Tin Ujević - Strana 3
Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 52

Tema: Tin Ujević

  1. #31

    Odgovor: Tin Ujevic

    Igračka vjetrova

    Pati bez suze, živi bez psovke
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.

    Podaj se pijanom vjetru života
    pa nek se ovije bilo kud.
    Pusti ko listak neka se mota
    u ludi polet, vihor lud.

    Leti ko lišće što vihor ga vije,
    za let si, dušo, stvorena,
    za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.
    Poruku je izmenio DrinChe, 30.05.2009 u 13:32

  2. #32

    Odgovor: Tin Ujević

    Miris ljepote


    Miris ljepote struji u toj kosi,
    njene su usne pune slatke varke,
    njene su ruke drhtave i žarke,
    ponor i plamen usred oka nosi.

    Ko hladna mana misao me rosi
    na njezin pokret, a ko igra barke
    sjećanje na te pune zjene jarke
    kojima struje iskre i zanosi.

    Mrzim te oči mračne i duboke,
    kunem te noge pred kojima padam,
    i altar tijela gdje u prahu ležim;

    božanska ženo, unuko visoke
    pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
    i jer te volim, ja od tebe bježim.
    Poruku je izmenio Cecara, 27.03.2010 u 20:33 Razlog: sh, ch, zz

  3. #33

    Odgovor: Tin Ujević

    Gospođa tlapnja

    Zar nisi tanka uvezana sveska
    u zlatan povez i finoga lista?
    Ko zelen trak što rodi grana reska,
    o uzaludni idealu kista,

    o vješalico sanih arabeska?
    Na svježoj koži ružica je čista
    što se u nježnim odrazima bljeska,
    pod raširenim zjenicama blista.

    O da bi cvala u besmrtnoj odi,
    zaboravljena u mirnim dvorovima,
    gdje je glas od srebra u samoći zvoni,

    fatamorganska vizijo na vodi
    pod čempresima i u borovima,
    gdje žal na plavom rubu, tih, romoni.

    *

    Okrunjena draži i milostima,
    ko da u pari ružica se zače,
    ti dahom stvaraš milja što se rače,
    stupaš nad himbom, gnjevom i nad zlostima.

    Ti širiš jeze leda trudnim kostima,
    ako na harfu slutnjom prsta teče.
    I ja ih gasim pored čoknja klekovače,
    skitnica pjesnik, zadnji među zadnjim gostima.

    Između nas i svijeta rupa nepremostiva.
    Za dobre volje, što još neoprostiva
    ima, kad je java oprostiva?

    Ti si u vijencu snova sva dobrostiva,
    budi da čini ruku širiš, o Radostiva,
    budi da tajnu suzu brišeš, o Žalostiva.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #34

    Odgovor: Tin Ujević

    Nostalgija svjetlosti

    Danas sam zgnječen veličinom neba.
    Bojim se: plavi val će da ponese
    slaboću moju u vis što me vreba.

    Da l' sunce žeže ili zima trese,
    osjećam mračno ilovaču uda,
    i uvijek slabe kosti pune truda.

    A oko mene ljudi svi zemaljci,
    tjelesa žena sva od stare gline,
    likovi stvari: kocke, kugle, valjci,

    a sve su oči pune guste tmine.
    Ja patnju svoju, svu, na mesu golu,
    što uzaludno ište melem vrela,

    dugujem rani, uvrijeđenu spolu,
    što vele: "Srcu ranjenom od strijela".
    Kinji me briga: kakva li će ruka,

    Kakva će meka ruka da me spase
    od mojih crnih beznadežnih muka?
    Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se)

    za krotku djecu izmišljena gatka?
    So suza pijem u plamenoj čaši;
    um dere tkivo što ga mašta satka,

    a kada desna za zvijezdu se maši,
    znam da će sunca kojim ne znam ime
    pre da me zgrabe u svoje visine,

    no što ću ikad spustit u nizine
    života, Sunca što im ne znam ime.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #35

    Odgovor: Tin Ujević

    Čari žene

    Ona voli lutke, djecu, pse i mačke,
    voli lijepo cvijeće i svih vrsti laske;
    u pretincu tajnom, slobodna od paske,
    za samoću čuva djetinje igračke.

    Bijeli pudar treba, a na nj crne tačke,
    njeno lice, tašta sfinga ispod maske;
    miris, svilu, biser, sjaj đavolje Paske,
    i na čelu zvijezdu nosi, poput značke.

    Pjesniče, što znadeš koliko su blaga
    čednost bijelih lijera i dah pjanih ruža
    klečke se pomoli besmrtnoj Ljepoti!

    Pa će da ti kažu čar stvorenja draga,
    što do tvoje grudi divne nokte pruža,
    rane na tvom srcu, modrice na ploti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #36

    Odgovor: Tin Ujević

    MAŠTA POVODOM OČIJU

    Svaki ostavlja znakove na putu,
    ne samo trag koraka i stopu nogu,
    nego i kretnju ruku napregnutu,
    maglovitu u prolaznom slogu:
    svi se kreću i mijenjaju u bogu.

    Lica su ljudi možda zagonetna slova.
    Lica su valjda izraz izgubljenih snova.
    Moje dnevno štivo čitanka je glava.

    Nego me oko glavno užasava.
    Ima u oku zapisanih mašta,
    il mi u oko prenosimo svašta?
    Ono crno iz dubina kroza nj biva jasno.
    Ko će smjeti reći da je oko časno?

    Sanjao sam jutros san o dvije žene:
    to su dvije duše kroz dvije razne zjene,
    jedna gleda bistro, a druga kroz mrene.
    Koja od njih može da me strasno krene?
    Oči pune magle očaraše mene.

    Nekada me takav strah očiju hvata,
    strah pečata, ili strah pergamenata:
    što to čudno, mračno u očima piše?

    To sam znao jednom. Ne sjećam se više,
    i evo se bojim da će luč donijeti
    onaj ko me na to iznenada sjeti.
    Što me nemilosno brojne oči tlače?
    Upitnici vida bole: oči znače.

    Danju oči mrače. No u mraku zrače.
    Najbolje su oči što nas naoblače
    da po tome vedri horizonat svlače.
    Vidici su slutnje u smisao sivi
    i samo u tajni pravo biće živi.

    Oči kažu. Oči kažu da nas boli
    i kakve smo čudne duše kad smo goli.
    Čemu nije ravan majstor, ni najveći,
    oči, zrele oči, to će ravno reći;
    plamen kojim starac u grob skori gleda
    nehotice vidim već u oku čeda.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #37

    Odgovor: Tin Ujević

    Žene među kraljicama

    Božanske žene, sva ljepota svijeta
    i lavska gordost i plahota srne,
    kroz vaše čari uzvišene cvjeta
    u plave dane, i u noći crne.

    I, kada stopom punom svetog mira
    budite zemlji ritam svih otkrića,
    slutim vas srcem plamenim svemira,
    slutim i ištem tajnu vaših bića.

    Svaka je od vas rođena da vlada,
    i da za prijesto pruži mliječno dijete;
    carice tijela, samo usnom sklada
    i usnom želje pitam: što hoćete?

    Ko će mi dati ključe vašeg čuda
    i odgonetku vaše zagonetke?
    Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
    i koje nade statue vam rijetke?

    Božanske žene, što u snu i slavi
    čekate zoru pravednih oltara,
    pred vašim likom koljeno se savi,
    a srce, zvučni plamen, već izgara.

    Sunčane duše, zjeni poklonika
    zaman vas skriva zločinačka tama;
    pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
    jer vi ste Žene među Kraljicama.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #38

    Odgovor: Tin Ujević

    SUTON U ČOVJEKU

    Ne može sve što se voljelo da se drži,
    nemaju sve stvari neprekidne veze.
    Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
    cijeli komad duše ugine od jeze.

    Ima i u meni hladan, hodnik smrti,
    ima trijem kostura i dvorana leša.
    I u mozgu mojem mlinica se vrti,
    a drage ljubavi trg nemilo miješa.

    Tko smije da kaže: srce žtvovati?
    Ipak srce vene, dio za dijelom.
    Izgubljeno nikad više se ne vrati,
    nikada se više nadat srcu cijelom.

    Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
    Pitanje me muči: što mi još preosta?
    I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
    Kad mogu da volim, često već je dosta.

    Sklonosti i sreće gade borca trijezna
    Koji ne oprašta izgubljenu meku.
    Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
    kad pogiba čitav svijet u čovjeku.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #39

    Odgovor: Tin Ujević

    ČAROBNI PELIVAN

    Brate, koji kratko osvećuješ zloće
    bezazlenom šetnjom usred ruzmarina,
    s mojim tamnim srcem druguju samoće,
    bog govori sa mnom iz dna kupe vina.

    Čuj me! Kad odleti lišće, strune voće
    pod pokrovom snježnim ježurnih planina,
    ja, plam daha zemlje, s mišlju da sve proć će,
    motrim izrezani sarkofag Solina.

    Kada budeš tužan, spomeni se mene,
    vedar trag iz tuge, kolo usred sjene,
    što razgalih pjesan u krvavom ropcu:

    ja, što ludo skakah širom po konopcu,
    još vjerujem u kov oblika što krote
    i u neraspletne verige Ljepote.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #40

    Odgovor: Tin Ujević

    ČIN SPUTANIH RUKU

    U noćnim tramvajima, kroz rane metropolitene,
    sa žuljnim cipelama, no srcem ispod plavih bluza,
    odlaze šutljive ekipe na posle ostavljene,
    s usnom od rakije vlažnom, i tihom slutnjom suza.

    Na desno i na lijevo, već kamo potreba ište,
    sa djetetom i ženom kroz pospana predgrađa,
    i tek su u hrpi stigli na tamno rvalište,
    eno se iza stakla blijeda krvavo sunce rađa.

    Svi oni obaraju bore čela ponižena,
    svi nude djelu ruke hrapave, uprljane.
    Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,
    u njima šapuću riječi buntovne, tmaste, i sane.

    Oni slušaju žarko pjevanje peći,
    i kajiše remena, i previranje kotla.
    Oni gledaju: gle, duvar biva teži i veći,
    a jeza robovska pada s plafona pa sve do tla.

    Oni drijemaju uz dernjavu hiljade grla rada;
    onda se bude: na šini željeznica hukti,
    otkucaj čekića kreše u njima ritam jada,
    dok tuga polja i tvornica u dnevnoj strasti hukti.

    Ova je srca tesalo hiljade kladivaca,
    ove je mozgove pretrglo hiljadu rasprskanja!
    Crveno željezo, zapaljen ugalj na čela odsjev baca,
    petrolej i benzin na prašnom potiljku sanja.

    Rastu, u prostor vrcane, pi lane i talione!
    Zvonca i maljevi i pipci bude tonove mnogobrojne
    u mnogozvučje zapaljene i zahuktale vasione
    nad tjemena frenezije i nad šije već znojne.

    Bruje u šire protege užurbanosti snaga.
    Struje od crne zemlje, streme do lampiona sunca
    sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga;
    sve pišti, sve kriješti, sve vrišti, sve kliče i bunca.

    Blažena himno napora ljudi, da nisi toliko skupa,
    bila bi najljepša pjesma i muzika vascijela svijeta!
    Visoko povrh dimnjaka, daleko od parinih rupa,
    puca šum rabota nja poput prebogata zvukovna cvijeta.

    Grme i gromore potmule oblasti suterena
    u žustro razgorenje i čak u raspraskanje.
    Iz toliko vrenja, plamena, vonjeva i pjena,
    sukljaju oblaci dima i rijeka magle: u sanje!

    U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobov i
    i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
    U ovom glasu kao da preklinju robovi:
    "O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!"

    U labirintu panike, duž acetilena,
    nešto svirepo jednoliko, s provalom nadahnuća,
    pretače se u gvožđe; paralelno, desna je uposlena,
    mozak brojeve misli, a srce kovanja vruća.

    I tako, po oproštaju od vreve radione,
    na brodovima teškim od večernjega rada,
    spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione,
    klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada;

    A da im tamo barem, pored zdjele supe,
    daruje domaća svijetla još probuđena Vesta!
    I da se kućne nade za prisne sinije skupe
    za ljubav i za snagu umornog Hefesta!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #41

    Odgovor: Tin Ujević

    Ganutljive opaske

    Prerano sam se rodio za ravnodušnost zemlje.
    S vijekom moje duše umrle su gatke.
    Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
    i patnje kad se u kutu mirna doma drijemlje.

    Naučio sam ljubiti stvari sitne i nevažne.
    I malenkost me o bitnom čaru uči.
    Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
    a u dnu vode sna tek me oblak muči.

    Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
    i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
    Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
    daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

    Od mene počinje era koja još ne poče.
    Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
    u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče
    i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

    Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
    jer suviše je strasan naslijeđeni Adam.
    I moja usna slasni eter sisa,
    na crni usud nikad se ne jadam.

    Još ću na kraju voljeti vrline
    i pravi čovjek mene će da divi.
    Jer gade mi se pljuvačke i sline
    i shvaćam kad se prijateljski živi.

    Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
    Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
    Prostosrdno se čudim vandalizmu.
    Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #42

    Odgovor: Tin Ujević

    SLAVA PROLAZNOSTI

    Što je trajno i vječno , mrtvo je je i mlako
    monotonom svojim stalnošću za mene;
    duša voli slabi cvijet što vene i svene,
    i sve što je lijepo, i što gine lako.

    Krhka sanja, koja sama ne zna kako
    došla je i prošla, i kratke laži njene
    ostavljaju bolnu dragost svete sjene
    s uspomenom sjetnom, da je bilo tako.

    Najdraži nam sni su svileni metulji:
    uspostavljeni rukom gube sjaj i krila,
    zjenica je naša taj čas za njih slijepa.

    Duginijih boja prolazni dragulji
    tašti cvijeci ljudskih smrtnijeh aprila
    zbore srcu, da je lomna sanja lijepa.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #43

    Odgovor: Tin Ujević

    Ukršteni pogledi


    Jedni gledaju s prozora.
    Jesu ljudi loža i balkona.
    Svaki sa svojeg trona.
    Oni vole krevete:
    I sofe i fotelje.
    Oni su zaštićeni.
    Srca za dobra djela.
    I imaju ormare za odijela:
    Pod posteljom dobar par cipela.
    Njuše mirise kuhinje.
    Oni poznaju što je dom.
    S praga sipaju napojnice,
    a u vratima čuvaju ključe.
    Oni motre ulicu
    i nebo s nadahnućem.

    Drugi gledaju s ulice.
    Ili s puteva, iz parka, iz polja.
    Oni ljube tuđe pragove
    ili ližu prah pred oltarima,
    a spavaju na klupi.
    Po vas dan uče arhitekturu,
    protiv ljepote prirode.
    Oni mjere spomenike,
    motre mostove i tvrđave.

    Oni bulje u prozore,
    na spuštene perzijane,
    na doksate i u vrata,
    na nijeme terase što ziju.
    Za njih je sveto stepenište,
    a veći od groba prag,
    a ruke još nemarne
    za nemire neimara.

    I pogledi se susreću:
    od prozora na ulicu,
    i s ulice na prozor.
    I eto očijukanja
    bez svilenih ljestvica
    Romea i Julijete.
    Elektrika u zigzagu
    ukrštenih mačeva,
    pogled iz oka u oko:
    kako je sve usko i široko.
    I jedni druge opsjedaju
    i drže:
    tko će brže?

    Jedna je tajna put i ulica,
    druga je tajna prag i prozor,
    i to baš svaki
    i pitam: što će rastvoriti
    ova dva svijeta
    za zijake i za šetače
    koje ne dijele rešetke ni kvake
    od života,
    od puta,
    ni međusobno;
    jer dvije su tajne svega jedna tajna.

    Ulica gleda grad svakoga minuta
    i grad vidi sebe: što je bio
    i biva.
    Dan biva... Svjetlo biva...
    I neke teške noge idu.


    1936
    Poruku je izmenio Cecara, 27.03.2010 u 20:31 Razlog: sh, ch, zz

  14. #44

    Odgovor: Tin Ujević

    Visoki jablani

    Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
    od gromora njina glasa šuma i more se budi,
    a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
    i bune, i prodiru u vis, u etire.
    Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
    bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
    Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
    i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
    i sunce u oblaku...

    Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
    oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
    za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
    ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
    rođena u plaču, sazrela u muku.

    Njina muška desna neprestano zida
    dvore čovječanstva. Dom Prometejida!
    I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
    oko njih se kupi orijaška četa
    za slobodu prava.

    Ali u samoći njihova je glava
    ispravna i čista povrh mračne rulje
    gdje ih ne razumiju glupani i hulje.
    Kao vršak divnih, zelenih jablana,
    režući do munje vedri obzor dana.

    Tako, uistinu, do njih vode puti,
    gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
    gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
    nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
    dok crvena jesen drumovima hoda.

    Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
    oni, sami, gordi, dršću u visini,
    muče žednu zjenu ili revnu opnu;
    što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

    Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
    samo vile lete, ili bure jezde;
    a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #45

    Odgovor: Tin Ujević

    Kolajna

    XII

    Pod gluvim batom noćna dažda
    sa beskonačnim odjecima
    u mome srcu vlada zima
    i njena ljut i njena vražda.

    Na cesti žarke nade kisnu
    dok se ja grčim u krevetu;
    i svi bi snovi da mi vrisnu
    Svetomu Sutra, momu Ljetu;

    a usred sijera, štura pakla,
    - gle moje srce od kristala
    zvuči ko tanka zvonka stakla
    na koje kiša zakucala;

    - pa ako kiša prozor trese,
    skoro će, strepim, zrno tuče,
    da u komade poraznese
    staklo i srce što zla muče.

    XIII

    Jer ti si došla s druge strane svijeta
    preko strahota sinjeg okeana;
    dva naša srca, dva sljubljena cvijeta,
    grle se preko glave Levjatana.

    Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,
    i muziku što vlada plave sfere,
    kroz našu dušu, i tebe i mene,
    grle se bijesno do dvije hemisfere.

    Sa sjajem krina i sa rozmarinom
    da četvrt sata ti si došla kašnje,
    odar bi našla. Svojom sad bjelinom
    vrati mi mojee srce Nekadašnje.

    XIV

    U ovoj gužvi, u ovoj stisci
    bez oca i bez učitelja
    bio sam sam, a moji vrisci,
    svi, nose pečat mojih želja.

    I svakim slikom, svakom zvukom
    dio sam svoje duše dao,
    i strijeljao sam lakim lukom,
    i gađao sam gdje sam znao.

    Izgarah dati nešto Novo,
    a bog moj bio moj je Bedem;
    i duh je krv, i svijetlo Slovo,
    a tek drač i korov jedem.

    Najgore tek je u toj stvari
    što evo vidim, monotono:
    umro Duh je onaj Stari
    i ja sam danass mrtvo Zvono.

    XV

    U svili skuta šuštavoj Superna
    pronosi zvijezdu brojnih lažnih sreća;
    na čista jutra njen nas pogled sjeća,
    a milost sipa mala ruka smjerna.

    Tananih kosa žutost neizmjerna
    ko zrelo žito struji preko pleća.
    Zadah je sjete melem zadnjih svijeća,
    a riječ i pokret svima pričest vjerna.

    - Sa sjajna trona među bogovima
    u moje misli kad je sišla Donna,
    bila je kano zvučan pozdrav zvona
    vlažnim pod zemljom tamničarskim tlima.

    I slutnjom srca otkrila mi ona
    sutone svijeta i podneve rima.

    XVI

    Kakva čudna svjetla iskre se i gasnu
    u vinskome dimu mutnim vidokrugom?
    IMožda staklo duha u aleju jasnu
    i ljepotu ostvarenu našom tugom?

    Na tom brijegu suza biva čistim zvukom.
    Naše vedre duše nemaju imena,
    a po živcu tajna dira lakim lukom
    neka tuđa slutnja, neka silna žena.

    - Ne govorite mi više moju povijest
    i sve drevne ljude, i sve stare stvari.
    Jer će moja vila samca cilju dovest,
    a on neće više biti Onaj Stari.

    O tišino zvona, ljubavi parfema,
    poniznosti, samoćo, čistoćo,
    dušo, krotka dušo, ženo uzvišena,
    ja sam za vas, za vas, ja sam za vas ošo

    ovim putem krsta i hrapava trna
    kojima nas bodu željkovane zvijezde,
    a za nama, dolje Riječ je Bogoskrvna,
    dok nad čelom samo mliječne staze jezde.

    XVII

    Lijepa ženska imena,
    Renata, Ofelija,
    Cecil, Agrafena,
    i Jelena i Klelija;

    imena svijetlih laži,
    i ljubavi i mirisa,
    imena bola, draži,
    i stobojnoga irisa;

    kroz ponoć naših noći,
    kroz tminski odar mukova,
    vaša se pjesma toči
    u vinski ritam bukova.

    Jedinstvo vaše duše
    i vasa medna značenja
    vedre i blaže tmuše
    svih naših naoblačenja.

    XVIII

    Osmejak svaki ljuto plane,
    a svaka riječ je kao puška
    u naše grudi rastrgane,
    u naše srce bez oduška.

    Snivamo zelen mir livada
    i dom ognjišta u plaveti
    i bujno zrnje vinograda
    i zrelu tugu mora, ljeti.

    Plačemo zubor gorskih vrela,
    i mahovinu u zabiti,
    kad poslije svrhe tužnih djela
    čeznemo čiste suze liti.

    No, nigdje kraja našem bolu
    u bugarenju i uzdahu,
    nemir je sličan alkoholu,
    a oganj, oganj u mom dahu.

    - Osmejak svaki ljuto plane,
    a svaka riječ je kao puška,
    u naše suze rastrgane,
    u naše srce bez oduška.

    XIX

    Diljem dana što me svojom čamom plaši
    čekam nujno veče da za me oživi
    kao bokor cvijeća u staklenoj čaši
    novi izgled svijeta u ženi i pivi.

    Čekam varke spasa i druga obzorja
    i ljepotu dima u zgusnutu plaču,
    a dok snivam zelen vidik smolna borja
    krvari mi srce na igli i draču.

    I beskrajno slutim pogreb svoga nerva
    što ne ište više duše ni naslade.
    Ko mjesec na inje struji moja verva
    da obaspe suze i usnule jade.

    XX

    U ovom mraku mirisavu
    slušajmo kako ječe živci;
    i sjećaju na ljutu travu,
    a našem grču jesu krivci.

    U ovom muku punom boga
    zalazi rujna epopeja;
    nutrašnja kavga i nesloga
    otkriva zelen niz aleja.

    Umire naša lijepa tuga,
    tuga od svile i baršuna;
    varava kao rosna duga,
    zlatna i plava kao Luna.

    U ovom mraku mirisavu
    slušajmo kako ječe živci;
    i sjećaju na ljutu travu,
    a našem grču jesu krivci.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •