Divka Strelka, Perunova nevesta
Bila jednom Strelka, divka svitogorskog, kći Svitogora, diva nad divovima. Strelka je boravila u oblacima, po gorskim visovima i visoravnima, sa lukom i tobolcem strela o ramenu, stasita i uvek rumena od planinskog vazduha; njen cvet je bio runolist.
Ali, zli div Leđan, koji je ljudima želeo tamu i hladnoću, ubije iz zasede moćnog diva Svitogora i počne smišljati kako da sasvim zavlada svetom. On počne i divki Strelki, koja je iz oblaka gađala svojim munjevitim strelama, da smeta i sputava njenu moć; divka zazove u pomoć Peruna:
"O, bože, spasi me drznika koji se usuđuje da sapinje moj luk i moje strele, kad ih odapinjem u široki Perunov svet!"
A Perun, sin boga nebeskog i vladalac zemlje, zagromori joj iz oblaka:
"Što ti, Strelko, divski rod Mrazovića stalno smeta i pakosti, znači da se boji tvoje snage!"
"Nikad nemam mira od Leđanovih divljanja" - žalila se dalje Strelka - "svuda me prate ustopice".
"Kad ja postanem gospodar, nećeš se morati više nikoga bojati" - odvrati joj Perun.
Ostavši sama, Strelka je dugo razmišljala o Perunovim rečima. Njena ju je ljutnja već bila prošla i ona pođe da se kupa u planinskom jezeru dok je sutonsko rumenilo zlatilo zemlju i vodu. Kupajući se, neprestano ju je uznemiravala pomisao na Peruna.
Otad, iz dana u dan, Strelka je bivala sve više i više uznemirena pri pomisli na Peruna i najzad oseti da mu je postala veoma naklonjena. Boraveći u šumi i ploveći oblacima s ostalim vilama, ona uhvati sebe da nerado gleda kad se koja druga od njih perunu približi. Postala je čak toliko uznemirena kad bi koju kraj Peruna opazila, da ju je smesta protresala kojom od svojih munjevitih strela.
Perun je bio još mlad bog iz roda Svarožića, sin Svarogov, i boravio je u donjem, zemaljskom nebu, dok je njegov otac vladao visokim nebesima. On nije znao kakvu je promenu izazvao u srcu divke Strelke.
Jednog sutona, kada se, kao i obično, kupala u zarumenelom šumskom jezeru, strelka podiže glavu k nebu i pomoli se: "Veliki bože, sveoče Svarune, ti koji svetliš i dan donosiš, i ti, Boženo, majko neba - umirite moga srca nemir!"
Bog, čuvši ovo, sažali se na Strelkinu mladost. On pozove zlatokrilu vilu iz oblaka i pošalje je Perunu. Bela vila prhne nebu pod oblake, tamo gde je Perun najčešće boravio, nađe ga i ispriča mu kakvi jadi muče divku Strelku.
Za to vreme Strelku je, umornu od jadikovanja, uhvatio san. U snu, ona vide nasmejano Svarogovo lice i mladog Peruna kako silazi k njoj. Probudivši se od silnog uzbuđenja, ona opazi da Perun stvarno stoji pred njom, dok se iza njega sija dugin luk, kojim je kao preko mosta, Perun sišao na zemlju. bog uzme devojku u naručje i uznese je preko duge na nebo. Najmlađi Svarožić, Svanimir, donese raznih duginih traka i ukrasa, pa njima Božena okiti nevestu. Svarog, kome se snaha odmah dopala, zadovoljno je gladio svoju sedu bradu. Mladence dovedoše pred božji presto, a on im reče:
"Čuvajte veru, pazite na zakon. Živite u slozi i ljubavi. A ti, Strelka, milo moje dete, odsad ćeš se zvati Perunova, a vaši potomci će biti Perunovići."