Moja baka ,i ne sad nego uvek...Ne živimo u istom gradu,kod nje sam odrasla,i sve najlepše uspomene me vezuju za nju,sve što je lepo u meni dugujem njoj.
Danas sam je posetila,i kako sam izazvala gužvu mojom posetom(cela familija se okupila),nas dve se dogovorimo da klisnemo u sobu...i dan danas se uvučem u njen krevet,i kuliram dok ona priča...samo to više nisu priče za malu decu,već iskustvo jedne plemenite starice,i dok upijam svaku njenu reč,osećam mir i bezbrižnost,kao kad sam bila dete...
Zatim smo klisnule u šetnju,i sa "ozbiljnih tema",pređemo na neozbiljne ,toliko smo se smejale,da se narod koji smo sretale usput,smejao sa nama,ne znajući ni o čemu se radi....
Svaki rastanak sa njom,teško mi pada...i odlazim kući sa ponekom suzom u oku....