Baš sam razmišljala gde da ''smestim'' ovu priču.
Kiki bi trebalo da krene u vrtić (pošto smo pregurali sve moguće i nemoguće viruse). Najzad je došao i taj stresni dan za njega, samim tim i za mene - odlazak u laboratoriju - vadjenje briseva:iz grla, nosa i sa guze.
Laboratorijska služba je kao i uvek veoma nervozna, ali ni to nije problem, daj bre više da završimo sa tim. Prvo što su mi rekli:''to se plaća'', hladno sam joj odgovorila:''da, znam'' (naravno, prethodno sam se raspitala). ''gde možemo da sednemo?''
Sestrin pogled je bio od prilike ovakav
''prvo morate u WC, da mu uzmete bris iz guze, pa ću vas ponovo prozvati''
- zašto da ja to radim, možda zato što su majke nežnije
- i to još na takvom mestu (gde vrši nuždu ko god stigne)
- Kiki je ipak beba od 20-ak meseci, nije neotporan, ali zašto ga izlagati
bakterijama ako se ne mora, a moralo se
Dete se zacenilo od plača, uspela sam da ''odradim'' sve što mi je rečeno (pomislila sam da ću uzorak morati da stavim pod mikroskop, možda i da ga izanaliziram
)...
Čemu ova priča?
Kada sam izvadila novčanik da platim ''uslugu'', videla sam i kafu koju im je poslao moj otac kao bivši radnik Doma Zdravlja... Kafa
? Horor se pretvorio u komediju
''Ooooo, pa kako je tata, šta radi, što nisi odmah rekla (šta bre da kažem?
), sve bi išlo mnogo brže, ne bi se mučila sa bebom u prljavom WC-u...''
Ne mogu da shvatim da se neko prodaje za ''jeftine novce''. Bedno.
(svi ćete vi u ''privatne ruke'' uskoro)