O poluintelektualcima
Prikaz rezultata 1 do 10 od ukupno 10
  1. #1

    O poluintelektualcima

    Odličan tekst Slobodana Jovanovića, maznut sa:
    http://forum.sarajevo-rs.com/index.p...=0&#entry47717

    O POLUINTELEKTUALCU



    Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda čak i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u "čaršijskom" smislu, dakle, sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavelom moralnom kočnicom, on ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samom. U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da ne bi bili živa bića nego materijalne prepone. On je dobar "laktaš", - izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca.

    Pretpostavimo da se u njega probudila politička ambicija, i da je uspeo postati ministar. Taj položaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu, i zato će smatrati da je to sada nešto "njegovo". Iz te svoje tečevine ili, bolje reći, plena gledaće da izvuče što više ličnog ćara. Biće "korupcionaš", ali neće biti sasvim svestan toga fakta: toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Jedan poluintelektualac, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: "Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!" Njemu je izgledalo nepojmljivo da se čovek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmljivo da čovek kraj punog čanka ostane gladan.

    Politička ambicija jednog poluintelektualca upravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati, i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspeha, vidi se kako je on moralno zakržljao.

    Pored poluintelektualca koji je uspeo, ima i poluintelektualac koji nije uspeo. Već pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavljen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom položaju tim je opasniji, što ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorčenje ublažavali. To nije bilo slučajno da su mnogi ozlojeđeni poluintelektualci otišli u komuniste.

    Poluintelektualac je bolesna društvena pojava, koja je obelodanila dve stvari: (1) da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito oseća onda kada uticaj ta dva obrasca stane slabiti, - i (2) da škola koja se ograničava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju sprečiti pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac.

    Slobodan Jovanovic "O kulturnom obrascu"






    Ponovo procitati

    O kulturnom obrascu*

    1
    Kultura je siri pojam i od nauke, i od umetnosti, i od politike. U nas je bilo politicara, i to znamenitih, koji po kulturi nisu stajali visoko, i kojima se to racunalo u zaslugu, kao znak da nisu izgubili vezu sa narodom. Neki od nasih cuvenih knjizevnika imali su vise dara nego obrazovanja, i vodili skoro cergaski zivot. Neko vreme drzalo se da pravi pesnik u svom privatnom zivotu, kao i u svom knjizevnom delu, mora biti zrtva svojih strasti i osecanja, i to, ako treba, pojacanih alkoholom. Za naucnike pak mislilo se da, stojeci na vrhu prosvete, samim tim daju dokaza i o svojoj visokoj kulturi. Medjutim, na primeru ne malog broja naucnika moglo se videti da nauka i kultura nisu jedno isto. Naucnik se cesto razvija jednostrano, razvijajuci svoje intelektualne sposobnosti o trosku ostalih. Kulturni covek nije jednostran. On neguje i svoju intelektualnost, i svoju osecajnost, i svoju moralnost. Saglasnost koju tezi odrzati izmedju tih raznovrsnih elemenata, ogleda se u celom njegovom nacinu zivota, u celoj njegovoj licnosti. Njegova filozofija zivota presla mu je u narav.

    Kad je rec o kulturi jednog naroda moraju se uzeti u obzir sve grane njegovog duhovnog zivota: ne samo njegova nauka, nego isto tako njegova vera i moral, njegova knjizevnost i umetnost, njegova politika i pravo, njegova vojska i privreda, njegovi obicaji i zabave... Tek na osnovu svega toga moze se reci kakav kulturni obrazac taj narod ima, i koliko je taj obrazac produbljen i prefinjen.

