Newsgroups: soc.culture.croatia, hr.politics
From: Vladimir Dananic <vda...@marie.fkit.hr>
Date: Sun, 20 Aug 2000 03:40:59 +0200
Mozda u ove vruce ljetne dane citanje knjiga teskog sadrzaja
nije aktivnost primjerena normalnim ljudima, no kad se vec bavim
takvim stvarima, napisat cu kratku recenziju "Crne knjige komunizma",
od grupe autora na celu sa Stephane Courtois. Detaljno sam procitao
prvu polovinu knjige, koja se bavi opisom SSSR-a i Kominterne.
Preostalu polovinu sadrzaja procitao sam na preskokce.
Autori knjige, po vlastitim rijecima, postavili su sebi zadatak da
detaljnim i dokumentiranim opisom pokazu i dokazu tvrdnju da je
komunisticka ideologija, u samim svojim polazistima, zlocinacka,
odnosno da logika same ideologije zahtijeva odbacivanje bilo kakvog
morala i etike, u ratu ili u miru. U samom uvodu te knjige autori su
se usredotocili na rasclambu filozofske i politicke dimenzije
cinjenice sto su zlocini komunizma dugo i uporno bili presucivani
i zanemarivani. U svijetu u kojem se, takorekuc iz dana u dan,
obican covjek na neki nacin susrece s (opravdanom) osudom nacistickih
zlodjela, a istodobno ima relativno male mogucnosti da se upozna
s komunistickim zlodjelima koja nadmasuju nacisticka i po intenzitetu
i po broju zrtava, zaista treba se zapitati kakav je smisao osudjivanja
bilo kojeg zlocina uopce.
Opis gradjanskog rata u Rusiji 1917. i kasnije, obiluje raznim
primjerima
kojima se pokazuje ratni kaos. Autori i sami isticu cinjenicu da je u
takvoj situaciji cesto nemoguce razluciti gdje se nalazi podrijetlo
odredjenog zlocina--da li u ideologiji kao takvoj ili u sasvim obicnim
i svakome razumljivim ratnim potrebama. No, pokazalo se da neke
najzesce Lenjinove metode---smrtonosni kazneni pohodi protiv onih koji
su se ogrijesili o neke postavke proleterske revolucije, oduzimanje
doslovno cijelog imutka (to se zvalo rekvizicija) seljacima i
prepustanje milijuna seljaka njihovoj neminovnoj sudbini da umru od
gladi ("seljaci su reakcionarni elementi"), osnivanje logora u koje se
smjestaju svi sumnjivci (a sumnjiv je svatko tko se odupire tomu da
mu se oduzme apsolutno sav imutak, ili kaze da ne moze raditi sedam
dana tjedno po dvanaest sati dnevno uz jedini obrok od 500 grama kruha,
ili ako kaze da mu se svidjelo nesto sto je rekao ili napisao neki
kriticar Oktobarske Revolucije, ili je naprosto sumnjiv po bilo kojem
proizvoljnom kriteriju), strijeljanje zarobljenih stvarnih ili
izmisljenih protivnika "bez suvisne procedure"---sve te metode nastavile
su se i nakon zavrsetka gradjanskog rata. I dok je Lenjin jos bio ziv,
a pogotovu nakon sto ga je naslijedio Staljin, te metode su bile glavni
oslonac stabilnosti komunistickog rezima i cuvanja "tekovina Oktobra".
Pokazuje se da Staljinove metode nisu bile nikakve devijacije od nekog
zamisljenog idealnog svijeta kojega navodno nudi komunisticka
ideologija,
nego da su bile jedini moguci proizvod njenih osnovnih postulata--
unistenje burzoaskog drustva, unistenje svih klasa, unistenje privatnog
vlasnistva, unistenje svih onih koji se ne slazu s tim postulatima.
U tom smislu, komunisticka ideologija je bila jako operativna i uspjesna
u ostvarivanju onih potreba i teznji koje mozemo nazvati
imperijalistickima.
Protjerani i raseljeni narodi, Ceceni, Kalmici, Krimski Tatari, Nijemci,
Poljaci, Ukrajinci itd., bili su protjerivani bas zato sto su ti i
takvi,
s jedinom razlikom u odnosu na nacizam; takve narode se nazivalo
"kontrarevolucionarnim", "drustveno opasnim elementima" ili nekom drugom
frazom koja je u skladu s Marxovim ucenjem. I Zidovi su takodjer
dozivjeli
istu sudbinu u SSSR-u.
Ja se ovdje necu baviti ilustracijom komunistickog terora u pojedinacnim
slucajevima. Reci cu samo to da su dokumentirani slucajevi zlocina
kakvog
moze zamisliti najperverzniji i najbarbarskiji um. Nema metode koja nije
bila dopustena boljsevicima.
Drugi dio knjige bavi se Kominternom i komunizmom u Aziji, Latinskoj
Americi i Istocnoj Europi. Dovoljno je reci samo to da su komunisti tih
zemalja bili dobri Lenjinovi ucenici. U ponecemu su i nadmasili svojeg
ucitelja.
Za kraj, spomenut cu i jednu slabu tocku ove knjige, a koja se tice
Hrvata. Naime, u knjizi je spomenuto, vrlo kratko, stanje u Hrvatskoj
odnosno Jugoslaviji na kraju 2. svj. rata. Spomenuto je da se raspadom
Pavelicevog rezima nekoliko desetaka tisuca njegovih pristasa uputilo
prema saveznickim snaga u namjeri da im se predaju, i da su ih Englezi
izrucili Titovim partizanima. Medjutim, zacudjuje cinjenica sto u tom
i takvom kontekstu, autori spominju samo partizanske zlocine nad
Slovencima
i cetnicima, a o tome sto se dogodilo s izrucenim Hrvatima---ni rijeci.
Spominje se da je u Kocevju ubijeno 20.000-30.000 Slovenaca, da su
partizani organizirali dugotrajne marseve za porazene, a nema nikakve
brojke o tome koliko je Hrvata ubijeno bez ikakvog suda i sudjenja.
Usudjujem se primijetiti da su autori podlegli dnevno politickim
potrebama
jednog dijela zapadnjacke politike koja ide za time da Jugoslaviju kao
pojam "cuva u dobrom sjecanju", tko zna, mozda za neke buduce dane?
Po mojem misljenju, ova knjiga je vrijedan doprinos povijesnoj znanosti
ako ni zbog cega drugog nego zato sto brojnim dokumentiranim primjerima
ilustrira izvore, svrhu i opseg komunistickih zlocina. U svojoj
filozofskoj
dimenziji, ona je znatno slabija od Solzenjicinovog "Arhipelaga Gulaga"
ili
"Glavnih tokova marksizma" Kolakowskog.