Omiljena priča - Strana 3
Strana 3 od 10 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 143
  1. #31

    Odgovor: Omiljena priča

    I ona stade da mi prica o jednom mladicu koji je bio zaljubljen u zvezdu. Stajao je kraj mora, pruzao je ruke i obozavao zvezdu, sanjao je o njoj i upravljao k njoj svoje misli. Ali je on znao, ili je mislio da zna, da zvezdu ne moze obgrliti jedan covek. Smatrao je svojom sudbinom da voli zvezdu bez nade na ispunjenje, i iz te misli izgradio je citav zivotni spev o odricanju i o nemoj, vernoj patnji, koja je imala da ga popravi i precisti. Ali svi njegovi snovi bili su upravljeni zvezdi. Jednom je opet stajao nocu kraj mora, na visokom hridu i gledao je u zvezdu i goreo je od ljubavi prema njoj. I u trenutku najvece ceznje poskoci i baci se u prazninu, zvezdi u susret. Ali i u trenutku skakanja pomisli jos brzo kao munja: ta to je ipak nemoguce! I eno, lezao je dole na obali i bio je zdrobljen. On nije razumeo da voli. Da je u trenutku kad je skakao imao dusevnu snagu da cvrsto i pouzdano veruje u ispunjenje, odleteo bi najvise i sjedinio bi se sa zvezdom.

    Antoan de Sent-Egziperi
    Mali princ
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  2. #32

    Odgovor: Omiljena priča

    Zbogom, rece on...
    Zbogom rece lisica. Evo moje tajne! Ona je veoma jednostavna. Dobro vidimo samo srcem. Sustina je nevidljiva ocima.
    Sustina je nevidljiva ocima ponovi mali princ da bi zapamtio.
    Upravo zbog vremena koje utrosis na svoju ruzu ona ti je toliko dragocena
    Upravo zbog vremena koje sam utrosio na svoju ruzu... rece mali princ da bi zapamtio.
    Ljudi su zaboravili tu istinu, rece lisica. Ali ti ne treba da je smetnes s uma. Ti si zauvek odgovoran za ono sto si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ruzu.


    Antoan de Sent-Egziperi
    Mali princ
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  3. #33

    Odgovor: Omiljena priča

    MOMO KAPOR: USPOMENE JEDNOG CRTACA

    KOD "RUSKOG CARA"
    Najlepsi beogradsi momci, najslavniji po osvajanju zenskih srca, sedeli su na "vespama"; gledala ih je preko cvikera poslednja stara gospoda...

    Zovem se Momo. Bog mi je podario sve godine koje imam, a mozda ce, ko zna, ako bude hteo, dodati jos koju. Mi, Kapori, umiremo, uglavnom, ili od srca ili od metka. Najbolji medju nama, od metka u srce. I tako, gotovo sve svoje godine, mogu mirno da kazem, radio sam redovno samo dve stvari; crtao sam i pusio. Nije bilo dana kada to nisam cinio. Ako nista drugo, povlacio sam palidrvcem linije po pepelu na dnu pepeljare ili vrhom stapa sarao u prasini ili pesku, crtao prstom po zamagljenom staklu vagonskih prozora ili necijim ruzem za usne, u znak zahvalnosti za proteklu noc, po ogledalu u kupatilu.
    Sto se tice pusenja, Kapori, inace, poticu iz sela Mirilovici iznad Bilece i od vajkada sade svoj duvan. Kada sam kao cetrnaestogodisnji decak prvi put posetio rodno selo moga oca, zatekao sam babu Jovanu kako nize listove duvana. Izvadila je ostar, mali noz iz dubokog dzepa svoje kecelje, isekla je njim dva lista duvana, smotala ih vesto u komad iscepane novine i dala mi da pusim. Bila je strastan pusac. Ko zna koliko bi jos zivela da nije u svojoj devedeset sedmoj godini ostavila duvan, ljuta na sebe sto je zapalila pokrivac zaspavsi sa upaljenom cigarom u ustima. Pusim, dakle, jos od tog davnog dana, ne bez osecanja grize savesti, znajuci da ce mi duvan jednog dana doci glave. I pravo je, ali sam se bar napusio u zivotu!
    Sedeci jedne noci pokraj vatre u planini Vidusi, po kojoj su zavijali vukovi, slusao sam jednog starca kako tvrdi da su Hercegovci, i kada su nepismeni, najnacitaniji medju Srbima. Buduci da su kupovni papirici (zvani cati) retki i skupi, oni duvan zamataju obicno u razne novine i istrgnute listove iz slucajno zalutalih knjiga. Sagorena, odstampana slova, kaze starac, u obliku dima ulaze im u pluca i u krvotok i taloze im se u glavi. To su citave biblioteke kojih Hercegovci nisu ni svesni. Toliko o pusenju.
    Sto se tice crtanja, ne racunajuci ono detinje zvrljanje po hartijama, docrtavanje brkova na fotografijama tetaka u albumu, crtam od cetvrte godine kada mi je 1941. nasa susetka sa drugog sprata, kada sam joj za Bozic bio polaznik, poklonila prve akvarel-boje marke "faber" kupljene u knjizari kod "Simona & Katana", jedinoj prodavnici slikarskog materijala u Sarajevu, zajedno sa divnom cetkom crne lakirane drske. Ova hroma uciteljica, usedelica odvela me je i prvi put na more, u Podgoru kod Makarske, gde sam tim istim bojama pokusavao da naslikam zalazak sunca koji sam joj i poklonio. Ti moji prvi akvareli netragom su nestali u vihoru Drugog svetskog rata, ali jos cudom ne mogu da se nacudim kako se iz malih, okruglih raznobojnih zetona stvrdnute boje, cetkom i vodom, mogu ponovo stvoriti svi prizori pred kojima se nadje covek.
    Buduci da sam vican knjizevnom zanatu, odlucio sam da napisem ovaj skromni ogled o umetnosti crtanja da bih nekako povratio hiljade izgubljenih, unistenih i rasutih crteza po vremenu i ovoj planeti. Pri tom, ne mogu da se oduprem secanju na jednog putujuceg trgovca knjigama koga smo zvali Zuca zbog njegove kose koja je svetlela poput lampe. Nisam ga video vec godinama, ali cesto mislim na njega - tog malenog, anonimnog apostola knjige, koji je poput Sizifa vukao svoje preteske prepune torbe po provincijskim knjizarama koje su vecinom prodavale kancelarijski materijal, tapete i skolski pribor, po firmama i javnim holovima, nudeci ih uporno i prodajuci na rate ili sa popustom za gotovinu. Jedne davne godine objavio je i sam prvu knjigu pod naslovom "Kako postati pisac" i prodavao je na hiljade primeraka, mada nikada nije napisao nista sto bi ga ucinilo piscem.
    Ne, ova knjiga, ako uspem da je dovedem do kraja, trebalo bi da bude nesto slicno spomenaru ili porodicnom albumu, koji bi pokusao da otme od zaborava neke vec dotrajale i izbledele crteze i razmisljanja o crtanju kao disciplini duha. U njoj bi, takodje, trebalo da se pomenu i zabeleze dela mnogih vec zaboravljenih umetnika koji su uticali na moj nacin crtanja, i na umetnicko oblikovanje pokolenja kome pripadam. Kazem, pokolenja, jer sta znaci deset ili petnaest godina vise ili manje za delo onih koji su se napajali na istom izvoru?
    Za one umetnike, cije su slike i crtezi rasuti po celom svetu, monografija je jedini pravi dom. Ma gde se nalazila, njihova dela su najzad sakupljena u tom papirnatom muzeju pod krovom od korica.
    Moj profesor Nedeljko Gvozdenovic dobio je svoju prvu i poslednju monografiju u 76. godini, petnaest dana pre no sto je umro. Ulazeci u njegovu bolesnicku sobu, njegov postovalac i kolekcionar Nikola Mirkov zatekao ga je na samrtnickoj postelji kako na mrsavim, starackim grudima pridrzava rukama rastvorenu monografiju koja je mirisala na tek otisnutu stamparsku boju.
    "Profesore" - kazao je - "monografija vam je divna! Sedamdeset i osam reprodukcija u boji..."
    "Osamdeset..." - prosaptao je ovaj ispravljajuci ga i sklopio oci tonuci u komu. Bile su mu to, verovatno, poslednje reci u zivotu.
    Na uglu Knez Mihailove, kod "Ruskog cara", postojalo je 1956. jedno drvo krivog stabla o koje smo satima cesali ledja drezdeci i cekajuci da naidje neko ko bi nam platio caj i kiflu.
    Sa druge strane ulice stajali su preziruci nas najlepsi beogradski momci, a neki od njih, oni najslavniji po osvajanju zenskih srca, sedeli su na "vespama" - malim italijanskim motociklima, i cekali svoje devojke sa konjskim repovima, u sirokim suknjama sa ziponima i ljupkim pepeljugastim cipelicama bez potpetica zvanim "baletanke", da bi obuhvativsi oko struka svoje decake, kroz sumu zavidljivih pogleda odjezdile pravo u ljubav i bajku.
    Sve to, kao iz kakvog akvarijuma, gledala je preko cvikera kroz velika stakla "Ruskog cara" poslednja preostala stara gospoda za mermernim okruglim stocicima iznad stranih novina na okvirima od trske. "Ruski car" - sveze ispeceno becko pecivo hrskave kore sa kimom pod staklenim zvonom, slatki ukus kapucinera, gerok kaputi i lakovane cipele sa kamasnama, nogu preko noge, zamiruci sjaj predratnog Beograda i njegovih blagoslovenih rituala.
    Tamnoputi cistaci cipela koji su uspevali da isteraju nemoguci sjaj iz dotrajale gospodske obuce istanjenih djonova, prinosili su svoje usne sasvim blizu stare koze da bi sopstvenim dahom izazvali izgubljenu blistavost i doterali je do savrsenstva trakama maslinastog plisa isecenog krisom perorezom sa fotelja za vreme predstave u bioskopu "Beograd". Plis je bio redak i skup. U prodavnicama prosvercovane, zaplenjene i budzasto otkupljene strane robe, nazvanim ko zna zbog cega "Komisioni", lezala su nedosanjana bogatstva; mantili od tamnomodrog susketavog materijala "suskavci", americke antilop cipele sa debelim gumenim djonom, flanelske karirane kosulje kanadskih drvoseca, hemijske olovke na kojima se nalazila devojka u crnom kupacem kostimu, koja kada se olovka okrene, ostaje potpuno naga, gramofonske ploce Glena Milera i Stejna Kentona i najlon-carape.
    U sporednim ulicama, koje se ulivaju u Knez Mihailovu, postojale su male zanatske radionice i radnje u kojima su postarije gospodje jos sile muske kosulje po meri sa izvezenim monogramom na dzepu i dvostrukim manzetnama, "hvatale" zice na ostecenim zenskim carapama i presvlacile dugmad za kostime.
    Zanimanja koja se vise ne mogu sresti nigde na svetu:
    HVATAMO ZICE. PRESVLACIMO DUGMAD.
    PUNIMO HEMIJSKE OLOVKE.
    U izlogu "Antikvarijata" u Glavnoj ulici kod "Londona", prodaje se slika tigra razjapljenih celjusti u prirodnoj velicini, nenadmasnog slikarskog virtuoza, ruskog emigranta Stjepana Kolesnikova (1879-1951). "Koja mi je bila pamet, budali! - udaraju se sakama o glavu kolekcionari posle cetrdeset godina. - Prolazio sam svakog dana pokraj onog tigra, i imao pare da ga kupim, ali ko je tada znao koliko ce to jedanput vredeti?"
    S leve i desne strane tigra, koji je iz visoke trave vrebao prolaznike spreman na skok, visile su dve manje slike Kolesnikova na kojima je plavicasti ruski sneg prekrivao krhke i nezne ogoljene grane belih breza. Skripalo je pod nogama.
    U osamljenickim, izgnanickim nocima i danima, skriven od sveta, Kolesnikov sanja snezne stepe svoje zavejane domovine slikajuci sa nenadmasnim majstorstvom tundru i zapleteno granje pretvoreno u crnu cipku na modroj osnovi neba. Proglasen zastitnim znakom kica, ovaj tihi majstor, inace ucenik velikog Rjepina, nosi pomireno teret te velike nepravde na strpljivim sirokim plecima muzika. Cetrdeset godina kasnije cene njegovih platna racunaju se desetinama hiljada dolara a mnoga velika beogradska slikarska imena iz tog vremena odavno su zaboravljena; platna im vrede mnogo manje od okvira.
    Ikone ne postizu nikakvu cenu.
    Poslednji ruski emigranti, izbegli iz boljsevizma, krecu se u povorci oko male ruske crkve na Tasmajdanu i odgovaraju svome svesteniku na "Hristos vaskrijese iz mjertvih" sa "Vaistinu vaskrijese!" Ostarele senke ruskih gubernatorki i palkovnica, supruga davno upokojenih kozackih atamana, pridrzavaju pod ruke njihovi plecati plavokosi unuci koji ne znaju svoj maternji jezik. Na grobu generala Vrangela u Beogradu, na godisnjicu njegove smrti, gore vostanice koje neko uvek tajno pali za pokoj njegove bele duse.
    Na napustenom parobrodu, u Zimovniku na Savi, mladi Igor Vasiljev sakriva nedeljama davljenike da bi naslikao ljubicastomodru boju njihovih naduvenih lica. Izgubice zivot ne dozivevsi tridesetu, padom iz zahuktalog voza, pijan, gurnut ili samoubica, ostace zauvek tajna.
    Neko ga je video kako na platformi izmedju dva vagona svlaci najpre kosulju i baca je na tucanik ispod sina: "Ode kosulja Igora Vasiljeva!" uzviknuo je, a zatim svukao pantalone i takodje ih bacio: "Odose pantalone Igora Vasiljeva! Odose cipele Igora Vasiljeva! Odose carape Igora Vasiljeva! Ode Igor Vasiljev!" Poslednje je sto je uzviknuo pre nego sto je potpuno nag pao pod tockove, kaze legenda.
    Ada Ciganlija je u to vreme jos ostrvo nepovezano nasipom sa Cukaricom.
    Leti, vojska postavlja pontonski most preko reke.
    Kod "Sest topola", kada leto sazri, makedonski pecalbari "cokalije", kuvaju u loncima mlade kukuruze. So po zelji.
    Tek procvale beogradske devojcice vracaju se sa kupanja jos vlazne kose vrteci oko prsta svoje minijaturne mokre kostime koji mogu stati u kutiju od sibica.
    Beogradski mladi arhitekt Pedja Ristic, zvani Isus, zbog svoje ridje brade, gradi prvu srpsku kucu na drvetu pored vode i vesla u indijanskom kanuu. Vesla i danas, cetrdeset godina kasnije, u istom cunu sekuci savsku maticu, samo sto je kuca na drvetu vec odavno istrulila dok su lepe devojke iz tog vremena postale bake.
    U "Presernovoj kleti" Miladin Kovacevic, siroce iz Nevesinja, stanovnik mnogih domova za nezbrinutu decu, koga je neko doveo u Beograd i zaboravio, pesnik koji je zbog toga sto se prehranjivao kupanjem mrtvaca izabrao za sebe novo ime Jakov Grobarov, uzvikuje svoju, ili neciju tudju recenicu: "Zaustavite planetu, hocu da sidjem!" koja ce ga proslaviti.
    U toj zadimljenoj rupi, punoj pesnika, laznih proroka, mitomana i somnambula, svake noci jedan ulicni muzicar, neki Janos, svira na citri temu Harija Lajma iz "Treceg coveka".
    Jesenjin, Majakovski, Blok...
    U dvorani Kolarcevog narodnog univerziteta gostuju Iv Montan i Simon Sinjore. Pojavljuju se na sceni u radnickim kombinezonima, a publiku pozdravljaju stisnutim pesnicama prinesenim celu. Doznajemo, tako, da i na Zapadu ima komunista. Kuda, onda, da se bezi? U novoizgradjenom Domu sindikata pevaju Luj Armstrong i Ela Ficdzerald "Zvezde padaju na Alabamu". U Francuskoj 7, u Udruzenju knjizevnika Srbije, sa srpskim piscima razgovara Zan-Pol Sartr koga prati njegova supruga Simon de Bovoar. "Parlez vous, francais?" - pita ga jedan ugledni crnogorski pisac pre no sto mu postavi pitanje.
    Sol Belou, koji je doputovao sa knjizevnicom Meri Makarti, zaljubljen je u tada lepu Jaru Ribnikar. Kada sam ga intervjuisao za list "Politika" dvadeset godina kasnije u Njujorku posto je dobio Nobelovu nagradu za knjizevnost, pristao je da se fotografise samo pod jednim uslovom: "Odnecete ovu fotografiju Jari" - kazao je - "da vidi sta je preostalo od mene!" "Oh, Sol!" - kazala je zagonetno Jara kada sam joj predao fotografiju Beloua. Na pitanje sta misli o Tenesi Vilijemsu, koji je u to vreme u Jugoslaviji u najvecoj modi, Meri Makarti odmahuje rukom i kaze: "Ah, taj slatki kolac s Juga, koji vec godinama masturbira pred vratima jedne ideje."
    U hotelu "Metropol" odseda slavna holivudska zvezda Elizabet Tejlor sa muzem producentom Majklom Todom. Avion nije sleteo na beogradski aerodrom kruzeci punih pedeset minuta jer je cekao da Majkl Tod zavrsi zapocetu partiju pokera sa stjuartom. Poginuo je godinu dana kasnije u avionskoj nesreci. Tiskali smo se pred vratima hotela da bismo izbliza videli ljubicaste oci Elizabet Tejlor ciji sjaj nikada necemo zaboraviti. Uzgred, imala je krive i tanke noge sto nas je prilicno razocaralo.
    Slobodan Markovic, zvani Libero Markoni, i slikar Slava Bogojevic objavljuju knjigu "Pijanci idu dijagonalno", u kojoj su opisana njihova bancenja i mamurluci. Tri i po decenije kasnije, ovog najdarovitijeg beogradskog slikara pronaci ce pokraj plota, na ulici, kako lezi u blatu. Umrece u bolnici gde je odnesen pod oznakom "Nepoznat".
    Da bi se zastitili od terora drzavnog optimizma, najosetljiviji umetnicki duhovi beze u alkohol. Pijance i Bog cuva! Njima je, za razliku od drugih, sve dozvoljeno.
    Tih leta Sava jos nije izgubila svoj miris trulih algi, katrana i purenjaka, a zimi, beogradske ulice se pretvaraju u snezne tunele visokih bedema kroz koje se prolazi kao kroz bele lavirinte.
    U Studentskom domu na Novom Beogradu kao da je potucen svetski rekord u broju mladica i devojaka koji mogu stati na jedan krevet.
    Jedna devojka, studentkinja engleskog, prevodi naglas svedocenje Zaka Lipsica iz dzepne knjige o Amadeu Modiljaniju koju je neko ukrao sa sajma knjiga. Iz casa za pranje zuba, pokupljenih sa citavog sprata, pije se caj od sipuraka i zavija zlatasti hercegovacki duvan u isecene stranice biblijskog papira na kojima su stampane sabrane Sekspirove tragedije. Pusim Scenu prvu iz drugog cina "Ricarda Treceg":
    London, Kraljevski dvorac.
    (Trube. Ulaze KRALj EDVARD, bolestan, nosen na stolici, KRALjICA ELIZABETA, DORSET, RIVERS, HASTINGS, BAKINGAM, GREJ i DRUGI)...
    Cigara je debela. Sekspir se pretvara u dim i maglu.
    Devojka prevodi:
    "Zgodan, ozbiljan, romantican. On je predstavljao, mozda, poslednji period elegancije na Monparnasu... - seca se Zan Kokto - u to vreme nismo znali da to crtanje po terasama kafea, ta remek-dela od pet franaka, nece trajati zauvek."
    "Beatrisa Hestings: Kompleksan karakter. Svinja i biser. Srela ga 1914. u kafeu. Sedela sam preko puta njega. Hasis i konjak. Nimalo impresionirana. Nisam znala ko je. Izgledao je ruzno, divlje, pohlepno. Ponovo ga srela u Cafe Rotonde. Bio je obrijan i sarmantan. Podigao je kapu lepim gestom pocrvenevsi i pozvao me da dodjem i vidim njegov rad. Prezirao sve sem Pikasa i Maksa Zakoba. Gadio se Koktoa..."
    Studentski grad ogrce se oblakom novembarske susnezice. Soba se lagano hladi. Uvlacimo se pod sivu vojnicku cebad. Greje nas ljubav.
    Boris Koljcicki, emigrant, amater-meteorolog, pravi prognozu vremena za narednih sto godina koju prodaju beogradski berberi i bakali. Predvideo je cak i letnji pljusak u avgustu 1997. od koga sam pokisao do gole koze na Adi Ciganliji.
    __________________
    neunistiva zlojebaba!

  4. #34

    02 Odgovor: Omiljena priča

    trinaest godina nije bio ovdeotishao je..pobegao je..nije moga vishenisam zeleo da ga pratim kad je leteo
    Zbog jednog nezavrsenog razgovora..jednom...
    zapamtio je kaze
    I ja sam-kazem
    Ti ces me odvesti do mojih-pao je dogovor nekoliko dana pred dolazak, a onda dolazim kod tebe na nekoliko dana
    jel ona soba jos uvek prazna-zezao se
    jeste,al ti kuvas ponovo,rekao sam
    smejemo se

    Umoran je vidi sedugo se leti kaze nije spavao drugu nocpijemo kafu na putu ka
    Kv..cesto nam zafale reci.krenemo pa se smejemo kao blesavi..onakonavikli u medjuvremenu da pricamo telefonom
    tu je ponovo..doneo klincima poklonemnogo pushi,primecujem..
    tu noc sedimo I pricamo
    nije tu a stigao je
    I sve bi da vidi I da cujeda nadokanadi..brzo
    Ne moze bajo..ne moze takoovde se I dalje prca po celu noc,kazem..a kenjampostali smo isti ko oni tamo..samo sto pamtimo vremena kad smo bili ljudi
    Znam covece znamal od tih kula u pesku I ja zivim tamoI pali tek kupljeni partner
    Imam malrboro,kazem mu
    Jebo te on..i smeje se//
    .drugog dana u bgd shvatimo da je besmisleno da se vodamo od jednog do drugog mesta,od jednog do drugog prijatelja..zovnemo Cecu u La sati I kazemo da nam odvoji mesto.posaljemo poruke svima da smo tamoI ne mrdamo do daljenjeg..kad god ko dodje, tamo smo
    drugi dan vec sedimo ovdeSlaven nas vise I ne sluzi..sami uzimamo.
    .i da nje nije bilo ,jos ti ne bi doshao-kaze Bane
    Ma nisam ni mogao,znas I sam
    Pa jes ,kaze Pane,stisle godinemora da se covek zeni,pa dosho u zavicaj
    Od onolike Amerike,nista ne valja nego mora iz rodnog krajajebi ga seljak ostaje seljakzeza ga Laki
    A ja sam mislio naci ces neku sisatu crnkinju pa da napravimo docek za snajku iz Amerikekaze Sale
    Video sam sad- neki dan tvoju Gocu ,kaze Pane,onaj stariji ide sa mojim na karatejos govorimo njegova Gocaostace takone verujem da se njen muz slaze sa tim..al on sad I nije bitan u ovoj situaciji
    Mileta Crnogorac,cuti I vrti kutiju od cigareta u rukamaloshe mu je od piva..ali se drzi
    Nebo nad Savom je vedrosmejemo se I zezamo ga
    I sta kazes,preko sajta..aaha.
    E moracu I ja da idem tamo..mozda me krene.zali se Milosh
    Tebi je bolje da odes do neke vracare da ti skine chini..cuo sam da baba-Milja iz Dutova to radi
    I sve tako preko kompaaopet ce MilosI zaljubis sejel
    Ma I kresu se,samo nece da ti kazedobacim..evo uclanicu te jasamo ne mogu da ti stavim fotku..ko ce tebe,takvog...
    Bog te, to ko kad je Radovan udavo cerku na pijaci kaze Laki..a svrbi ga da zna detalje
    Bane se raspituje o zivotu tamo.kenja ,jel svi okolo znamo da takvom kao on, nigde ne bi bilo bolje no ovdepostao mudonja.nas covek u njihovim redovima kaze za njega Sale.

    A ti ..kako si pita on Miletu..sta ima kod tebeovaj I dalje vrti onu kutiju I gleda gapa kako da ti objasnimne mogu..kaze mu Mileta
    sto brepita ga on
    covece, kako nekom ko je otisao tako dugo odavde da objasnim neke stvari kaze mileta..i to malo jace
    pa aj probaj.
    Prijatelju,KAKO JA TEBI DA OBJASNIM KO JE LJUBISHA TRGOVCEVIC..nema sansevi koji ste odsustvovali sa ovih casova u medjuvremenu nema sanse da ukapirate to.
    Zato daj to pivo I ziv bio.
    Smejemo se ko blesavion ne zna u cemu je gvint..al kaze ..jeb te me ,moji ste
    ..
    Odlazi posle 20 danaleti preko Frankfuta..cekamo u stanicnom bifeu da pozovu let taj I taj
    I jedna do tada nepoznata za nas ga prati.
    Prozovu let .ljube se
    Zagrli meI kaze..Kume ne stigoh d ate pitamko je bre Ljubisha Trgovcevic..


    by ferG.
    (nisam stigla ni da ga pitam dal' smem da c-p,ali G je ljudina )

  5. #35

    Odgovor: Omiljena priča

    Momo Kapor


    • Otkad znam za sebe, vremena su vanredna!. Nimalo normalna. Kad sam bio mali, Drugi svetski rat mi je upadao u domace zadatke. Moje prve price bile su prilicno hladne, jer je besneo hladni rat. I kada je bilo prividno mirno, trajao je podmukli malogradjanski rat. Kako pisati danas, kad svi neprestano govore o gradjanskom ratu? Pisaca masina mi je u stanju pune ratne gotovosti! Zapocinjem najnezniju pricu, a ona se zavrsi kao proglas ratnog saveta. Ne otkucam ni pocetak, a vec negde pali mrtvi. Romanom toka svesti patroliraju naoruzani civili. Preko romane - reke beze camcima izbeglice. Usred price - nagazna recenica! Interpunkcija mi je minirana; ni sam ne znam kada ce neki znak pitanja (?) eksplodirati u znak uzvika (!) Mom lakom stilu hoce da navuku tesku unifornu, jer su negde culi da je "stil - covek"! Pegaza su rekvirirali i odveli u konjicu. Muze su zaposlili na televiziji, u vestima. Odsekli me od sveta... Uveli embargo na uticaj ruskih klasika. Ne stignem ni da zavrsim rukopis, a neko mi vec promeni granice i imena gradova. Latinica i cirilica vec dugo ne govore. Usred recenice potukle mi se ekavske i ijekavske reci! Dotle je doslo da ih razvadjaju turcizmi. Kao i obicno, anglicizmi se drze po strani! Akcenti spletkare. Iz lirskih opisa prirode vrebaju zasede. Redarstvenici mi upadaju u lepu knjizevnost bez pismenog naloga i pretresaju mi ars-poetiku. Legitimisu nijanse. UNPROFOR prisluskuje inspiracuju. Knjizevne zaplete uplicu u politicke afere. Opkolili mi emocionalni sistem Blokirali nadahnuce. Polupali sustinu i u po bela dana opljackali osecanja. Siluju reci gde stignu. Privode licne zamenice. Knjizevnim obrtima stavljaju lisice. Pozivaju stilske figure na informativne razgovore. Ironiju drze kao taoca. Miniraju literarnu kompoziciju. Pale baterije senzibiliteta u lice. Povezuju poglavlja bodljikavom zicom. Pohapsili pleonazme. Pretukli metafore. Ubili Boga u katarzi! Zapalili naslov... Ko da pise posle toga? Kako, uopste, pisati danas?
    neunistiva zlojebaba!

  6. #36

    Odgovor: Omiljena priča

    nocima nisam spavaobol je bio sve veci..krenuo je pre nekoliko dana,tiho I iznenada kao zaboravljena stara pesmica,a onda postajao sve glasnijija sam jos glasnije psovaostari oziljak me podsetio na sve te dane..probao sam nekim mastima..nije islo
    ..ne vredi ,morao sam u tu veliki zgradu
    hodnici I miris su se brzo vratili u moj mozakrazlicito je bilo sto su me prosli put dopremali hilihopterom,,sad sam sam dovezo.gospodin covek,nasmesih se
    ..mladi doktor je imao strpljenja,ali ne I razumevanjavideo sam mu u ocima da mu se jebe zivook nisam vise vojni osiguranik I to je bilo tone vredi da ja njemu objasnjavam..ne vredi..trebao mi je samo savet..dijagnoza..jeb`te se, vi ste me krpiliizgleda da je garancija isteklahirurg koga sam tih meseci upoznao je vec godinama u penziji.ovo je nova vojska.. nova drzava.nov kurac-palac
    Ok..i sam sam zeleo tako
    Mladi doctor je izasao do hodnika sa mnom ..bice vase rame potpuno u reduevo tu je blizu bolnica na Banjici..nadjite doborg fizioterapeuta..ne brinite otisao je dalje niz hodnik,pognuo glavu dok je palio cigaretu
    Krenuo sam..ma vreme je da odem tamo.
    ..nemamo mi ovde doktorku Lukicjel imate uput-rekla je plava lutka iza stakla
    VesnaLukic..jos jednom sam rekao
    sestra u prolazu je dobacila..ma to je nasa Veca..to je njeno bivse prezime
    Pozvali su je
    isti onaj carobni osmeh..lepa kao I pre sedam godinahodnik je bio pun..prisla je I zagrlila me
    Ti si ..otkud ti..Sanja mi nije javila da ces svracati..udji udji..drzala me za ruku I uvela unutra
    pijemo kafu..nudi me cigaretom..ne, vec dve godine-kazem..
    ..gleda me ocima koje poznajem..uocim bore oko ocijuneke pegice na njenom licu..ali je I dalje lepotica..
    ..dugo sam cekala da dodjes da nas posetis..
    Ma nije mi se dalo..Sanja ti je svracala..pravdam seneugodno mi je..od svega..
    Sve znaskako se desilo.
    .znam..
    Mislis da sam ja zeznula stvar,zato nisi ni svracao -kaze..sigurno zvucidok mi to govori.
    Nemoj ja da ti sudimrazumeces..
    On te je bas voleo..a ja sam cekala da svratis kod nas tih dana..mozda si ti mogao pomoci ..
    Vesna,nemoj molim te..ja znam Saleta..i ja bih na njegovom mestu mozda to ucinio
    Sta..,ostavio poruku I otisao,bez mogucnosti da mu objasnim..,izvinem..da me pljune ako zeliali ne..on samo otisao nismo znali o njemu nista cetiri mesecaznas da su klinci mislili da se ubio negde..nemoj molim tevidim da je jos sve to boli
    Znam Vesna,znamvise me ovo rame I ne boli..jebo ramemislio sam da cu spremnije docekati nas sastanak..ovako mi sve tesnoI ova ordinacijakartoni na njenom stolu,pecatisve gleda u mene..
    I sve mi sad ovde pored nje deluje malo iskrivljenije..
    Setim se svega sta je uradila za njihza klincecitavih pet godina Sale je odlazio I dolazioodlasci su bili iznenadni..a dolasci nenadaninikada nije suvise pitalabila je tu..volela ga I cutalaklinci su imali samo njusvetlo u ovoj zemlji je bilo ugaseno,I ona je tumarala u mrakuPosvecena,blaga ,pametna I odana lepotica.
    Voda se povukla I mi smo se blatnjavi vratili kucama,svako u svoje malo groblje
    Samo je cutao,pushio I piodve godine me nije ni poljubiojos pamtim kako smo se voleli dok je pucalonikada bolji seks nismo imali nego tih godinajebo vas bog blesave,dize vam se samo kad je rat..kako ste se vratili kao mrtvi da ste dosli
    covecesve sam mislila, procicejedno vreme se vidjao sa ovim vashimaplanirali da otvore skolu padobranstvaisao da poseti neke . .ali se sve to vremenom proredilo
    Kao duh je hodao..nocima na terasi je samo sedeo I pushio..klinci su prestali da dovode drugare iz skole
    Kad sam pokusala da pricamo,samo je gledaokroz meneI tako iz dana u dan iz noci u noc..mesecimaplakala sam,ni to ga nije pomerilosamo bi pogledao I okrenuo seO problemim sa lovom koje sam imala tih godina necu ni da ti pricam
    Jedino kad ste ti I Sanja dolazili zalichio bi na onog kakvog ga znam.
    ..zaplaka setrzaj glavom I dlanom kojim drzi cigaretu obrisa suzu
    Vesna,nemoj..otici cu.molim te
    Zelim da znas,I dalje sam ga volela..onakvog..moguce da ludaka I dalje volim
    Ti o svemu znas samo odraze svakidasnjiceza ono ispod toga ni ne zelis da znas..jel-pita me..
    Mislis da sam ga izdalajel
    Samo mi je bio potreban nekoda me zagrlida mu budem lepa.to sam ja bezala iz svog zivotaa ne varala ikogsebe sam izdalane njega,ne nase prijatelje..nemas pojma
    ..zaplaka se opetzagrli me
    Otkud ti ovde,ne reci mi
    Zeleo sam d ate vidimonako..i da ti kazem da svratis sa decom kod nasOVAJ PUT BICU KUCIrekao sam..

    by ferG( bookbook)

  7. #37

    Odgovor: Omiljena priča

    NADA MARINKOVIĆ - NASLEDNICI

    - Najgore je kada ljudi nisu ni dobri ni zli, već podnošljivi, nemaš nikakve mogućnosti da se spaseš od njih. Kraj dobrih ostaješ svesno, više ili manje zadovoljan, a oni zli, kao što je bio tvoj slučaj, mogu da odigraju odlučujuću ulogu u našem životu. Zato što se teško daju odstraniti, kao krlje su, paraziti.

    - Snažna želja mobiliše naša čula, u toj želji je čar odnosa muškarca i žene; ispunjena želja može biti uzrok naglog pražnjenja, neprijatno bu?enje, potom dosada.

    - Posle svih traganja, davanja, dobitaka i gubitaka, posle svih lomova i slomova, kao čist dobitak, kao podsticaj, kao istina-ostala je LJUBAV. Ljubav u svim mogućim vidovima, ljubav koja sadrži dobrotu, pogonsku energiju, koja je najlepši, najpotpuniji smisao života!

    - Čovek može da izabere, da od svoje nesreće načini niz novih nesreća ili da je pretvori u nadahnuće čiji rezultati mogu bar donekle da nadomeste ono što se izgubilo.

    - Nemoj se bojati patnje, ona će te sačuvati čim me izgubiš iz vida, kao što će i moja biti uz mene, lepa i ćutljiva, ogromnih tužnih očiju...

    - Osećaš u sebi i oko sebe prisustvo dragog bića. Materijalnost, njegov stvarni oblik je iščezao, izgubio se u vatrometu boja koje grade dinamične arabeske. Slike kao u bunilu, jarki detalji, prizori kakve mora da narkomani vi?aju u svojim halucinacijama... Ja nikad nisam uzimao droge, jedva nešto malo alkohola. Ali ti si bila moj opijum, moj hašiš, moje izbacivanje iz stvarnosti i uznošenje u nadzemaljski svet lepota. To su neverovatni doživljaji, ne možeš da zamisliš! To nisu prividi kao u impresionizmu gde se razaznaju oblici ličnosti, predmeta, gde oni postoje, samo se brišu njihove oštrine, stapaju se sa vazduhom, nebom, dobijaju boju ličnog raspoloženja.

    - U ogromnom prostoru naseljenom česticama uzvitlanih slutnji natopljenih nadom i strepnjom, čežnjom-gradio se tvoj lik, tvoje biće koje mi nikad niko ne može oduzeti! Samo moja Katarina, jedina i večna! U hladnoj jezi jutra našao sam se u samoj žiži tajne:sve je tu i ništa nije tu! Bila je to potvrda:ako je nešto tako silno naše-uvek je naše, uprkos njemu samom, uprkos svemu i svima! To je istinsko posedovanje. U času tog saznanja, izronilo je sunce, rasulo se po vrhuncima i drveću kao grimiznozlatna vulkanska lava i potvrdilo moje slutnje:zauvek je naše ono što smo duboko doživeli kao naše, ispunjava nas do kraja, neotu?ivo je!

    - Zamršeno klupko-život! Ništa nije izvesno. Kažu da su planovi-snovi razboritih ljudi, ali nema sigurnih planova uprkos razboritosti; ne znaš šta je iza okuke, kakvo jutro će osvanuti... Kako da shvatimo svemir, kako da shvatimo svet, kada nismo u stanju da shvatimo ni sami sebe?! Ipak, vidiš, to VREME STRASTI jedino je što u našim životima zaista vredi. Bar zakratko uspinješ se na vrhove, koračaš po oblacima, dotičeš zvezde i u samom si vrlu života. Ali, to penušanje, ta tačka ključanja, taj krajnji uzlet-ne mogu da traju!

    - Sta je to što se zove život? Niz velikih i malih zagonetki, neizvesnosti, iznenadjenja; neke od tih zagonetki ostaju nerešive:putovanje brzim vozom kroz stanice a ti ne znaš na kojoj treba da se zaustaviš. Otkad tako putuje i gleda pejzaže koji se smenjuju, možda je to u svakom slučaju bolje, nego kroz maleni prozor zuriti u uvek isti komad neba!

    - Zašto očajavati zbog onih koji nas ne cene. To je poniženje, izdaja sebe!

    - Ti nisi sreo mene, a ja tebe, mi smo sreli sami sebe, to je najveća vrednost. Nećemo više lutati, uzalud čekati. Nismo ni u šta ušli, ni iz čega ne izlazimo. Mi JESMO, mi POSTOJIMO!

    - Ljubav ne treba shvatiti kao stihiju, kao strast, već kao trajno stanje... Dva bića moraju da spajaju veze koje se lako ne kidaju, pa i ako ponekad olabave, drže dvoje čvrsto zajedno.
    Volim srcem, ali još više razumom. U mom svetu, koji želim gusto da naselim mnogim obavezama i zanimanjima, ljubav je INSPIRACIJA, i ja je se neću odreći zanemarujući srećnu okolnost što sam tako rano naleteo na nju, ali je sigurno neću pretvoriti u fetiš, u JEDINO, SVE, jer bi to, kao što sam kažeš, moglo biti opasno. Uvek neki azil, uvek neki most za čvrsto tle...

    - Nikad nisam verovala u an?ele i sve one svece sa oreolima oko glave, ali sam uvek verovala da sasvim sigurno postoji nesto što sve stvari stavlja na njihovo pravo mesto. Znam da se sve naplaćuje, i dobrota, i zloća, i ravnodušnost gde joj mesto nije. Ima jedna velika metla koja sve počisti, jedno ogromno oko koje SVE vidi, jedno uvo koje stigne da oslušne svačije srce, i bič postoji, i bič!

    - Poštenje je stvar srećnih okolnosti. Onaj ko nema potrebe da uzima tudje jer ima dovoljno svoga - lako biva pošten. Hoću da kažem: neko je pošten samo zato jer nije prinu?en da bude nepošten.

    - Život svakog od nas jeste ogledalo nas kakvi u stvari jesmo: sitni ljudi imaju i sitan život, oni što se igraju vatrom često izgore, onima koji misle i grade pripadaju osmišljeni životi.

    - Mislim da je veoma teško voleti izuzetno lepu ženu. To je kao da poseduješ blago koje bi svi hteli, a i ona je stalno na udaru iskušenja.

    - Prolaznost je jedina izvesnost, ukoliko to ranije shvatimo - sklopili smo primirje s njom i mir sa sobom!
    neunistiva zlojebaba!

  8. #38

    Odgovor: Omiljena priča

    Te noci sam joj ocutao najlepše reci koje znam...
    Jednom je rekla da bi sve dala da cuje to što ocutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na nicijoj zemlji izmedju devet salaša, u fantazmagoricnoj oazi koja se u Sahari zita prividja samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
    I tako, obicno u nekoj vedroj noci, roj Neizgovorenih Reci nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije precicu do najblizih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
    I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastucice, i nezno povuce finu cetku te velike krošnje kroz svoje kose...
    I Neizgovorene Reci ostaju da trepere u lišcu starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom cešljicu od jantara...
    "Zauvek?", pitala je uplašeno...
    O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
    Jednog dana, dakako, strovalice se i to stablo, oprljice ga Oluja šenluceci gromovima nad ravnicom, složice se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reci, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko ce ga znati?
    Ali naici ce cerga tog leta, i to ne Meckari ili Dzambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Sviraci Tuznih Ociju, praceni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetice u gustoj travi narocitu racvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlicna viola?
    I, više nego dovoljno godina kasnije, mozda necija, mozda proseda, mozda bez ikoga, ti ceš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameci ga da ti sobu opraši polenom i prolecem. A ulicom ce prolaziti mali Cigan sa violom, videceš samo drozdovo pero na šeširu kako promice za šimširom, i zacuceš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
    I zaplakaceš, istog casa...
    I najzad shvatiti kako sam te voleo...

    Djole Balasevic "Jedan od onih zivota"
    neunistiva zlojebaba!

  9. #39

    Odgovor: Omiljena priča

    Po prvi put



    Gospodin Nicovic je rekao zeni da ne zeli vise da je vidi i da na bude u stanu kad se vrati sa posla.
    Rekao je to strogim glasom. Imao je ozbiljan izraz lica.
    Svezao je zelenu krvatu sa zutim linijama koju mu je poklonila za godisnjicu koju je zaboravio.
    Mrzeo je tu krvatu.
    Uzeo je papire sa stola. Na pod su pali njeni ljubavni romani uz koje je plakala u pauzi izmedju gledanja serija.
    Danas prvi put nije rekao da ce ih baciti u kontejner ispred zgrade koji prazne na mesec dana.
    Zatvorio je vrata.
    Ljudi su vristali dok je skakao sa prozora kancelarije. A njega, po prvi put, nije bilo briga.

    by limit
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 21:47

  10. #40

    Odgovor: Omiljena priča

    Hod

    Drukčiji sam od ostalih i to je moj muka. Težak, od jezgra načinjen, ja lečim metalnu potrebu da briznem u plač od straha i lepote. A ja ni ne volim tugu, ne volim plač, iako imam potrebu za njime. Neugašivu želju da potečem zajedno sa suzama niz lice do ruku, i onda hodajući na prstima proputujem ovaj svet. Ali moje suze nisu čiste (ako suze uopšte to mogu biti). Prate ih neke male bubice mraka, svetlosti, mira i rata. Ne umeju da pronađu pravi put jer nemaju koga da pitaju za put.
    Sve se ređe usuđujem da izgovaram reči, jer uvek znače drugo nego što ja to želim. Sve dalje su od govora i teško ih razabirem u šumovima beskraja. Suviše toga me ponese van mene. Ne umem da kontrolišem svoj brod. Ja sam mornar bez kompasa kome uvek polude lađe. Ali tragam! Moje reči, ma kako haotične i izgubljne se činile ipak imaju u sebi onaj iskonski nagon da pronađu pravu dušu (moju, tvoju, nekog trećeg..). Plivaju okeanom snova, rekama dodira.. Govor je opasna umetnost. Nemoj misliti da je lako naučiti reči snalaženju u vodi. O ne, to je posao koji nikada ne uradiš do kraja.. Možeš ih naučiti osnovnim pokretima, jedna ruka (slovo, glas) levo, druga desno, potisni prostor. Pa staneš, i kao da gledaš ribu u veoma plitkoj vodi koja se bori da nastavi svojim putem, ali jedino sto postiže je da bude bliže smrti. No, one ne odustaju, uporne su to male zveri.. Prepreke, ako ih ima, ne nalaze se u stvarima, nego u nasoj nemoci. A nemoć ne smeš svima pokazati. To je jednostavna borba za opstanak. Postoje ljudi koje vole mir i postoje ljudi koji vole rat. Oni koji gaze napred i oni koji lagano koračaju. A gaziti nije lepo. Čak je i zabranjeno gaziti travu (zar i možete učiniti tako nešto dok igra uz, samo njoj znan, tango vetra?). Hod je naporan posao. Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti. Jer raspršiti se u sebi je blaženi osećaj. Reći da možeš osetiti JA u svakoj pori, veni, misli.. donosi spokoj i sreću. A svi mi težimo ka toj nekoj sreći. Uopšte nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svetu je, imati neuredan um. To je nam se suviše čestim čini.. Napravimo dar-mar tamo. Slučajno(namerno) oborimo police sa knjigama. Ostavimo prljave tanjire na stolu. A ni um ne može sve sam. On voli da se druži i sa srcem i sa dušom, čak iako ga one ignorišu ponekad.. Strpljiv je, ali ne u beskonačnost. Može on sve, samo mu daj priliku i omogući da dela. Pospremi stvari sa poda. Oboj zidove u novu boju. Oduvaj prašinu sa kremičkih figura. Mi smo nalik na cvetove:
    rastemo u sebi, unutra, u skladištima tajni i korenju energije. Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama, kipe orijaška sunca.
    Dokuči nedokučivo. Spoj dopadljivo sa nedopadljivim. Nemoj se previše prepustiti svojoj glumi. Postani kuća. I pravi prozore. Polako, ne moraš da žuriš. Zaboravi na rešetke, mračne boje. Sunce dovoljno jako sija da se ne potroši za tvoj vek.. Svakog se jutra ponovo kristalno rađamo i živimo do večeri po jedan ljudski vek. Onda, u zoru, započinjemo novo stoleće. Nemoj nikada zaboraviti da se probudiš! Usled nepažnje možeš izgubiti sve. Leći sa saznanjem da ćeš sutra odplesati jedan novi dan(život) je bolje od bilo koje uspavanke.. Ne veruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije herojsko doba. Ne veruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije ni čudesan, ni pravi. Svaki je trenutak istina, samo što poneki ima lažnog čoveka. Kada mi se nasmeši nepoznato dete u parku ili se rascveta cvet koji je do juče bio pupoljak ili nekog pomilujem po kosi.. Ja sam junak svog dana.
    Prošlost je sramno dopisivati, tako svi to rade, od istorije do uspomena. Ni sadašnjosti se ništa ne može dodati, jer oprezna je i vreba. Jedino ostaje budućnost. Tako da i nemaš neki izbor. Hteo, ne hteo, budućnost te čeka. Tvoje je samo da li ćeš raširiti ruke ka njoj, ili kao mali mrgud gunđati sebi u bradu.. Vreme je da odrastem bar do sopstvenog temena. Biću velika! Velika devojčica koja može sama da dohvati džem sa poslednje police. Koja ume da se popne na drvo, ubere trešnje i stavi ih na uvo. I smejaću se. Svima. Svemu. SEBI. Od sreće.
    Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos ređi oni koji shvataju slobodu granice.
    Ali, to je samo limit...

    *korišćeni delovi pesama Miroslava Antića

    by limit

  11. #41

    Odgovor: Omiljena priča


    M i h a j l o P a n t i ć BUGARSKA
    (juni 2005)



    Gde god da se zaputim, prvo odem u knjižaru. Ne izbegavam ni pijacu, vođen naukom pesnika Brane Petrovića da se na pazaru i po ponudi jestiva najbolje vidi kako negde živi običan svet. Sopće li ili u radosti proćerdava svoj vek. Ali, najpre, ipak odem u knjižaru. Odavno sam se naučio da se ljudi u nekom podneblju, u nekoj zemlji, u nekom gradu, sasvim dobro mogu razumeti i po tome kakve knjige čitaju, i kakvim štivom utoljuju onu višu, duhovnu glad, koju je malo teže nadosititi, ako je uopšte moguće do kraja zatrpati. Jer je čitanje navika nalik pijenju belosvetske kabeze, koja oholo i skudoumno tvrdi da osvežava najbolje: što je više pijete, organizam je sve više traži.

    Pa čak i kad svet ništa ne čita, a to je danas em češće, em uobičajenije, i to je nekakav znak. I te kakav. Ne čitati, je li to sinonim za ne živeti? Kladio bih se da je tako. To što, recimo, u Srbiji postoje celi nemali gradovi u kojima odavno nema knjižare, ako je ikada i bilo, i gde svu potrebu za knjigom zadovoljava tezga nekog priučenog trgovačkog putnika, smeštana ukraj samoposluge, na štrafti, odmah do sektora rumunskih gaća, turske elektro-robe i kineskih kišobrana, zar to ne govori više o ovdašnjem tek minulom sunovratu u novu neprosvećenost od bilo koje visokoučene sociološke studije. Dragi Dositije Obradoviču, nisam u najboljem sostojaniju kada ti javljam da su, sva je prilika, ipak pobedila zvona i praporci. Istini za volju, dobar broj mojih sunarodnika setio se, posle petnaest godina, da knjiga ipak nekako postoji (u životu, ama u rđavu) tek kada se odskora počela redovnije pojavljivati na novinskim kioscima, barabar sa štampom koja uredno svakodnevno obaveštava pučanstvo ko je koga i za koju svotu. Sve u svemu, rekao bih da su danas i ovde, bogme kao juče i drugde, najčitaniji tekstovi zapravo prevodni titlovi u venecuelansko-meksičko-špansko-portugalskim serijama...

    ... i tako, nedavno uđem u jednu sofijsku knjižaru. Projurim, takoreći. Ali i to mi bude dovoljno da se ponovo uverim u ono u šta se uveravam svih minulih godina. Da se odmah razumemo, nije ovo nikakva antiglobalistička tirada, i antiglobalizam je u međuvremenu postao novčano izmerljiva ideologija. Kupujte domaće, na primer, u ideologemskom smislu isto je što i sledi svoje instinkte! Ne pada mi na pamet, hoću da kupim ono što ja hoću, i ne želim da sledim svoje instinkte, već da ih kultivišem, patriotizacija plus animalizacija plus jednoobrazna književna imaginacija jednako je lobotomija, laganje u zdrav mozak. Dakle, i u bugarskim knjižarama slika je u dlaku ista kao i drugde, u Beogradu, Parizu, Moskvi... Sve više knjižare podsećaju na samoposluge, sterilne, veštački osvetljene, gde je roba koja se najviše ište, a to se zove roman ili non-fiction, po pravilu naslagana u visini očiju, šarena i vidna. Poezija i slična eskcentrična štiva su negde u dnu, ili u drugom redu, a eseji, teorija i ostala ezoterija uglavnom su iza, u magacinu, ili u nekom zabitom kutku, dobićete samo ako tačno znate šta je to što vas interesuje ili ako budete dovoljno uporni. Posle sam u Plovdivu, trakijsko-mediteranskom gradu, zaista čarobnoj mešavini najrazličitijih mogućih kultura, istorijskih slojeva i tipova tradicija, što je moguće samo na Balkanu, a neuređenom taman toliko da mu ta neuređenost daje patinu, šarm, toplinu i ljudsku meru, samo utvrdio gradivo, i odmah tu, smucajući se svuda gde ima knjiga, počeo da smišljam ovaj putopisni izveštaj, koji bi malo da varira staru izreku: reci mi šta čitaš, ili ne čitaš, pa ću razumeti ko si.

    U Bugarskoj je, dakako, priča pomalo i specifična, književnost je u toj zemlji možda najvažniji konstitutivni deo nacionalnog mita: glavne bulevare koje mi tradicionalno nazivamo po značajnim datumima ili vladarima, svejedno kojeg istorijskog doba i koje fele, Bugari krste imenima nacionalnih bardova. Ivana Vazova zovu patrijarh! Ovde, u Beogradu, tek svaki treći ispitanik zna ko je uzjahao konja pred nacionalnim pozorištem, a tek svaki peti ili sedmi šta je napisao Njegoš, svaki deseti ili dvanaesti šta je napisao Andrić. U Bugarskoj je naprosto nezamislivo ne znati ko je Hristo Botev ili Vasil Levski. U Kaloferu, rodnom mestu Boteva, podno Balkana, planine koja obuzima veličinom i nedoglednošću, drukčije rečeno, hramovnom snagom svih velikih prirodnih entiteta, a pred kojom sam dokučio ponešto i o mentalitetskim crtama označenim njenim imenom, čuo sam kako stotinak đaka, u horu, glasno i prilično skladno deklamuje Botevljeve stihove. Stari smisao književnosti se ipak u ponečemu i ponegde očuvao, ali se novi teško uobličava, često se predstavljajući kao čista simulacija. Tako je i kod naših južnih suseda o kojima smo, isto kao i oni o nama, izgradili više negativno osenčenih stereotipa (istorija, politička instrumentalizacija, ratovi, nesporazumi, srodnost istosmernih, traumatičnih emancipacija, sukob interesa, uzajamna indiferentnost, tragizam malih razlika) nego stvarnog znanja: fudbalist Hristo Stoičkov je kod nas daleko znamenitija figura nego njegov imenjak Botev.

    U Plovdivskoj knjižari "Helikon" (ovo nije reklama) isto je kao i u nekoj prodavnici iz nekog knjižarskog lanca u Torontu ili Čikagu (ovo je antireklama). Metal i staklo. Supe iz kesice. Paradajz bled i malokrvan (uzgred, Bugari uvoze paradajz!), naliven stimulatorima rasta i ozračen veštačkim svetlom. Kabeza, već gore pomenuta. Pa redom: Danijela Stil, Trejsi Ševalije, Džon Grišam i ostali Ladlami, neizbežni Koeljo, potom King, Hornbi, Braun, Oster, Gordner, Pamuk..., slobodno nastavite niz, svi uredno dizajnirani, preporučeni citatima iz prestižnih magazina, recenzirani, ubijeni u pojam. I onda, zatečen tim prizorom, usred pitomog, vrvežnog grada, sa savršeno očuvanim rimskim teatrom, gde je tih dana Geršvina svirao legendarni bugarski džez-aranžer i dirigent Vili Kazasjan (slušao sam ga i nestajao, sumrak je davao dodatni značaj dobrom bugarskom svingu, svaka čast majstori!), tu sam se setio da prednost, sledeći misao gurua Brančila Petrovića, ipak možda treba dati pivu (u starom značenju: ono što se pije) i jestivu. Bugarske salate i bugarska vina, o tome bi trebalo pisati nadahnut gastronomski esej, a ne lamentirati nad činjenicom da se svet beznadežno ujednačio čak i u onom što se odupire svakoj unifikaciji, a to je čitanje, jedna od najindividualnijih ljudskih radnji, uz vođenje ljubavi. Ali eto, baš se tako, ko zna zbog čega, ulučilo da u Bugarskoj rezimiram utiske prikupljane svih minulih godina, u stalnom tumaranju po mestima gde se izlažu i nude knjige, pisane iz najrazličitijih pobuda i sa najrazličitijim namerama. Došlo je eto neko vrijeme, što bi rekao Igor Mandić, i to u celom svetu, da većina onih koji čitaju, a ti su uvek manjina, ogromna manjina, čitaju uglavnom iste knjige, pa su se ljudska uobrazilja i pravo na maštu opasno približili granici potpunog obezličenja. A ništa nije tako posebno kao čitanje, kao usamljivanje, kao pravo na izbor šta želimo i šta hoćemo da čitamo, i dok to činimo da se sa sobom sašaptavamo, da nemo mičemo usnama, i plutamo mislima, da jedrimo tamo gde niko nikada nije bio pre nas, niti će biti. Užasavam se od pomisli da se neka knjiga (izuzev one jedne, svete) danas programirano piše da bi bila čitana u pet, deset i pedeset miliona primeraka. Ono što svi čitaju, rezolutan sam, ne treba čitati, jer se u suprotnom ubija tako ljudska težnja ka posebnosti. Smisao književnosti je smisao otkrića nepoznate zemlje, reklamna prisila čitanja neke knjige (budite firmirani, budite u trendu!) negira suštinu, koja se ne može krčmiti ili multiplikovati u milionima kopija. To ipak nije osvežavajući napitak. Sasvim je drugo usvajati opštepripadne vrednosti književne tradicije, čitati klasike, voleti Šekspira, od mehaničkog surfovanja po besteler listama i uzaludnog pokušaja sustizanja i praćenja masovnih proizvoda hiperproduktivne skribomanije koja sve bržim i bržim ritmom izbacuje sve deblje i deblje, sve spektakularnije, sve dramatičnije i sve neverovatnije storije, za sreću, ushit, san, zabavu, samozaborav, totalnu amneziju i lobotomiju pokorne potrošačke pastve, diljem šara. Hoću da imam svoga pesnika, koga čitam samo ja, i desetak meni sličnih (i imam ga!), hoću da kroz književnost razmenjujem ono što se ni na koji drugi način ne može razmeniti, i hoću da iz nje dobijem ono što je, bez oholosti, namenjeno meni, a ne svima, te stoga radije odlazim kod uličnih prodavaca knjiga, na sreću, ima ih svuda, i u Plovdivu, i u Parizu, i u Beogradu (vratiće se, siguran sam, iako su nečijom nakaznom odlukom proterani), i u Bugarskoj, i u Meksiku, i u Češkoj... svuda tamo gde se čitanje uzima kao najsuštastveniji trenutak postojanja, kao čas u kojem duh zaista postaje duh. Studentima na plovdivskom univerzitetu, završavajući predavanje, rekao sam da ljudi koji nemaju iskustvo čitanja knjiga, niti predstavu o književnosti, propuštaju nešto što je nenadoknadivo važno za ljudski život. Onaj ko ne čita, jedva da živi.

    Jeste, to su sinonimi, glagoli živeti i čitati.

    I sve vreme u Bugarskoj sam se dosećao da smo negativne stereotipe jedni o drugima izgradili upravo zato što se međusobno nismo čitali: u prošlosti još i nekako, ali posle Drugog svetskog rata retko i sporadično, tako da je svojevremeno Svetlozar Igov s pravom napisao da su srpska i bugarska književnost međusobno bliske, a nepoznate. Tokom nekoliko minulih godina situacija se menja nabolje, premda i dalje sporo, možda zbog toga što književno tržište ni u Srbiji ni u Bugarskoj, uprkos vrlo obilnoj produkciji, ne favorizuje domaću knjigu: domaći pisci, čast izuzecima, u tranziciji nisu naročito omiljeni, niti su posebno rado čitani, o broju da i ne govorim, najveće savremene srpske i bugarske pesnike ne čita više od dvesta čitalaca... Izdavači razmišljaju na potpuno isti način u Engleskoj, Bugarskoj, Francuskoj i Srbiji: ko će da čita to što imamo nameru da izdamo, i gde da nađemo novac da to učinimo. Georgi Grozdev, pisac i urednik u izdavačkoj kući "Balkani", specijalizovanoj za knjige iz narečenog regiona, rekao mi je: mi bismo objavili vaš roman. Odlično, rekoh, još samo da ga napišem...

    Bugarska, to su još i zakorovljena polja Trakije, gde se na svakom kilometru potvrđuje drevnost civilizovanog života, od antičkih naseobina u banji Hisar, do Bičkovskog manastira, pravoslavne svetinje koja se do esktrema komercijalizovala za sve koji joj hodočaste. Mnogo snažniji doživljaj imao sam dok smo se približavali Balkanu, velikom planinskom masivu iz kojeg na svakoj stopi izbijaju vode. Noć pred povratak u Srbiju dobio sam vrlo visoku temperaturu, gotovo da sam pao u fras. Došla je hitna pomoć, mladi doktor rekao mi je da je u pitanju neki jak virus, kakav je tih dana harao krajem...

    ... to je naravno, bilo naučno objašnjenje. Ja sam za sebe imao sasvim drugo. Sve vreme boravio sam u kući pisaca, u najlepšem delu starog Plovdiva, u kojoj se 1833. godine, na proputovanju, mesec dana od groznice lečio pesnik Lamartin (i tada je kolao neki mutagen). Svakog jutra iz sna bi me budili glasovi turističkih vodiča koju su na nemačkom, engleskom ili japanskom (ako je to bio japanski) objašnjavali grupama entuzijastičnih turista, rešenih da za jedno prepodne upiju sve znanje tog dela sveta, šta je i kada tu radio čuveni Francuz. (Popodne će, kladim se, čitati Harolda Robinsa, bljak, ukoliko bilo šta budu čitali.) Proklinjao sam ih što mi nisu dali da uživam u miru otmene, stare građanske kuće, izgrađene od drveta, u kojoj podovi, nameštaj, zidovi i stepenice noću dišu, i krckaju sami od sebe, ili od duhova, ko zna. Pa je tako u Plovdivu Lamartinov duh, koga sam nelepo zazvao, našao baš mene i došao po svoje. Nemojte da mislite da nije, jer mi je temperatura volšebno spala čim smo sutradan prešli granicu!
    neunistiva zlojebaba!

  12. #42

    Odgovor: Omiljena priča

    Nije bas prica...delic Kaporove Une....ali kao da je celina...sama za sebe



    - Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje?
    Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju?
    Čaše sa ugraviranim monogramima, ukradene u "Esplanadi".
    Posle ljubavi ostaj eobičaj da se belo vino sipa u te dve čaše i da crte budu na istoj visini.
    Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začudjen pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.
    Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: - "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona".
    I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali, ostaju posle ljubavi.
    Posle ljubavi ostaju melodije sa radija koje izlaze iz mode.
    Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac.
    Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tudji gals. Hiljadu i jedna laž.
    Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?".
    Ovaj put, ne.
    Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu n ikakve tajne.
    Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost,kada u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj crnomanjastoj devojci.
    Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu; taksisti koji nas nikada nisu voleli ("Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu.
    Posle ljubavi ostaje povredjena sujeta.
    Metalni ukus promašenosti na usnama.
    Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene.
    Posle ljubavi ne ostaje ništa.
    Sranje.

    - Nije istina da čovek uvek nosi sa sobom i svoje probleme, ma kuda krenuo! To su, kao utehu, izmislili oni što retko izlaze iz soba.

    - Naša veza, ma koliko to banalno zvučalo, ipak je jedinstvena po količini bola koji smo naneli jedno drugom. Zar nismo pokušali sve što je u ljudskoj moći, bežeći jedno od drugog? Probali smo druge žene i druge muškarce, da bismo konačno i neopozivo shvatili da moramo biti zajedno, ma šta se dogadjalo.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  13. #43

    Odgovor: Omiljena priča

    Srđan Valjarević - Komo (odlomak)

    I tada, najednom, tresnula je tišina!
    Sve je zamuklo!
    Ali, zaista! Baš tako je bilo! Odjednom, snažan udarac tišine
    u ušima! U momentu, sve ptice su zaćutale, kao isključene.Nije
    bilo nikakvog zvuka. To me je prekinulo. Ta tako iznenadna tišina,
    potpuni mrak, to me je zbunilo. Ništa se nije čulo, ništa se
    nije dešavalo. Sedeo sam, nisam jeo. Samo sam sedeo. Sedeo
    sam potpuno zbunjen, i čekao. Nešto.
    A onda, najednom, prasnulo je iznad moje glave!
    Potmuli prasak!
    Podigao sam glavu, pogledao, i video krupnu, ogromnu pticu,
    na tren, ali u drugom trenu, već je bila u daljini i mogao sam
    jedino da je vidim kako se ne pomeraju, to sam video. I nestala
    je. I dalje je sve bilo tiho, ptice se nisu oglašavale. Čutale su. Pio
    sam vodu. Nisam jeo. Nisam mogao da gutam. Onaj prasak me
    je uplašio. Čekao sam.
    A onda sam ga video. Na nekih par stotina metara daleko,
    približavao mi se, ali nisam mogao da odredim visinu, koliko je
    to metara bilo iznad mene, u vazduhu. Približavao mmi se i bio sve
    veći i veći. Bio je ogroman taj orao, Veliki zlatni orao, kako se zvao.
    Krila su bila nepomićna. Preleteo je tačno iznad mene, i taj prasak,
    ostavljao ga je za sobom, u vazduhu, svojim krupnim telom i ogromnim
    raširenim krilima. Video sam ga dobro, i čuo. Shvatio sam zašto su sve ptice zamukle.
    On je bio jedan, veliki, gore, iznad svih nas. Osećao sam se kao žaba.
    Mogao je sve, šta god je hteo. Nikad nisam bio beznačajniji.
    Bio sam mali, baš kao i moj život, i sve u mom životu, i sve u meni, sve iluzije u meni, sve što me je činilo.
    Sav onaj vazduh kojim sam bio ispunjen izbio je napolje.
    Telo mi je izdahnulo od straha i divljenja. Zaboravio sam dvogled.
    Pukao je po mom mozgu i meni jednim laganim preletom preko svoje teritorije, taj orao. I upisao sam:
    - Veliki zlatni orao; jedan, sam, veličanstven, ogroman,
    iznad Monte San Prima, nad jezerom Komo.
    Treba znati da se prvi poljubac ne daje ustima vec ocima.

  14. #44

    Odgovor: Omiljena priča

    Šta sam to radio?

    Probijao sam led, da bih mogao disati. Borio se protiv tuđe i svoje dosade. Pokušavao da se setim nečeg drugog. Izmišljao imena sopstvenim iskustvima i saznanjima. Igrao se jer raditi ne volim. Bežao iz svog malog i siromašnog života. Udvarao se drugima. Grickao, bockao, kraduckao i živuckao.

    Duško Radović
    neunistiva zlojebaba!

  15. #45

    Odgovor: Omiljena priča

    Ero dietro di te: znaš li šta to znači na italijanskom? To
    znači Bila sam iza tebe. U stvari, za sve vreme večere ona
    je sedela za stolom iza našeg i neprekidno me gledala, a da ja to
    nisam ni znao. I, zanimljivo, upravo sada shvatam da je ova recenica,
    ako malo bolje razmislim, izvanredno simbolična. Mogla bi takođe da znači:
    " Sve ovo vreme, sve ove godine, bila sam tik iza tebe, dosta blizu, a ti me nisi video.
    Sasvim je jasno da smo jedno za drugo, ali svaki put smo se mimoišli.
    A sada, evo mene, ovde sam i nameravam da ti to stavim do znanja,
    lopta je na tvojoj strani, nećeš moći da kažeš kako nisi opomenut i
    da se žališ kako si prošao pored prilike svog života." Zar ne?
    Treba znati da se prvi poljubac ne daje ustima vec ocima.

Strana 3 od 10 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Omiljena poza?
    Autor SQUAW u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 195
    Poslednja poruka: 19.10.2018, 13:16
  2. Omiljena životinja
    Autor Kunic u forumu Životinjsko carstvo
    Odgovora: 82
    Poslednja poruka: 25.12.2015, 07:13
  3. Omiljena kozmetika
    Autor Mater Vetru u forumu Lepota
    Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 11.01.2014, 15:46
  4. Omiljena teniserka
    Autor irnik u forumu Sportska centrala
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 14.03.2011, 22:18
  5. Omiljena igracka
    Autor swba u forumu Kad sam bio mali...
    Odgovora: 63
    Poslednja poruka: 27.04.2009, 12:03

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •