baş bi mogao da omasti brke ...
s onim prasiima
Ko je za jednu voznjicu
samo da te pozdravim i vidim sta ima novog...
sreca je kada pored sebe imas voljene osobe
Mis'im, kad se ja jedva izborim sa Montenigersom za ovu pozituru - ispred kompa, tebe te nema....
Ne biti mrtav nije to i biti iv.
setih te se, jer procitah nesto.. i videh tvoj potpis.. pa velim da ti lupnem jedan
i dam jednu za lepo jutro kad vidis ovu porukicu
Krek, krek.. Ne gudra
Da ne boli,da ne nedostaju one oci,usne,ruke,pogled...da suzice budu radosnice
__________________________________________________ _____
Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu
Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze, nasmeju, zabole. Ponekad namerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi. Pa se naprezemo da cujemo onaj letnji povetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se, drzeci svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda. Ali umesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo.
Prohujalo je vreme i mnoge vode protekle nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca. Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo reci koje su drhtavom rukom pisane; ljubim te, mislim na tebe, nedostajes mi. Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.
Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav, mi ne bi posli njime. Vec se uvek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi blistavih slanih
Desanka Maksimovic
Hvala ti za ovo,sjajna si i baš zato nisam mogla da ti odolim
Evo nešto,što mi mnogo znači,obožavam Balaševića i moj odgovor na sve ovo bi bio baš ovakav
"Samo još jedna od onih noći kad ti baš ne ide...
I to se mora negde ispucati...
Preslušao sam "sekretaricu", tri zadnje poruke bile su bez reči, no, neke glasove i ne moram
čuti da bi ih prepoznao...
Laku noć, Ti Mala Breskvo, kako si samo mogla da pomisliš da te neću otkriti po načinu na
koji zadržavaš dah?
Mirno spavaj, moja mila, sanjaj da si perce na krilu galeba skitnice kog praskozorje zatiče
nadomak obala Biševa...
Ja sam inače sasvim OK, ako si to htela da saznaš?
Ovih dana mi, doduše, svi govore da im delujem nekako umorno, ali ti znaš da je to kod mene
pobrkano kao instalacije u ruskom soliteru, i da retko pokazujem ono što stvarno osećam, vrag da me
nosi...
Eto...
Godinama sam se ponosio time što moje lice nije izlog mojih emocija, a to mi je izgleda pre
pravilo probleme nego što ih je rešavalo?
Ne, pile, tebe ću teško prevariti, kad sam "takav" onda sam u stvari prosto pomalo tužan, sećaš
se, no, ja to obično prezdravim na nogama, sutra ću već zviždukati niz stepenište...
S Tugom jednostavno treba umeti...
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne
primećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola...
I, pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
I nikad te više neće zaobići..."
Ćuti i prenesi dalje....
Ko je za jednu voznjicu