Pobuna mladih 1968.
Prikaz rezultata 1 do 6 od ukupno 6
  1. #1

    Pobuna mladih 1968.

    Milioni mladih širom sveta - u Tokiju, Torinu, Beogradu, Berkliju, Berlinu, Rimu, Riu, Varšavi, Nju Jorku, Parizu - vode borbu za preuzimanje kontrole nad društvenim i materijalnim uslovima u kojima žive. Ne zaustavlja ih ni nedostatak želje, ni nesposobnost: zaustavlja ih policija.

    U Torinu i Parizu studenti su okupirali univerzitete i osnovali akcione odbore i generalna veća, na kojima svi studenti učestvuju u donošenju svih odluka. Drugim rečima, studenti su pokrenuli svoje svoje sopstvene univerzitete. Ne zato da bi stekli najviša zvanja: što se njih tiče, gotovo je sa ispitima. Ne zato da bi stali u red za najbolje plaćene poslove i privilegije: ono o čemu su raspravljali bilo je ukidanje svih privilegija i svih "dobro plaćenih" poslova, ukidanje društva u kome moramo da prodajemo svoje živote. Od tog trenutka, možda po prvi put, studenti su počeli da uče.

    U Parizu, nadahnuti primerom studenata, mladi radnici su okupirali jednu fabriku aviona i direktora stavili pod ključ. Usledio je čitav niz sličnih primera. Uprkos činjenici da su čitavog života učeni da nekome drugom prepuštaju odlučivanje o svojoj sudbini, neki radnici su pokušali da sami vode svoje fabrike. Ideja koja je u normalnim uslovima izgledala krajnje besmisleno, apsurdno, kao nešto potpuno nemoguće, iznenada je postala moguća i nametnula se kao interesantna, izazovna, uzdbudljiva. Radnici su čak razmatrali mogućnost da proizvodnju usmere isključivo na ono što je ljudima zaista potrebno. Znali su da je čista laž "da su ljudi protiv besplatnih javnih službi, da seljaci preferiraju trgovinu preko mase posrednika, da su bedno plaćeni radnici zadovoljni "

    Uprkos neprekidnoj ekonomskoj propagandi o tome koliko su radnici "zadovoljni" time što mogu sebi da priušte automobile, kuće i druge stvari koje se mogu dobiti u zamenu za život, oni su to svoje "zadovoljstvo" iskazali kroz generalni štrajk koji je čitavu francusku industriju držao u blokadi više od mesec dana. Panduri se pojavljuju istog časa kada radnici počnu da izražavaju svoje nezadovoljstvo. Možda su radnici oduvek bili svesni ko im je za ledjima, pa je zato izgledalo da su "zadovoljni". Sa pištoljem uperenim u potiljak, skoro svaka iole inteligenta osoba bila bi "zadovoljna" da drži podignute ruke.

    U Parizu i drugim gradovima radnici su počeli da odgovaraju na poziv studenata da im se pridruže u većanjima na pariskom Univerzitetu (Sobrona, Censier, Halle-aux-vins, Beaux Arts, itd.). Tamo je trebalo da zajedno razmotre mogućnost ukidanja novčane ekonomije i pretvaranja fabrika u društveni servis kojim bi upravljaji oni koji tamo rade i oni kojima je ta proizvodnja namenjena. Radnici su počeli da se sami izražavaju.

    Upravo u tom trenutku vlast i gazde su zapretili gradjanskim ratom; ogromna vojno-policijska mašinerija bila je pokrenuta da bi se ta pretnja učinila stvarnom. Ali, ovaj brutalan nastup "sila reda i zakona" učinio je da car odjednom ostane bez odeće: sada je svako mogao da se uveri u represivni karakter kapitalističke demokrature. Ljudi su izgubili sve iluzije i fantazije: o svom "potrošačkom suverenitetu", svojoj "glasačkoj moći", o tome da se kapitalističko društvo može izmeniti potrošnjom i glasanjem.

    Pobuna studenata i generalni štrajk u Francuskoj (kao i crnački bunt u SAD i anti-imperijalistička borba na tri kontinenta) samo su učinili da se uvek prisutno nasilje potpuno ogoli.

    Borba u Francuskoj nije mogla da uništi političku i vojnu moć kapitalističkog sistema, ali je pokazala da je i to moguće: - Tokom demontracija u Parizu, studenti su znali da ne mogu da izdrže policijski juriš, ali neki studenati su skupili hrabrost, nisu pobegli pred policijom i počeli su da prave barikade; To je ono što je March 22 Movement nazvao "akcijom za primer"; - Studenti su znali da ne mogu sami da unište državu i njen represivni aparat, a ipak su okupirali i počeli da sami vode svoje univerzitete; - Prvi radnici koji su okupirali fabrike sa namerom da ih sami vode, bili su svesni da ne mogu da unište državu i njen represivni aparat ako im se u tome ne pridruže i svi ostali, a ipak su to uradili. I to je bila akcija za primer, koja, nažalost, nije došla do šire javnosti: vlast, štampa i sindikati su izvešatvali javnost da ovi radnici vode tradicionalni štrajk, zahtevajući od države i vlasnika veće plate i bolje radne uslove.



    preuzeto s neta
    moomoo meee jooouu

  2. #2

    Odgovor: Pobuna mladih 1968.

    1968. u Jugoslaviji

    Svjetska gibanja su imala svog odjeka i u tadašnjoj SFRJ, u vidu studentskih demonstracija i nemira u lipnju te godine. Za razliku od Zapadne Europe, gdje su mladi težili odmicanju od kapitalizma, njihovi kolege u Jugoslaviji su živjeli u drugačijem društvenom uređenju. Zato su njihovi zahtjevi zvučali drugačije, jer dok je na zapadu ljevičarska terminologija predstavljala oštar odmak od svakodnevne kulture, u Jugoslaviji je tu terminologiju koristila vladajuća oligarhija. Zato su zahtjevi studenata beogradskog, zagrebačkog, ljubljanskog, sarajevskog i ostalih sveučilišta zvučali vrlo slično programu vlasti. Jedina je razlika bila u tome što su se ta ista vlast i partija suočeni sa problematikom realnosti tijekom godina prešutno odrekli prakticiranja svojih krajnjih principa u praksi, i na taj način odvojili od onoga što su nekada trebali postići dok su studenti inzistirali na primjeni tih istih principa u svakodnevici. Revolt zbog raslojavanja društva i pojave tzv. socijalističke buržoazije doveo ih je u sukob s državom. Deklarativno socijalistička Jugoslavija je u biti bila hibrid socijalizma, državnog kapitalizma i zapadnjačkog kulta potrošačkog društva. Zbog toga je studentska pobuna jugoslavenskih studenata u osnovi identična onima širom svijeta. U svim slučajevima se radilo o pobuni jedne generacije protiv neiskrenog življenja, protiv nejednakosti i iskorištavanja, protiv dosade kasnih šezdesetih.

    Kriza socijalističkog društva zasnovanog na tezi o neprestanom rastu s jedne i konstantna propaganda o savršenosti tog društva s druge strane su prirodno rezultirali razočaranjem među studentima koji su vrlo jasno uviđali jaz između teorije i prakse. Strogo kontrolirana situacija i godine jake represije od strane režima su ograničile moć i doseg njihove pobune, ali ona je ipak vrlo bitna jer praktički predstavlja prvo javno kritiziranje samoupravnog socijalizma kako ga je vidjela partija. Netko je po prvi puta rekao glasno: �Car je gol!", a da nije automatski završio na Golom otoku. Studenti su gotovo nesvjesno zatražili od države da dokaže svoj legitimitet i stavili se u sukob s njom, prozivajući funkcionere na odgovornost. To se posebno odnosi na traženje odgovornosti osobe odgovorne za milicijsku intervenciju protiv studenata, jer u to vrijeme vlast se jednostavno nikada nije prozivala.... To je ujedno i najrevolucionarnija tekovina te 1968. godine, demistifikacija "socijalističke" vladavine.



    Beograd

    Demonstracije su izbile u beogradskom Studentskom gradu, u noći između 2. i 3. lipnja 1968. godine. Tog 2. lipnja se na otvorenom prostoru trebala održati kulturno umjetnička priredba Karavan prijateljstva, namjenjena brigadistima radničke akcije. Po običaju, ulaz na takve priredbe bio je slobodan i za studente i građane. Međutim, zbog najavljene kiše, priredba je prebačena u obližnju salu Radničkog univerziteta koja je imala ograničen broj mjesta. Zbog toga su organizatori odlučili zabraniti ulaz studentima o čemu oni nisu obavješteni. Neposredno pred početak priredbe, grupa studenata pokušava ući u salu, oko čega izbija tučnjava. Redari su palicama rastjerivali studente, a ovi su odgovorili bacanjem kamenja, razbivši prozore sale. Pozvana je policija koja nije uspjela uspostaviti red, i tučnjava je potraja oko sat vremena. Oko 21 sat na mjesto događaja stiže 40 milicajaca pod šljemovima, te palicama i šmrkovima rastjeruje studente. Ubrzo se studenti sukobljavaju s policijom, a vijest o tome se širi. Sve više i više studenata izlazi iz svojih soba i priključuje se sukobu. Milicija je ograničila studente na prostor Studentskog grada, ali nakon što se proširila netočna vijest o tome da je jedan student poginuo, studenti su potisnuli miliciju i osvojili jedna vatrogasna kola. Sa zapljenjenim kolima se povlače prema menzi, dok se policija grupira oko Radničkog univerziteta. Do ponoći se ispred menze okupilo oko 3000 studenata. Na kola se penju govornici i govori se protiv policijskog nasilja, ali i o problemima u društvu. Zbog toga se javlja ideja o formuliranju studentskih zahtjeva i odlasku pred saveznu skupštinu.

    Netom nakon ponoći, studenti se u koloni upućuju prema Beogradu. Kod podvožnjaka u Novom Beogradu ih dočekuje kordon milicajaca i veća skupina u rezervi. Studenti šalju delegaciju na pregovore, ali odjekuju pucnji. Nekoliko ljudi je ranjeno. Studenti pale zapljenjena vatrogasna kola i puštaju ih niz nizbrdicu prema policiji. Leti kamenje, policija kreće u napad. Studenti bježe, dok im druga skupina policajaca presjeca put. Masa se razbježala u kaosu, dok su mnogi prebijeni i pohapšeni. Tijekom noći policija upada u Studentski grad i uz pucnjavu rastjeruje preostale zaostale grupice.

    U 4 ujutro, razglasna stanica studentskog grada objavljuje da je formiran Akcioni odbor demonstracija koji organizira miting za 8:00.

    U 6:30 se sasaje plenum beogradskog sveučilišta, i donose odluku da podrže studente.

    U 8:15 započinje miting kojemu prisustvuje i prodekan i neki profesori. Izabran je akcijski odbor u koji je izabrano 20 studenata.

    U 10:00 kolona organizirano kreće prema Beogradu održati miran prosvjed i formulira svoje zahtjeve. Milicija im ponovno blokira put kod podvožnjaka, te ih silom rastjeruje uz nove žrtve. Pretučen je i dio profesora koji su bili sa studentima. Studenti se uz sukobe povlače u Studentski grad.

    Tijekom popodneva objavljuje se PROGLAS koji izražava ogorčenje neobjektivnim izvještavanjem državnih agencija i traži odgovornost osoba krivih za policijsku intervenciju, te REZOLUCIJA u kojoj su konkretizirani neki studentski zahtjevi. Kritizira se nezaposlenost i nejednakost, te se traži demokratizacija društveno političkih organizacija, slobodno formiranje javnog mišljenja, sloboda izbora i demonstracija.

    Tijekom popodneva održavaju se skupovi na više fakulteta od kojih su najveći bili na Filozofskom i Mašinskom. Spominje se okupacija zgrade. Policija opkoljava fakultete, ali ne intervenira. Skup na Filozofskom fakultetu traje do dugo u noć. Dekan u znak protesta i podrške studentima podnosi ostavku. U dvorištu je podignut podij. Govori svatko tko to želi, dio govornika se obraća ljudima ispred fakulteta. Blokiran je promet. Ljudi stoje i na krovovima autobusa.

    Oko 17h, savjet univerziteta se solidarizira sa studentima i proglašava sedmodnevni štrajk.

    Od 4. 6. se na fakultetima održavaju zborovi. Blokada i dalje traje. Mnogi spavaju na fakultetu. Represija se očituje i u zabranjivanju studentskih novina. Štrajk traje 7 dana, studenti šalju delegacije u tvornice, ali se uglavnom ne probijaju do radnika i tu staje doseg pobune. U Beograd stižu delegacije iz drugih gradova. Tijekom tjedna traju pregovori o štrajku.

    Izolirani u svojim zahtjevima i pod pritiskom, zborovi nestaju jedan za drugim. Štrajk završava i pokret se gasi. Najduže se održao zbor na Filozofskom fakultetu.




    Zagreb


    4. 6. održano je nekoliko zborova u studentskim domovima. Pojavljuju se akcijski odbori.

    Objavljen je proglas u kojemu se podržavaju zahtjevi Beogradskog univerziteta i traži demokratizacija i humanizacija odnosa u socijalističkom društvu.

    5. 6. u Studentskom centru se održava miting kojemu prisustvuje oko 2000 ljudi. Izabran je Akcijski odbor koji piše PROGLAS REVOLUCIONARNIH STUDENATA. Odlučuje se da će proglas dijeliti na fakultetima, u tvornicama i na ulici. Manji dio odbora, koji nije dobio podršku skupa, piše paralelni PROGLAS SAVEZA KOMUNISTA ZAGREBAČKOG SVEUČILIŠTA. Na skup zakazan za sutra dolazi manje ljudi nego dan ranije. Pada kiša, podjeljeni su stavovi o tome da li da se ide na ulice ili ne. Na kraju prevladava struja bliska Savezu komunista koja se protivi demonstracijama i pobjeđuje, kako su ih sami nazvali, �ultralijeve snage". Naknadno se ispostavlja da je to bilo organizirano djelovanje.

    U subotu, 8.6. dekan daje izjavu da se predavanja nastavljaju po rasporedu.

    8. 6., na proširenoj sjednici Sveučilišnog komiteta SKH, ozvaničena je pobjeda nad "ekstremistima"; "iz redova Saveza komunista" isključeni su G. Petrović, M. Čaldarović i Š. Vranić, i to sa obrazloženjem da su u posljednjim događanjima istupali veoma oštro i krajnje ekstremno s demagoških anarholiberalističkih pozicija. Npr. za Gaju Petrovića je M. Veselica našao da je loše što je za skupa u Studentskom centru rekao da je �zadivljen što je počela socijalna revolucija koja treba srušiti sve postojeće strukture." Izbačena trojica su zajedno sa još nekim studentima dobili administrativne kazne tj. rješenja od suca za prekršaje zbog organiziranja neprijavljenog skupa.




    Ljubljana


    Akcije većih razmjera su se još desile i u Ljubljani, u kojoj je nezadovoljstvo kulminiralo dan ranije nego u Beogradu, zbog povišenja cijene stanarine u studentskom domu. Zbog toga su u noći sa 2. na 3. po gradu osvanuli brojni plakati koji su brzo uklonjeni. Na vijesti o nasilju u Beogradu održano je nekoliko studentskih zborova od kojih je najveći bio onaj od 4. 6. u Studentskom naselju kojem je prisutvovalo 3000 ljudi. Među studentima Ljubljanskog sveučilišta su zahtjevi formulirani u Beogradu dobili podršku.


    Sarajevo

    U Sarajevu je policija reagirala brzo i zabranila sva javna okupljanja. Studenti su također brzo reagirali zborom podrške na Filozofskom fakultetu. Dan kasnije je održan miting kome je prisustvovalo 2000 studenata. Kasnije je miting prerastao u spontane demonstracije i šetnju gradom. Policija je reagirala u dva navrata. Prvo pred zgradom Oslobođenja, kada su studenti posjedali na zemlju, a nešto kasnije u centru grada kada su demonstracije i razbijene. Zabilježena je pucnjava, te je više studenata uhapšeno i ozljeđeno.
    moomoo meee jooouu

  3. #3

    Odgovor: Pobuna mladih 1968.

    Te godine imao sam 18g, i dobro sam razumeo, jer na sumadijskom selu gde sam odrastao, nije mogla da prodje masovna histerija socijalizma. Tito, veliki strateg, u odrzavanju vlasti, salje dobro odabranu za to vreme,harizmatsku, licnost Veljka Vlahovica, prave se neki sitni ustupci, pravi se mediska pompa, neko i dobija po prstima i nemiri se smiruju.

    Drug Tito je rekao da su studenti u pravu, vracaj televizor nazad,.. Secate se tog filma?

  4. #4

    Odgovor: Pobuna mladih 1968.

    побунили се,мош мислити.а после заиграли козарачко коло(ко га не би воло?)
    друг тито је рекао-назад на учење,назад на посао
    и ником ништа,пуј пике-не важи.
    никакве побуне ту не беше
    сагорела су деца комунизма на црвеним универзитетима....
    лицем ка ветру
    с ветром уз лице

  5. #5

    Odgovor: Pobuna mladih 1968.

    Citat broj310 kaže: Pogledaj poruku
    сагорела су деца комунизма на црвеним универзитетима....


    Film Varljivo leto 68 citat : "Videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu"

  6. #6

    Odgovor: Pobuna mladih 1968.

    veni vidi vici

Slične teme

  1. Sedmorica mladih
    Autor robert ns u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 17.11.2008, 23:27
  2. Napadnuta predsednica Mladih LDP Novi Sad
    Autor **princess** u forumu Spomenar
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 12.04.2008, 20:18

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •