Desanka Maksimović - Strana 4
Strana 4 od 7 PrvaPrva ... 23456 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 46 do 60 od ukupno 96
  1. #46

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Ruka

    Teška, puna koštanih opiljaka,
    leži u krilu staračka ruka.
    Na njoj je ocrtana
    modra grana vena
    i azbuka bora, zamršena.

    Tek kad se digne detetu do zatiljka,
    zasvetli se i prene
    kao zalivena biljka,
    otoči se otrov i umor iz vena,
    opiljci kostiju se spoje,
    legne zglob u zglob.

    A čim dete ode,
    ruka opet klone
    i padne u krilo
    kao u grob.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #47

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Dodir


    Noćas me u snu tače neka ruka,
    Ne znam koja,
    Sasvim kratko,
    Samo večnost do tri dok izbroja.
    I od tog dodira dodje do spoja
    Mene i nekog zvezdanog sveta -
    Ne znam sa kojom od bezbroja
    Maglina, zvezda i planeta,
    Sa kojom od duga.
    Samo nijednoga nebeskog sloja,
    Nijednog kruga,
    Ne mogoh se setiti kad se prenuh -
    Sem one ruke
    Zaboravih sve u trenu.
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 15:50 Razlog: sh, ch,.........

  3. #48

    Odgovor: Desanka Maksimović

    PESNIK I SVETOVID

    Pesniče, ljubimče boga Svetovida,
    noćas pišeš pesme, vidi se iz sjaja
    na prozorskom oknu tvojih odaja,
    vidi se kroz drvo, kamen zida.

    Zidovi su oko pesnika biljurni
    u času kada se rađa pesma,
    svetli se oreol njegovoga nesna,
    ljudi sanjaju svetlost kad pesnik bdi.

    Starosti nemaju ni pesnik ni bog
    rekao je srca ojađenog
    i pod starost mlad naš slavni Tin.

    Svetovida i njega vatre bog
    obdari večnim žarom srca svog,
    oni su pod istom zvezdom rođeni.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  4. #49

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Morana

    Kroz žalostivo cvilenje popca
    I ječanje ranjenika,
    Kroz molitvu jedva čujnu,
    Donetu još iz kraja predaka,
    Kroz mukle ropce,
    Kralj začu glas Morane
    Kao da mu se boginja primakla
    Samome uhu:

    -Kralju slovinski, ja sam ona
    Kojoj su se pre toliko vekova i dana
    Kolili tvoji preci,
    Ja sam Morana,
    Boginja smrti.
    Ne budi, Kralju, u dosluhu
    Sa pastvom apostola,
    Ne veruj duhu
    Koji te kuša i koleba.
    I ne žali noćas ove vojnike:
    Posle smrti nema bola,
    Izginula vojska sada ne pati,
    Odmara se mirno na paprati
    Kao da je paprat sama.

    I Morana,
    Ili se bar tako učini Kralju,
    Kao ogroman plast mrkle tame,
    Pođe nečujno po razbojištu
    I njena tamna ruka
    Oslobodi zemaljskih muka
    I Rašane, i borce s Crnog Mora
    I Kraljeve mrtve kopljanike.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  5. #50

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Putovanje

    Putujemo, bar u snu noćas
    opet u Moskvu,
    spremi brijače, rupce i kravate.
    Zaštitiće nas tama i samoća
    koje begunce uvek štite i prate.

    Projurićemo kolima munjevito
    kao što jure s kraljem zemlje strane
    da ne bi, odnekuda, dopao rane,
    i srcem ću te zaklanjati pritom.

    U vozu nemoj se bojati konduktera, -
    deca i mrtvi ne plaćaju karte.
    I da te spaze, sumnjam da će da te vrate
    i da pogode s kime u svet smeram.

    Prevešću te neopaženo do cilja
    kao što opasne i dragocene stvari
    preko granice
    prevezu krijumčari.

    Uzećemo sobu na petom katu,
    ili već koji bude bio krajni,
    tako opet blizu oblaku i jatu
    doživećemo draž strepnji i tajni.

    Danju budi svetlost, noću pramen mraka,
    da nas ne oda kakva sitnica glupa,
    da ne opaze kako uza me stupaš
    ni ljudi niti koji od vukodlaka.

    Tako možemo i gde se čita i ruča,
    u crkve i na groblja zajedno pasti.
    Polazimo u zimu i, za svaki slučaj,
    ponesi svoj vuneni džemper pepeljasti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #51

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Odgovor

    Pobrala sam spokojno reči tvoje plahe
    i pune nekakvog bola,
    jer znam, nećeš otići u monahe,
    kao što zbog nečeg kaza.
    O, veruj mi, biće i drugih staza
    kojima ćeš pobeći od mene ti.

    Pomisli samo kako mene nije ni bilo;
    kako sam ja samu sebe izumela
    samo da bi me ti voleo,
    samo da bih umela
    biti san tvoj o meni,
    tvoj san koji me je gorko boleo.

    Ili poveruj jednog dana
    kako mi duša smeta
    da imam duše,
    kako mi srce smeta
    da te volim celim srca toplim dnom.
    Pomisli kako sam ja stkana
    od nadopunjavanja života snom.

    Pomisli sve što ti je uteha.
    Poveruj kako sam ja kriva
    što u meni još pre rođenja,
    pre detinjstva i pre mladosti
    gori bolna i živa
    strast da svoje i tuđe radosti
    pretvaram u bol.

    Ili pomisli, da je i moglo biti
    sve za čim tvoja pesma žali,
    bilo bi tek za tren, za malo,
    pa večnost celu opet ne bismo znali
    jedno o drugom;
    u nepovrat i ništavilo ipak sve bi palo.

    Pomisli, izgubićemo se u noć
    kao pesme tvoje odjek tužni
    u moj kraj;
    i znaj, i san i čovek
    i bol i sreća prolazna da je;
    i da ništa nema toliku moć
    da večno traje.

    Ili, kada gorku ovu
    od mene dobiješ vest,
    pomisli da je isti ceo svet,
    i bolnu o meni svest
    uzberi kao otrovan cvet
    i baci je na drum.

    I pomisli ponovo
    kako mene nije ni bilo,
    kako sam ja samu sebe izumela
    samo da bi me ti voleo,
    samo da bih umela
    biti san tvoj o meni,
    tvoj san koji me je gorko boleo.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #52

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Oporuka

    Ostaviću vam jedino reči
    iskopane iz dubine sluha
    kao blago iz kladenca,
    nasleđene od vetrove frule,
    iskovane gde se srp kuje,
    reči otete s kljuna ptici
    koja leti nad oblacima,
    reči ispretane na ognjištu
    koje tajnu vatre i pepela znaju,
    reč pročitanu nemuštom iz pogleda,
    istrgnutu čoveku iz plača,
    reči koje deca i ponornice
    prvo izriču kad spaze sunce.

    Ništa vam neću ostaviti
    sem reči stihom okovane
    kao drevni insekt ćilibarom.
    Iza mene neće ostati
    ni kaplje krvi ni u kome,
    ni koščice
    ni srca bar kao u ptice malog.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #53

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Tajna

    Spustila sam oci i zaplakala u sebi, tamo
    gde niko suze ne vidi.
    I poslednji, nevidljivi put, uzela sam te
    na svoje srce i zagrlila kao sto se san grli.
    Pruzila sam ti, u sebi, uvek sputavane ruke
    i nevidljivo za druge spustila ih na tvoja
    ramena.
    A ti si s' bolom slusao nasmejane reci sto sam ih
    kao sarene ptice bacala u gomilu da je
    zabavim.


  9. #54

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Ja i ja

    O kad bih mogla samo jednom ja
    nekuda iza bregova
    pobeci od sebe.
    Sasvim sama i vedra
    projurila bih kroz sume,
    razgrnula livadi nedra.
    U zivot bih se zagnjurila,
    svakom bih ruku pruzala.
    Sa strascu bih se pozurila:
    da vidim u zivotu kako je,
    dusa necija ako je
    za radost stvorena.
    Jer od rodjenja sa mnom,
    ma kud se makla,
    idem ja vecno sumorna.
    A meni se uvek dopadalo:
    kad su tice kroz noc letele,
    kad je lisce tiho opadalo;
    kad su senke u sen sletale,
    kad me ljudi nisu voleli,
    kad su stvari dusi smetale.
    Oduvek je jedna ja slutila
    kobi, suze i bolove,
    i radosti moje sve pomutila.
    Oduvek me slatko zlostavljala:
    ni u sumi, ni u ljubavi, ni u radu
    ni caska me nije ostavljala.
    Znam, umrecu i ostaricu;
    a nju uvek mladu,
    uvek zednu bolova
    na zemlji ostavicu.


  10. #55

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Nasa tajna

    O tebi necu govoriti ljudima.
    Necu im reci da li si mi samo poznanik bio
    ili prijatelj drag;
    ni kakav je, ni da li je u nasim snovima i zudima
    dana ovih ostao trag.
    Necu im reci da li iz osame, zedji, umora,
    ni da li je ikada ma koje od nas drugo volelo;
    niti srce nase da li nas je radi nas
    ili radi drugih kadgod bolelo.
    Necu im reci kakav je sklad
    oci nase cesto spajao u sazvezdje zedno;
    ni da li sam ja ili si ti bio rad da tako bude -
    ili nam je bilo svejedno.
    Necu im reci da li je zivot
    ili od smrti strah spajao nase ruke;
    ni da li zvuke smeha voleli smo vise
    od suma suza.
    Necu im reci ni jedan slog jedini,
    sta je moglo, ni da li je moglo nesto,
    da uplete i sjedini duse nase kroz citav vek;
    ni da li je otrov ili lek
    ovo sto je doslo
    onome sto je bilo.
    Nikome necu reci kakva se zbog tebe pesma dogadja
    u meni vecito:
    da li opija toplo kao sume nase s proleca;
    ili tiha i tuzna cuti u meni recito.
    O, nikome necu reci
    da li se radosna ili boleca
    pesma dogadja u meni.
    Ja vise volim da precutane
    odemo ona i ja
    tamo gde istom svetloscu sja
    i zora i noc i dan;
    tamo gde su podjednako tople
    i sreca i bol ziva;
    tamo gde je od istog vecnog tkiva
    i covek i njegov san.


  11. #56

    Odgovor: Desanka Maksimović

    SVE JE PO STAROM

    U sobi našoj sve je po starom,
    puno knjiga i slika,
    samo što ih nema na sred poda,
    opet i dan i noć zovu telefoni
    i uvek poneka slutnja
    kao uhoda
    u stopu me goni.

    I sad se bagremova grana oktobarska
    uz naš prozor tiska,
    odbleskujući na mioljskom suncu
    kao bojarska
    ogrlica iz doba Godunovih
    i opet pred veče svaka stvar u sobi
    o nepopravivom nečemu slovi.

    I sad mi se ponekad čini
    da me, kako si bio sviko,
    moliš čaja da ti dodam:
    ali kad otvorim vrata,
    u sobi nema nikog,
    samo kao sunčev odblesak
    negde na zidu spazim
    tvoj osmeh tih i blagorodan.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #57

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Begunica

    Uhvaćena sam i ja, begunica iz života.
    Porobljeno je sve što mi bi nekada dato:
    jutarnja mlečna snova lepota,
    i čistoga srca detinjeg zlato!

    Htela sam pobeći kao ptica sa strukom slamke
    što beži pred lovcem pod jutra luke;
    ali na kapiji svakoj iz života stoje zamke
    i sputale su moje u neznano pružene ruke.

    Živela sam od snova ludo i nerazumno;
    sad moram biti bačena u duboku tminu,
    sa zrnima drugim ići na opšte gumno,
    spustiti se u život kao reka u dolinu.

    Sputana sam i teškim ću platiti dugom,
    jer sam volela rosu i samoću
    ovde gde zagrljeni idu drug s drugom
    i dele krov, greh, i sunce, i hladnoću.

    Uhvaćena sam na planinskom strmom putu,
    na litici koje se i srne plaše.
    Živeću sad sa mravima u istome kutu,
    piti iz zajedničke svima čaše.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #58

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Umiranje ljubavi

    To što nismo više volšebnici,
    Što ne razumemo šta šapuće granje,
    Što priroda govori sa nama
    Kao i s drugim svetom,
    Što nismo bliski više
    Sa kamenom i cvetom -
    Ljubavi znači tiho umiranje.

    To što nam zvezde opet
    Kao i drugima sjaje,
    Što se misli vraćaju u trezno stanje,
    I kule se oblaka kvare,
    Što sve dobija obične oblike stare -
    Ljubavi znači tiho umiranje.

    To što jasno vidimo sve stvari,
    Proleće što nam ne stavlja na čelo,
    Što život svetlu oljušticu svlači,
    I snovi svakog jutra što se smanje,
    Što se sve na malu ljudsku meru svelo -
    Ljubavi znači tiho umiranje.


  14. #59

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Kome da se tužim

    Kome da se tužim
    što se razgrađuju neba porte,
    što je obijena mesečeva škrinja,
    što se duga pojavljuje gola,
    bez ijednoga od sedam velova,
    što ljubav biva bez snova i bola;
    kome na svetu
    da se tužim što će se stajati kraj groba
    s mislima kao u hemijskom kabinetu?

    Da li vama što nam se pred razdanje
    u nemirne snove vraćate,
    vama koji ste sve zaboravili,
    a gledate nas kao da sve znate,
    da li vama prvim susedima jave;
    da li vama da se tužim
    koji dolazite iz tajne i trave?

    Da li tebi, budući naučniče,
    što ćeš operisati snove i zagonetke
    i otvarati nožem nedra priče,
    skidati krila leptirici čuda;
    da li tebi koji ćeš mirnije no plevu
    razvejati poslednju čašicu zabluda?

    Kome da se tužim što nestaju bajke?
    Da li tebi, rođena iz inkubatora,
    buduća pesnikinjo, čukununučice,
    što nećeš znati da zore
    svadbeni let su vodenoga cveta,
    što ćeš svesti rosu na formulu vode,
    i nebo julsko na formulu vazduha,
    što nećeš znati da su mesečine
    sestre sa reke zelenoga duha?

    Kome da se tužim?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #60

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Žena

    Srce mi je milosti izvor;
    moje reči se uz rane previjaju
    kao listovi lekovitog bilja,
    koraci mi umeju da vode
    i one što lutaju bez cilja.
    Mene privlače oči nesrećnika
    i čela samoubica
    nesanicom ispijena.
    Sa mog čita se lica
    da sam deset puta sestra
    pa jednom žena.
    Ne bih mogla voleti bez tuge.
    Rodjena sam da na krilu nišem
    bolove čije dok ih ne ublažim,
    rodjena nad čijim snovima
    nemirnim da uplašeno dišem.
    Ne bih mogla voleti bez tuge
    ni radosna priviti na nedra.
    Ne bih mogla pružiti ruku
    onom kom laka su jutra,
    a uzglavlja vedra.
    Rodjena sam da živim za drugog.
    Preliva se samilost srcu preko rubova.
    Na dlanima mi piše da umeju da vidaju,
    u očima da umeju da greju,
    na usnama da gorčinu skidaju.


Strana 4 od 7 PrvaPrva ... 23456 ... PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •