Kaštanka- Čehov
NEOZBILJNO PONAŠANJE
Mlada, riđa kuca - mešanac jazavčara i psa pokućara - njuške vrlo slične lisičijoj, trčala je gore-dole po trotoaru i zabrinuto zirkala
na sve strane. Ponekad se zaustavljala i, plačući, podizala čas jednu, čas drugu ozeblu šapu i pokušavala da shvati kako se to moglo
dogoditi da zaluta.
Odlično se sećala kako je provela dan i kako je, na kraju, dospela na taj nepozanti trotoar.
Dan je počeo time što je njen gospodar, stolar Luka Aleksandrič, navukao kapu na glavu, pod mišku uzeo nekakvu drvenu stvar
zavijenu u crvenu maramu i viknuo:
- Kaštanka, hajdemo!
Čuvši svoje ime, mešanac jazavčara i psa pokućara izišao je ispod struga gde je spavao na strugotinama, slatko se protegao i potrčao
za gospodarom. Mušterije Luke Aleksandriča su živele užasno daleko, tako da je on, pre nego što bi stigao do svakog od njih, morao
da nekoliko puta navraća u krčmu i da se potkrepljuje. Kaštanka se sećala da se tim putem ponašala krajnje nepristojno. Od radosti
što ju je gospodar poveo sa sobom, ona je skakala, lajala i nasrtala na tramvajske vagone što su ih konji vukli, utrčavala u dvorišta i
jurila za psima. Stolar ju je svaki čas gubio iz vida, zaustavljao se i ljutito vikao na nju. Jednom ju je čak srdito ščepao za njeno lisičije
uho, prodrmusao je i procedio:
- Crk-la da-bog-da, gaduro jedna!
Kada je obišao mušterije, Luka Aleksandrič je navratio sestri kod koje je pio i mezetio; od sestre je pošao poznaniku knjigovescu, od
knjigovesca u krčmu, iz krčme kumu itd. Kratko rečeno, kada je Kaštanka dospela na nepoznati trotoar, već se smrkavalo i stolar je
bio kao sekira pijan. On je mahao rukama, uzdisao i gunđao:
- Vo greseh rodimja mati vo utrobe mojej! Oh, gresi, gresi! Sada evo idemo ulicom i fenjere gledamo, a kada umremo - u paklu
ćemo da gorimo...
Ili je prelazio na dobrodušni ton, dozivao Kaštanku i govorio joj:
- Ti si, Kaštanka, sitna životinjica i ništa više. Spram čoveka ti si isto što tesar spram stolara...
Dok je on tako s njom razgovarao, najednom je zatreštala muzika. Kada se Kaštanka okrenula, videla je da ulicom pravo na nju ide
čitav puk vojnika. Kako nije podnosila muziku koja joj je išla na živce, ona se uznemirila i počela da zavija. Na njeno veliko
iznenađenje, umesto da se uplaši, zakrešti i počne da psuje, stolar se široko nasmešio, stao mirno i salutirao svojom ručurdom.
Videći da je njen gospodar ne grdi, Kaštanka je počela još jače da zavija i, kao van sebe, ona je preko ulice jurnula na drugi trotoar.
Kada je došla sebi, muzika više nije svirala i puka više nije bilo. Potrčala je preko ulice prema mestu gdje je ostavila gospodara, ali
avaj! Stolara tamo više nije bilo. Jurnula je napred, zatim nazad, još jednom je pretrčala ulicu, ali stolar kao da je u zemlju propao...
Kaštanka je počela da njuška trotoar nadajući se da će gospodara naći po mirisu njegovog traga, ali pre toga je prošao neki nitkov u
novim gumenim kaljačama i sad su se svi tanani mirisi mešali sa oštrim smradom kaučuka, tako da se ništa nije moglo razabrati.
Kaštanka je jurila napred i nazad i nikako nije mogla da nađe gospodara, a u to vreme počelo je i da se smrkava. S obe strane ulice
upalili su se fenjeri i na kućnim prozorima je zasijala svetlost. Padao je krupan, pahuljasti sneg i belinom bojio kaldrmu, konjska
leđa i kočijaške kape, i što se više smrkavalo, predmeti su postajali sve belji. Pored Kaštanke su neprekidno gore-dole prolazile
nepoznate mušterije, gurale je nogama i zaklanjale joj vidik. (Čitavo čovečanstvo Kaštanka je delila na dva veoma nejednaka dela:
na svoje domaćine i njihove mušterije; među jednima i drugima postojala je bitna razlika: prvi su imali pravo da je tuku, a druge je
ona sama imala pravo da hvata za noge.) Te mušterije su sada nekud žurile i na nju nisu obraćale nikakvu pažnju.
Kada se već sasvim smrklo, Kaštanku je obuzelo očajanje i užas. Ona se šćućurila uz neku kapiju i gorko zaplakala. Umorila se
lutajući čitav dan sa Lukom Aleksandričem, uši i šape su joj ozeble, a uz to još bila je i strašno gladna. Čitavog dana samo joj se
dvaput posrećilo da nešto proguta: kod knjigovesca je pojela malo lepila od skroba i u jednoj krčmi pored tezge je našla kožicu od
kobasice - i to je bilo sve. Da je bila čovek, sigurno bi već pomislila:
"Ne, tako se ne može živeti! Moraću se ubiti!"...