    Kao primer jednog visokog kulturnog obrasca uzima se onaj obrazac koji su stari humanisti izradili na osnovu anticke filozofije. Oni nisu brinuli o usavrsavanju drustvenih ustanova, nego o oblagorodjavanju pojedinaca. Oblagorodjavanje je trebalo da pocne samopromatranjem i samosavladjivanjem. Covek ne sme robovati svojim strastima: umesto da vladaju one njime, neka vlada on njima. Da bi mogao upravljati samim sobom, njemu je potrebno jedno merilo vrednosti, prema kome bi svoje prohteve i teznje odmeravao i cenio. Stari Grci su govorili: Poznaj sebe sama!, Sve sa merom!. Da bi nasao merilo vrednosti, covek mora uzeti sve stvari kao delove jedne celine. Tek kad ih dovede u vezu i pokusa uskladiti, on je u stanju svaku stvar postaviti na svoje mesto i odrediti joj relativnu vrednost. Tezeci za skladnoscu, on odbacuje sve sto je jednostrano i preterano.

    Samo kroz ovako ukupno i uskladjeno razumevanje sveta i zivota covek dolazi do unutrasnjega mira i ravnoteze. On se ne da suvise uzbuditi ni promenama srece ni udarima sudbine. Kao sto ne podleze vlastitim strastima, tako ne podleze ni spoljasnjim potresima. On ne bezi od uspeha u zivotu, ali pazi da mu uspeh ne postane neodoljiva strast, koja bi poremetila njegovu unutrasnju ravnotezu. Kao sto je receno, njemu nije ni do cega stalo mnogo. Svoj pravilni duhovni razvitak smatra glavnim ciljem, ali opet zato ne precenjuje sebe sama, jer uopste ne precenjuje nista.

    Humanisti su naucili od antickih filozofa da ne treba ziveti nasumce, da ima jedna vestina zivljenja koju valja nauciti, i da samo ta vestina unosi reda i jedinstva u nas zivot. Danas se cuje na sve strane da drustveni zivot treba rukovoditi po jednome planu. Humanisti su tvrdili da pojedinac treba svoj vlastiti zivot da po jednom planu rukovodi. Oni su preuznosili licnu disciplinu, kao sto se danas preuznosi drustvena disciplina.

    Humanisticki kulturni obrazac vladao je dugo vremena na Zapadu. I engleski dzentlmen, i nemacki kulturni covek, i francuski honnete homme jesu kulturni obrasci s istom humanistickom osnovom. U svima njima naglaseno je pristojno ponasanje i lepo vaspitanje, ali ne kao nesto spoljasnje i formalno, nego kao nesto u cemu se ogleda nasa licna vrednost i sposobnost za samodisciplinu.

    U danasnje vreme humanisticki obrazac izgubio je mnogo od svoje privlacnosti. Humanisti su cenili coveka po tome kakav je, a ne po tome sta je postigao i koliko je uspeo. U danasnje vreme vise se cene dela nego karakteri. Na uzdizanje coveka iz animalnosti ka sto vecoj duhovnosti ne usredsredjuje se vise paznja. Smatra se da je pojedinac proizvod drustvene sredine, i da ta sredina, ako je razumno i pravicno uredjena, obezbedjuje i duhovni razvitak pojedinca. Popravka drustvenih ustanova postala je vaznija od odgajivanja pojedinaca. Stari humanizam tezio je da na sto visi stepen obrazovanosti uzdigne ma i manji broj ljudi; savremena demokratija tezi da prosvecivanje rasiri na sto veci broj, pa ma se usled toga stepen obrazovanosti morao i sniziti. To je razlika izmedju intenzivne i ekstezivne kulture - kulture u dubinu, i kulture u sirinu.

    Po demokratskim pojmovima, humanisticki obrazac ne bi bio za odbacivanje, ali njegova je mahna sto je dostupan samo jednoj odabranoj manjini - dakle, ima u sebi neceg aristokratskog. Potrebu prosvecivanja pojedinaca demokratija priznaje, ali je ne vrsi pojedinacno, nego masovno. Ma koliko da se u demokratiji istice znacaj ustanova, ne gubi se iz vida da od prosvecenosti pojedinaca zavisi da li ce ustanove biti pravilno shvacene i primenjene, ili ce se postepeno izvitoperiti. Za razliku od demokratije, komunizam sasvim odbacuje humanisticki obrazac. Komunizmu treba pojedinac kojim drustvo moze bezuslovno upravljati - a ono ce njime tim lakse upravljati sto je on manje sposoban za samoupravljanje. U komunistickom drustvu, kao u kasarni, poslusnost je glavna vrlina, i svaki pokusaj samostalnog misljenja znaci kaznjivi prekrsaj discipline. Drustvena disciplina na taj nacin iskljucuje licnu samodisciplinu, koja se zigose kao nesto antisocijalno, sto neminovno vodi u anarhiju.

    2
    Nasa inteligencija nije presadila nikoji stran kulturni obrazac, niti je iz kulturnih elemenata naseg narodnog zivota izradila jedan originalni obrazac. U doba Ujedinjene omladine govorilo se o dobrom Srbinu. U krugu Svetozara Markovica govorilo se o mortalnim osobinama jednog socijalista. U prvom slucaju izradjivao se jedan nacionalni, a u drugom jedan politicki obrazac. Ni u jednom ni u drugom slucaju nije se mislilo o onome sto je pojedincu bilo potrebno za formiranje njegovog licnog karaktera, Vrline koje su se negovale kod dobrog Srbina ili kod dobrog socijalista bile su potrebne ne njemu licno, nego kolektivu kome je pripadao.

    U nasoj knjizevnosti bilo je malo pokusaja da se jedan kulturni obrazac izradi. Pisci koji bi opominjali na francuske moraliste, sasvim su retki. Dositej bi bio tim moralistima jos najblizi. On nije kao neki od prosvetitelja DzVIII veka bio suv racionalist. Imao je raznezavanja ili, kako se u njegovo vreme govorilo, cuvstvitelnosti, nalik na Rusovljevu sentimentalnost. Verujuci u nas urodjeni zdrav razum i u nasu urodjenu dobrotu, on je zadatak prosvecivanja svodio na davanje znanja: znanje nije bilo urodjeno, ono je imalo da se ucenjem stice. Dositejevi sledbenici preterivali su jos vise u precenjivanju skolskih znanja, kao da bi to bilo sve sto jos nedostaje coveku, koji je od prirode dobio i razumnost i dobrotu. Sirenje pismenosti i otvaranje skola bilo je dovoljno da se, i bez jednog utvrdjenog kulturnog obrasca, stvaraju kulturni pojedinci.

    Posle Dositeja drugi moralist od znacaja bio bi Svetozar Markovic. Kao i drugi socijalisti, tako je i on vise razmisljao o politickom, nego o kulturnom obrascu. Moralistima se priblizavao utoliko sto je, kao revolucionarnu snagu, prikazivao pored potlacenih klasa jos i one pojedince koji po svojim licnim osobinama, kao prve laste, nagovestavaju dolazak novoga doba. Ti su pojedinci bili prvi primerci novog, boljeg coveka. Za razliku od obicnog coveka, taj bolji covek nije bio egoist, vec altruist, ali na svoj nacin. Cistim umovanjem on je dolazio do zakljucka, da je na kraju krajeva altruizam korisniji od egoizma. Takav altruizam, hladan i sracunat, nije bio nista drugo nego uvidjavniji egoizam. U boljem coveku nije vise bilo ni traga od Dositejeve cuvstvitelnosti. On se stideo osecajnosti i ugusivao ju je u klici. Usiljavao se da u svima prilikama bude onako iznad svojih licnih osecanja, kao sto je to naucnik u trenucima posmatranja i istrazivanja. Markovicev bolji covek imao je slicnosti sa Turgenjevljevim Bazarovom. Kulturni covek pazi da se sto potpunije i sto skladnije razvija. Bolji covek bio je jedan sledjeni intelektualac, koji se razvijao samo u jednom pravcu, i u koga je sve bilo izmozgano. Markovic je verovao u pozitivne nauke onako, kao Dositej u prosvetiteljsku filozofiju, i zato je nasao svoj ideal u jednom coveku koji ne bi imao nicega sebicnog ni subjektivnog, ali u isto vreme ne bi imao srca nimalo. U nase vreme, komunisti su pokazali kakav taj ideal izgleda, kad se ostvari.

    Posle Dositeja i Markovica, u nas nije bilo moralista od veceg uticaja.1 Bogdan Popovic, Bozidar Knezevic, Uros Petrovic imali su crta jednoga moralista. Petrovic je umro mlad, a Popovic i Knezevic uticali su na savremenike drugim svojim osobinama. Medju nasim pesnicima samo bi Njegos imao filozofskih pesama u pravom smislu reci. Njega, hriscanina i kaludjera, mucio je problem Zla u svetu. Ali ma koliko da je borbu protivu toga Zla smatrao najsvetijom duznoscu prema Bogu, on se u Gorskom vijencu ipak pomirio s pokoljem poturica kao s politickom nuznoscu. Radi uspeha nasega naroda u borbi s Turcima, njegov vladika Danilo posle duzeg kolebanja nalazi da takvo zlo kao sto je tursko necovestvo valja suzbijati svima sredstvima, pa cak i onima koja bi s moralnog gledista bila nedopustena. Taj zakljucak ne moze se sloziti s hriscanskom etikom; on se da braniti jedino u ime nacionalnih interesa i politicke celishodnosti. Stoga je razumljivo sto nam Njegos nije ostavio u amanet kulturni, nego nacionalni obrazac. Gorski vijenac zavrsuje se velicanjem nacionalnog junaka Vuka Mandusica, u cijim je rukama svaka puska ubojita.

    Medju nasim pripovedacima i dramskim piscima, oni koji su se bavili opisivanjem drustvenog zivota zapazali su, kao dobri realisti, kako zanimljivu i zivopisnu, tako i malu i smesnu stranu ljudi i dogadjaja. U njihovim zapazanjima bilo je vise ostrine nego dubine. Oni su slikali tipove i manire. Socijalnim, psiholoskim i moralnim problemima slabo su se bavili. Laza Lazarevic bolje je uocavao psiholoske, nego socijalne probleme; ali i njih je vise postavljao, nego resavao. Jakov Ignjatovic, sudeci po njegovim opisima drustvenih kriza i propadanja pojedinih staleza i profesija, pokazivao je interesovanja za socijalne probleme; ali s druge strane, sudeci po potpunoj moralnoj neosetljivosti kod junaka njegovih pripovedaka, on sam nije bio toliko moralno razvijen da je mogao stvoriti jedan kulturni obrazac. Nijedan od nasih pripovedaca i dramskih pisaca nije onako kao Bernard So u Engleskoj pretresao opsteprimljena merila vrednosti. Jamacno stoga sto, zbog nedostatka kulturnog obrasca, takva merila vrednosti, s izuzetkom nekih ostataka patrijarhalnih pojmova, nisu u nas postojala.

    Iz svega ovoga izilazi da u nas nije bilo ni kulturnog obrasca ni pokusaja da se on izradi. To je praznina tim osetnija, sto je kulturni obrazac nuzna dopuna u nacionalnom i politickom obrascu, koje smo imali vise ili manje izradjene. Pojedinac besumnje treba da bude uclanjen u pojedinim kolektivima i da sluzi njihovim ciljevima, ali u toj sluzbi ne sme se sav iscrpsti, ako nece da u sebi samome ugasi ognjiste slobodne svesti. Pored duznosti prema pojedinim kolektivima, on ima i duznost prema svojoj licnosti, cije ce mogucnosti ostati bez njegovih vlastitih napora nepotpuno razvijene.

    Na prvi pogled ne da se razumeti da kulturni obrazac, koji je tako potreban pojedincu, ne postoji kod nas Srba, koji vazimo za individualiste. Da li je to stoga sto, zbog nasih posebnih prilika, pitanje narodne sudbine bilo je za pojedinca vaznije pitanje od pitanja njegove licne sudbine, pa se i potreba nacionalnog obrasca jace osecala nego potreba kulturnog obrasca... Ili zanemarivanje kulturnog obrasca valja objasnjavati time sto je, prvo, usled prosvetiteljskog racionalizma, pa onda usled velikog ugleda pozitivnih nauka, uticaj religije oslabio, pa s njime oslabilo i negovanje naseg unutrasnjeg zivota... A mogucno je da jedan od uzroka oskudice kulturnog obrasca lezi u samoj prirodi naseg individualizma, koji se odlikuje velikom energijom, ali i velikom ambicijom. Ambicija ga pokrece vise na javne poduhvate i podvige, nego na prisna razmisljanja o sebi samome. S ovim objasnjenjem stajalo bi u vezi i jedno drugo, po kome smo mi jos mlad narod s kratkim iskustvom zivota, koji jos nije naucio da ceni vrednosti samodiscipline. Uostalome, kako bilo da bilo, nas individualizam, rukovodjen iskljucivo nacionalnim i politickim obrascima, trosio je svu snagu u spoljasnjoj, drustvenoj akciji, i trazio jedino u javnim priznanjima i odlikovanjima potvrdu svoje vrednosti.


    4
    Mi smo na pocetku ovog odeljka pomenuli da u jednoj tako visenarodnosnoj zemlji kao Jugoslavija moze se ocekivati utakmica nacionalnih grupa, u kojoj ce uspeti one grupe koje budu imale vise nacionalne discipline i koje budu stajale na visem stepenu kulture. Disciplina, ujedinjujuci nacionalne napore, daje snagu; kultura daje onaj ugled i onu moralnu nadmocnost koja, takoreci, neosetno i ne nailazeci na otpor, pobedjuje. Ali i onda kada se ne nalazi u utakmici s drugim nacionalnim grupama, jedna nacija valja da neguje svoju kulturu. Cim se covek uzdigne nesto malo iznad nacionalnog egoizma, njemu postaje jasno da nacija sama sobom ne predstavlja ono sto se u filozofiji naziva vrednost. Vrednost joj mogu dati samo opsti kulturni ideali, kojima bi se ona stavila u sluzbu.

    *) Iz: Slobodan Jovanovic, Jedan prilog za proucavanje srpskog nacionalnog
    karaktera, Kanada, Vindzor 1964, str. 34-42.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  2. #2

    Odgovor: O poluintelektualcima

    Vidim da nema komentara na ovu temu.
    Pa, eto. Možda niko sebe tako ne vidi, ne doživljava.
    Možda svi sebe vidimo kao intelektualce, kao ljude sa stavom, obrazovane, etc.
    Možda mi nemamo poluintelektualaca ni u svom okruženju.
    Možda živimo u svojim savršenim svetovima i neka nas tu.
    Možda namerno gajimo malo nekulture u sebi, koja je imanentna poluintelektualnosti - da bismo bili bliže narodu, kako kaže autor teksta...
    Ne biti mrtav nije to i biti iv.

  3. #3

    Odgovor: O poluintelektualcima

    ... a mi sa naşim blistavim umovima joş nismo naşli naina da im stanemo na put
    Ko je za jednu voznjicu

  4. #4

    Odgovor: O poluintelektualcima

    Citat JasnaBGD kaže: Pogledaj poruku
    Vidim da nema komentara na ovu temu.
    Pa, eto. Možda niko sebe tako ne vidi, ne doživljava.
    Možda svi sebe vidimo kao intelektualce, kao ljude sa stavom, obrazovane, ...
    Možda namerno gajimo malo nekulture u sebi...

    bas tako duso
    Poruku je izmenio Lillith, 18.06.2007 u 17:42 Razlog: kodovi
    ...Koliko god život od tebe traži ozbiljnost, svako treba prijatelja s kojim se može glupirati. ...

  5. #5

    Odgovor: O poluintelektualcima

    Ja sma na zalost svedok radjanja jedne nove grupe poluintelektualaca sa svim obiljezjima napisanim u uvodnom postu...Koliko ce oni biti politicki aktivni ne znam,s obzirom na profesiju kojom se bave, ali znam da se sve vise udaljavam iz tog kruga ljudi s kojim podelih 5 godina...

    Mislim da skola nije kriva stvaranju poluintelektualaca vec vreme u kojem zivimo...Na svakom cosku nas bombarduju sund i kiceraj,na svakom koraku se susrecemo sa zidom koji treba preskociti a jedini nacin da se to ucini su pare i opet pare...Materijalizam je postao osnovni kvalitet zivljenja....

    Koliko se mozemo uzdici iznad svega toga i duhovnom bogatstvu vratiti pravu vrijednost ostaje da se vidi...Ipak tesko je duhovno se uzdizati ako ti je zeludac prazan...
    ''Though nothing can bring back the hour of splendor in the grass, glory in the flower, we will grieve not, rather find strength in what remains behind.''

    William Wordsworth

  6. #6

    Odgovor: O poluintelektualcima

    Citat Kal_el kaže: Pogledaj poruku
    ... a mi sa naşim blistavim umovima joş nismo naşli naina da im stanemo na put

    Dok se švrćkaš u tim kolicima po forumu, možeš videti razno... Nismo tu ni ti ni ja, prozvani da stojimo na braniku intelektualizma i intelektualnosti... Meni je dovoljno da konstatujem. I idem dalje...
    Ne biti mrtav nije to i biti iv.

  7. #7

    Odgovor: O poluintelektualcima

    ...ja sam poluintelektualac.... ...misim samo jednom glavom...

  8. #8

    Odgovor: O poluintelektualcima

    Citat lav71 kaže: Pogledaj poruku
    ...ja sam poluintelektualac.... ...misim samo jednom glavom...
    jedna glava fizikalac druga mu sluzi kao radar za registrovanje novih ciljeva
    Ko je za jednu voznjicu

  9. #9

    Odgovor: O poluintelektualcima

    Citat Poplitika kaže:
    Kad tad, svako od nas sretne kvazi-intelektualca. Paradoksalno, onima srećnijim među nama, isti debelo idu na živac. Gledaoci sa jeftinijim ulaznicama, pak, kvazi-intelektualizam kupuju kao da je pravi. Kako, dakle, prepoznati kvazi-intelektualca?

    Kvazi-intelektualac ne propušta priliku da pomene svoje teškom mukom stečeno obrazovanje, uz obavezan akcenat na svim odricanjima, žrtvovanjima i naporima koji su bili neophodni kako bi svoju ah-tako-značajnu diplomu stekao. Obavezno će pomenuti i debljinu ili druge gabarite knjiga koje je sa nadčovečanskim trudom bio primoran da pročita. Ako baš insistirate na tome da doznate šta uvažena akademska figura čita u slobodno vreme, nakon što shvati da se pitanje nije odnosilo na omiljeni tabloid, kvazi-intelektualac će vam sa zaprepašćujućom dozom ozbiljnosti navesti ime nekog romana koji ni Isidora Bjelica ne bi mogla da svari čak ni na plaži.

    Dalje, kvazi-intelektualac svojim izgledom nimalo ne podseća na pravog intelektualca. Ako ne čitava pojava, njega ili nju odaju makar detalji, u vidu cirkona na noktima ili bar kaišu, plastičnih špic cipela, kravate od koje bi i Minimaksa bio blam, ili, ako ništa drugo, opšta neurednost koju pravdaju večitim nedostatkom vremena. Kvazi-intelektualac po pravilu je preopterećen preznačajnim obavezama, i to voli da ističe uz blazirano prenemaganje koje samo njemu ili njoj zvuči gospodski i ubedljivo.

    Kvazi-intelektualac u društvu barata izuzetno ograničenim dijapazonom tema za razgovor. Uglavnom se svode na prepričavanje doživljaja šurnjajine frizerke komšinicinog muža, ili jednostavno ogovaranje bilo koga ko bi za kvazi-intelektualca mogao da predstavlja predmet ljubomore. Sa neskrivenim ponosom će za svačiji uspeh pronaći podlo i unižavajuće objašnjenje, iako tuđe uspehe ume da premeri isključivo monetarno. Svejedno, na temu ogovaranja, kao iz topa reći će vam da on ili ona nikada to ne radi. Ukoliko se povede bilo koji ozbiljniji razgovor, kvazi-intelektualac će prvo ćutati, a potom panično pokušavati da započne neku sebi bližu temu.

    Sa zastrašujućim oduševljenjem grohotom će se smejati ljudima sa oštećenjima u razvoju, valjda zato što samo njima i može da se smeje. Takođe, nadugačko i naširoko će vam objašnjavati zašto je neka mučena pevaljka sa bosanske televizije oličenje kiča, uz obavezan prezir, u pokušaju isticanja svog kvazi-intelektualnog stila i ukusa. Ako eventualno upitate šta osoba sa tako istančanim sluhom za kvalitetnu muziku u trenucima opuštanja voli da sluša, reći će vam ili da za tako nešto nema vremena, ili ćete dobiti neki uopšten odgovor. Hrabriji kvazi-intelektualci će istaći da jako vole džez, ali svakako neće umeti da vam nabroje niti jednog izvođača, ili makar pesmu koju vole.

    Pričaće vam kako engleski govore skoro kao maternji, a potom vas pitati gde da pronađu titlove za filmove; hvaliće vam se kako im je bilo potrebno samo nekoliko dana da pronađu kako im se novi telefon prebacuje na srpski, i kako par nedelja kasnije savršeno barataju istim; sa ponosom će vam pričati kako su otkrili novi, super sajt i ozbiljno vas pitati da li možda kojim slučajem i vi već nemate profil na fejsbuku; sa putovanja će se vratiti oduševljeni činjenicom da su upoznali nekoga iz sopstvenog grada i bespoštedno će se podsmevati svakome čiji je akcenat drugačiji, frljajući se pri tom svakim izrazom dužim od tri sloga.

    Ipak, kvazi-intelektualca najlakše ćete otkriti ukoliko rešite da mu postavite bilo koje pitanje vezano za njihovu sopstvenu struku. Uz teleći pogled i opšte iznenađenje nad činjenicom da običnog smrtnika tako nešto može da zanima, odgovor će biti mucav, i što dalje zapitkujete, sve više neodređen. Na kraju, jednostavno će vam saopštiti kako je sve to isuviše komplikovano da biste vi to shvatili, jer da nije tako, on ili ona ne bi šest godina gulili klupu u potrazi sa svetim gralom mudrosti, već bi se i sami eto tako dosetili da pitaju nekog ko već zna.

    U susretu sa kvazi-intelektualcem ne ostaje vam, dakle, ništa drugo no da isklimate glavom, i brže-bolje potražite sagovornika bez teškom mukom stečene diplome nadobudnog daveža, pa da tako, možda, i čujete nešto stvarno pametno.
    Možemo mi da bežimo od njih, ali iskaču iza svakog ćoška. I čini mi se da su sve masovniji. Dozvoljavamo li im mi to svojim klimoglavima?
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  10. #10

    Odgovor: O poluintelektualcima

    Nažalost poluintelektualci vladaju svetom. Pogledajte US. Čovek je cenjen ako ume da stekne materijalna bogatstva, a svi ostali su u njihovoj službi, naučnici, umetnici, školovani ljudi. U našem svetu vlada novac a on je najveći protivnik duhovnosti.

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •