Miloš Crnjanski - Strana 2
Strana 2 od 6 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 86
  1. #16

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    JA, TI I SVI SAVREMENI PAROVI


    Ceo nam je dan dug, i dosadan.
    Do većeri, kad se, krišom, sastajemo.
    Poljubac jedan, brz, i negledan,
    dosta nam je. Da se svetu nasmejemo.
    Da odemo u noć, kao da smo krivi.
    Lako, kao tica, koja kratko živi.

    Naš viti korak ne vezuje brak,
    ni nevini zanos zagrljaja prvih.
    Nego osmeh lak, što cveta u mrak,
    na usnicama sa dve-tri kapi krvi.
    Ruke nam ne drhte, od stara prstenja,
    nego od žudi, straha i sažaljenja.

    Ah, nije taj strah samo naš uzdah,
    kad vidimo šumu kako lako cveta.
    Nego je to plah, isprekidan dah,
    kojim bi nekud dalje, sa ovoga sveta.
    U Slobodu, kud nad nama, grane jezde.
    U prah mirisan, kud lipe raspu zvezde.

    Uzeše nam čast, ali svetli slast,
    nebesna, kao ponos, na našem licu!
    Naša je strast gurnula u propast:
    laži, zakone, novac i porodicu.
    Od poniženja nam je klonula glava,
    al nam se, u telu, proleće spašava!

    Naš tužni osmeh blagosilja greh;
    žig onih koji ljube, na svetu celom.
    Ceo nam je dan dug, i dosadan,
    i prolazi u ćutanju neveselom.
    Tek, uveče, slobodan ko u travi cvet,
    ja te čekam. Na jednoj klupi. Razapet.
    Poruku je izmenio SQUAW, 20.05.2007 u 20:28
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #17

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    LJUBAVNICI

    Niko nas nece podeliti vise,
    na dobre i gresne.
    Tajni smo kao grane snezne,
    a sve sto je staro u ljubavi,
    place sve tise.
    Jos malo samo, pa cemo
    sumorni, sa osmehom tuznim,
    u strastima ruznim, stati,
    bolni, bledi, umorni.
    U bilju, ili necem drugom,
    mocnom, nad proplankom jedne sume mlade,
    naci cemo opet svoje nade.

    U mirisnom nebu nocnom.
    Nade svih koji se bolno smese.
    I, kad, opet, kao vecni cvet,
    nad telima umornim, nebesa zaplave.
    I zagrljaj opet bude svet,
    kao zlato oko svete glave,
    sa tamjana mirisom sumornim,
    necemo znati koji greh to bese,
    medju gresima sto ko oblaci plove,
    sto nam ta tela i duse dade divne i nove.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    DEVOJKA

    Rađanja su, zvezde u jezerima,
    nemoćan sjaj u životu.
    A suzan pogled mlade majke,
    slab, kao ruža u ćupu železnom.

    Sa žena plodnih, pijanih vinograda,
    iz kojih jastrebovi izleću u jesen,
    naša bi tela, golubovi beli,
    u beskraj, bez žalosti, iščezla.

    Tek Ti kad ideš, pođe bol,
    u hodu tvome, probuđenom kamenu,
    tajanstveni šum peska što tone,
    nečujan, na dno voda drhćućih.

    Tek tad sine vazduh u rasuti prah,
    kroz rešetke srebrne tvojih rebara,
    da nam osvetli povorku voćaka,
    što idu i zru, da mogu svenuti.

    1921.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #19

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Himna

    Nemamo ničeg. Ni Boga ni gospodara.
    Naš Bog je krv.

    Zavejaše gore mećave snega,
    Nestaše šume, brda i stene.
    Ni majke, ni doma ne imadosmo,
    selismo našu krv.
    Nemamo ničeg.
    Ni Boga ni gospodara.
    Naš Bog je krv.

    Rascvetaše se groblja i planine,
    rasuše vetri zore po urvinama;
    ni majke, ni doma, za nas nema,
    ni stanka, ni dece.
    Osta nam jedino krv.

    Oj.
    Ona je naš strašan ponos.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #20

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Zdravica

    Zdravo, svete, bledi ko zimski dan
    u strahu.

