Ton Telehen - Nedostajati - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 26 od ukupno 26
  1. #16

    Ton Telehen

    Kada je veverica jednog jutra prolazila ivicom šume ugledala je tortu, usred jorgovana.
    Torta, pomislila je, i tek tako, jednog običnog jutra, baš mi se jede! Obišla je jednom oko torte. Bila je to torta od bukovog žira, sa šlagom i crvenim šećerom.
    U susret joj je lebdeo slatkasti miris. Čija li je? - mislila je. A onda je na torti ugledala papirić:
    Ova torta je samo za onog kome se torta zapravo ne jede.
    Ah, pomisli veverica, kakva šteta. Duboko je uzdahnula, malo se kolebala, reče samoj sebi: - Ne, ne - još jednom uzdahnu i ode.
    Osvrnula se još nekoliko puta. Torta kao da je sijala među jorgovanima. Pa zašto se meni uvek, uvek jede torta... mislila je veverica.
    Koračajući dalje razmišljala je šta da uradi pa da joj se ne jede torta. Zavrtelo joj se u glavi i odlučila je da misli na nešto drugo. Na reku! - pade joj na pamet. Najbrze što je mogla mislila je jedno za drugim: na reku, na vodu u reci, na talase u reci, na žuborenje reke i na svetlucanje reke. Sela je u travu. Pred njom je bila reka.
    Nešto potom, šaran isturi glavu iz vode i zapodenu s vevericom razgovor o kiši, algama, mesečini i o tome šta je zapravo mokro. - Mokro je ništa - reče šaran.
    Sunce je sijalo a veverica je slušala. Ali, iznenada povika: - Više mi se uopšte ne jede torta! Poskočila je i otrčala. Šaran je začuđeno gledao za njom.
    - Sad ne znam da li se slaže sa mnom.. - mrmljao je i snuždeno zaroni.
    Veverica je otrčala do ivice šume. Ali, još pre nego što je tamo stigla, zastala je i tuzno uzdahnula. Ipak mi se jede torta, mislila je. Tu se ništa ne moze.
    Odlučila je, ipak, da još jednom pogleda tortu. Tamo je naišla na mrava koji je s tužnim izrazom na liču koračao oko torte, povremeno bi ustuknuo nekoliko koraka, zapušio bi nos, zazmurio i pojurio ka torti. Ali, tik ispred torte, svaki put bi se zaustavio i odmahivao glavom.
    - Zdravo, mrave - reče veverica.
    - Ovo je crni dan, veverice - reče mrav. - Ovo je stvarno crni dan.
    Na nekoliko koraka ispred torte zaustavili su se, ćutke njušili miris meda i gledali veliki šlag i pošećerene tornjeve, visoko iznad njih na vrhu torte.
    - Ne mogu više ni da vidim tortu, veverice - reče mrav - a ipak....
    - Ma hajdemo - reče veverica. Ova torta nije dobra za nas.
    - Da - reče mrav.
    Duboko zamišljeni krenuli su dalje. No, malo potom, začuli su glasno mljackanje i kad su se okrenuli ugledaše slona koji je velikim zalogajima jeo tortu.
    - Zar nisi pročitao poruku? - povika mrav napetim glasom dok su mu nozice podrhtavale.
    - Da - reče slon. -Ali meni se ova torta zapravo uopšte ne jede. Torta je od bukovog zira... Odvratno. Da je u njoj bar malo slatke kore. Ali, ništa od toga. Samo slatkost i bukov zir. Uh... i to mi je torta.
    I slon je, preko volje, jep tortu i povremeno ispuštao uzvike gađenja, a mrav i veverica posmatrali su ga iz daljine.
    - Jadni slon! - povika mrav.
    - Prijatno - htela je da dovikne veverica. Ali, predomislila se i ćutala.
    Poruku je izmenio veverica, 08.10.2007 u 23:20



  2. #17

    Odgovor: Ton Telehen - Nedostajati

    Veverica je za rođendan dobila poklon od cvrčka.
    - To je iznenađenje - reče cvrčak.
    - Baš lepo - reče veverica. -Mnogo ti hvala. - Iznenađenje je bilo zamotano u crveni papir a oko njega je bio končić svezan u čvor. Veverica poče da čeprka oko čvora.
    - Nemoj to da radiš - reče cvrčak.
    - Pa hoću da otvorim... - reče veverica.
    - To mora da ostane iznenađenje - reče cvrčak.
    - O - uzviknu veverica. Odlozila je iznenađenje na gomilu poklona iza sebe. Nosorog je istupio napred, čestitao veverici i uručio joj kapu. A slon se već probijao sa konzervom bukovog žira u prahu. Veverica je sa osmehom primala poklone i širokim gestom upućivala je svakog ka stolovima punim torti i kolača.
    A kada se proslava završila i mrav jedini ostao, veverica je iz gomile poklona izvukla iznenađenje i razgledala ga sa svih strana.
    - Šta li je unutra, mrave? - upita. - Šta ti misliš?
    - Mislim da znam - reče mrav. Ali ako kazem, više nije iznenađenje.
    - Ne - reče veverica.
    Duboko je uzdahnula i polozila iznenađenje na ormar. Pokušala je odmah da ga zaboravi. Ali, svaki put je ponovo morala da gleda u njega. Ah, mislila je, kako sam radoznala.
    Kad god bi srela cvrčka upitala bi ga kad će smeti da otvori iznenađenje.
    - Nikada - rekao bi cvrčak.
    Ponekad je izgledalo kao da se iznenađenje užarilo i kao da je pravilo rupe u ormaru, a ponekad je veverica sanjala da iz papira izviruju ruke i noge i kao da neki glas iz iznenađenja šapuće: -Upomoć, upomoć... - i kao da joj neko gura u ruke čvor od konopčića. Tada bi se tačno na vreme iz straha trgnula iz sna.
    Konačno je postala tako radoznala da više nije znala šta da radi. Izvadila je iznenađenje iz ormara i otrčala sa njim u šumu. Prva na koju je naišla beše čaplja, na obali reke.
    - Izvoli - reče veverica. - Ovo je za tebe, čapljo.
    - Ali, meni nije rođendan! - povika čaplja.
    - Ovo je iznenađenje - reče veverica. - Izvoli!
    - O - reče čaplja i oklevajući uze paketić.
    Veverica brzo otrča i stade iza vrbe kako bi videla šta radi čaplja.
    - Tako, dakle - mrmljala je čaplja. Nakašljala se i gurnula kljun u čvor. Končić i papir s trzajem padoše na zemlju.
    - Naslonjača - reče čaplja. U nozi je drzala tešku naslonjaču od hrastovine. Začuđeno ju je spustila na zemlju.
    - Pa šta će mi to? - mrmljala je. Nije mogla da se seti da je ikad sedela, a ni sad joj se nije sedelo.
    Veverica je široko otvorenih očiju gledala kako je čaplja bacila naslonjaču u reku, usred trske.
    - Mozda nešto za tebe, žapče! - doviknu. - To je iznenađenje.
    Nešto potom iz dubine se čulo zadovoljno kreketanje. Jer, žabac je voleo da sedi i već dugo je tragao za dobrom naslonjačom.
    Veverica je polako krenula kući. Zapravo mi je laknulo, pomislila je snuždeno.
    Poruku je izmenio veverica, 08.10.2007 u 23:49



  3. #18

    Ton Telehen

    Jednog jutra štuka je dobila pismo:

    Draga štuko,
    sutra mi je rođendan,
    ali te ne pozivam u goste.
    Nadam se da se ne ljutiš.

    Šaran


    Štuka je pročitala pismo i nije znala šta da misli o njemu.
    Sutradan je plivala u blizini šaranove kuće. Videla je tunja, deveriku, grgeča, raju kamenicu i još mnoge druge goste.
    Kada je šaran ugledao stuku, povikao je: - Zdravo štuko! Pa zar nisi dobila moje pismo?
    - Jesam - reče štuka.
    - E bas dobro! - doviknu šaran nadjačavajući rođendanski žamor.
    Gosti su igrali, jeli i smejali se. Reka se uzburkala i pojavili su se vodeni vrtlozi.
    I svaki put kad bi video štuku, šaran bi povikao: - Bas je prijatno štuko, vrlo prijatno.
    - O - doviknula bi štuka.
    - Sigurno ti je bas strašno što te nisam pozvao? - upitao je šaran malo potom dok je plivao uokolo i razmetao se grgečevim perajima.
    Štuka je malo razmislila šta bi mu uzvratila, pa reče: - Bas nimalo.
    - Mi uživamo, štuko, bas uživamo... - dovikivao je šaran i posle nekoliko sati kada je već padao mrak.
    Tek kasno uveče svi su se razišli kućama i štuka je plivala nazad ka okuci u reci gde je živela, blizu dna, usred trske.
    Odgledala je celu proslavu.
    Te noći nije mogla da spava. Satima je kroz tamnu vodu gledala gore ka nebu. Zvezde su plesale po vodi, a mesec je plovio uokolo kao da se šunja.
    Kada se pojavilo sunce i kada je voda počela da svetluca, štuka je napisala pismo:

    Dragi šarane,
    sutra mi je rođendan.
    Pozivam samo tebe.

    Štuka


    Šaran je sutradan došao na rođendan.
    - Baš ljubazno od tebe, štuko! Vrlo ljubazno! - vikao je još iz daljine.
    Poklonio je štuki dugu, crnu jaknu za zimu, kada sve mrzne, i osvrnuo se oko sebe.
    Ali, nikog nije video.
    Potom su ležali jedno naspram drugog, u tamnoj vodi, usred trske.
    Štuka nije imala nista za jelo. - Nažalost - rekla je. - Nisam stigla.
    - Nije važno - rekao je šaran.
    Štuka je rekla da je bole peraja i da ne može da pleše.
    - Ni to nije važno - rekao je šaran.
    Za trenutak je vladala tišina. -Šta mislis o pevanju? - upita štuka.
    - Ah... - reče šaran. - Pa sta da ti kažem...?
    - Ja mislim da je pevanje strašno - rece štuka. - Jednom rečju strašno.
    - O - reče šaran.
    Malo potom štuka upita: - Da li ti se dopada proslava?
    - Da... - reče šaran.
    - Mnogo ti se dopada?
    - Da, mnogo.
    SŠtuka je rekla da je promukla i da bi najviše volela da sto manje priča, a šaran se osvrtao na sve strane i nadao se da ce ipak još neko doći. Ali, niko više nije došao.
    - Koliko jos traje tvoj rođendan? - upitao je šaran, kada je sunce počelo da zalazi.
    - Ne znam - reče štuka. - Ali, u svakom slučaju još nije ni polovina.
    Kada je padao mrak, šaran se polako spustio na dno reke.
    - Ne mogu više - mrmljao je.
    - Ali, moj rođendan još nije prošao! - doviknula je štuka.
    - I jos će da traje! Još dugo!
    Šaran se sručio na dno, izvrnuo se na stranu i ostao da leži s glavom u mulju.
    - Ne mogu više - mrmljao je povremeno. - Ne mogu više.
    Usred noći, štuka je podigla šarana i odnela ga kuci.
    - Kakav rođendan! - šaputao je šaran.
    - Da - reče štuka.
    Potom više ništa nisu rekli i verovali su da su prijatelji.



  4. #19

    Ton Telehen

    Svake večeri, kada bi sunce zalazilo, daman bi se popeo na brežuljak i povikao: - Ne zalazi! Pa, prestani s tim! Čuješ li me!

    Mahao je pesnicama, poskakivao gore-dole, na oči bi mu navirale suze od besa.

    Ali sunce je uvek zalazilo.

    Kada bi i poslednji delić sunca isčezao iza horizonta, daman bi obrisao suze, odmahnuo glavom i razočaran odlazio kući.

    Živeo je u maloj mračnoj kućici usred stepe. Nije poznavao nikoga i niko nije poznavao njega.

    Kada bi stigao kući, legao bi u krevet, s rukama pod glavom, i pitao se zasto sunce nikada ne učini ono što traži od njega. Moglo bi bar jednom da ostane... Pa ne tražim tako mnogo? Ili bih morao još više da se naljutim? Da li da mu zapretim nečim? Da ću ga jednom udariti? Ili da ću se preseliti, pa više neće imati za koga da sija?

    Svake večeri satima je mislio na sunce. Poželeo je i da ode do horizonta i da sopstvenim rukama zaustavi sunce. Ili da napravi nešto ispod horizonta tako da sunce ne može da se spusti niže. Ali, plašio se da je sunce preveliko za njega.

    Sunce je izdajica, mislio je. Po ceo dan sija, i taman pomisliš da će zauvek da sija, a ono odjednom zađe. To je izdaja.

    Zaspao je tek duboko u noć.

    Kada bi se ujutru probudio, sunce je uvek ponovo sijalo i daman bi ozlojeđeno pomislio: da, da, sigurno ti je žao, znam ja tebe...

    Stavio bi na glavu šešir sa širokim obodom tako da ne može da vidi sunce i izašao bi napolje.

    Ali predveče bi se ponovo popeo na brežuljak i povikao: - Pa da! Zalazak! Ta prestani već jednom s tim! i opet bi se vraćao kući neobavljena posla.

    Tako je živeo daman. Dok nije promukao od vikanja i umorio se od lupanja nogama o zemlju.

    Od tada je samo još prekorno gledao sunce, uveče, sa svog brežuljka. Sunce zna šta tražim, mislio je. Zna da bi jednom moglo da mi učini zadovoljstvo. Jedan jedini put od bezbroj puta... pa to nije ništa. Ali, ono ne sluša.

    Odmahnuo je glavom. Uostalom, mislio je, da li upošte postoji nešto što sluša?



  5. #20

    Ton Telehen

    Bilo je toplo veče, početkom leta, i na vrhu topole pevao je drozd.
    Veverica je sedela na travi ispod bukve. Glava joj je polako klonula i oči su joj se sklapale.
    - Zdravo, veverice čula je iznenada. Podigla je pogled. Bio je to slon.
    - Zdravo, slone reče ona.
    Slon je stajao ispred nje i činilo se kao da hoće nešto da kaže. Nakašljao se nekoliko puta i prebacio surlu s jednog ramena na drugo.
    - Veverice reče tada.
    - Da? reče veverica.
    - Da li hoćeš da plešeš sa mnom?
    - Dobro reče veverica.
    - Ali... eh... ako ti zgazimna prste, da li ćeš da se naljutiš?
    - Ne reče veverica. Ali nemoj da mi zgaziš na prste.
    - Ali, ako to ipak uradim?
    - Ne, neću se naljutiti.
    - I ako odjednom budem tako srećan i vrtim se sa tobom i više ne mogu da te držim i ako svom snagom poletiš i udariš o bukvu i tako ošamućena ostaneš da ležiš, da li ni onda nećeš da se naljutiš?
    Veverica je razmišljala i videla je sebe kako leži na leđima u travi ispod bukve, dok joj na glavi izbija velika čvoruga.
    - Ne reče lagano ni onda se neću naljutiti.
    - A ako te podignem i nastavim da plešem s tobom?
    - Ne, ni onda.
    Slon je duboko uzdahnuo, za trenutak je vrlo ozbiljno gledao i podigao jednu nogu do veveričinog struka.
    Mesec je sijao, drozd je pevao, a slon i veverica su plesali.
    Nakon dva koraka slon je zgazio vevericu po prstima.
    - Jao reče veverica. Ali nije se naljutila.
    Kada je i deseti put zgazio vevericu po prstima, a ona se ni tada nijednom nije naljutila, slon je osetio kako je postao vrlo srećan.
    I slavuj je počeo da peva, a na najnižoj grani bukve svitac je počeo da se pali i gasi.
    Tako plešući, slon je okretao vevericu oko sebe sve brže i brže. - Mislim da znam šta će se sada desiti, pomisli veverica.
    - Oh! povika slon. Ali bilo je već kasno. Veverica je velikom brzinom poletela u vazduh i svom snagom udarila o bukvu.
    Malo potom opet su plesali. Slon je plesao, a veverica je posrtala u taktu i spoticala se. Slon se trudio da se više ne vrti u krug i da vevericu što manje gazi po prstima.
    - Kako lepo plešemo! šapnuo je na veveričino zgnječeno uvo.
    - Da ječala je veverica.
    - Ja bih uvek ovako želeo da plešem reče slon.
    - Da mrmljala je veverica, dok ih je svitac posmatrao i prijateljski se palio i gasio. - Stvarno to mislim, pomislila je veverica.



  6. #21

    Ton Telehen

    Jednog popodneva kukac je napisao pismo bubašvabi.

    Dugo je razmišljao, grizao je vrh olovke, mnogo je precrtavao, duboko uzdahnuo i konačno bacio pismo u vazduh.
    Kada je bubašvaba malo potom pročitala pismo, silno je pocrvenela i zadrhtala. Sela je na zemlju i napisala odgovor.
    Malo kasnije kukac je pročitao odgovor i prebledeo.
    Životinje koje su slučajno prolazile zastajale su i začuđeno ga posmatrale. Nisu znale da kukac može da prebledi. Odmahivale su glavom i pitale ga da li nešto mogu da učine za njega.
    Kukac ih nije čuo. Mrmljao je nešto nerazumljivo i ponovo je napisao vrlo dugačko pismo. Kada je završio pismo, bacio ga je u vazduh i vide kako ga je vetar poneo. Legao je na leđa i dugo je tako nepomično ležao. Više nije bio bled, bio je kao bez kapi krvi.
    Bubašvaba je pročitala pismo, razrogačila je oči a pismo joj iskliznu između prstiju. Dva puta je glavom udarila zid u svojoj sobi, podigla je pismo i ponovo ga pročitala, zažmirila je i napisala kratak odgovor.
    Kada je pročitao pismo kukac nije više bio kao bez kapi krvi, ali je navukao zavese, smanjio se najviše što je mogao, grizao je sve svoje nokte i na poleđini bubašvabinog pisma nažvrljao je odgovor.
    Bubašvaba je primila odgovor, pročitala ga, klimnula glavom, na brzinu i gotovo nemarno napisala je odgovor, sa puno slova A i slova O i slova sa kukicama i kvačicama. Potom je protrljala ruke i popila šolju čaja.
    Kukac je pročitao odgovor, skočio na noge i satima je pognute glave šetao tamo-amo. Da su njegove misli mogle biti vidljive, svako ko bi ga gledao morao bi da stavi ruke iznad očiju, jer su mu misli bile tako bleštave i zaslepljujuće.
    Konačno je napisao odgovor.
    Kada je bubašvaba pročitala pismo suze su joj navrle na oči. Dugo je sedela na travi i jecala.
    Napisala je mali plavi odgovor, koji je najpre nekoliko puta sama pročitala i brižljivo pustila da se osuši pre no što ga je predala vetru.
    Kukac je pročitao pismo, spustio je glavu u šake, i napisao odgovor. Ali nije znao da li je to pismo čitljivo i da li reči koje je upotrebio uopšte postoje.
    Bubašvaba je pročitala pismo po mesečini i još jedan jedini put napisala odgovor.
    Ali, kukac nije otvorio pismo. Položio ga je na travu ispred vrata. Svaki put kada bi ulazio ili izlazio preskakao je pismo.
    Vetar je povremeno duvao i pismo bi tada tiho zašuštalo. Ali, kukac nije pročitao pismo.
    A negde vrlo daleko, ispod topole, bubašvaba je uzalud čekala odgovor.



  7. #22

    Ton Telehen

    Dragi pužu,
    mogu li da vas zamolim da jednom zajedno plešemo,
    i to gore, na vašoj kućici? Samo nekoliko koraka?
    To jem oja najveća želja.
    Ja ću vrlo oprezno plesati, tako da nećemo
    propasti kroz vaš krov. To vam obećavam.
    Ali, to nikada ne možemo sasvim sigurno znati.

    Slon



    Dragi slone,
    hvala vam na pismu.
    Jednom ću sigurno želeti da plešem sa vama, na
    mom krovu, kasnije. To gotovo sigurno znam.
    Mislim da umem veoma lepo da plešem.
    Ali, zasad mi nažalost nije baš
    zgodno.

    Puž



  8. #23

    Ton Telehen

    Nilski konj i nosorog sreli su se usred šume na puteljku. Puteljak je bio uzan i nisu mogli da se mimoiđu.
    - Ja neću da se sklonim u stranu - reče nilski konj.
    - Ni ja - reče nosorog.
    Pogledali su jedan drugog.
    - I šta sad? - upita nilski konj.
    - Da, šta sad? - reče nosorog.
    Bilo je podne. Sunce je sijalo kroz lišće na granama, a u daljini je žuborila reka.
    - Hajde da malo sednemo - reče nilski konj.
    - Dobro - reče nosorog.
    Seli su na puteljak i razmišljali.
    - Ja u svakom slučaju neću da se sklonim - povremeno bi rekao nilski konj, za svaki slučaj. - Samo da to ne pomisliš.
    - Ni ja - reče nosorog. - Samo da ti to ne pomisliš.
    Dugo su ćutali.
    Mogli bismo da se naljutimo - reče nilski konj. - I da nasrnemo jedan na drugog.
    - Da, mogli bismo - reče nosorog.
    - Jedan od nas bi tada moro da se skloni u stranu. Drugačije ne može.
    - Da.
    - Ali, to u svakom slučaju nisam ja - reče nilski konj. Ustao je i potrudio se da izgleda vrlo zastrašujuće.
    - Da to nisam ja? - reče nosorog preteći, pa i on ustade.
    - Ne - uzdahnu nilski konj i ponovo sede.
    Dugo je vladala tišina.
    - Da li ti se jede slatka trava? - upita tada nilski konj.
    - I te kako - reče nosorog.
    Nilski konj je imao teglu sa zašećerenom travom. Zajedno su je pojeli i ispričali jedan drugom kuda su krenuli.l
    - Ali nećemo se jedan drugom skloniti s puta - reče nilski konj.
    - O ne - reče nosorog. - To nećemo uraditi.
    Veselo potapšaše jedan drugog po ramenu i čak malo zaplesaše, na uzanom puteljku, usred šume. Ali, dobro su pazili da se ne okrenu u drugom pravcu.
    - Kako lepo plešemo - reče nilski konj.
    - Sa žarom - reče nosorog.
    - Da, sa žarom - reče nilski konj.
    Kada se spustio suton, odlučili su da se vrate kući.
    - Zdravo, nilski konje - reče nosorog.
    - Zdravo, nosorože - reče nilski konj.
    Okrenuli su se.
    - Ali, ako se ponovo sretnemo, neću ti se skloniti s puta - doviknu još nilski konj.
    - Ni ja tebi - doviknu nosorog.
    I svako krenu kući na svoju stranu. Pokušavali su da zvižduću i povremeno bi, svaki za sebe, napravili one korake kao kada su zajedno plesali nasred uzanog puteljka.



  9. #24

    Ton Telehen

    Ah, pomisli bogomoljka. Trunčica prašine... Na sebi je imala svoju najlepšu pelerinu i ogledala se u ogledalu.
    Oduvala je trunčicu prašine sa ramena. Ali, tada ugleda jedan nabor na pelerini, negde u visini levog kolena, tamo gde mu nije bilo mesto.
    Podigla je koleno i ispravila nabor.
    Krc, čula je. Od ispravljanja nabora nešto se rasparalo na leđima.
    - Sve je izgubljeno - uzdahnula je.
    Te večeri je trebalo da ode na gepardov rođendan, na ivici stepe.
    Skinula je zelenu pelerinu i pogledala pocepano mesto.
    - A ovo mi je jedina svečana pelerina! - uzviknu. U ormanu je imala mnoštvo pelerina, ali ova duga zelena pelerina bila je njena omiljena.
    Sela je za sto da popravi pelerinu. ALi, ubola se iglom, jauknula - Jao! - poskočila i glavom udarila o prečagu a nasred čela joj iskoči čvoruga.
    Čvoruga! pomislila je. Šta ću sad s njom?
    Pogledala se u ogledalu. Stavila je na glavu staru ljubičastu kapicu, koju je inače koristila samo zimi kada bi ispod prekrivača htela da zagreje glavu, i navukla ju je duboko na oči kako bi prikrila čvorugu. Ali, tada više ništa nije mogla da vidi, saplela se o stolicu, ugnječila krila, slomila jedan pipak, iz nosa poče da joj curi krv, a pojavilo se i još nekoliko čvoruga.
    Očajna je sela na krevet.
    - Zar bogomoljka neće doći? - čula je u mislima kako ocelot pita geparda.
    - Ah, sigurno nema šta da obuče - odgovori gepard zažmirivši.
    - Ah, da, naravno da ne... - reče ocelot.
    Bogomoljka je poskočila s kreveta i pocrvenela od besa. Bez pelerine, samo s ljubičastom kapicom na glavi, zgužvana, sva u ožiljcima i sa čvorugama, izašla je iz kuće i posrćući krenula ka gepardovoj kući.
    S treskom je otvorila vrata i ostala da stoji u dovratku.
    - Evo me - reče.
    Otmene životinje, koje su razgovarale i učtivo klimale glavom, okrenule su se, pogledale i širom otvorile oči. Ugledale su izgužvanu životinju. Jedva su je prepoznale.
    - To je bogomoljka - prošaputa neko ustručavajući se da pokaže odbojnost.
    - O da? Mislite da je to ona? - prošaputa neko drugi.
    - Sigurno je ona.
    Neke životinje uzmaknuše nekoliko koraka, a gepard se spremao da toj aljkavoj prilici pokaže vrata.
    ALi bogomoljka je ostala tamo da stoji, zabacila je svoja zgnječena krila, oduvala je s ramena desetak trunčica prašine i pogledala je tako ponosno d asu životinje odjednom pomislile da je ona možda otmenija i od njih samih. I neke od njih su već počele d askidaju svoje pelerine, udarale su glavom o prečage, širile su ruke i noge i žalile su što umesto šešira nemaju male ljubičaste kapice.



  10. #25

    Odgovor: Ton Telehen - Nedostajati

    Jednog jutra veverica je toliko žurila da vidi da li joj obrve stoje kako treba da je udarila u ogledalo. Ogledalo je palo i razbilo se u paramparčad.
    Veverica je tužno gledala parčiće razbijenog ogledala i svuda je videla rasute deliće svog repa, svog nosa, svojih prstiju i svoje brade. Tako nikada ne mogu da vidim da li je sve na svom mestu, pomislila je i pozvala svraku.
    - Moje ogledalo reče i pokaza na komadiće.
    - Vidim, reče svraka kojoj ništa nije bilo draže od popravljanja ogledala. Istina, ogledalo je sasvim ozbiljno razbijeno.
    - Da, reče veverica.
    Svraka je pokupila parčiće i počela da ih sastavlja najbolje što je mogla. Kada je Veverica nešto kasnije pogledala u ogledalo, izgledala je vrlo čudno. Stopalo joj je bilo iza repa, brada joj je visila o laktu, a jedno oko je bilo tačno ispod drugog oka.
    - Sve se izmešalo! - reče ona.
    - Moraš malo da zašmiriš reče svraka. Onda nije tako strašno.
    Veverica je napola zažmurila i pogledala u ogledalo. Ali, ni na šta nije ličila.
    - A gde mi je levo uvo? povika odjednom. Gledala je na sve strane po ogledalu, ali nigde nije našla svoje levo uvo.
    - Sigurno se izgubilo, reče svraka slegnula je ramenima i dodala: - Pa, odoh ja sad.
    - I kako ja sad da vidim da li mi je uvo na svom mestu? povika još veverica.
    Ali, svraka je već bila na vratima, uzela je zalet i odletela.
    Kada je stigla kući, izvadila je ispod krila ono parče ogledala u kome je bilo jedno veveričino uvo. Zalepila ga je vrlo pažljivo za druge komadiće koji su već pokrivali gotovo ceo zid njene sobe.
    - Divno mrmljala je.
    I tako se vrtela i vrtela pred džinovskim ogledalom.
    - Sve sam lepša! kreštala je i uživala u svom levom uhu, svojoj surli, svojim krljuštima, dvema bodljama i jednom pipku, desno na velikoj sivoj glavi.



  11. #26

    Odgovor: Ton Telehen - Nedostajati

    Labud je davao čas mravu i veverici. Bilo je to na obali reke i sunce je sijalo. Sedeli su pod vrbom, u senci jedne niske grane.
    Bio je to drugi čas, ali od prvog časa nisu ništa zapamtili.
    - Danas ću vam - reče labud - govoriti o prolaženju.
    Po mravu i veverici, bila je to dobra ideja, jer o tome nisu mnogo znali.
    Labud napravi ozbiljno lice i reče: - Sve prolazi.
    Pod vrbom je za trenutak zavladala tišina. Voda u reci je svetlucala i nije bilo ni daška vetra.
    - Da li ste to znali? - upita labud.
    - Ne, rekoše mrav i veverica. - To nismo znali.
    - Da - reče labud. - Sve prolazi. Navedite nešto i ja ću tada reći da to prolazi. Mrave...
    - Vrba - reče mrav.
    - Da - reče labud. -Dobro je što si to rekao, mrave. Vrba prolazi.
    - Vrba? - upita veverica i pogleda gore razrogačenih očiju.
    - I kuda onda odlazi? - upita mrav.
    - He, he - na to će labud. - Pa ne pričamo sad o tome. Pričamo o prolaženju, a ne o kuda. To dolazi tek u poslednjoj lekciji.
    - A koliko zapravo ima časova? - upita veverica.
    - Ne znam - reče labud. - Nisam ih nikad izbrojao.
    Veverica je uzdahnula, a mrav upita: - A šta ako ja sada mislim da vrba nikad ne prolazi?
    - Pa - reče labud - onda nemoj da uzimaš časove kod mene. Bolje idi kod cvrčka. On daje sasvim drugačije časove. Kod njega ništa ne prolazi.
    - Ništa? - upita veverica.
    - Ništa - reče labud.
    - Ni jutro? - upita veverica.
    - Ni jutro. Po cvrčku čak ni pljusak ne prolazi, ni glavobolja ili jedna sekunda.
    - A kakvi još časovi postoje? - upita mrav.
    - Pa kod morskog raka - reče labud. Kod njega je sve pomešano.
    - Sve? - upita mrav.
    - Sve - reče labud. - Po morskom raku mrakom možeš isto tako dobro da jedeš kao i prstima. Nema razlike. Ili...
    Mrav duboko uzdahnu i pogleda na drugu stranu.
    Veverica je osetila kako joj se na čelu napravila duboka bora.
    Labud nije dovršio svoju rečenicu i izjavi: - Vreme je. Čas je završen.
    Glas mu je zvučao nesigurno.
    - Sledeći čas je možda sutra - dodao je. A onda odlete i iščeznu u daljini.
    Mrav i veverica ćutke su sedeli jedno pored drugog. Sunce je bilo visoko na nebu. Povremeno bi šaran isturio glavu iz vode, rekao: - Hej! - i ponovo nestao.
    Mrav je mislio na vreme, sunce, vazduh, leto, tegle s medom, rođendane, tugu, mahovinu, miris borovine. Da li sve to prolazi? - mislio je. Ili ništa od toga?
    - A mi - upita veverica odjednom - da li ćemo i mi proći?
    Mrav je razmišljao neko vreme. A onda je ustao, napravio čudan skok iznad trave u vazduhu, pao na leđa i rekao mašući svim svojim nožicama: - Nee, mi nikada nećemo proći. Mi ne!



Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •