Morana
Kroz žalostivo cvilenje popca
I ječanje ranjenika,
Kroz molitvu jedva čujnu,
Donetu još iz kraja predaka,
Kroz mukle ropce,
Kralj začu glas Morane
Kao da mu se boginja primakla
Samome uhu:
-Kralju slovinski, ja sam ona
Kojoj su se pre toliko vekova i dana
Kolili tvoji preci,
Ja sam Morana,
Boginja smrti.
Ne budi, Kralju, u dosluhu
Sa pastvom apostola,
Ne veruj duhu
Koji te kuša i koleba.
I ne žali noćas ove vojnike:
Posle smrti nema bola,
Izginula vojska sada ne pati,
Odmara se mirno na paprati
Kao da je paprat sama.
I Morana,
Ili se bar tako učini Kralju,
Kao ogroman plast mrkle tame,
Pođe nečujno po razbojištu
I njena tamna ruka
Oslobodi zemaljskih muka
I Rašane, i borce s Crnog Mora
I Kraljeve mrtve kopljanike.