    Još je veseo narod jedan
    u krvi, pepelu i prahu.

    Vijaj oblake proletne, rumene,
    pitaj ih za raj.
    Ne treba nam žena kad cveta, ni kad vene.
    Ne bacamo decu u zvezdan beskraj.

    Za naša srca ništa nije dosta.
    Za naša srca ništa ne osta.
    Dok jedan od nas na zemlji diše:
    da ni jedan vrt ne zamiriše.

    Da živi groblje!
    Jedino lepo, čisto i verno.
    Da živi kamen i ruševine!
    Prokleto što cveta u visine.

    Mi smo za smrt!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #21

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Vojnička pesma

    Nisam ja za srebro ni za zlato plakao,
    niti za Dušanov sjaj.
    Ne bih ja rukom za carske dvore mako,
    za onaj bludnica raj.

    A šta je meni do tih mramornih dvora
    tučnog ponoćnog sata,
    što očima slepim odbijati mora,
    sestri sramnoj od brata?

    A šta je meni do velmoža u svili,
    sa sokolom na ruci?
    Otac mi je sebar što na točku cvili,
    a kćer mi glošu vuci.

    Baš ništa me za crkve duša ne boli,
    za silnoga cara dom.
    Za grčke ikone poleguša golih
    u robovskom hramu dom.

    Dao je njinoj duši oproštaj
    guslara seljački poj.
    U njivama mi je sahranjen lelek taj,
    u prokleti večan znoj.

    Nisam ja za srebro ni za zlato plako,
    niti za Dušanov sjaj.
    Ne bih ja rukom za carske dvore mako,
    za onaj bludnica raj.

    1918.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #22

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Oda vešalima

    Što ste crna kao krst?
    I masna ko mesarska vrata?
    Ta senka vam liči na mač čvrst,
    a skuplja ste od zlata.

    Što se krijete u robijaški vrt
    i cvetate iza zida?
    Još nas ima što volimo smrt
    i na vama visiti - od stida.

    Što ne bi pošla na vrhunce,
    ko kraljevi i vođe?
    Silnija ste no jarko Sunce,
    nek vam se klanja ko prođe.

    Ta grlili smo gore od vas
    i nosili na oltare.
    Pa kad Isus ne spase nas,
    vaše će ruke stare.

    Ta vi ste još svakom narodu doneli
    ponos, i spas, i radost.
    Ta k vama su išli koji su hteli
    čast na svetu, i mladost.

    Pa što bi došla tako tajno
    i pognula svoju glavu?
    Hoćemo da vas dočekamo sjajno
    sa pesmom u vašu slavu.

    Lepše se na vama po nebu šeta,
    po zemlji ima blata.
    Čvršće grlite no nevesta zakleta
    oko mlada vrata.

    Pa kad je sunce ludo tako
    da više voli poštenje
    i sve za čim je svet toliko plako
    no pominje i korenje.

    Što bi se krila u robijaški vrt
    i cvetala iza zida?
    Još nas ima što volimo smrt
    i na vama visiti - od stida.

    Što ste crna kao krst?
    I masna ko mesarka vrata?
    Ta senka vam liči na mač čvrst,
    a skuplja ste od zlata.

    Zagreb, 1917.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #23

    Odgovor: Miloš Crnjanski


    BOLESNI PESNIK

    Nisam čovek, krv mi je mlaka
    samo rosa
    dalekih rumenih oblaka.

    Razvratan kolut pod očima mojim
    pečat je šuma,
    sa bolom svojim.

    Drveće puno pupova i zvezda
    mesto mene živi.
    Sve što sam ja reko
    šapuće vam meko
    dalje noći.

    One vas vode u moje
    osmehe i grehe,
    za mnom daleko.

  9. #24

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    VETRI

    Ne grli cvetne poljane moj glas.
    Nikad me nisi čula još da ječim,
    nikad me nisi videla da klečim,
    nikad u mojim očima pljusnuo nije
    begunac talas.

    Daleko je ono što, daleko,
    što moje zdravlje pije.
    Često zazvoni u noći, mirisno i meko.
    Često je kao sunčana morska stena,
    na kojoj sja jedini kamen koji cveta: mir.

    Smrt moja zavisi od pevanja tica,
    a nemam ja doma, ni imena.
    Daleko negde stoje vite jele, snežna lica,
    radi njih mi je majko drago da si poštena.

    Moje vruće usne ne žude više
    živa devojačka prebela tela.
    Noću kad lutam u senci grada,
    kraj raspeća, baština i groblja,
    ne žudim za sinom,
    ne odanem za roblja.

    Vetri će mesto mene kličići da jezde.
    u vrtlogu kamenja i neba pašće, krikom,
    u zavejane, mlade jele, i posuće im krila,
    dahom našim, što će se slediti u zvezde,
    negde... gde nisam bio... i gde nisi bila.

    Pod nebom, u ledu rumenom, gde zora spi,
    disaće jele što disasmo mi
    i stišaće zvezde osmehom i snagom,
    što ih je vetrova talas,
    odneo sa nas, odneo sa nas.

  10. #25

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    SERENATA

    Čuj,plače Mesec mlad i žut.
    Slušaj me, draga, poslednji put.

    Umreću, pa kad se zaželiš mene,
    ne viči ime moje u smiraj dana.
    Slušaj vetar sa lišća svelog žutog.
    Pevaće ti; da sam ja ljubio jesen,
    a ne tvoje strasti, ni članke tvoje gole,
    no stisak granja rumenog uvenutog.

    A kad te za mnom srce zaboli
    zagrli i ljubi granu što vene.
    Ah, niko nema časti i strasti
    ni plamena dosta da mene voli;

    No samo jablanovi viti
    i borovi pusti ponositi.
    No samo jablanovi viti
    i borovi pusti ponositi.

  11. #26

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Ležim, a moji prozori su žute boje. I, kukavan i bolestan, ja vidim kako iz mračnih podrumskih prozora viri zima. A ovo žuto lišće puno snega prati me već tri godine i pada mi na grudi i ubija me. Ležim i vidim samo drveće kroz prozor. Razgovaramo. Lišće mi njiše zbogom i pada. A zar nije ljubav samo lišće? Ja tako malo volim ljude, a lišće me tako dobro umiri. Moj život zavisi od njega. Umoran sam. Otišao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otišao bih nekuda u žuto lišće, ko zna kuda: a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: Zbogom, idem da ozdravim.
    Tražim dah, izgubio sam ga negde u lišću. Plaču oko mene, ali ne za mnom, nego za rumenilom, kojeg nema više na mom licu, za svetlošću, koje nema u mojim očima.
    odlomak iz Dnevika o Čarnojeviću

  12. #27

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Priviđenja

    Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,
    što se sad, nestajući, rasipa, u prazninu,
    osvetlivši mi put, i bezdan, u isti mah?
    Sve su to bile, dakle, prolazne samo seni,
    na koje sam, kroz blagost, i žalost, i tišinu,
    stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti, prah?

    Odlazim, dakle, sa tela toplih, i mladih, srna,
    ledu, na vrhu nekom, u bolnom svom hitanju?
    A plač mi samo vraća se, porfiru jednog zrna,
    što visi, o drhćućem, žarkom, koncu, u svitanju?

    Tu, tu bih, u ovom životu, da me oblije slap
    svih divota čulnih, kao pad mirisnog mleka.
    A, čini mi se, jedna jedina, takva, blista kap,
    nad peskom pustinja, i tla, nad zemljom, daleka.

    Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,
    što se sad, nestajući, rasipa, u prazninu,
    osvetlivši mi put, i bezdan, u isti mah?
    Sve su to bile, dakle, prolazne samo seni,
    na koje sam, kroz blagost, i žalost, i tišinu,
    stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti, prah?

    U Danskoj, 1929.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #28

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    сеобе су,дефинитивно,огледало овог нашег напаћеног народа,његова посмртна песма...разапети између европе и азије смо,расуте су нам кости уморне...
    лицем ка ветру
    с ветром уз лице

  14. #29

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Seobe se nastavljaju večno

    Kad se u svetu dogode zemljotresi, o njima se mnogo govori i priča. Beleži se, dok traje, svaka sitnica. Beleže se ljudske žrtve i imena žrtava. A zna se i koliko je, tom prilikom, porušeno kuća. Posle nekoliko godina, međutim, broj ljudskih žrtava se zaboravlja, pa se uvećava, izmišlja, a pamte se samo mesta, gde je bilo zemljotresa.
    Tako je i sa vulkanima i poplavama.
    Dok vulkani gore, o njima ima bezbroj vesti i podataka.
    A kad se vulkani ugase, niko o njima ništa više ne priča, a izmišlja, ako priča.
    Tako je i sa papirima iz prošlih vremena, koji govore o požarima, o kugama, o ratovima, pa i o seobama. Imena pojedinih familija, a još više imena pojedinca, iščeznu iz dokumenata. Zaboravljaju se čak i putevi čitavih rodova.
    Pamte se samo mesta grobalja.
    Tako se, posle brodoloma, na pučini mora, neko vreme još zna kraj pojedinca, ali kad prođe nekoliko godina, pobrkaju se imena davljenika i pamti se samo ime potonulog broda. Sudbina pojedinog čoveka, ili žene, sitno je zrno peska, koji izbacuju, na obalu, bezmerna mor, posle bura. Smrt jednog čoveka, ili žene, ček i kad, u tom istom trenutku, padne jedna zvezda sa neba, ne traje duže u uspomeni ljudi, nego u mraku, jedan trepet, u mnogim treptjima noćnih svitaca.
    Kod svih naroda je zabeleženo samo to, da je pojedinac zrno praha!

  15. #30

    Odgovor: Miloš Crnjanski

    Sjajan tekst danas u Vecernjim novostim...a povodom godisnjice smrti:
    U smrt iz inata
    D.BOGUTOVIĆ, 29. novembar 2007

    Osećajući da mu se bliži kraj, malaksao, sa znacima depresije, izbegavajući da u kuću primi i najbliže prijatelje, Miloš Crnjanski je svoju poslednju volju napisao 19. jula 1977, kojom je sve što je imao ostavio supruzi Vidi sa kojom je živeo 57 godina. U jesen iste godine zdravlje mu se naglo pogoršalo i svom doktoru Mihajlu Bogdanoviću mirno je govorio: “Sve je gotovo, doktore... Nema ništa više od života. Kad čovek ne može više ništa da radi, ne treba ni da živi...”
    U stanju bunila, sutradan je prebačen u bolnicu gde su sve analize pokazivale da je stanje organizma uglavnom normalno. Odbijao je svaku komunikaciju pa i hranu, a na nagovor da bi trebalo ipak nešto da pojede, Crnjanski je odgovorio: “Ja uopšte nemam nameru da živim”. Bile su to, kako je zabeležio biograf velikog pisca Radovan Popović, poslednje reči Crnjanskog. Umro je 30. novembra 1977, oko 17.30 časova u 84. godini. Konzilijum lekara ni posle obdukcije nije uspeo da objasni uzrok smrti. Konstatovali su samo da je smrt - psihosomatske naravi.
    Osam meseci kasnije Vida Crnjanski sačinila je testament u kojem je izrazila želju da se osnuje fond i nagrada Miloš Crnjanski, a deo predmeta i rukopisa iz njihovog stana u Ulici maršala Tolbuhina 81 namenjen je Narodnoj biblioteci Srbije. Umrla je iste jeseni, takođe u 84. godini, a u Narodnoj biblioteci Srbije kasnije je načinjen legat Crnjanskog koji ovih dana nije dostupan javnosti zbog zamašne rekonstrukcije ovog velikog doma knjige.
    Od predmeta iz doma Crnjanskog u legatu se brižljivo čuvaju njegov pisaći sto, stolica, lampa, pisaća mašina “adler”, koju je svuda nosio sa sobom i na kojoj je napisao “Seobe”, “Roman o Londonu”, “Lament nad Beogradom”, “Embahade”...
    Nada Mirkov, koja se stara o legatu, ukazuje nam i na lična dokumenta velikana, koja su klasifikovana i sređena, kao što su lična karta, vojna knjižica, dokument o službovanju, pasoš, vozačka dozvola, studentski indeks, novinarska članska karta, zapisnik sa dvoboja... A dvoboj se dogodio 1926, i u njemu je samo pukim slučajem Crnjanski ostao živ. Pun snage i sebe, sportista u nekoliko disciplina, mladi pisac se u jednom trenutku posvađao sa petoricom vazduhoplovaca, išamarao ih po licu belim rukavicama i sve pozvao na dvoboj. Svi su to odbili sem Tadije Sondermajera, komandanta vazduhoplovstva i solunskog heroja, koji je želeo da odbrani oficirsku čast. Kako je, prema kazivanjima prisutnih. zabeležio pisac Vladimir Bunjac, svedoci Crnjanskog bili su reditelj Branko Gavela i pisac Dušan Matić.
    Dvoboj je održan u šumarku nedaleko od Vršca, po starom viteškom ritualu. Pravo prvog pucnja dobio je Crnjanski, ali je promašio. Njegov protivnik je, zatim, podigao pištolj, dugo nišanio u glavu, povukao oroz jedanput, drugi, treći put, ali se pucanj nije čuo. Ispostavilo se da Sondermajer nije znao da rukuje starinskim pištoljem porodice Dunđerski. Pošto je Matić tražio od obojice prihvatanje zadovoljenja, prema ritualu, Sondermajeru je dozvoljeno da opali uvis da bi se dokazalo da je pištolj ispravan. On je još jednom povukao oroz i pištolj je opalio!
    - Iz legata posebno su dragoceni rukopisi i prepiska Crnjanskog, koja sadrži oko 200 njegovih pisama i oko 1.000 pisama koje je razmenjivao sa raznim ljudima - kaže Nada Mirkov. - Veoma je značajna prepiska koju je vodio krajem pedesetih i početkom šezdesetih kada se spremao da se vrati u zemlju, pisma koja je razmenjivao sa Mladenom Leskovcem, u povodu sabranih dela, kao i prepiska sa Milanom Stojadinovićem, koji ga je pomagao, šaljući mu novac iz Buenos Ajresa, a ovaj mu je pomagao na memoarima “Ni rat, ni pakt”. Prepiska koja je, inače, vođena na pet jezika - mađarskom, italijanskom, nemačkom, engleskom i francuskom, pripremljena je za štampu i biće objavljena u posebnoj knjizi.
    Kada rekonstrukcija bioblioteke bude završena i legat će sinuti novim sjajem, pa će posetioci moći da vide i silne rukopisne verzije slavnih dela velikog pisca. Na mnogima od njih radio je sa fanatičnom upornošću i pedanterijom, o čemu svedoči i po 15-16 verzija istog teksta. U spomen-sobi biće izložena i lična biblioteka sa više od hiljadu knjiga, koje svedoče o izuzetno širokim interesovanjima Crnjanskog: rečnici, dela iz istorije Engleske i Škotske, dela Šekspira i posebno knjige o Mikelanđelu, kojim je pisac bio fasciniran. Tu je i zbirka sjajnih fotografija, jer je Crnjanski bio strastveni fotoamater, njegove slike na ulju, među kojima izuzetno uspešan autoportret, a sačuvan je i sjajni portret Crnjanskog, koji je uradio Sava Šumanović.
    Jedan od najvećih srpskih pisaca 20. veka sahranjen je 2. decembra 1977. u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, uz prisustvo nekoliko stotina poštovalaca njegovog dela. Na grobu su bila samo četiri venca, poneki buket cveća, a govorio je predsednik Udruženja književnika Vladimir Stojšin. Na večni put pisac je ispraćen stihovima iz “Lamenta nad Beogradom”:
    “A kad umorno srce moje ućuti da spi,
    uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, Ti.”


    ZADUŽBINA
    ZADUŽBINA Miloša Crnjanskog, koja je osnovana 1980, već punih 14 godina radi na priređivanju celokupnih dela velikog pisca, po principu kritičkog izdanja. Dosad je objavljeno 11 tomova (“Lirika”, “Kod Hiperborejaca”, “Seobe”, “Druga knjiga Seoba”, “Putopisi 1, 2”, “Pripovedna proza”, “Knjiga o Mikelanđelu”, “Eseji i članci 1, 2” i “Roman o Londonu”). U pripremi je još pet tomova, iduće godine pojaviće se tom “Drama” (“Maska”, “Tesla”, “Konak”), potom slede “Embahade”, pa “Kap španske krvi”, “Suzni krokodil”, “Tip dinarskog aviona”, “Publicistika” i “Prepiska”.


    SUDBONOSNO
    NA Filozofskom fakultetu Crnjanski je 1920. slušao predavanja i tada, naročito među ženskim svetom, bio veoma zapažen po načinu ophođenja i ekstravagantnom odevanju. Na jednom od časova istorije, u Kapetan Mišinom zdanju, sasvim slučajno upoznao je Vidosavu - Vidu Ružić, lepu studentkinju, ćerku bivšeg dvorskog savetnika i pisca Dobre Ružića. Ona je pored sebe stavila svoj lepi mondenski šešir, a Crnjanski se zainatio da baš tu sedne, iako mu je rekla da je to mesto zauzela za drugaricu. Crnjanski joj je na to rekao: “Zauzeto, pa za mene, naravno.” Bio je to sudbonosni susret. Vida Ružić će mu biti životni saputnik do smrti.


    PREVODI I IZDANJA
    PREMA rečima Dimitrija Tasića, sekretara Zadužbine Miloša Crnjanskog, poslednjih godina raste interesovanje izdavača, i u zemlji i van naših granica, za dela Crnjanskog.
    Tako su upravo objavljene tri njegove knjige na rumunskom jeziku - “Lirika Itake” (dvojezično), “Stražilovo” (dvojezično) i “Dnevnik o Čarnojeviću” u izdanju “Brumara” iz Temišvara, a u prevodu Jovana Radina Pejanova.
    Prošle godine objavljeno je kritičko izdanje “Romana o Londonu”, koji je objavila kuća “L’až dom” iz Lozane, isti roman objavile su “Večernje novosti” i podgorički “Cid”, a ove godine “Parnas buk” iz Valjeva objavio je “Izabrana dela Crnjanskog”, novosadski “Prometej” - “Antologiju Crnjanski”, a pred izlaskom iz štampe su i izabrana dela (“Konras” iz Beograda), dok je kuća “Glas crkve” najavila sabrana dela Crnjanskog u 15 tomova.


    POVRATAK U OTADŽBINU
    CRNjANSKI je više od dve decenije proveo u izgnanstvu i dugo se predomišljao da li da se vrati, plašeći se mogućih posledica. Na jednom ručku u Londonu, u martu 1957. godine, sreo se sa Mošom Pijade, koga je znao još iz predratnog vremena kad su bili članovi “Grupe umetnika” i zajedno u Moskvi sedeli sa Tinom Ujevićem, Vojislavom Jovanovićem Maramboom, Sibetom Miličićem... Posle ručka stari poznanici su se srdačno pozdravili. “Šta ti tu radiš“?, pitao ga je Moša. “Novinarišem”, odgovorio je Crnjanski, koji je u to vreme bio spoljni saradnik lista “Ekonomist”. “Za koga?”, interesovao se Moša. “E, to je druga priča”, odgovorio je Crnjanski. “Pa, što se ne vraćaš, matora budalo?”, zapitao je prijateljski Pijade i dobio odgovor: “Mani, Mošo...”
    Ipak, u leto 1965. vratio se u zemlju, najpre u Opatiju, a zatim u Beograd. Bio je oduševljen i egzaltirano je govorio: “Ovo je Amerika”.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

Strana 2 od 6 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Česlav Miloš (Czesław Miłosz)
    Autor DrinChe u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 31.07.2011, 01:36
  2. Česlav Miloš / Czesław Miłosz
    Autor DrinChe u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 26.07.2009, 17:07
  3. Miloš Dopud: Objavljujem rat
    Autor pinokio u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 89
    Poslednja poruka: 12.02.2009, 10:31
  4. Vampir Miloš u bečkoj arhivi
    Autor Necromancer u forumu Banat
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 06.01.2008, 03:20
  5. Slađana Milošević
    Autor SQUAW u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 13.07.2006, 04:30

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •