Ivo Andrić - Strana 2
Strana 2 od 7 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 96

Tema: Ivo Andrić

  1. #16

    Odgovor: Ivo Andric

    Ex ponto

    Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - bogzna zašto jutros mojim sjećanjem.

    Koga ljubi sada ona mlada žena?

    Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška , kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima.

    Koga ljubi sada ona mlada žena?

    Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško i razumjevao njen jezik) i naš odnos nije imao nikada određenog imena. Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu.

    To je bila žena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapućući isprekidane riječi o vjernosti.

    Koga li ljubi sada ona mlada žena?
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  2. #17

    Odgovor: Ivo Andric

    Zbogom svetlosti!
    Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.
    Zbogom! Kažem, bolje reći mislim, jer nemam kome da kažem, niti ima koga da me čuje, a svetlost još ide kao reka koja je tamo na izvoru već usahla, ali još teče. Zbogom! A svetlost otiče u tišini, jer je zamro i zvuk, drug koji je tako često prati. Nestaje. Ima je još samo u mom osmejku. Zbogom! Biće svetlosti, biće još očiju.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: Ivo Andric

    читам на нету како се сада препуцавају- ко је био иво андрић, хрват или србин, чијој књижевности припада? нико не посматра његов рад, његов допринос човечанству, већ им је битна национална припадност.
    али, зар нису уметници изван тих подела? зар није њихова мисија да спајају људе, да помире? да покажу да смо сви исти и да је језик уметности универзалан...
    лицем ка ветру
    с ветром уз лице

  4. #19

    Odgovor: Ivo Andric

    Koračam još kao da idem...

    Koračam još kao da idem
    nečem u susret, gledam i mislim,
    a preda mnom su sve same neminovnosti,
    bez izlaza, bez odlaganja.

    Kamen koji može samo
    Da tone.
    Zavesa koja se svega jednom spušta,
    a nikad ne diže.
    Priča o ptici za koju se zna jedino
    Da je odletela.

    Života nema, smrt ne dolazi.
    Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga,
    Ljudska sudbina.

    Beograd, maj 1968.

  5. #20

    Odgovor: Ivo Andric

    Šetnja


    A jutros su me izveli na sunce.

    Jarboli nekog broda iza zida,
    puni i dobri sunčani minuti,
    i ništa više ne vidješe oči.
    Al' samo mis da tim istim suncem
    blješte i tvoji obasjani puti -
    i ko topljeno zlato očnjeg vida.
    suza za suzom stade da se toči.
    Zaklopih oči.

    Mračna i vlažna, kad se vratih, bješe
    ćelija moja, a stražar sa mačem
    i licem onih koji nekog tješe -
    mišljaše, jadan, da od sunca plačem.

    [Split (stari zatvor), 8 .VIII 1914.]

  6. #21

    Odgovor: Ivo Andric

    Lepa mlada žena govori

    Da sam voda tekućica
    U kojoj mnogi žeđu gase,
    I svaki odlazi zadovoljan, čist i umiven,
    Sa svojom srećom jedinstvenom
    Kojoj na svetu nema ravne.

    Da sam piće, silovito i radosno,
    Koje piju drugari po krčmama,
    Tražeći sreću u osmejku i zaborav u pevanju.
    Da im ja želje ostvarujem, i najluđe i najsmelije,
    Pomamnim šumom noćnih sati, gustim dimom terevenke.

    Da sam otrov, munjevit i nepoznat,
    Piće za one koji ne mogu
    Da sačekaju zalazak sunca,
    Da sečem život u korenu, brže od munje,
    Da misli, bića i svetove
    Brišem netragom zaborava.

    Beograd, 1937.

  7. #22

    Odgovor: Ivo Andric

    Nemirna godina

    (...)

    Toga jesenjeg dana Gaga je nešto unela i odmah krenula ka vratima sa talsom novih dimija koji je izgledao kao da je nosi.

    - Stani! - viknuo je neočekivano i promuklo gazda Jevrem.

    Stala je, okrenula se, i pogledala pravo u oči. Pogled joj je bio nesiguran, zamagljen i vlažan, negde u dnu kao nasmejan. Gledao je nekoliko trenutaka u nju. Na licu mu se nije ništa moglo primetiti, ali - nezapamćena stvar! - gazda Jevrem je u sobi bio iznenađen, uplašen, moglo bi se reći, kad bi bilo moguće da se i on nečega uplaši.

    - Prolazi! - rekao je zatim muklo i tišim glasom.

    I tako danas, tako sutra stani!, prolazi! - gazda Jevrem je sve češće prizivao Gagu i nalazio ponešto da joj naredi ili primeti. Između starog gazde i njegove sluškinjice, koju doskora nije ni primećivao, zametnula se tajna igra, bez predaha i prestanka.

    Gaga je i dalje bila bojažljiva i pokorna i rečima i pokretima plaćala uobičajeni danak straha, koji svako živo ljudsko stvorenje mora da prati gazda Jevremu.

    - Priđi! - kaže gazda, pošto je silom našao neki povod za ljutnju.

    Devojčica prilazi.

    Kad je nesigurnom rukom našao u gustoj neposlušnoj kosi njeno uho, on mu se dugo svetio, stežući ga dugo, grčevito.

    Tako jednom, dvaput, dok se jednog dana, upravo jednog od ovih suvih i sivih pretprolećnih dana, ne desi ovo.

    - Priđi!

    Reč je bila izgovorena oštro, i preoštro možda, ali sa suviše daha, jer za njom je išlo nešto kao nagoveštaj uzdaha, kao prigušen grcaj.

    Na to se devojčica, onako u hodu, okrenula, izvi se neočekivano i čudno, samo gornjom polovinom tela, kao mlada topola na vetru, i iz tog prosto neverovatnog položaja koji je brkao sve starčeve misli, odgovori kratko i podmuklo:

    - Neću!

    Smešila se samo onom vlagom u očima.

    A gazda je u svojoj nepomičnosti postao još nepomičniji, zaboravljajući da ima išta zdravo i pokretno na sebi. Sve se odjednom ukočilo u njemu i na njemu: misao, jezik, ruka. Samo su oči gledale u iskošenu i zakrenutu devojčicu, ali i one ukočene od čuđenja. Jer, gazda-Jevremu se činilo da je odjednom ugledao pred sobom biće iz drugog nekog sveta, koje ničem ne liči na ljude koji su se dosad kretali oko njega i nije podložno nijednom od zakona koji vladaju u ovom gradu i u njegovoj kući.

    I tada se desilo nešto kao čudo. Otakako se zna da ovaj mali i zatvoreni gazda-Jevremov svet ide kako ide i da gazda Jevrem sa šiljteta upravlja njime, prvi put je on morao da ponovi svoju reč jer nije bila odmah poslušana. Ali ta reč je već imala izmenjen zvuk, kao naprsla.

    Posle je opet bivalo sve kako treba i prividno izgledalo po starom.

    - Priđi!

    I ona prilazi, ali nekako nasmejano i lako, bez senke straha i kao od svoje volje. Čak se dešavalo da sama priđe, bez pozive i reči od njegove strane. Tada nije mogao sakriti da mu ruka drhti. Time ga je razoružala do kraja. Ali često se već sutradan posle toga dešavalo obrnuto. Nije htela da priđe nikako, gluva za sve njegove pretnje i molbe i promukla dozivanja. Samo bi kao lasica šmugnula kroz jedva otškrinuta vrata i bez šuma ih zatvorila za sobom.

    Ta čudan i naizgled nevina igra povukla je u svoj vrtlog nepristupačnog i nepomičnog gazda-Jevrema. Ono što nisu mogli da učine događaji ni ljudi ni godine, učinila je, i ne sluteći to, ciganska devojčica od nepunih petnaest godina; ona se uvukla u njega, načela ga i stala da rastače kao što crv rastače drvo, nevidljivo, iznutra. U očima stranih ljudi one je isti onakav kakav je vazda bio, ni u govoru ni u držanju ničeg blažeg ni čovečnijeg, nigde znaka promene ni slabosti. Ali ukućani, koji su stalno oko njega, naročito kći Draginja, pomogli s vremena na vreme da primetena njegovom licu novi neobičan izraz u isto vreme bezbrižan i zamišljen. To je bivalo samo kratko i prolazno. Sekund zaborava. Pa ipak, taj izraz ih je zbunio više nego ijedan od njegovih nastupa gneva, uplašio ih, kao da su ugledale pečat strašne, nepriznavane bolesti, početak raspadanja.

    (...)

  8. #23

    Odgovor: Ivo Andric

    Njegova jedna rečenica vredi više nego nečiji romani.

    Moj omiljeni pisac!

  9. #24

    Odgovor: Ivo Andric

    ANDRICEV AZBUCNIK
    Niko od nas ne zna sta je od onog sto dozivljavamo i zapazamo
    stvarno i stalno, a sta prividno i prolazno, sta bledi i nestaje
    zauvek, a sta ostaje zivo, iako zaboravljeno i pokopano u dnu
    nase svesti.Samo kad nam se desi da po nuzdi, sticajem prilika
    ostanemo sami sa sobom, napusteni od ljudi, iznevereni od
    stvari, koje smo voleli zgadjeni nad svim tim,tada nasa svest
    o zivotu postane za nas jedina stvarnost i njena igra, kao tok
    krvi nase, jedini zivot, a njene uspavane i pokopane slike -
    jedini dozivljaji....

  10. #25

    Odgovor: Ivo Andric

    ˝ Ostati ravnodušan prema knjizi znači lakomisleno osiromašiti svoj život ˝

    Ivo Andrić
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  11. #26

    Odgovor: Ivo Andric

    "Jelena, žena koje nema"


    "U tišini i nepomičnom vazduhu letnjeg dana javi se odnekud neočekivan i nevidljiv pokret, kao zalutao i usamljen talas. I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak-tak-tak! Ne dižući oči sa posla, samo se nasmeših kao čovek koji zna dobro sve oko sebe i živi mirno u sreći koja je iznad iznenađenja. Bez reči i bez glasa, samo jednim pokretom glave dadoh znak da je šala uspela, da može ući, da je čekam sa radošću. Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom. (Muzikom slučajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobičan i značajan, mirisom celog jednog predela ili severca koji nagoveštava prvi sneg.) Ponekad čujem posve nejasan razgovor, kao da pita nekoga pred kapijom za moj stan. Ponekad vidim samo kako pored moga prozora mine njena senka, vitka, nečujna, i opet ne okrećem glave niti dižem pogleda, toliko sam siguran da je to ona i da će sada ući. Samo neopisivo i neizrecivo uživam u tom deliću sekunde.

    Naravno da posle nikad ne uđe niti je ugledaju moje oči, koje je nikad nisu videle. Ali ja sam već navikao da je i ne očekujem i da sav utonem u slast koju daje beskrajni trenutak njenog javljanja. A to što se ne pojavljuje, što ne postoji, to sam prežalio i preboleo kao bolest koja se boluje samo jednom u životu.

    Opažajući i pamteći danima i godinama njeno javljanje u najrazličitijim oblicima, uvek čudno i neočekivano, uspeo sam da nađem u tome izvesnu pravilnost, kao neki red. Pre svega, priviđenje je u vezi sa suncem i njegovim putem. (Ja to zovem priviđenjem zbog vas kojima ovo pričam, za mene lično bilo bi smešno i uvredljivo da svoju najveću stvarnost nazivam tim imenom, koje u stvari ne znači ništa.) Da, ona se javlja gotovo isključivo u vremenu od kraja aprila pa do početka novembra. Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetlošću. I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju češća i življa. U maju retka i neredovita. U julu, avgustu gotovo svakodnevno. A u oktobru, kad je popodnevno sunce žitko i kad ga čovek pije bez kraja i zamora kao da pije samu žeđ, ona se gotovo ne odmiče od mene dok sedim na terasi, pokriven pletivom sunca i senki od lišća. Osećam je u sobi po jedva čujnom šuštanju listova u knjizi ili po neprimetnom pucketanju parketa. Ali najčešće stoji, nevidljiva i nečujna, negde iza moje senke. A ja satima živim u svesti o njenom prisustvu, što je mnogo više od svega što mogu da daju oči i uši i sva sirota čula.

    Ali kad počne da se skraćuje sunčeva staza i lišće da biva ređe, a na jasnoj kori drveta ukaže se munjevita veverica koja već menja dlaku, priviđenje počinje da se gubi i bledi. Sve su ređi oni sitni šumovi koje sam navikao da čujem iza sebe u sobi, potpuno nestanu šale za koje znaju samo bezbrižnost mladosti i večiti svet snova. Nevidljiva žena počinje da se utkiva u moju senku. Nestaje i umire kao što nestaju aveti i priseni, bez znaka i oproštaja. Nikad nije postojala. Sad je nema.

    Poučen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u čudesnom logu iz kojeg ustaje i javlja mi se neredovito i neočekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj. Ćudljivo i nepredvidljivo, kako se samo može očekivati od stvorenja koja je i žena i avet. I potpuno isto kao sa ženom od krvi i mesa, i sa njom dolaze na mahove u moj život sumnja i nemir i tuga, bez leka i objašnjenja. "
    Ćuti i prenesi dalje....

  12. #27

    Odgovor: Ivo Andric

    Zna li neko gde bi ja mogao da kupim komplet Andricevih knjiga,m?

  13. #28

    Odgovor: Ivo Andric

    Citat slavkos kaže: Pogledaj poruku
    Zna li neko gde bi ja mogao da kupim komplet Andricevih knjiga,m?
    Pogledaj po antikvarnicama, mogu se naći u odličnom stanju..Ne znam da li se kompleti još uvek prodaju po knjižarama. Definitivno onda neka dobra antikvarnica
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  14. #29

    Odgovor: Ivo Andric

    Ivo Andric - "Jelena, zena koje nema"

    "Od samog pocetka"

    "Tako ona dolazi uvek sa ljupkom salom, sa muzikom ili mirisom.
    (Muzikom slucajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobican i znacajan, mirisom celog jednog predela ili severca koji nagovestava prvi sneg.)

    Ali ja sam navikao da je i ne ocekujem, da sav utonem u slast koju daje beskrajni trenutak njenog javljanja. A to sto se ne pojavljuje, sto ne postoji, to sam preboleo kao bolest koja se boluje samo jednom u zivotu. Da, ona se javlja gotovo iskljucivo u vremenu od kraja aprila pa do pocetka novembra. Preko zime vrlo retko, i tada opet u vezi sa suncem i svetloscu. I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju sve cesca i zivlja. U maju retka i neredovita. U julu, avgustu gotovo svakodnevna. A u oktobru, kad je sunce zitko i kad ga covek pije bez kraja i zamora kao da pije samu zedj, ona se
    gotovo ne odmice od mene dok sedim na trerasi...

    Poucen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u cudesnom logu iz kog ustaje i javlja mi se neredovno i neocekivano, po zakonima kojima je tesko uhvatiti kraj. Cudljivo i nepredvidljivo, kako se samo moze ocekivati od stvorenja koja je zena i avet. (...) Eto tako se javljala zimus. Tako se javila malopre na prozoru, sa prolecnim vetricem. Pod kakvim vidom cu je jos sresti? Kuda ce me odvesti to prividjenje, draze od svega i opasnije od svake opasnosti stvarnog zivota? Hoce li kad to vreme dodje i nju priloziti sa mnom u grob?

    "Na putovanju"
    Jelena, koja se tako retko pojavljuje nna putovanjima, je jos ponajcesce pored mene.
    Zato volim da putujem sam i putujem cesto. Tako se desava, u srecnim trenucima, da se pojavi Jelena. Kako, kada, i pod kojim vidom i prividom, ne bih mogao da kazem,
    jer to ni sam ne bih nikada mogao predvideti niti umem docnije sebi da objasnim.

    Prolazimo kroz vlaznu tamu i pust, neosvetljen predeo. Jelena se nece vise javiti. Mrak, vlaga. To nije njen elemenat. Preda mnom je noc bez sna, nedogledna, jarosna, uoblicena pustinja. Cini mi se da je zivo bice nece videti i preziveti ni videti joj kraja.
    A meni valja ziveti, i cekati. Ziveti sa nadom, u cekanju. Pa i bez nade.

    "Do dana danasnjeg"
    Odavno sam primetio da se Jelena javlja sve redje, sve nejasnije, ali dugo mi je trebalo da priznam sebi tu cinjenicu. Da to ne bih mogao uciniti, ja sam se zadovoljavao sa malo, sa sve manje, nadajuci se uvek visem. Tako sam celo jedno leto ziveo od jednog nerazumljivog i munjevitog vidjenja.... Tako sam putovao svetom, najsrecniji covek sa najlepsom zenom kakva se mogla samo sagledati u predvecerje dugog dana mog samotnickog leta, punog odricanja.

    Ni putovanja izgleda vise ne pomazu. Ono od cega bih hteo da pobegnem ide sa mnom... A ono sto bih, sa potajnom i nepriznavanom nadom u sebi, zeleo
    da vidim-ne javlja se vise ni u snu.
    Jelene nema...
    Putovanja za mene gube draz i smisao.

    Izmedju nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se zaista vise nece pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je najprirodnija stvar na svetu i kao da ce doveka ostati i bez promene ostati tu. Ali sad mi se cini da je to bila obmana samoobmanutog coveka. U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju...
    Moglo bi se reci da sam uvek ziveo od osecanja na jedno prividjenje, a sada zivim od uspomena na ta svoja secanja.

    Ali, prolece je. Opet prolece. Bogat sam, miran, i mogu da cekam...

    Znam da se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema.

    Samo da ne izgubim nadu da je cekam! "
    Ćuti i prenesi dalje....

  15. #30

    Odgovor: Ivo Andric

    EX PONTO


    "Ruke mi cesto staju preko dana,staju nad poslom i veliki dio noci bdijem samo da mogu duze misliti o Tebi.
    Prije ptica se budim,prije zore dizem ( a kroz sve snove prolazis Ti ); u osvit sam naslonjen na prozor kao da Te cekam.
    Lepotu celog sveta kriju u sebi moje misli.Neostvariv san je postao sadrzaj mog zivota.
    I tako zivot prolazi,ali u casu smrti ja mogu pokazati na svoju ceznju kao jedino,veliko,istinito i lijepo u svom zivotu."


    ----------------------------------------------------------


    "O,gdje je ona mukla rijec,tiha,nerazumljiva,dobra rijec,sto svetli u mraku,kao mali,mali oganj koji se nikad ne gasi?
    Gdje je rijec utjehe?
    Juce i sinoc i jutros jos sam je znao,zasto se ne javi sada u meni,sad kad mi je gorko tesko,zasto ne sine kao dalek oganj treptave zvijezde,kao veseli sjaj oka?
    Kako,kako sam je mogao zaboraviti?"
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

Strana 2 od 7 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ivo Andrić
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 22.03.2009, 20:26

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •