Ja sve pamtim kad sanjam. Pa ujutru zapišem u Dnevnik. To će mi trebati kad budem opet živio.

    To ti je pametno. Tako je Mića jesi pročitao "Pesmu"?

    Imali smo za lektiru.

    Imao teku... Svesne pripreme. Za revoluciju. Moraš na sve biti spreman. Svijet je ovaj tirjan tirjaninu tragovi mu smrde nečovještvom. Shvataš?

    Shvatam. Moram biti spreman.

    Žene vole flegmane. Moraš biti flegman. Ako nisi onda glumi da jesi. Moraš biti flegman.

    A koga onda ona voli, ako ja glumim?

    Nije važno. Važno je da zavoli. Poslije možeš biti svakakav. Važno je da te zavoli. Onda je ona i slijepa i gluha.

    Ljubav je slijepa. Tako sama i tako puna sveta. To je isto napisao Davičo. Hana.

    Jutro je banulo u Sabahudinov san brundanjem teškog kamiona kaldrmom iznad barake i on u snu vidje, po stoti put, kako taj kamion, natovaren drvenom građom, zamiče za okuku pored Zinhasovića kuće, odlazi ka stolariji iz čijeg je velikog dvorišta kušao krasti daske, dok je gradio svoj tavanski raj. Pogled Sabahudinovih naglo otvorenih očiju ispuni se jarkom svjetlošću poodmaklog ljetnjeg jutra i u toj svjetlosti vidje prazna posteljna mjesta na kojima su ležala tijela njegove braće. "Pa koliko je ovo sati?" upita se automatskim pokretom zavlačeći ruku pod krevetski strožak, gdje je počivala, u svom naivnom skrovištu, njegova žuta teka s naslovom Dnevnik. Cio košmarni tok minulog sna bio mu jasan i on utrnulom rukom poče ispisivati svoj redovni jutarnji raport pod šifrom SS. Sve su mu slike i rečenice, viđene i izgovorene u noćašnjem snu, bile poznate i bliske, svakoj je znao uzrok i porijeklo samo je njegovom znanju i sjećanju izmicala istorija misli sažete u kratkoj rečenici koju sad zapisuje s osjećanjem srama i negodovanja: "Ljubav je pičkin dim!" Ne sjećajući se da je ikada i od koga čuo takvu rečenicu i misao, Sabahudin zapisa da ona mora biti u vezi sa teferičkom tetkovom tvrdnjom: "Ljubav je izmislila fukara. Da lakše dođe do pičke!" Narastajuće osjećanje srama i negodovanja nagna ga da masnim plavilom hemijske olovke prekriži dva slova u problematičnoj rečenici. "Treba ovdje napraviti malu rokadu", pomisli i zamijeni im mjesta, pročitavši poluglasno novodobijeni, šifriran a besmislen iskaz: "LJUBAV JE DIČKIN PIM!"

    Ušavši u pustu kuhinju osjeti strahovitu glad i rukama prepolovi načetu štrucu vrućeg hljeba. Dok je ulagao u nju debele komade guste marmelade ponovo mu pred oči dođe noćas ljubljeno lice Doli Bel i, spravivši i za nju, hitrim pokretima, isti doručak, neumiven i krmeljiv istrča iz kuće.


    ...
    Abdulah Sidran, Sjećaš li se Dolly Bell

  12. #117

    Odgovor: Omiljena priča

    Šešir od riblje kože

    Milorad Pavić

    ...

    - Sta si to rekao? -
    - Sutra, sutra, uvek sutra, moj decko. Ceo ljudski zivot se svodi
    na sutra.


    Tada ga demonica osamari, a on je obljubi svom silinom svojih
    visemesecnih neizbacenih muskih mensisa i gurnu je potom u vodu
    i blato obale, a sam pobeze u svratiste uz pristan skele.
    Kad udje, pomisli da je u stali... Svuda oko ognja u izbi bilo
    je vazda prasadi, gusaka u parovima, zeceva, petlova i pilica.
    Bili su to izvajani u drvetu i obojeni da bi namernici znali
    sta mogu dobiti za jelo. Jeo je jaja pecena u ljusci kada u
    izbu udje kaljava i mokra devojka, sede kraj njega uz oganj da
    osusi dugu kosu i rece:
    - Srela sam na skeli duha. Jedva sam izvukla zivu glavu.
    Bacio me je u vodu.
    - Znam - uzvrati Arkadije - i ja sam sreo na skeli demonicu,
    jedva sam se iscupao iz njegove kose. Otela mi je sesir od riblje
    koze, ovaj sto ga ti sad imas na glavi.
    I oboje se nasmejase. Tada mu ona rece:
    - Bio si preslab za duha!
    A on uzvrati:
    - Bila si prejaka za zenu.


    - Ne volim je tebe, Arkadije - rece mu ona tada igrajuci se
    maslinovom grancicom, ja volim drugog.
    - Koga?
    - Ne znam. Nisam ga nikad videla. Samo sam ga cula. On vice iz
    tvojeg sna nekim cudnim glasom koji nije tvoj i koji me uzasno plasi.
    Pre neko vece prepoznala sam taj glas dok smo se voleli. Tim glasom
    on se odazive iz tebe i kad vodimo ljubav. Ja volim njega, a ne
    tebe, Arkadije. A ti, ako me izgubis, izgubices me u sebi, a ne u
    meni.



  13. #118

    Odgovor: Omiljena priča

    OPTIČKA VARKA - HARMS

    Semjon Semjonovič stavlja naočare, posmatra bor i vidi: na grani bora sedi jedan seljak i preti mu pesnicom.

    Semjon Semjonovič skida naočare, posmatra bor i vidi da na grani bora niko ne sedi.

    Semjon Semjonovič stavlja naočare, posmatra bor i opet vidi kako na grani bora sedi jedan seljak i preti mu pesnicom.

    Semjon Semjonovič skida naočare, opet vidi na grani bora niko ne sedi.

    Semjon Semjonovič opet stavlja naočare, posmatra bor i opet vidi kako na grani bora sedi jedan seljak i preti mu pesnicom.

    Semjon Semjonovič ne želi da veruje u ovu pojavu i smatra je optičkom varkom.

  14. #119

    Odgovor: Omiljena priča

    Oliver Njego Se Dere
    by Suzana Simic



    Ma grešite, ja sve vreme radim na sebi, misli ona i mršti se. Odmahuje glavom; ono što on priča a što njen alter-ego s druge strane stola uglavnom potvrđuje ono što on priča, sve je to tačno, pojedinačno uzeto; zna ona njegove razloge i kako to ima veze s ljubavlju... Ali, ne... I mrštenje postaje jače i one paralele, nelepe bore na čelu koje ti stižu s godinama, produbljuju se...
    Verovatno je o svemu ovome mislila kasnije, o tome da je onako namrštena, odsečnih pokreta i pomalo prenaglašene gestikulacije, čak i s onim prstićem uperenim u njega (skloni taj prst; joj, izvini i stid) ličila pomalo na majmunče, dok joj je on pričao o jednom pingvinu u nekom tamo zoološkom vrtu, o tome kako debeli, tusti crno-beli klinja naginje glavu (u koju ono stranu beše?), kako ga on voli bezinteresno-estetski (nisu to bile njegove reči već njena naknadna interpretacija, logika mišljenja a ne delanja; ali, onog trenutka kada je prvi put upotrebio tu paralelu da joj objasni nešto, da joj utuvi u glavu šta treba da radi da bi svoj život udarnički uhvatila sopstvenim rukama i obukla napokon žutu majicu, istog trenutka, njoj je pao na pamet Kant i njegova priča o estetskom i bezinteresnom i svemu što divljenje možda jeste ali ljubav nije). I govorio je kako i ona treba tako, kao on tog pingvina, iiiiiiii... sve u redu. Naknadno se zapitala i da li će sledećeg puta biti voljena kao neka Bošova slika ili kao runolist. I šta bi joj se tu više svidelo. I šta ako se on prešao, ako je ona toliko uzaludan slučaj, pa ni Boša ne može da voli bezinteresno-estetski? Sve je to bilo naknadno. A tamo, za tim stolom, dok ona za koju još juče nije znala da će joj biti tako draga i on koga voli odavno sede naspram (pored) nje, a i koji sat ranije, za jednim drugim stolom, teško da je išta mogla da misli. Samo da upija, da, klonulo, ajde tu je bio u pravu. I da, borbeno, e tu nije bio u pravu uopšte! Mislila je, spremajući se za prvi od dva susreta tog dana, kada se javio kao da je oduvek bio samo tu i nigde drugde... da li da ponese onu kutiju cigareta sa sobom. Pre dva dana prvi put je kupila sebi cigarete. Drhtaće joj prsti! Neće znati da zapali! Sve će se videti! A ona etiketa na kutiji o zdravlju i opasnostima od pušenja, o srčanim udarima i sličnim muljevima, bode oči, uznemiruje. Pa šta, ako ne ponese cigare, ništa se neće videti?! Dobar vic. I tako je odluka bila doneta. Pućkati ili ne. PUĆKATI, BRE!
    I njemu se videlo.
    Sada sede za ovim drugim stolom, u administrativnoj jedinici s desne strane velike reke. Vinjeta gustine atomskog jezgra. Jednočinka s dugom predistorijom i neizvesnom budućom povešću. Grupna terapija s temom ljubavno-moralno-praktično-estetsko-životnih odnosa. Ma grešite, ja sve vreme radim na sebi, misli ona i mršti se. Njih troje svedenih. Njihovo obilje zatomljeno. Njen alter-ego, ozbiljna i začuđena, uspravljenog držanja. On, naizgled nonšalantan. Ona sama, pogrbljena i vektorski blago a opet dramatično usmerena prema njemu. Kao da bi da se ulije, odmah. I uplašena, pa se vektori, kada razum i dobro vaspitanje i prirodni zazor nadvladaju, na trenutak pretvore u paralelne linije što jedna pored druge teku u večnost i nikada se, mada nemerljivo bliske, ne ukrste. Ona se svedenosti, nezrelo, rekli bi oni, opire najviše od njih, zato vektori tvrdoglavo neće da ustuknu, pred onim bezdušnim paralelama. Eto ti borbe, ti što kažeš da ona nije borbena. I zašto o njoj pričaju u trećem licu jednine, kao da ona nije tu, naspram nje, pored njega? I jesu li protivnici, saveznici, sabivstvenici, njih troje, i ko od njih nije tu, i da li je tu iko, i jesu li stvarni ili senke i jesu li senke bili pre sopstvene svedenosti ili su to postali pošto je prinudna inicijacija obavljena?
    Odgovornost za sopstveni život tako se oštro kosi sa odgovornošću za sopstveno biće, razmišlja ona dok on satire onu paklicu cigareta.
    A možda je i to razmišljanje došlo kasnije. Kao što kasnije nikako nije mogla da prestane da misli na one senke. Kao što je uporno mislila na kate. Borba sa zamišljenim protivnikom. Sa njim, koga voli. Sa njom, koja tako liči na nju samu a izgovara njegove reči. Sa sopstvenom senkom. Borba ili saučestvovanje? Ljubav da.
    Pa onda jedno vreme nije bio trio nego duet, ženski. Zbijena gromada atomskog jezgra pretvorila se u rastresitost peska što ističe. Mokrog peska, pa bi se, izraženo pojmovima matematike, mogla izvesti sledeća jednakost: pesak jednako atomsko jezgro. Svedenost jednako odgovornost za sopstveni život. (Sa čime izjednačiti odgovornost za sopstveno biće?) I još neke jednakosti. A ticale bi se njega i nje i tvrdoglavog odmahivanja glavom. Ne, nisi u pravu...
    Kada su izlazile, u prizemlju je u nekom društvu pevao Oliver Njego. A ona je, trenutak pre nego što ga je ugledala, pomislila: Ma ko se to DERE!? Onda je, naknadno naravno, pomislila i: Nisi ti pevač. I nisam ja pingvin. I nije ona što mi je sada toliko draga runolist. I nisi ti kojeg volim Petrograd. Nisi!



  15. #120

    Odgovor: Omiljena priča

    Karmen Laforet

    Na putu ka skoli

    Jutro je i idemo drzeci se za ruke. Sveze je i vazduh je prljav od magle. Ulice su vlazne. Tako je rano.

    Skinula sam rukavicu da osetim dodir devojcicine ruke u svojoj i on me ispunjava beskrajnom neznoscu, taj tako prijatan i prijateljski dodir da joj, pomalo savladana emocijama, stezem ruku. Njena vlasnica okrece glavu ka meni i smesi mi se ispod oka. Odlicno zna vaznost tog stiska, zna da sam sa njom i da smo danas jos vece prijateljice nego bilo kog drugog dana.

    Odnekud dolazi vetar koji pocinje da rasteruje maglu. Lisce opada sa svih stabala u ulici i nekoliko trenutaka trcimo pod laganom kisom boje duvana.

    - Kasnimo; hajdemo.

    - Idemo, idemo.

    Prolazimo trceci pored taksi stanice i niza parkiranih taksija, bezeci od iskusenja. Devojcica i ja znamo da kad god nas dve nekud podjemo zajedno, iako se to retko desava, ja skoro nikad ne propustam da uzmem taksi. Njoj se to dopada; ali, istini za volju, ja to ne cinim da bih nju razveselila. Jednostavno, kada izlazim iz kuce sa devojcicom imam osecaj da krecem na veoma dugo putovanje. Kada razmisljam o jednom od takvih bekstava, o jednoj takvoj setnji, zabavlja me kad vidim kako joj se u ocima pale vesele iskre i shvatam kako bezmerno volim da se setam sa svojom starijom cerkicom i slusam je kako cereta. Pomislim kako cu je odvesti u park, kako cu je uciti imenima cveca, kao otac dobre Huanite; kako cu se igrati sa njom, kako cemo se smejati, sada je vec tako komicna, i kako cemo na kraju kupiti napolitanke, kao sto obicno biva kada idem s njom, i radosno ih pojesti.

    Medjutim, devojcica pocinje da cereta mnogo pre nego sto izadjemo iz kuce, a treba i da je ocesljam i napravim joj kikice (koje vire ispod beretke, male i uvrnute, kao dva zlatna repica); moram da je presvucem, tek sto sam je obukla, jer je na sebe prosula flasicu kondenzovanog mleka, da joj odsecem nokte jer u trenutku kad joj oblacim rukavice vidim da su porasli... I kad izadjemo na ulicu, ja, njena majka, skoro sam isto toliko umorna kao onog dana kada sam je donela na svet... Iscrpljena, u mantilu koji na meni visi kao pelerina, nenasminkanih usana (jer sam u poslednjem casu to smetnula s uma), koracam tako sto me ona vuce, svojom neverovatnom energijom i beskrajnim pitanjima "zasto".

    - Vidi, taksi. To je moj uzvik spasa i posrtanja kada idem sa devojcicom... Taksi.

    Kada udjem unutra, odmah zaboravim onu sliku sa pticama, cvecem i lekcijama iz dobre Huanite i vozacu dajem bakinu adresu, jer znam da je to mesto gde cemo svi biti srecni: devojcica ce pricati sa bakama a ja cu sama, u tisini, pusiti cigaretu.

    Ali danas, ovog hladnog jutra, kada se zurimo vise nego ikada u zivotu, devojcica i ja prolazimo bez zaustavljanja pored niza taksija koji nas dovode u iskusenje. Prvi put u zivotu idemo u skolu... U skolu, kazem joj, ne moze da se ide taksijem. Moramo malo da potrcimo ulicom, da sidjemo u metro, da idemo do odredjenog mesta, da udjemo u autobus... Ja sam za svoju devojcicu izabrala skolu koja je bas daleko, to je istina; skolu koja mi se mnogo dopada ali koja je mnogo daleko... Medjutim, danas nisam nestrpljiva, ni umorna i devojcica to zna. Sada ona svojom rucicom u mojoj zapocinje stidljivo milovanje; i prvi put shvatam da je njena ruka deteta od cetiri godine iste velicine kao i moja: tako odlucna, pomalo gruba, podjednako nervozna kao i moja. Taj dodir mi kaze da joj srce poskakuje od pomisli da zapocinje svoj radni vek na zemlji, i znam da ce joj se skola koju sam joj pronasla svideti, zato sto se svidja meni, kao i da ce joj se dopasti da u nju ide svakog dana, sa mnom, ulicama grada... Samo bi Bog mogao da objasni zasto smo se tokom celog puta osecale kao jedno bice i zasto smo bile tako ispunjene ponosom...

    Istim ocima ona i ja posmatramo skolsko dvoriste puno jesenjeg lisca, devojcici decaku mantilima razlicitih boja, obrascica zarumenelih od jutarnjeg vazduha, kako se igraju, cekajuci da budu pozvani u ucionicu.

    Imam utisak da mi ne prilici da tu stojim; neprijatno mi je da budem uz devojcicu do poslednjeg trenutka, kao da ona ne ume sama da se snadje u tom novom svetu u koji sam je ja dovela... I ne ljubim je, jer znam da ona to u tom casu ne zeli. Kazem joj da ide kod najmanje dece, kod one koja stoje u grupi u jednom uglu, i onda se rukujemo kao dve prijateljice. Gledam je sa kapije kako odlazi, ne okrenuvsi nijednom glavu unazad. Pada mi na pamet gomila stvari koje moram da joj kazem, sada kad je velika, kada ide u skolu, sada kada mi nije na raspolaganju po ceo dan, kod kuce... Pada mi na pamet da ce je ono sto svakog dana bude ucila u ovoj beloj kuci, ono sto ce je odvajati od mene - posao, prijatelji, nova uzbudjenja - isto tako priblizavati mojoj dusi da na kraju necu znati gde se zavrsava moj duh a pocinje njen...

    A mozda je sve ovo pogresno... Sve ovo sto mislim i zbog cega se osmehujem, tako glupo, s rukama u dzepovima svog mantila, s ocima u oblacima.

    Ali zelela bih da mi neko objasni zbog cega, dok se udaljavam iduci trotoarom ispresecanim tragovima sunca i magle i cujem skolsko zvono kako zvoni za pocetak casa, zbog cega osecam to zudno iscekivanje, tu radost, jer zamisljam ucionicu i prozor, moju malu klupu iz koje vidim dvoriste, pa cak jasno vidim, uzbudjena, kako je na tabli zutom kredom napisano veliko slovo A, prvo slovo koje cu da naucim...

    Paloma Dijas-Mas

    Devojcica bez krila


    "Jednom davno kad ljudi nisu imali krila..."


    Tako su pocinjale sve price koje mi je, kada sam bila mala, pricala mama vracajuci se u drevno i mozda mitsko doba u kome ljudi jos nisu imali sposobnost da lete. Meni su se mnogo dopadale takve price pa sam je molila da mi ih ponovo prica iako sam ih znala napamet: onu o junaku bez krila koji je, posto nije imao svoja, napravio krila od voska i pticijeg perja; ali kako je leteo blizu sunca, vosak se istopio a on je pao u more i utopio se. Ili o onom drugom koji je izmislio spravu od platna i drveta da bi, skocivsi sa vrha planine, leteo nad dolinama svoje zemlje koristeci strujanja toplog vazduha. To danas svi intuitivno radimo ali kada sam cula pricu ucinilo mi se kao da je to nesto novo i neobicno, kao da sam ja licno upravo otkrila neku toliko svakodnevnu pojavu koja bas zato prolazi neprimecena.

    Ali nikada nisam pomislila, dok sam slusala mamine price, da ce me se nedostatak krila i mit o osakacenim ljudima jednom licno ticati.

    Nikada nisam osecala posebnu sklonost prema materinstvu. Secam se da su mnoge moje drugarice, kao devojke, pravile planove o trenutku kada ce postati majke; izgledalo mi je da nemaju nijednu drugu zelju na svetu i uzasno su me nervirali njihovi veseli uzvici, njihova cerenja i grimase svaki put kada bi ugledale neku bebu: stale bi pored kolevke ili kolica, glas bi pocinjao da im treperi, gukale bi kao gugutke i najzad zamolile majku da im dozvoli da za trenutak uzmu bebu izmedju svojih krila. A kada bi dobile dozvolu, privile bi dete na grudi, ususkale ga svojim perjem i dobijale tako srecan izraz lica da nisam znala da li da isamaram njih, sto su tako glupe i raznezene, ili sebe sto sam rezervisana i neosetljiva. Nije mi bilo prijatno da gledam kako se one raduju necemu sto je mene ostavljalo hladnom.

    S vremenom sam shvatila da biti majka nije nikakva obaveza. Zato sam, u cetrdesetim godinama, srecno udata i profesionalno situirana, odustala od pomisli da imam decu, ali nekako automatski: jednostavno receno, materinstvo mi nije bilo u planu. Onda sam saznala da sam ostala u drugom stanju.

    Od samog pocetka, moga muza i mene iznenadila je predusretljivost i paznja lekara, kao i njegovo insistiranje da se podvrgnem raznim analizama a zatim da neke od njih ponovim jer, kako je tvrdio, rezultati mu nisu bili jasni. Izgledalo je da nesto nije u redu, i zaista, tako je i bilo. Bila sam na pocetku treceg meseca trudnoce kada nas je doktor pozvao u svoj kabinet da nam saopsti novosti. Prva je bila da je beba devojcica; druga, da ce se najverovatnije roditi bez krila.

    Ponudili su mi mogucnost da prekinem trudnocu, ali nisam htela. Iako me pomisao da postanem majka nikada nije privlacila, vec sam volela tu nepoznatu devojcicu znajuci pri tom da ce mi biti na teretu celog zivota. Ali ona je vec bila moja cerka i nisam htela da je se odreknem ni za sta na svetu.

    Porodjaj je prosao dobro i bio je iznenadjujuce lak. Izgledalo je da to osakaceno stvorenje dolazi na svet puno zelje za zivotom kao i da se snaga koju je trebalo da ima u svojim nepostojecim krilima koncentrisala u drugim delovima tela, pre svega u njenim udovima: vec me je tokom trudnoce iznenadila snaga njenih udaraca u trbuhu a osoblje koje je prisustvovalo porodjaju moglo je da vidi kako su joj jake ruke i noge.

    Kada su mi je doneli, jos prekrivenu krvlju i sluzi, da je stavim na grudi, ispruzila sam je izmedju svojih umornih krila i osetila kako je topla njena gola koza. Izgledala mi je kao najlepsa devojcica na svetu, tako ruzicasta i cista, bez hladnog i vlaznog paperja na grudima koje obicno ima novorondjencad. Ta me je golotinja toliko dirnula da sam za trenutak pomislila da je ljudska rasa, od kako je dobila krila, izgubila toplinu dodira jedne koze sa drugom, jer se izmedju njih uvek ispreci grubo perje puno prasine. I ko zna nismo li dobijajuci krila izgubili mnoge druge stvari, nezne i meke kao koza koju nista ne stiti.

    Od tog dana devojcica je bila srediste mog zivota. Prvi meseci nisu bili problematicni: na kraju krajeva, normalna beba ima tako slaba krila da ne moze ni da leti ni da ih koristi u druge svrhe, tako da je moja cerka izgledala skoro normalno. Dobro je jela, spavala kad je trebalo, pocela je brzo da nas prepoznaje, da se smesi i guce. Kad bi me videla kako se priblizavam njenoj kolevci, umesto da ispruzi krila pruzala bi mi ruke, trazeci da je uzmem u narucje. Osim tog detalja, ni u cemu se nije razlikovala od bilo koje druge devojcice svog uzrasta.

    Naravno, kako su meseci prolazili razlika je postajala ocigledna. Izmedju osmog i desetog meseca normalno je da dete pocinje da cuci ili da ide na kolenima, da siri krila i pocinje njima da mase pripremajuci se za prvi let. Umesto toga, moja devojcica je sedala i ljuljala se napred-nazad, ili se oslanjala na kolena i dlanove pokusavajuci da ide cetvoronoske, kao pas ili macka. Mom muzu bi pozlilo kada bi je video u tom polozaju: govorio bi da lici na zivotinju. Neki rodjaci su mi predlagali da je vezem za kolevku da bi je oducila od te ruzne navike. Ja to nisam zelela ni po koju cenu: branila sam njeno pravo da bude razlicita, da se izrazava i krece drugacije od nas ili od ostale dece. "Ako nema krila, mora nekako da se krece, zar ne?" svima sam govorila. Ali niko nije razumeo: govorili su mi da moram da je naviknem da se krece kao druga deca, da ce mozda kad poraste moci da svoj nedostatak nadomesti ortopedskim krilima, da ako je vec razlicita ne treba da je podsticemo da u tome preteruje. Sukobi su postajali sve zesci sa svima: sa mojim muzem, sa rodbinom, sa prijateljima. Niko nije zeleo da shvati da ako je devojcica drugacija, onda je logicno da sve radi drugacije.

    Jednoga dana otkrila sam nesto bozanstveno. Videla sam na starim gravirama i slikama da su, u vreme kada ljudi nisu imali krila, zene uzimale svoju decu u narucje umesto da ih drze izmedju lopatica i perja, kao sto radimo danas. Secam se da je bilo zimsko popodne i da sam bila sama sa svojom cerkom koja je puzila po tepihu u salonu; u jednom trenutku ona je sela na pod i pruzila mi rucice. I ja, vodjena nekim nekontrolisanim impulsom, isto tako ispruzih ruke ka njoj i uzeh je, podigoh je u vazduh i stavih je na suknju. Ne mogu ni da opisem neznost koja me je zatim ispunila: drzala sam svoju cerku u udubljenju svog krila dok su je moje ruke grlile sleva i zdesna; i sto je bilo najcudnije, ona je ucinila isto, obuhvatila je moje telo svojim rucicama i tako smo nas dve dugo sedele, u tom novom i nikada ranije isprobanom polozaju, jedna naspram druge, telo do tela, ona bez krila a ja sa svojima zabacenim unazad, sjedinjene samo nasim izukrstanim rukama.

    Od tada sam uvela obicaj da je stalno tako drzim. U pocetku sam to radila krisom, delimicno zbog stida a delimicno zato sto nisam zelela da izazivam dodatne rasprave sa svojim muzem kome je sve teze padalo ponasanje nase cerke; ali uskoro sam, kod kuce, pocela da je stalno tako drzim, tako da mi posle nije predstavljalo problem da nastavim i na javnom mestu. U pocetku mi je bilo jako tesko da dizem dete do suknje ali malo-pomalo moje ruke su ojacale zbog stalnog ponavljanja istih pokreta, a rekla bih i da su pocele da se pokrecu drugacije, kao da su se neki misici razvili i oblikovali da bi se prilagodili tom polozaju. Tokom dugih sati provedenih sa mojom devojcicom u narucju, shvatila sam zasto iz drevnih slika koje predstavljaju temu materinstva izbija ta, za nas neobjasnjiva, neznost i zasto u nama ne izaziva otpor koji bi bio normalan, posto se radi o prizorima osakacenih bica: veza izmedju majke i njenog sina koga drzi u narucju podjednako je snazna ako ne i snaznija od veze izmedju nje i njenih krila. Naravno, ono malo puta kad bih se usudila da iznesem slicno misljenje svi bi pognuli glavu i zavladala bi tisina koju izaziva zalost zbog tudje nesrece.

    Napustila sam posao i jos vise se posvetila devojcici. Ili se ona posvetila meni, jer me je sasvim sigurno uvela u jedan novi svet, svet na povrsini zemlje. Umesto da leti, puzala je po podu; zatim je pocela da staje na noge, da pravi male korake, da hoda hvatajuci se za namestaj i tako uspevala da se krece po celoj sobi; kada joj je nedostajao oslonac, padala bi licem nadole i oslanjala se na dlanove. To je bilo sasvim drugacije od onoga sto rade druga deca koja prvo nauce da lete i onda, kada im krila dovoljno ojacaju, pocinju da hodaju; tako im krila sluze kao padobran dok prave prve korake a kada osete da ce pasti treba samo da ih rasire. Moja devojcica je, naprotiv, naucila da hoda mnogo ranije no sto je uobicajeno, a sto je jos neverovatnije, umela je da hoda bez pomoci krila: bilo je zapanjujuce videti kako se dovija da odrzi ravnotezu u tako teskom polozaju, pravih ledja i bez ikakve protivteze osim pokreta ruku, nogu i glave. Bilo je tesko poverovati svojim ocima da se ona tako odrzava na nogama, da ide zanoseci se ali da ne pada i da se spasava tako sto, kad god se saplete, pruza ruke ispred sebe da ublazi udarac.

    Uvela sam obicaj da legnem na pod da bih bila sa njom. Moj muz se ljutio kad bi me video da lezim tako, na tepihu, licem nadole, sa krilima savijenim kao kod leptira, oslonjena na laktove da bih mogla da se igram sa svojom cerkom. Ali meni se dopadalo da gledam stvari odozdo, onako kako ih je gledala ona, bez mogucnosti da poleti i smesti se na vrh ormana ili da vidi sobu iz nekog ugla sa plafona. Tako sam malo-pomalo prestala da letim.

    Prijatelji i rodjaci su mi govorili da treba da letim, da vodim normalan zivot, da vise izlazim, da se ziva ne zakopavam. Ali ja ih nisam cula: bila sam savrseno srecna.

    Moj muz je prosao kroz razlicite faze, od ljutnje do dosade. Kada je devojcica napunila dve godine jedva da smo govorili jedno s drugim i da smo se vidjali kod kuce: on je stalno imao puno posla i jedino se pojavljivao, lose raspolozen, krajem sedmice; tokom nedelje vracao se kuci tako kasno da se po mraku uvlacio u krevet, misleci da spavam. Uskoro je poceo da ima posla i subotom. Zatim su usledila poslovna putovanja vikendom. Onda mu se vratilo dobro raspolozenje i ja sam znala sta se dogadja, ali nisam nista rekla: nisam zelela da moja cerka raste bez figure oca, koliko god simbolicna ona bila. Jednoj takvoj devojcici potrebna je sva zastita koju moze da dobije.

    Sa svoje dve godinice vec je govorila povezano; bila je izuzetno bistra devojcica i ja sam bila ponosna na nju. Ali malo zatim pocela sam da brinem.

    Prvi znak se pojavio jedne noci dok sam je kupala. Sapunjala sam joj ledja kad sam iznenada primetila malu neravninu u visini leve lopatice. Pregledala sam je, misleci da se povredila: videla sam samo malo crvenilo i nisam mu vise obratila paznju.

    Posle nekoliko dana, primetila sam dva simetricna crvenila u visini obe lopatice. Pod prstima se osecalo skoro neprimetno zadebljanje na kozi. Strasno sam se uplasila, ali nisam htela da je vodim kod lekara i samo sam joj kozu namazala kremom za zarastanje rana. Krajem nedelje stanje se pogorsalo: zadebljanja su porasla i vec su izgledala kao gnojni cirevi, nateceni i bolni na dodir, jer se devojcica zalila da je boli kada sam prelazila prstom preko njihove povrsine.

    Stavila sam joj zavoj sa jos krema za zarastanje rana, ali nije bilo nikakvog rezultata; menjala sam joj zavoje dva puta dnevno a cirevi su i dalje rasli. Onda sam uzela zavoje i flastere i previla joj cela ledja, pokusavajuci da ih zategnem ali ne previse cvrsto. Na srecu, bila je zima i niko nije primetio zavoje, sakrivene ispod devojcicine tople odece.

    Ali ni to nije dalo nikakav rezultat. Cirevi su bivali sve veci i tvrdji, kao kost koja preti da izadje i raspori kozu. Nisam znala sta da radim niti kome da se obratim.

    A onda se desilo ono sto je moralo da se desi. Jednog jutra sam otisla da je dignem iz kreveta i zatekla je kako lezi na stomaku, sto nije bio njen obicaj. Ispod carsava se naziralo neko sumnjivo uzvisenje; znala sam sta je i pre nego sto sam podigla carsav.

    Bila su tu: u zacetku ali dovoljno dobro formirana da nije moglo biti nikakve sumnje. Tokom noci su izbila na povrsinu, cepajuci kozu, i gornji carsav je bio malo umrljan krvlju. Ceo svet mi se srusio u tom casu.

    Znala sam da mogu da uradim samo jedno. Uzela sam svoju cerku u narucje, skinula joj zavoje i zagrizla jako, iz sve snage koju su mi ulili bes i ocajanje. Usta su mi bila puna nekog groznog ukusa na prasinu i grinje: neverovatno koliko se prljavstine nagomila u krilima za samo jednu noc.

    Devojcicu izgleda nije bolelo. Mozda je samo osetila neku neprijatnost jer je malo plakala i brzo se umirila. Odnela sam je u kupatilo, odmah sam joj obradila ranu, dezinfikovala je, uspela da zaustavim krvarenje i previla je.

    Nekoliko dana je nosila zavoje koje sam cesto menjala. Svaki put kad sam ih skidala pratila sam kako rana napreduje. S olaksanjem sam videla da brzo zarasta i za nekoliko nedelja potpuno je nestala.

    Sada se skoro ne primecuje. Ostao je samo mali nevidljivi oziljak koji jedino moze da se oseti pod rukom ako se obrati paznja ili ako se zna unapred. Devojcica je opet onakva kakva je bila a ja sam joj i dalje predana. Onima koji mi kazu da sam se ziva zakopala, da treba opet da pocnem da radim, da sam izgubila muza, da ne mogu da se vezujem za devojcicu na taj nacin, odgovaram da sam zadovoljna onim sto radim i da je obaveza majke da se zrtvuje za svoju cerku.



    Sve tri price preuzete su iz zbirke: Laura Freiljas (ed.), Madres e hijas, Anagrama, Barcelona, 1996.

    Izabrala i prevela sa spanskog
    Dragana Starcevic

Strana 8 od 10 PrvaPrva ... 678910 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Omiljena poza?
    Autor SQUAW u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 195
    Poslednja poruka: 19.10.2018, 13:16
  2. Omiljena životinja
    Autor Kunic u forumu Životinjsko carstvo
    Odgovora: 82
    Poslednja poruka: 25.12.2015, 07:13
  3. Omiljena kozmetika
    Autor Mater Vetru u forumu Lepota
    Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 11.01.2014, 15:46
  4. Omiljena teniserka
    Autor irnik u forumu Sportska centrala
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 14.03.2011, 22:18
  5. Omiljena igracka
    Autor swba u forumu Kad sam bio mali...
    Odgovora: 63
    Poslednja poruka: 27.04.2009, 12:03

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •