Kao Da Si Mi Dotakla Usne
Ne ide zauvijek onaj koji odlazi.
Sjedi za tvojim stolom, kao da je josh ovdje,
jos uvijek lomi tvoj hljeb
i pije tvoje vino,
na tvojoj chashi njegove usne,
njegova ruka dobacuje kljuch koji si izgubila,
stoji izmedju tebe i zida na koji se naslanjash,
spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
pamte ga stvari uznemirene tishinom,
i svako tvoje zrcalo chuva josh uvijek
njegovo usnulo lice.
Ako ugasish svjetlo plamen se nece ugasiti,
pod tvojom rijekom teche njegovo korito,
njegove se potochnice naginju na obali
prije oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju cheshalj u tvoju kosu,
ovdje je i kada ponavljash da ga nema,
u teretu koji nosish njegovo je chelo uz tvoje,
u zraku koji dishesh neshto nedostaje,
i ako poletish znat' cesh da te visoko podizze
njegova ruka ....
Josh uvijek zajedno sa tobom
izmishlja tvoju zastavu boje lisca,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snijega skriva shto zima obecava,
josh uvijek tvome licu dodaje njezznost
koju posvuda nalazi, ako ti zzelis,
josh uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kishe nedjeljom,
i tamo cesh naci shto je nepazznjom izgubio.
Ljubeci te,
necesh znati da li odlazi,
ili tek stizze,
i shto za tebe ima, a nije vec tvoje ....
Gdje su ti bile suze sada su njegove ochi,
ti si djevojchica, on djechak u kaputu
kome nedostaje dugme i otishao je nekamo
da ga prichvrsti novim chavlima,
i dok razmishlja koliko je dugo zzivio
sjeca se tvojih snova,
ali ti, okom vec usnulim,
pokrivash neshto pepela ispod postelje.
Budish ga kao shto svijeca budi leptira plamenom,
njegova lutka nije vishe na tvom jastuku,
chujesh je kako plache pred vratima druge crkve,
ne osvrcesh se dok prolazi njegov glasnik,
ne prepoznajesh znakove koji ga vode,
stavljash zlatnik na ochi mrtvome
kao da je vec umro, i maramom vezzesh bradu i tjeme,
zatvarajuci mu usta.
Ako mu oduzmesh ime koje uzalud nosi,
tada i zauvijek ponavljace ga korijenje,
i njegovo korijenje .... i njegovo korijenje ....
Ovdje je, uzalud porichesh, njegova je koshulja
na istom uzzetu sa tvojom pored jezera.
Zvijezda koja pada ona je koja se uspinje,
kraj i pochetak razlikuju se ponekad
jedino brojem slogova.
Ne ide zauvijek onaj koji odlazi, tu je,
na svakom mjestu i ne uvijek jednako star,
mozzda obilazi zemlju i stici ce sa druge strane,
dovoljno je da ga upamti kora drveta,
s tavana pada njegov bosiljak
i mirishe josh uvijek u tvojim njedrima.
U onom je kutu kraj prozora, odjeven u modro,
u onom preko puta, sivih ochiju ako se sjetish,
mokro je gdje je stao pred vratima kupaonice,
i tamo je gdje si bila, tamo gdje si josh uvijek,
a ne znash, brojeci shutljiva zvona na kraju grada
dok izmedju rublja, na polici i medju praznim knjigama
prolazi njegov machak ne govoreci nishta.
Shto ce ti drugi, ako je on vec taj drugi ?
Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drzzi u ruci,
ulog je velik, dopusti mu da je sachuva
za igru u kojoj ce dobiti oboje.
Uzalud okrecesh glavu prema trzznici, plamen ostaje ....
Uzalud skidash prozore ponavljajuci
da je grad srushen, a tvrdjava podignuta
i da pod sidrom plache jedino vjetar. Nije istina,
postoje dokazi na nekoj klupi, u predvecherje,
jezero ih pamti i chuva u svojoj tamnici,
ispod vode.
Postoji josh uvijek, ako postoji, na tvojoj ruci
srebrni kolut i na njemu rijechi, ti ih poznajesh.
Tamo ga trazzi ....
Zzivio je i umro, poljubi ga,
stotinu godina lezzi izmedju trnja, dovoljno je,
josh vjeruje da si ruzza, i zato jesi,
i zato nisi ono sto ruzza ne mozze biti.
Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
u modrini, u rumenilu, u nachinu na koji ih izgovarash,
zbunjena svjetlom,
njegova je ruka u tvojoj rukavici,
crta ljubavi na njegovom dlanu vezze ga sa tvojim zzivotom
i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
naci ce sebe sama kako ga zamishljen pozdravlja.
Jednaki sluzze jednake, onim shto imaju,
osudjujuci da umre ono shto ne zna rasti
na njihovoj zemlji, i pjevaju ustima
koja ce vec imati mrtvi kad odu.
Ali on je ovdje, pogledaj, potrazzi ga,
upali svjetlo,
danju mjesec od brashna, a nocu slijepo sunce,
josh uvijek pije tvoje vino i lomi tvoj hljeb,
rukama koje ti imash,
tvoj vrh i tvoja dolina, sa snijegom na obali,
zaustavi na trenutak sat koji kuca, slushaj,
srce ti njegovo savjetuje
da svjetlu poklonish svjetlost,
a cvijetu darujesh boju i miris.
Otvori ochi, probudi se, usni ponovo,
i vidjet cesh kako silazi,
vidjet cesh kako se uspinje
.... zajedno sa tobom ....