Da ne ponavljam svoje mišljenje koje sam već negde ostavila na ovom forumu, na temi vezanoj za Kosovo i Metohiju...
Samo ću reći ovo: početkom devedesetih, gost na Studiju B bio je Veton Suroi. Šta god da sam do tada mislila o Albancima, ili Šiptarima, kako god, pod hitno sam izmenila već tada. Na razne provokacije, otvorena vredjanja i slične pojave u direktnom uključivanju gledalaca - to se, valjda, tada nije kontrolisalo u meri u kojoj se danas kontrolišu direktna uključenja, on je ostao miran, hladan, pribran i razložan - sa svog aspekta. Nije povisio ton.
Tada sam shvatila da Šiptarima ne možeš više uvaliti lopatu u šake da ti unose ugalj u podrum... Da pred sobom imamo ozbiljnog protivnika kome se treba suprotstaviti na drugačiji način... Da Šiptari - za razliku od nas, Srba, imaju korektan i ambiciozan plan i program ostvarivanja svojih ciljeva... Da imaju odlično obučene lobije u svetu, da imaju čime to da finansiraju i da će, na kraju krajeva, svoje ciljeve i ostvariti.
Nisam srećna zbog toga. Naprotiv. Ali, istini treba pogledati u oči i priznati svoje greške. Neke je moguće ispraviti, hoću da verujem u to. A neke su nas već skupo, preskupo koštale.
U tim opštinama, o kojima je reč, većinu čini Albansko stanovništvo. Nimalo nisam iznenadjena ovakvim težnjama. One su, sa šiptarskog aspekta, sasvim na mestu. Moje nezadovoljstvo i, da kažem, iznenadjenje ide u drugom pravcu - u pravcu naše Vlade koja je odavno upućena u takve zahteve. I, čini mi se, zaokupljena pitanjima vlasti - uspentravanja i zadržavanja na tim nekim imaginarnim lestvicama - koje donose sasvim realne koristi, potpuno zaboravlja da nije tu sebe i sopstvenih interesa radi, nego, naprotiv, srpskog naroda radi....
Šta reći...
Manite me krvi i krvožednih. To vreme je iza nas, nadam se iskreno. Da li bi Srbija mogla nešto pametno da ostvari u mirnodopskim uslovima, oslanjajući se na svoju pamet i diplomatiju, na lobiranje u medjunarodnim institucijama...?