Desanka Maksimović - Strana 3
Strana 3 od 7 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 96
  1. #31

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Čežnja u tuđini

    Da mi je da ne umrem u tuđini
    Lepe su sve bukove u zemlji česte,
    livada svaka lepa je mlada,
    i sve reke nepoznate,
    svi vrhovi što se suncem zlate,
    sve i gde nije i gde jeste
    pogled i noga mi stupila kada.

    Ali kut zemlje na kom smo žito želi
    i sa koga smo cedili vina,
    zemlja koju smo pili i jeli,
    čija na ognju palili drveta,
    gde smo sahranili oca i sina,
    kao da je sva grob pradedovska,
    krvavo nam je bliska i sveta.

    U tu bih zemlju hteo da legnem,
    u taj kraj gde biljka svaka,
    gde bubica svaka bolno me dira
    kao žbun što na bratovom grobu cveta,
    kao mrav što njime mili.
    Zemlja sa koje smo jeli i pili,
    koja nam je kao srce rođeno jasna
    i tajanstvenija od svemira,
    hteo bih da mi grobom bude.
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  2. #32

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    PTICE NA ČESMI

    Divno li je iznenada
    naići na gorsku česmu:
    još je ne ugleda oko,
    a njenu začuješ pesmu
    negde pod brdom duboko.
    Ti potrčiš kao dete
    u pravcu njenoga glasa,
    kupina te u hodu splete,
    probijaš se kroz gustu čestu
    ili kroz paprat do pasa.
    A kada stigneš zadihan,
    od divljenja staneš u mestu:
    poređale se na žilu
    pod kojom voda se rađa
    senice, grmuše i žune
    pa razvezale priču
    kao žene na perilu.

    A ti, od straha da se
    ne preplaše i ne zbune,
    da ne pobegnu u granje,
    sakriven iza žbuna
    slušaš radosnu česmu
    i njino čavrljanje.
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  3. #33

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Dve molitve

    Za njega

    Boze skriveni iza hladnog neba tajni,
    Ti sto beskrajem moju dusu zasu,
    ruke Ti uzvijam u slabosti casu:
    Ti si jedini spas, i krajni,
    i onog koji sumnja.

    Voleh ga, u srcu mom kad sve imade krila,
    kad izmesane behu istine i lazi,
    i ne osetih tad da mi je drazi
    od celog sveta on, pa sam bila
    tudja njemu najblizem.

    I razidjosmo se tuzni na ovom svetu
    ukraj mirne, pune oblaka recne brane.
    Sad on gleda mesec, jedinu metu
    gde oci se nase na rastanku sretase
    sa druge neba strane.

    Vise nemam njega. Boze, svojom milostom blagom
    spusti ruku na srce njegovo puno rana,
    jer bojim se sad : nije bilo dana
    kad nisam njemu dragom
    bola zadavala.

    Bojim se: s njime sam isla, a na druge se smesila,
    s drugima isla, a njemu kasno stizala.
    Bojim se: kad on me gledao, na drugog oci dizala.
    Mozda sam mnogo puta njemu dragom
    spokojno zgresila.

    Poslusaj, Boze, reci ove pune hlada
    i srce moje sto se bolom preliva:
    neka milost Tvoja njega blago celiva.
    Gorko ti se moli onaj koji u Tebe sumnja,
    a jedino Tebi se nada.

    Za mene

    Boze sumorni, iza sumnje vidika sivi
    htedoh da se slazem, da ga ne bih morala koreti
    sebicna sam ja, i ne mogu nikad pregoreti
    srce njegovo, ni razumeti da on zivi,
    a mene ne voli.

    I tuzno je sad. Nijednim vise lekom
    ne da se srce moje izvidati;
    mogu se sad zvezde k meni s neba skidati,
    i mesec uz mene ploviti rekom
    da me utesi;

    mogu proleca nad ovim zemlje pasom
    mirisati vecito iz oblaka i cveta;
    mogu me voleti ljudi celog sveta.
    je necu i ne mogu nijednim vise spasom
    da se izbavim.

    Sad. Boze dobri, skloni se tiho sa mojih staza,
    odnesi sobom zvezde s neba plava,
    jer olovna kaplja zla, sto spava
    u srcu mom, jutros se kobno ukaza
    i za ruku uze me.

    Pa kada, posle mnogih srca sto pobra,
    uzberes i moje srce puno mana,
    seti se, Boze, mojih tuznih dana,
    jer ti znas koliko je tesko biti zalosna,
    a biti dobra.

    Desanka Maksimovic
    Ćuti i prenesi dalje....

  4. #34

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Zla noc

    O, ma ko da si, ostani
    nocas kraj moga skuta,
    nikuda ne polazi.
    Za onim cega nema
    dusa mi gori i luta,
    i boli, jer sve prolazi.
    I cini mi se, negde ljudi sad
    prolaznost imaju na umu,
    pa ce doci nocas na nas breg
    da spokojno svega se odreku.
    Vecno nihaju jasike na drumu
    dusu nemirnu.
    cute blago plaveti neba i teku.

    Nocas me samo pogladi
    nezno i blago po kosama
    i kazi rec mi sto greje.
    Srce je moje pusto,


    Dusu mi mori osama,
    i boli, jer prazno sve je.
    I cini mi se, negde u blizini
    rodjeno srce da nekome smeta,
    pa ce doci nocas na nas breg
    da nasmeje se svemu sto biva.
    Oblak u suton iznad sume sleta
    i vrh livada brodi.
    Putuju jutrom magle ponad njiva.

    O, ma ko da si, zagrljaj
    nocas mi vreo podari.
    Srce je moje umorno,
    dusa je moja strana
    gomili ljudi i stvari,
    i cuti u meni sumorno.
    I cini mi se, nedaleko negde
    od tuga teskih ljudi boluju,
    pa ce doci nocas na nas breg
    da radosno svi poumiru.
    Grlice tihe brdom nasim stoluju
    i jecaju meko.
    Putevi beli u nebesa uviru.

    D.Maksimovic
    Ćuti i prenesi dalje....

  5. #35

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    На шеснаести рођендан

    Дођи,невиђени суђениче,
    да газимо кроз пшенично море,
    да мирис покисле земље удишемо,
    да кличемо,да кличемо,
    да ћутимо немо.

    Од радости звала бих ласте
    у недрима да ми гнезда граде,
    легла на земљу и гледала
    како расту стабљике младе.

    Пустила бих да ми набујали поток
    у наручја скочи,
    цветним прахом бих посула
    груди и очи.

    Пружила бих ветру руку
    и скутове у јутру оросила,
    испила воду са свих врела,
    сунце бих на раме попела
    и уз брдо носила.

    Дођи,да ти видим лице,
    испод белих грана да стојимо,
    да по ливадама траву милујемо,
    да врбе ломимо,
    да се смејемо,да се смејемо,
    да звезде бројимо,
    да ћутимо немо

    Poruku je izmenio Bazarov, 25.01.2009 u 02:45 Razlog: ćirilični smajli
    And even though you're fed up, you got to keep your head up.

  6. #36

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Samoća

    Kraj mene žive dva tičija hora
    i pevaju mi vas dan uzastopce.
    I,gde god skut mi padne,budi popce,
    i ruka zračnu svilu šumom zbora.

    A u noć šume grane mladog bora,
    sve mi se čini,pesmom istovetnom
    tvojemu glasu. Ipak nisam sretnom:
    samoća ova priča mi da mora

    tišina večna sleteti da istre
    slast,kad sam na tvom ramenu snevala,
    i ove čaše kad je noćevala
    na srcu mome kaplja rose bistre.
    And even though you're fed up, you got to keep your head up.

  7. #37

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Ja dobro znam

    U molitvi njegovoj moje ime biti neće, nikada
    pred ljubavlju mojom neće on ruke sklopiti
    i ako misao na mene njegovim srcem ikada
    zaluta, pobedom davnom samo će ga opiti.

    Ali od istina ne živim ja... Ja vidim hram,
    u sred planine. Ćuti hrast do hrasta...
    Tiho, s neba, pada snega pram
    i stazom hode srne vita rasta.

    Tu život vodi on, o suzi i kruhu
    i na kamenu sleđenome kleči
    i moli, u surom kostretnome ruhu -
    "Gospode, dušu patnja mi izleči,

    ja sam joj dobra uzvraćao zlima
    dok skrušen pred njom ne padnem po tlima
    ni dan ni zora nema za me draži

    ili smrt moju, Gospode, uskori...
    U snu i javi, pogled njen me kori
    i reč, reč jednu, s duše moje traži!"

    Desanka Maksimović
    Ćuti i prenesi dalje....

  8. #38

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Ljudska komedija

    Sneg je samo nekoliko puta
    zavejao moje stope
    što su kraj tvojih trčale,
    nekoliko samo puta su venule
    šume male
    za koje si govorio
    da ih pretvaram u raj,
    i kraj,već je i sećanjima svima kraj.

    Konca nije bilo našem samopouzdanju,
    mislili smo da nam bogovi
    nisu ravni,
    a sve se dogodilo ljudski jadno i nama,
    ni mi nismo bili u stanju
    ostati u neprolaznog ognja visinama.

    A da je neko rekao
    da će sve kraj nas izumreti,
    da će sunce prestati da greje:
    pre bismo verovali,
    nego da će tvoj smeh negde
    bez moga da se smeje,
    da ćemo živeti opet
    svaki svoj život
    prazan i mali.

    D.Maksimović
    Ćuti i prenesi dalje....

  9. #39

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Napustena devojka


    Onaj pod cijim sam htela da zivim krovom,
    kome sam htela svakog dana
    svojom rukom hleb i so da nudim,
    drugu je devojku preveo preko svog praga,
    sa drugom devojkom deli zalogaje,
    i novom svetloscu, meni nepoznatom,
    oci mu sjaje.

    Onaj s kojim sam zelela decu da rodim,
    da docekam ona bela jutra stara,
    sa drugom devojkom zagrljen hodi
    i ruke mu gore od novog,
    meni nepoznatog zara.

    Svuda su oko mene njihove stope
    gde god koraknem, one se preda mnom crne,
    pun ih je svaki kut pod nebom tih,
    pune su ih ulice sumne,
    sva zemlja crni se i ne vidi od njih.

    U istom casu cujem ih sa svih strana,
    smeju se i govore svuda oko mene,
    ispod svih u drvoredu tamnih grana,
    u senkama svake ulice skrivene.

    Htela bih da pobegnem od ovih muka.
    Ima li svoda gde njihov smeh ne zvoni,
    gde necu vise cuti toga zvuka?
    Ima li staza kojima ne prolaze oni?

    Mogu li u kakav kraj nepoznat zaci
    gde oni srecni nisu bivali i sami,
    pa neka je u zemlje jezivoj tami,
    samo da njih necu tamo naci.

    Gde su ta vrata kroz koja bih mogla
    od njihovih zagrljenih senki uteci?
    Ima li noci u kojoj ne sapucu oni,
    da bih mirno mogla u nju leci?

    Eno u poljani ispod grada
    otvaraju se zemlje bezbrojne dveri,
    nema dna odajama u koje vode,
    crne su kao vrata pecina
    u koje ulaze da umru ranjene zveri.

    Kroz njih cu uteci. Vec slutim
    prestace senka njih dvoje da me ganja
    kad se polako uputim
    ispod toga blagog crnog granja
    sto me ceka.

    Nicije posle ruke nece otvoriti
    ta vrata sto cu ih zalupiti za sobom,
    iza kojih cu se od svega odmoriti
    i koja ce njih dvoje smrcu zvati
    i grobom.

    Dusu mi pokloni

    Dušu mi pokloni.
    Mene rastužuju ti krvi požari
    što iza sebe ostavljaju pepelište,
    te oluje što nište
    ženina snevanja blaga.

    Dušu mi pokloni,
    u ljubavi ja bih htela
    do u večna vremena
    da sve ostavlja traga

    Dušu mi pokloni.
    Meni je malo taj trenutak zaborava,
    to nestrpljivo krvi htenje.

    Dušu mi, dušu pokloni,
    od iskoni u meni spava
    čežnja plamena za večnim,
    za ljubavi trajanjem
    i uznesenjem.

    Ja sam žena i ne čeznem samo
    za vrelim ljubavničkim bdenjem
    posle kojeg duša pada;
    htela bih u zagrljaju da doživim
    svetle snove
    i pijanstvo onog mutnog sklada
    što ljubav se zove.

    Htela bih da se ne izgubi
    nijedan naš trenutak
    da svaka naša milošta se stvori
    u kakav život, pa ma malen bio
    kao grumen večitog zlata,
    da mi duša blista posle zagrljaja
    kao julska nebesa zvezdama krcata.

    Dušu mi pokloni.
    Pričaj mi svoje snove u tami,
    pričaj mi detinjstva sećanja.
    Želi i ti da budeš uza me
    do poslednjeg dana.

    Dušu mi pokloni i zadnju joj
    česticu svaku
    i najlakši dašak svaki
    njenog bezdana.

    O daj mi svojih suza,
    noćnih nejasnih muka,
    pričaj šta srce ti najčešće sanja.
    Drhti od iznenadnog zvuka
    moga koraka i glasa.
    Želi i ti u mom zagrljaju
    da i posle smrti časa
    ostanu ti na mene sećanja.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  10. #40

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Ljudsko Srce


    -Učitelju, možeš li mi reći
    kad ko rani crnog mališana,
    hoce li iz rana
    crna krv poteći?

    -Svako je ljudsko srce isto,
    svako voli i svako pati;
    kada ko rani i crno dete,
    crvena krv će
    zemlju i travu pokapati.
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 15:51 Razlog: sh, ch, zz

  11. #41

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Desanka Maksimović

    1898 - 1993



    Rodjena 16 maja 1898 u Rabrovici kod Valjeva. Pesnikinja, profesor književnosti i član Srpske akademije nauka i umetnosti.

    Najstarije dete oca Mihaila, učitelja, i majke Draginje. Odmah posle njenog rodjenja, Mihailo Maksimovic je dobio premeštaj te se porodica odselila u Brankovinu. U Brankovini je provela detinjstvo a gimnaziju je završila u Valjevu. Početkom avgusta 1933 godine udala se za Sergeja Slastikova. Nije imala dece.

    Studirala je Filozofski fakultet u Beogradu, na odeljenju za svetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umetnosti.

    Nakon diplomiranja na Filozofskom fakultetu, Desanka Maksimovicćje najpre radila u Obrenovačkoj gimnaziji, a zatim kao suplent u Trecćj ženskoj gimnaziji u Beogradu. U Parizu je provela godinu dana na usavršavanju kao stipendista francuske vlade. Nakon što je od 3. septembra 1925. godine radila oko godinu dana u učiteljskoj školi u Dubrovniku, prešla je ponovo u Beograd gde je radila u Prvoj ženskoj gimnaziji. Jedna od njenih učenica bila je i Mira Alečković, koja je takodje postala pesnikinja i bliska prijateljica Desanke Maksimović. Početkom Drugog svetskog rata je otišla u penziju, ali se u službu vratila 1944. i u istoj školi ostala do konačnog penzionisanja 1953.

    Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja medju piscima i pesnicima; u njih su spadali i Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić, Branko Ćopić i mnogi drugi.

    Dana 17. decembra 1959. izabrana za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a 16. decembra 1965. za redovnog člana.

    1. februara 1993. godine, u svojoj 95. godini, u Beogradu je preminula Desanka Maksimović. Sahranjena je u Brankovini kod Valjeva.





    Najznačajnija Dela

    * Pesme (1924)
    * Vrt detinjstva, pesme (1927)
    * Zeleni vitez, pesme (1930)
    * Ludilo srca, pripovetke (1931)
    * Srce lutke spavaljke i druge priče za decu (1931, 1943)
    * Gozba na livadi, pesme (1932)
    * Kako oni žive, priče (1935)
    * Nove pesme (1936)
    * Raspevane priče (1938 )
    * Zagonetke lake za prvake djake (sa Jovankom Hrvacanin, 1942)
    * Šarena torbica, dečje pesme (1943)
    * Oslobodjenje Cvete Andrić, poema (1945)
    * Pesnik i zavičaj, pesme (1945)
    * Otadžbina u prvomajskoj povorci, poema (1949)
    * Samoglasnici A, E, I, O, U (1949)
    * Otadžbino, tu sam (1951)
    * Strašna igra, priče (1950)
    * Vetrova uspavanka (1953)
    * Otvoren prozor, roman (1954)
    * Prolećni sastanak (1954)
    * Miris zemlje, izabrane pesme (1955)
    * Bajka o Kratkovečnoj (1957)
    * Ako je verovati mojoj baki, priče (1959)
    * Zarobljenik snova (1960)
    * Govori tiho, pesme (1961)
    * Prolećni sastanak (1961)
    * Patuljkova tajna, priče (1963)
    * Ptice na česmi, pesme (1963)
    * Tražim pomilovanje, lirska diskusija s Dušanovim zakonikom (1964)
    * Hoću da se radujem, priče (1965)
    * Djačko srce (1966)
    * Izvolite na izložbu dece slikara (1966)
    * Pradevojčica, roman (1970)
    * Na šesnaesti rodjendan, pesme (1970)
    * Nemam više vremena, pesme (1973)
    * Letopis Perunovih potomaka, pesme (1976)
    * Pesme iz Norveške (1976)
    * Bajke za decu (1977)
    * Ničija zemlja (1979)
    * Vetrova uspavanka, pesme za decu (1983)
    * Medjaši sećanja, pesme (1983)
    * Slovo o ljubavi, pesme (1983)
    * Pamtiću sve (1989)
    * Nebeski razboj (1991)
    * Ozon zavičaja (1991)
    * Zovina svirala (1992)

    izvor - Wikipedia
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 15:47 Razlog: ch,sh,zz

  12. #42

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    I ovde

    I ovde, na nicijoj zemlji,
    ulazis mi u san kao u dvore
    koje si napustio tek juce.
    Ulazis kroz zatvorene kapije
    i kroz pore,
    kao da si od moga sna u dugom putu
    pogubio kljuce.

    Ulazis u zakljucane prostore
    sluha i vida,
    provuces se ispod ocnih kapaka
    kao meseceva zraka,
    kao lopov preskocis
    snu preko zida.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  13. #43

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Prekasno


    Možda ćeš u besposlici,
    jedan dan
    prići telefonu i okrenuti broj
    u sećanju tvom davno izbrisan....

    Na nestrpljiv zvuk zvona
    niko neće odgovoriti,
    nikoga ovamo neće biti,
    niko ovde više ne strada,
    niti voli,
    niti pati....

    Meni je sad svejedno...
    Sad me ne boli ništa više...
    Sad mi je od oblaka lakša
    tuga nekadašnja.
    Svi su puti do moje ravnodušnosti
    davno prekinuti.
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 15:49 Razlog: sh, ch, zz

  14. #44

    Odgovor: Desanka Maksimovic

    Moj svet

    Moj svet se sastoji od misli mutnih,
    od srca pometenoga,
    od onoga što u bolu dokučim,
    što naslutim,
    moj svet se sastoji od nedorečenoga.

    Moj svet se sastoji od sumnje u Boga,
    od priželjkivanja
    da ga ima negde gore,
    od prigovora njegovim zakonima,
    njegovoj volji da čovek bude stvoren.

    Moj svet se sastoji od nespokojstva,
    od prezanja pred svačim,
    u njemu su i skrušenosti blage svojstva
    i pobuna
    što čovek prođe tek što zakorači.

    Moj svet se sastoji od onoga
    što se misli kad je ponoćna tama,
    nestalniji je moj svet od dima,
    od tuge tiši.
    Stotinu vasiona svet sad u meni ima
    i stotinu krugova čistilišnih.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #45

    Odgovor: Desanka Maksimović

    Nasleđe

    Smrt te jednim potezom liši
    sećanja, misli, strasti,
    ništa joj ne bi sveto;
    ali ti predsmrtnim testamentom
    hitno prenese na nas i spase
    sve što se moglo spasti.

    Nekome ostavi kameno uporstvo
    i s njim bezrazložna smeškanja aprilska,
    a ponekome radoznalost dečju,
    nekome je tvoj nagon za rađanje osto,
    nekome tvoja stanja lirska.

    U srce nekom iskonskog pravdoljublja
    usadi kompas
    i svešteničku ostavi strogost,
    u neke se uli tvoga mleka mnogo
    i snage ti se preblage dokopa.

    Nekima i lik svoj si ostavila
    nepatvoreni,
    utisnula pečat sumorne lepote.
    Poneki novčić zavešta i meni
    od ove snova i praha ljudskog svote.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 3 od 7 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •