Miloš Crnjanski
Strana 1 od 6 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 86
  1. #1

    Miloš Crnjanski


    Miloš Crnjanski

    (1893-1977)

    Sav život Miloša Crnjanskog protekao je u znaku seoba ali i vrtoglavica raskoši, gorčine nemaštine i izazova snobizma i boemštine. Rođen je 1893. godine u Čonogradu, u porodici siromašnog notara. Učio je gimnaziju kod katoličkih fratara u Temišvaru; očeva smrt u petom razredu bila mu je podsticaj da od osrednjeg postane jedan od najboljih đaka. Dalje školovanje nastavlja u Beču, gde izučava francusku revoluciju, Rusiju i čistu filozofiju, čitajući razne knjige na nemačkom, mađarskom, italijanskom, te naše prevode ruskih knjiga. Kada se 1914. vratio u Novi Sad bio je uhapšen, a odmah zatim mobilisan. Prebolevši azijsku koleru upućen je na klanicu u Galiciji. Posle lečenja u Krakovu radio je u jednoj manastirskoj bolnici u Beču, zatim kao telefonista u Segedinu. Pošto je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, odlazi 1920. godine u Pariz gde nastavlja studije. Sledeće godine, posle posete Ivi Andriću u Rimu, vraća se u zemlju i venčava se poznatom beogradskom lepoticom Vidom Ružić. Umro je u Beogradu 1977. godine i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana uz oproštajnu reč Vladimira Stojšina, predsednika Udruženja književnika Srbije.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Lament nad Beogradom


    JAN MAJEN i moj Srem,
    Paris, moji mrtvi drugovi, tresnje u Kini,
    prividjaju mi se jos, dok ovde cutim, bdim i mrem
    i lezim, hladan, kao na pepelu klada.
    Samo, to vise i nismo mi, zivot, a ni zvezde,
    nego samo cudovista, polipi, delfini,
    sto se tumbaju preko nas, i plove i jezde,
    i urlicu: " Prah, pepeo, smrt je to."
    A vicu i rusko "nicevo" -
    i spansko "nada".


    Ti, medjutim, rastes, uz zornjacu jasnu,
    sa Avalom plavom u daljini, kao breg.
    Ti treperis, i kad ovde zvezde gasnu,
    i topis, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
    U Tebi nema besmisla, ni smrti.
    Ti sjajis kao iskopan stari mac.
    U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
    i ponavlja, kao dan i detinji plac.
    A kad mi se glas, i oci, i dah, upokoje,
    Ti ces me, znam, uzeti na krilo svoje.


    ESPANJA i nas Hvar,
    Dobrovic mrtvi, sejk sto se u Sahari beli,
    prividjaju mi se jos, kao utvare, vatre, var.
    Moj Sibe poludeli, zinuo kao pes.
    Samo, to vise nismo mi, u mladosti i moci,
    vec neki papagaji, cimpanzi, neveseli,
    sto mi se smeju i vriste u mojoj samoci.
    Jedan se "Leiche! Leiche! Leiche! " dere.
    Drugi mi sapuce: "Cadavere!"
    Treci: " Les, les,les."


    Ti, medjutim, siris kao labud krila,
    zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
    Ti budis veselost, sto je nekad bila,
    kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
    U Tebi nema crva, ni sa groba.
    Ti blistas, kao kroz suze ljudski smeh.
    U Tebi jedan orac peva, i u zimsko doba,
    prelivsi krv, kao vino, u novi meh.
    A kad mi klone glava i budu stali sati,
    Ti ces me, znam, poljubiti kao mati.


    TI, PROSLOST, i moj svet,
    mladost, ljubavi, gondole, i na nebu, Mljeci,
    prividjate mi se jos, kao san, talas, lepi cvet,
    u drustvu maski, koje je po meni doslo.
    Samo, to nisam ja, ni Venecija sto se plavi,
    nego neke rusevine, aveti, i stecci,
    sto ostaju za nama na zemlji, i, u travi.
    Pa kazu: " Tu lezi pasa! - Prosjak! - Pas!"
    A vicu i francusko "tout passe".
    I nase " proslo".


    Ti, medjutim, stojis nad sirokom rekom,
    nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao stit.
    Ti pevas vedro, sa grmljavinom dalekom,
    i tkas u stoleca, sa munjama, i svoju nit.
    U Tebi nema moje ljudske tuge.
    Ti imas streljaca pogled prav i nem.
    Ti i plac pretvaras kao dazd u sarene duge,
    a hladis, ko dalek bor, kad te udahnem.
    A kad dodje cas, da mi se srce staro stisa,
    Tvoj ce bagren pasti na me kao kisa.


    LIZBUA i moj put,
    u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
    prividjaju mi se jos, dok mi zizak drsce ko prut
    i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
    Samo, to vise nisu, ni zene, ni ljudi zivi,
    nego neke nemocne, slabe, i setne seni,
    sto mi kazu, da nisu zveri, da nisu krivi,
    da im zivot bas nista nije dao,
    pa sapcu " nao, nao, nao"
    i nase " ne, ne".


    Ti, medjutim, dises, u nocnoj tisini,
    do zvezda, sto kazuju put Suncu u tvoj san.
    Ti slusas svog srca lupu, u dubini,
    sto udara, ko stenom, u mracni Kalemegdan.
    Tebi su nasi boli sitni mravi.
    Ti biser suza nasih bacas u prah.
    Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
    u koju se mlad i veseo zagledah.
    A kad umorno srce moje ucuti, da spi,
    uzglavlje meko ces mi, u snu, biti, Ti.


    FINISTERE i njen stas,
    brak, poljupci bura sto je tako silne bila,
    prividjaju mi se jos, po neki leptir, bulke, klas,
    dok, u proslosi, slusam, njen korak, tako lak.
    Samo, to vise nije ona, ni njen glas nasmejan.
    nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
    sto vice: zrak svake srece tone u Okean.
    Pa mi mrmlja reci "tombe" i "sombre".
    Pa kresti njino " ombre, ombre". -
    i nas "grob" i "mrak".


    Ti, medjutim, kreces, ko nas labud vecni,
    iz smrti, u krvi, prema Suncu, na svoj put.
    Dok meni dan tone u tvoj ponor recni,
    Ti se dizes, iz jutra, sav zracima obasut.
    Ja cu negde, sam, u Sahari, stati,
    u onoj gde su karavani seni,
    ali, ko sto uz mrtvog Tuarega cuci mati,
    Ti ces, do smrti, biti uteha meni.
    A kad mi slome dusu, koplje, ruku i nogu,
    Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.


    ZIVOT ljudski, i hrt,
    sveo list, galeb, srna, i Mesec na pucini,
    prividjaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
    jednog po jednog glumca naseg pozorista.
    Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili vise,
    nego neka pena, trenuci, sapat u Kini,
    sto sapce, kao i srce, sve hladnije i tise:
    da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
    ni Tao, tresnje, ni mandarin.
    Niko i nista.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Groteska


    Zidajte hram
    beo kao manastir
    Nek sece u njemu Mesec sam
    i place noc i mir.


    A na hram dizite crnu
    sfingu naroda mog.
    Nek se sve zvezde sto jezde osvrnu
    za osmeh cudovista tog.


    Zidajte hram
    beo kao manastir.
    Nek sece u njemu Mesec sam
    i place noc i mir.


    U hramu nad Milosem i Markom
    uokvirte zlatom na oltaru zarkom
    pecate plave i rumene,
    zute i crne i sarene.
    Pecate plave i rumene,
    zute i crne i sarene,
    ljubicaste i zelene.


    Pecate ustava i prava,
    zakona i statuta,
    privilegija hiljadu puta,
    obecanja i fermana,
    pohvala sa svih strana,
    naroda mog:
    da vidi Bog.


    Zidajte hram
    beo kao manastir.
    Nek sece u njemu Mesec sam
    i place noc i mir.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Mizera


    Kao oko mrtvaca jednog
    sjaje oko našeg vrta bednog,
    fenjeri.
    Da l noć na tebe svile prospe?
    Jesi li se digla među gospe?
    Gde si sad Ti?


    Voliš li još noću ulice,
    kad bludnice i fenjeri stoje
    pokisli?
    A rage mokre parove vuku,
    u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
    što škripi.


    Da nisi sad negde nasmejana,
    bogata i rasejana,
    gde smeh vri?
    O, nemoj da si topla, cvetna,
    O, ne budi, ne budi sretna,
    bar ti mi, ti.


    O, ne voli, ne voli ništa,
    ni knjige, ni pozorišta,
    ko učeni.
    Kažeš li nekad, iznenada,
    u dobrom društvu, još i sada,
    na čijoj strani si?


    O, da l se sećaš kako smo išli,
    sve ulice noću obišli
    po kiši?


    Sećaš li se, noćne su nam tice
    i lopovi, i bludnice,
    bili nevini.


    Stid nas beše domova cvetnih,
    zarekli smo se ostat nesretni,
    bar ja i Ti.
    U srcu čujem grižu miša,
    a pada hladna, sitna kiša.
    Gde si sad Ti?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Naša elegija


    Ne boli nas.
    Gracanice vise nema,
    sta bi nam takovska groblja?
    Marko se gadi budjenja i zore,
    grobovi cute, ne zbore.
    U nebo dize nas
    prezriv osmeh roblja.


    Necemo ni pobedu ni sjaj.
    Da nam ponude raj,
    sve zvezde sa neba skinu.
    Da nas zagrle koji nas more,
    i njina zemlja sva izgore,
    i kleknu pred nas u prasinu.
    Da nam svi ruke ljube,
    i klicu i krune mecu,
    i opet zatrube trube,
    cvece i cast i srecu.


    Mi vise tome ne verujemo,
    nit ista na svetu postujemo.
    Nista zeljno ne ocekujemo,
    mi nista ne oplakujemo.


    Nama je dobro.
    Prokleta pobeda i odusevljenje.
    Da zivi mrznja smrt i prezrenje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Priča


    Secam se samo da je bila
    nevina i tanka
    i da joj je kosa bila
    topla, kao crna svila
    u nedrima golim.

    I da je u nama pre uranka
    zamiris'o bagrem beo.

    Sucajno se setih neveseo,
    jer volim:
    da sklopim oci i cutim.

    Kad bagrem dogodine zamirise,
    ko zna gde cu biti.
    U tisini slutim
    da joj se imena ne mogu setiti
    nikad vise.

    San Vito, al Tagliamento, 1918.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Prolog


    Ja videh Troju, i videh sve.
    More, i obale gde lotos zre,
    i vratih se, bled, i sam.
    Na Itaki i ja bih da ubijam,
    al kad se ne sme,
    bar da zapevam
    malo nove pesme.

    U kuci mi je pijanka, i blud,
    a tuzan je zivot na svetu, svud -
    izuzev optimiste!
    Ja nisam pevac prodanih pravila,
    ni laskalo otmenih krava.
    Ja pevam tuznima:
    da tuga od svega oslobodjava.

    Nisam patriotska tribina.
    Nit marim za slavu Poetika.
    Necu da preskocim Krlezu, ni Curcina,
    niti da budem narodna dika,
    Sudbina mi je stara,
    a stihovi malo novi.

    Ali: ili nam zivot nesto novo nosi,
    a dusa nam znaci jedan stepen vise,
    nebu, sto visoko, zvezdano mirise,
    il nek i nas, i pesme, i Itaku, i sve,
    djavo nosi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Slava


    Kad se oblaci roje...
    i lisce pada, sa granja svela,
    i svi boli, u jesen, zacute...
    Kud oblak ne nadje vise
    puteve zasute,
    lete oci moje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Smiraj


    Setim se, kako su u ljubavi,
    dragi prvi dani.
    Kad su ruke tople,
    kad se oci slede,
    preletajuci one kolutove blede,
    oko usana...


    Sto drhte, protkani,
    mutnom tisinom,
    u kojoj su osmeh i tuga pomesani
    nesigurno i tamno.


    Klatno zvona
    tesko i tmurno
    u grudi udara me.


    Tad se dizem,
    i, u mutna oka prozora,
    puna sitnih glasova veceri,
    sapucem, nesigurno,
    i moje ime.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Stražilovo


    Lutam jos, vitak, sa srebrnim lukom,
    rascvetane tresnje, iz zaseda mamim,
    ali, iza gora, zavicaj vec slutim,
    gde cu smeh, pod jablanovima samim,
    da sahranim.

    I ovde, proletnje vece
    za mene je hladno,
    kao da, dolinom, tajno, Dunav tece.
    A, gde oblaci silaze Arnu na dno
    i trepte, uvis, zelenila tvrda,
    vidim most sto vodi, nad vidikom,
    u tesku tamu Fruskog brda.

    I, mesto da se klanjam Mesecu, toskanskom,
    sto u reci, rascvetan kao krin, blista,
    znam da cu, ovog proleca, zakasljati ruzno
    i vidim vitak stas, preda mnom, sto se roni,
    verno i tuzno,
    senkom i korakom, kroz vodu sto zvoni,
    u nebesa cista.

    I, tako, vec slutim
    da cu, skoro, dusu sasvim da pomutim.
    I, tako, vec zivim,
    zbunjen, nad rekama ovim, golubijski sivim.

    Poveo sam davno tu pognutu senku,
    a da sam to hteo, u onoj gori,
    poznao grozdje, noc, i terevenku,
    i potok, sto sad, mesto nas, zubori.

    I, tako bez tuge,
    oci su mi mutne od neke bolje, duge.
    I, tako, bez bludi,
    na usnama mi gorka trulost rudi.

    Lutam jos, vitak, sa srebrnim lukom,
    rascvetane tresnje, iz zaseda mamim,
    ali, iza gora, zavicaj vec slutim,
    gde cu smeh, pod jablanovima samim,
    da sahranim.

    Vec davno primetih da se, sve, razliva,
    sto na brda zidam, iz voda i oblaka,
    i kroz neku zalost, tek mladoscu doslom,
    da me ljubav slabi, do slabosti zraka,
    providna i laka.

    Znam da mi u kosu,
    po zori rumenotamnoj,
    tudja, umorna, ruka, bledi sumrak prosu.
    A da veselosti mojoj, ciloj i pomamnoj,
    dve zaspale, bolne, dojke ne daju
    da se glasnim krikom baci po tresnjama,
    sto mi ostadose u zavicaju.

    I, mesto da vodim, pogledom zelenim,
    kao pre, reku sto se sliva,
    da skacem, ko Mesec, po gorama pustim,
    i zazarene sume da potpirim,
    sad, plavim i gustim,
    snegom i ledom, smeseci se, mirnim
    sve sto se zbiva.

    I, tako, bez veza,
    steze me, ipak, rodna, bolna, jeza.
    I, tako, bez doma,
    ipak ce mi sudba postati pitoma.

    Ne, nisam, pre rodjenja, znao ni jednu tugu,
    tudjom je rukom, sve to, po meni razasuto.
    Znam, polako idem u jednu patnju, dugu,
    i, znam, pognucu glavu, kad lisce bude zuto.

    I, tako, bez bola,
    vraticu se, bolan, vockama nasih polja.
    I, tako, bez mira,
    patice gorko, mnogo sta, od mog dodira.

    Vec davno primetih da se, sve, razliva,
    sto na brda zidam, iz voda i oblaka,
    i, kroz neku zalost, tek mladoscu doslom,
    da me ljubav slabi, do slabosti zraka,
    providna i jaka.

    Lutam, jos vitak, po mostovima tudjim,
    na mirisne reke prilezem, pa cutim,
    ali, pod vodama, zavicaj vec vidim,
    otkud podjoh, posut liscem zutim
    i rasutim.

    I ovde, rumen krina,
    sa devojackog rebra,
    ja, zorom, umorno brisem, bez milina.
    A kad utopim cun Mesecev, od srebra,
    u novo more jutra i trave,
    sednem na oblak, pa gledam svetlost,
    ste se po nebu, uz moje strasti, jave.

    A mesto svog zivota, davno zivim,
    bure i senke groznih vinograda.
    Nastavljam sudbu, vec i kod nas proslu,
    bolesnu neku mladost, bez prestanka;
    tek rodjenjem doslu,
    sa rasutim liscem, sto, sa grobom Branka,
    na moj zivot pada.

    I, tako, bez groba,
    veselost je neka, u meni, rugoba.
    I, tako bez tela,
    dusa mi je nevidljiva, i nevesela.

    Jednog proleca, i ja sam gorko znao
    da, kroz svirale devojackog rebra, zdravlje
    dajem.
    I grudi svoje, u grozdju, krikom, raskidao,
    nag, na dnu neba, opivsi se zavicajem.

    I, tako, bez lica,
    na liku mi je senka jarca, tresnje, tica.
    I, tako bez stanka,
    teturam se vidikom, bez prestanka.

    Lutam, jos, vitak, po mostovima tudjim,
    na mirisne reke prilezem, pa cutim,
    ali, pod vodama, zavicaj vec vidim,
    otkud podjoh, posut liscem zutim
    i rasutim.

    Drhtim, jos vitak, od reka i nebesa.
    Miluje vazduh, poslednjom snagom i nadom,
    ali, svisnucu, to i ovde slutim,
    za gomilom onom, jednom, davno, mladom,
    pod sremskim vinogradom.

    Za jedan blagi stas,
    sto, prvi put, zaljulja
    visnje i tresnje, poljupcem, kod nas
    i poskoci, vidikom, sa ritova mulja.
    Za drustvo mu, sto po vinskom mehu
    svelo lisce rasu, sa osmehom mutnim,
    preskacuci, prvi put, potoke, u smehu.

    A, mesto svog zivota, znam da, po vidiku,
    taj smeh rasut, nad svakim telom, golim,
    i, nad zemljom ovom, kroz koju Arno rudi,
    pun zvezda i zraka, moj se sapat sliva,
    u izmozdene grudi,
    jer se, u prolecu, sve to opet zbiva,
    svuda, gde ja volim.

    I, tako, bez reci,
    duh ce moj sve tudje smrti da zaleci.
    I, tako, bez traga,
    rasuce mi ruka ziva tela mojih draga.

    Jer ljubav ce moja pomesati, tajno,
    po svetu, sve potoke, i zore,
    i, spustiti na zivot, vedro i beskrajno,
    i kod nas, nebo, i senku Fruske gore.

    I, tako, bez zvuka,
    smeh ce moj padati, sa nebeskog luka.
    I, tako, bez vrenja,
    za mnom ce zivot u tresnje da se menja.

    Drhtim, jos vitak, od reka, i nebesa.
    Milujem vazduh, poslednjom snagom i nadom,
    ali, svisnucu, to i ovde slutim,
    za gomilom onom, jednom, davnom, mladom,
    pod sremskim vinogradom.

    Lutam, jos, vitak, sa osmehom mutnim,
    prekrstim ruke, nad oblacima belim,
    ali, polako, sad vec jasno slutim
    da umirem i ja, da duhom potamnelim,
    teskim, neveselim.

    I ovde, reku jednu
    vidim, pod svojim telom,
    da hladi laku, srebrnu, zemlju, nepreglednu.
    A, kad mi prospe tresnje po duhu obolelom,
    i, kraj Meseca, i ovde, zvezda zablista,
    vidim da je, u ranom umiranju,
    moj, i tudja, mladost, gorka i jedna ista.

    I, mesto moje sudbe, sa uzasom novim,
    susrecem davni zivot, bolan i prozracan.
    A, kroz ovu zemlju, svilenu i prozirnu
    cim, uplaseno, spustim devojacko telo,
    kroz maslinu mirnu,
    vidim, daleko, opet, lisce svelo
    i zavicaj oblacan.

    I, tako, bez kretnje,
    tudjinu, poljupcem, dizem, u vetrove proletnje.
    I, tako, bez znaka,
    dozivam golu dragu, iz mekog, toskanskog, mraka.

    A prah, sve je prah, kad dignem uvis ruku
    i prevucem, nad providnim brdima, i rekom.
    I, neizmerno slabe, sve te tresnje, sto se vuku
    sa mnom, po svetu, sa zemaljskim lelekom.

    I, tako, bez tame,
    duh moj sa mracnim vockama pokriva me.
    I, tako, bez imena,
    istom zaloscu milujem brda nevidjena.

    Lutam, jos, vitak, sa osmehom mutnim,
    prekrstim ruke, nad oblacima belim,
    ali, polako, sad vec jasno slutim
    da umirem, i ja, sa duhom potamnelim,
    teskim, neveselim.

    Lutam, jos,vitak, sa sapatom starasnim
    i otresam clanke, smehom prelivene,
    ali, polako, tragom svojim, slutim;
    tisina ce stici, kad sve ovo svene,
    i mene, i mene.

    I ovde, bez boje tajne,
    ni jedne vocke nema,
    nebesne one boje, gorke i beskrajne.
    A kad razgrnem doline, rukama obema,
    i, otkrijem dna bezdana, srebrna i bela,
    na dnu je, opet, zalost, nejasna i laka,
    vazduhom kupanih vocaka i tela.

    I, mesto srebrnih pruga, zabrezja i reka,
    susrecem, kao u snu, umorne misli, svoje.
    A, nad tresnjama i mladim visnjama,
    tamnu i dugu maglu, sto se svuda siri,
    u zivot pred nama,
    gde se strast, polako, u umiranju smiri,
    i cula upokoje.

    I tako, bez reda,
    mladost uvijam mirom, snegova i leda.
    I tako, bez puta,
    moje milovanje, po umiranju luta.

    A mir, svud je mir, kad raspem sto je bilo
    i priklonim glavu na ono sto me ceka;
    na ceo jedan kraj sa kog se vino slilo
    i smeh, i divna bestidnost, daleka.

    I, tako, bez mora,
    prelicu zivot nas, zorama Fruskih gora,
    I, tako, bez pica,
    igracu, do smrti, skokom, sretnih, pijanih, bica.

    Lutam, jos, vitak, sa sapatom strasnim
    i otresam clanke, smehom prelivene,
    ali, polako, tragom svojim, slutim,
    tisina ce stici, kad sve ovo svene,
    i mene, i mene.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Sudba



    Na sinjem moru
    Ladja jedna brodi;
    Da mogu znati:
    Kuda je sudba vodi?

    Vetar talasa more,
    Valovi lice gori.
    Nemocno, teskom mukom se
    Sa njim ladja bori.

    Presla je bura;
    More pokoja nadje.
    A pena talasa grli
    Poslednji deo ladje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Trag


    Zelim:
    da posle snova
    ne ostane trag moj na tvom telu.


    Da poneses od mene samo
    tugu i svilu belu
    i miris blag...


    puteva zasutih liscem svelim
    sa jablanova.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Život


    Sve to ne zavisi od mene.


    Setim se kako bese lep,
    nad vodama dubokim nekim,
    kao Mesec beo,
    sa lukom tankim i mekim,
    jedan most.


    I, vidis, to utesi me.


    Ne zavisi od mene.


    Dosta je da tog dana,
    zemlja oko mene zamirise preorana,
    ili da oblaci prolete,
    malo nize,
    pa da me to potrese.


    Ne, ne od mene.


    Dosta ce biti ako, jedne zime,
    iz vrta jednog zavejanog
    istrci neko ozeblo, tudje, dete
    i zagrli me.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Uspavanka


    Kad šuma svene
    ostaće nad njom zvezde rumene.
    Ponećeš svud, pošla ma kud,
    samo srce svoje gorko.

    Vetar studeni puše, ne stidi se mene
    nema duše,
    ni zakona, ni časti
    nad bolom ima vlasti
    još samo telo golo.

    Sve što sam voleo
    umrlo je vičući ime moje
    a ja mu ne mogah pomoći.

    Zbaci odelo svoje,
    U celoj zvezdanoj noći
    jedina radost nad bolom
    u telu tvom je golom.
    Sve nam dopušta tuga.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Serbia

    Isplivah groblju, u nesvesti, kao modar rak.
    Vaznesen u zelenom vrtlogu, iz bezdana.
    Sa neba je u svet oticala noć zvezdana,
    a Mesec, u tamu, spuštao svoj poslednji zrak.

    Bezmerno je svitalo i ja, neizvesna sen,
    za ostrvom ovim, osunčanim vukodlakom,
    još u mutnom snu, u vale i pene raznesen,
    poskočih morem rujnim, na igru lak, i lakom.

    Pogledah uvis, da li je to mesečine prah,
    ili je ledeni vir zore, što mi guši dah?
    Nisam znao da mi, trešnjom i bistrim potokom,
    i strasnom vitkošću devojke, njinom pritokom,
    Ona to već, iz daleka, kolena prebija!

    Prvi put izgovirih: Serbia.

    Porođajem u tuđini, pod zamrzlim snegom,
    hraniše me tvojim glasom, slabošću i negom.
    Spustiše me u nemoć detinjstva, da te volim
    i brigom, za Tobom, za ceo život, obolim.

    Poviše me u bedu, da Te divnu, rajsku, znam,
    ali ne dodirnem disanjem i ne sagledam.
    Trideset godina da čekam da mi se javiš
    i zenicom tvojom, groznom, nad zemljom zaplaviš.

    Talasaj,
    miluj, spavaj - kao jarak sad čeka zavičaj,
    da trulim, i da se nikud više ne vinem, živ.
    Kad iznemognem, i moga raspadanja talog
    slivaće se u tamu, kroz reka naših mulj i sliv,
    u zemlju koja vri, na dnu blata ustajalog.

    O, ta krpa,
    strašilo u žitu, ispod Mesečevog srpa,
    bednica što vreba put i stada, iz zaseda.
    To je sad Ona, odmor vranama i vrapcima,
    što ni sahraniti mirno u nebesa ne da,
    sjaj, što mi još osta, pod bolnim očnim kapcima!

    Zar lutajuć mi otac tu je zemlju video?
    I njoj me mati dojila, od prvoga plača?
    LJubičasti Šar zna koliko sam se stideo,
    jer, sa mnom, cvetno drvo, već umorno korača.

    Nikad me nisu svet, ni blud, slatko opijali,
    već ta zemlja koju se umaram da razgalim!
    Ni svila, ni strast, me nisu tako uvijali,
    kao zagrljaj bolan tih mrtvih, telom palim.

    Za tamni jaz lepote države sam ludeo,
    u duši miris gorak rađanja udisao,
    pa i kad bih, smućen, u tuđini zabludeo,
    brak, na rodnom tlu, vraćao je svemu smisao!

    I sad, u toj
    brdini tvrdoj, bez smisla po krvi rasutoj,
    ne samo da senima svojim ne nađoh mira,
    nego ni za tuge, što se rodih da ublažim,
    ne znam više šapata, pogleda, ni dodira!

    U Serbii, zornjaču tražim.

    A biće:
    ametist nisu ni ovde zenice, kad sviće,
    i dah je žića manje, nego u tušini, čist.
    U Bogu je vedro. U nas, sve se sneveseli
    i, kao što jesen ne zna svaki svoj sveo list,
    umreću zbog Serbie, a nismo se ni sreli.

    Da li je
    to ista moć, koja sve rasipa i razlije?
    Mesec, što kotrlja, večerom, prazni svet svoj
    žut?
    Ona magla, i dim, što stresa, lukom srebrnim,
    kad razdire noć, na svetli, neznan, Mlečni Put,
    što se gubi u zvezdanim pustinjama crnim?

    Ili sjaj
    jutarnje buktinje Sunca, što diže u beskraj,
    pa nas ljulja, u plavetnilu, kao rosnu kap?
    Led večernjače, rumen, u nadzemaljskoj tuzi?
    Kad, u suton, prelivaju oblaci, kao slap,
    prolaznost, u kojoj smo svi, u providnoj suzi?

    Uvek sam, bled i prazan, u sveta ovog slasti,
    znao da sve to gubim, u telu, i pod travom.
    Da i sa tih promena pada mrak pepeljasti,
    i veje, gusto, bliskom i daljem, snom i javom.

    Serbiu, jedinu još, hučala je ta bura,
    koje se sad, modar od davljenja, gorko, stidim!
    Urlah, sred ludog skakanja mora i mehura,
    da tišinu vanrednu nad zavičajem vidim.

    Nadah se da ću na brdu umoran da duhnem,
    začeće i veselje poljupcem da potpirim.
    Rascvetane padine da vračam i ukunem,
    nepomičnošću, sav svet da stišam i umirim!

    Pa to zar
    da bude i meni grob? Gde je bolan Svetozar
    milovao lica, pod obrazinama ruskim?
    Zato se, kao Mihajlo, tuđine liših?
    I ja ću tu vrteti, po gungulama uskim,
    bedne znake ljubavi, sve praznijih i tiših?

    I bi rat,
    da se, nad grobljem našim, omili smeh i razvrat,
    i skine, navek, žud za sinom, sa mutna oka?
    Zato je zar bila tama mesa i sjaj misli,
    duž mladosti, neveselost gorka i duboka,
    da sa Serbiom umru i mog imena smisli?

    Patio sam uvek, i zar nije prah, ništa, dim,
    to proleće, sa svojim biljkama i bubama?
    U zemlji mog detinjstva, koju i ne vidim,
    nevraćenoj više dečjim, ni vojnim, trubama.

    Zar me nije kiša mutna, marta i aprila,
    uvela u bolnu zbrku igračaka sitnih?
    Pa šta mi dobro osta, od svih tih toplih krila,
    što su me nad Frušku bacala, sa ravni žitnih?
    Ne ostade mi ni mila roda,
    što, bela, rumenom nogom, hoda.

    Ni dete moje, dakle, ne silazi sa nekog,
    prečistog i predivnog, nežnog, sveta, dalekog,
    u kome se nevidljivo u vidljivo menja,
    nedokučivom, sveznajućom slašću rođenja!

    Stidni bol prve nepravde, lažni žig sramote,
    i prvo poniženje, kikotom je opeklo,
    ali tek kad ljubav snagu i volju mi ote,
    sve je, iznemoglo, u nepovrat, oteklo.

    Žar, san, svilu, pesam, šta li, sad, u ruci držim?
    Kad sve to, što tamo bi i prođe, ovde zahvatim.
    Zar sam to ja, što upaljenim pogledom spržim,
    sav taj svet, kuda više ne mogu da se vratim?

    Da li tela, mili gradovi, ili seni, to
    drhte, u slabosti sna i žudi ruku grubih?
    Sve ono što videh drago, tužno, plemenito,
    zbog čega, gde sve, i šta sve, žarko, ne izljubih?

    Vratih Ti se!
    Pa zar da kopnim, bolujem, mrem,
    u smrti, kuda si brdovita se rasula?
    Budućnost, što mi obeća rascvetani Srem,
    uzalud je, suzom braka, na Tebe, kanula.

    LJubav mutna više na usnama mi ne rudi,
    nit mi po nesvesti protiču preobraženja.
    Zgusnuo žar za Tobom sija mi još iz grudi,
    ali pun žalosti i očajnog razdraženja.

    Neću sačuvati ni misao,
    da sam cvetnu granu udisao.

    Zanavek, zbilja, zar, ovaj svršetak se širi,
    svemu što je bilo sazidano uvrh gora?
    Zato su frulom planini svirali pastiri
    i duši mojoj Serbia bila što i zora?

    Na Krfu, 1925.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 6 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Česlav Miloš (Czesław Miłosz)
    Autor DrinChe u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 31.07.2011, 01:36
  2. Česlav Miloš / Czesław Miłosz
    Autor DrinChe u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 26.07.2009, 17:07
  3. Miloš Dopud: Objavljujem rat
    Autor pinokio u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 89
    Poslednja poruka: 12.02.2009, 10:31
  4. Vampir Miloš u bečkoj arhivi
    Autor Necromancer u forumu Banat
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 06.01.2008, 03:20
  5. Slađana Milošević
    Autor SQUAW u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 13.07.2006, 04:30

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •