Tvrdjava iz mojih sećanja
- Ili: Ne baš jako davna istorija Tvrdjave o ne baš važnim stvarima -
Iz opisa Tvrđave i njene novije istorije znam da ju je vojska napaustila tokom 50-tih (onaj, gornji deo koji mi već dugo znamo kao omljeno mesto za izlaske po danu ili noći).
Prvi odlasci na Tvrdjavu u mojim sećanjima su bili odlasci u dečiji zabavni park na Donjoj Tvrdjavi (tu gde se sada postavlja 'main stage' EGZIT-a'.) Bilo je to negde 1955-56. Sećam se 'bureta' u kome su deca pokušavala da se održe na nogama dok je rotiralo kao da se kotrlja, nekoliko bicikala koji su bili pričvršećeni šipkom za stožer i vozili se u krug po daščanom kružnom podijumu, pa 'merač snage' u koji se udaralo drvenim maljem, obavezni mali i veliki ringišpil (vrteška - za one koji ne znaju nazive iz ovih krajeva). U prizemnoj dugačkoj zgradi na jugu je bila prostorija sa krivim ogledalima.
Izgleda da je zaboravljleno da je u to doba bio i pokušaj formiranja zoološkog vrta. U šančevima izmedju Donje i Gornje Tvrdjave bilo je smešteno nekoliko desetina divljih životinja. Sećam se vuka, ne baš reprezenatativnog izgleda jer vukovi sa letnjim krznom baš i ne izgledaju bogznakako.
Ne znam da li se i drugi sećaju ili je negde zabeleženo da se na Tvrdjavu iz podgradja, stepeništem pored crkve, sada prepoznatljivom kao jedna od udarnih slika tvrdjave, išlo kroz tunel celom dužinom. Sećam se da sam taj tunel video u vreme rušenja i ostalo mi je u sećenju da nije bio masivne gradje. Pre će biti da je namena tog porušenog dela bila zaštita oficira koji su iz podgradja išli na posao na gornju Tvrdjavu od vremenskih prilika, nego neka fortifikaciona svrha. Tada je i stepenište od cigala zamenjeno ovim od granita i okolina pretvorena u park.
Sećam se prvomajskog 'izleta' 1959-60: društvo iz Gimnazije (bilo nas je i iz II i iz IV razreda) popelo se na jedan od zatravnjenih bastiona na donjoj Tvrdjavi i tu sviralo i pevalo. Medju ovima iz IV razreda je bilo i nekoliko drugara koji su svirali na igrankama pa su mnogi šetači zastajali da slušaju, a neki su se i sami popeli na bastion i posedali uz nas. Opšti smeh je bio kad sam i ja, totalni duduk za muziku, probao da duvam u trubu. Kakvi su to zvuci bili!
Na Tvrdjavu sam češće išao u zimu 1960-61. Jedan deo Topovnjače je bio Prirodnjački muzej (sada je ta zbirka u Radničkoj ulici u okviru Zavoda za zaštitu prirode Vojvodine) i forogrtafisao sam eksponate da bi se katalogizirali. Ne znam kako sam dobio ovaj 'posao' ali se sećam da sam u to vreme i još nešto slično radio u nastojanju da nešto zaradim i ja za trošak predstojećeg puta u Englesku.
Čini mi se da je promocija Petrovaradinske Tvrdjave kao turističkog objekta bila dolazak 25 državnika - učesnika I sastanka Neangažovanih zemalja (kako se u početku zvao Pokret nesvrstanih) krajem avgusta ili početkom septembra 1961. Tada je proradio restoran Tvrdjava. Tada su postavleni i sadašnji liveni kandelabri, a na usponu, uz automobilski put iz Petrovaradina i po šetalištima, godinu - dve kasnije.
Na Tvrdjavu sam redovno, svakodnevno počeo da idem u jesen 1962. kao student prava, a u to vreme je Tvrdjava već imala, manje više, sadašnji izgled.
Pravni fakultet je bio Donjoj Tvrdjavi. Dekanat, predavaonica, kabineti profesora bili su u zgradi nekadašnje konjušnice, na levoj strani platoa. U onoj dugačkoj prizemnoj zgradi gde su bila kriva ogledala koju godinu ranije, bile su dve manje predavaonice, a u jednoj od njih sam polagao i svoj prvi ispit. Sledeće godine je Fakultet dobio i dve predavaonice na Gornjoj Tvrdjavi (u zgradi izmedju Topovnjače i sadašnjeg Hotela Leopold II, a u krilu prema restoranu.) Mala zgrada, levo posle kapije kada se popnete na Donju Tvrdjavu je bio odsek za studentska pitanja. Tada sam naučio da se obrasci moraju pažljivo i tačno popunjavati, jer ko ne uradi dobro ' išao je u grad, kod Pošte, da u papirnici kpi novi ŠV 20 obrazac, prijavu ispita ili taksenu marku.
Ispred velike predavaonice je bio mali popločani plato oivičen kockama od ručičastog mermera (onakkvog koji često vidjamo kao materijal od kog su se pravili stariji nadgrobni spomenici). Tu je bila i velika lipa u čijem hladu smo sedeli na tim kamanim kockama, čekajući početak predavanja ili ubijajući vreme izmedju dva predavanja koja nisu bila povezana. U predvaonici je bila kaljeva peć koja se ložila ugljem, ali kad je bila zima, moglo se sedeti jedino u kaputima. Od furune je imao koristi jedino predavač jer je bila blizu katedere.
U zgradi u kojoj je sada na Donjoj Tvrdjavi Fakultet umetnosti bio je Istitut za bilogiju. A u zgradi na Gornjoj Tvrdjavi, u kojoj je kasnije izgradjen luksuzni hotel 'Varadin' sada 'Leopold II' u to vreme je bio muški studentski dom.
Na III i IV godini predavanja su nam bila na Gornjoj Tvrdjavi pa smo koristili stepenište iz podgradja. Od podnožja pa do predavaonice je bilo oko 280 stepenika!
U mom studentskom dobu popravljen je i sat, a obrnut položaj velike i male kazaljke je bio predmet rašjašnjavanja. (Za one koji ne znaju: velika kazaljka pokazuje sate a mala minute - važnije je iz Novog Sada ili sa ladja bilo videti koliko je sati nego minuta.) A do sredine 80-tih (?) pored sata je bio 'navigacioni' uredjaj: tri metalne lopte su se na čeličnim užadima podizale i spuštale signalizirajući tako brodovima sa kog (uzvodnog ili nizvodnog smera) je prolaz slobodan. Službenik Kapetanije pristaništa je uz sat imao kućicu iz koje je video Dunav od Kamenice do sadašnje TE-TO.
Pomogli smo Jovanu Soldatoviću da podigne nekoliko kanti vode za pravljenje gipsa i malo gledali kako nastaje 'Borba jelena'. Jedno vreme je skulptura bila ispred zgrade SIV u Beogradu, a sada je opet na mestu gde se i radjala.
U medjuvremenu su tvrdjavu počeli da nesaljavaju slikari i vajari, a sada su njihovi ateljei i u nekašnjoj zgradi Pravnog fakulteta.
Na tvrdjavu smo uglavnom išli pešice, preko mosta. U zgradama i bastionu pored Dunava, sa desne strane mosta kad se ide iz N. Sada, vojska i sada ima neke pomoćne službe. A ranije, tu je radila i velika pekara pa je vetar često pronosio sve do mosta miris hleba tek izvadjenog iz furune.
U to vreme je bio novootvoren restoran Mala Tvrdjava u podgradju. (Postoji i sada, ali nisam zagledao da li se još uvek tako zove.) Bio je lepo uredjen, slično opremljen kao i restoran na Tvrdjavi, nameštajem od masivne hrastovine, sa lusterima i detaljima od kovanog gvoždja. Kad smo imali 'rupe' u predavanjima često nismo odlazili u grad, nego, ili u velikom restoranu na Tvrdjavi pili kafu i sokove, ili silazili do dole u Malu Tvrdjavu - na 'malu pljeskavicu na kajmaku sa komadom hleba' za 55 dinara, koliko je tada koštala i kutija 'Morave' - najrasprostranjenje, 'narodne' cigarete. Sa osobljem restorana su se studenti zbližili jer su bili skoro svakonveno 'gosti' često samo uz čašu vode. I godinama kasnije, kad bih ušao u 'Tvrdjavu' i naišao na nekoga od konobara iz tog vremena - bilo je srdačnih pozdrava i medjusobnog prisećanje imena.
Samo zadnji ispit sam položio u sadašnjem Univerzitetskom kampusu, u prostorijama Prirodno-matematičkog fakulteta koje je Pravni tada dobio na privremeno korišćenje.
Kasnije, često sam vodio svoje privatne goste, delegacije ili goste preduzeća sa strane, na Tvrdjavu pokazujući je kao svoju sopstvenu. Vodič nam je najčešće bio stari kustos Marković (ako nisam zaboravio ili pobrkao ime) jedan od najboljih poznavalaca Tvrdjave. Slušajući ga puno puta, i ja sam se bio priučio za vodiča, pa nam često muzejski vodič nije ni trebao za drugo nego da nam otvori i zatvori podzemne galerije.
A i jedno od prvih mesta gde sam vodio unuke je bila Tvrdjava.