Andy Warholl
Prikaz rezultata 1 do 6 od ukupno 6

Tema: Andy Warholl

  1. #1

    Andy Warholl

    Rodjen u porodici rusinskih emigranata iz Slovacke, Vorhol je za 30-ak godina (1952-1987) prisustva na njujorskoj umetnickoj sceni stekao neprolaznu slavu.

    Kao jedan od vodecih umetnika pop arta, doprineo je savremenoj umetnosti razbijanjem tradicionalnih nacela o autonomiji umetnosti, brisanjem razlike izmedju fotografije i slike i uzdizanjem banalnosti na nivo visoke umetnosti. Koncepcijski kic pretvarao je u oblik umetnickog dela, doprineo razvoju multimedija, a umnozavanjem svog dela, koristeci tehniku sito-stampe. anulirao je razliku izmedju originala i kopije.

    Pojedini smatraju da je njegovo najvece delo bio on sam, kao superstar.

    Vorhol je od 1952. godine prisutan na njujoroskoj sceni, ali tek od 1962. pocinje njegov kontinuirani uspon, koji mu je doneo svetsku slavu. Umetnicka radionica Factory, koju je osnovao 1964. godine, postala je centar okupljanja kako mladih nepoznatih kreativnih ljudi, tako i velikog broja slavnih licnosti, koji su u to vreme cinile jezgro njujorske avangarde - grupa "Velvet andergraund" (Underground) i Lu Rid (Lou Reed), Mik Dzeger (Mick Jagger), Dejvid Bouvi (David Bowie), Bob Dilan (Dylan), Edi Sedvik (Edie Sedwick), Jozef Bojs (Joseph Beuys), Zan Misel Baskijat (Jean Michael Basquiat)...

    U studiju Factory pocela je i Vorholova andegraund produkcija, a u narednim godinama snimio je i veliki broj filmova koji predstavljaju zapise stvarnosti najblize dokumentarnom filmu. Najprisutnije teme su seks, protok vremena i ekscesno ponasanje.

    Sve vreme Vorhol je bio hiperaktivan i u drugim oblastima - pravio je printove, intervjuisao poznate, pisao knjige, predavao na koledzima, bavio se modom... Svojim izgledom dendija, ponasanjem i nacinom zivota, kao i izborom okruzenja, predstavljao je novi tip umetnika u kome su zivot i umetnost jedno.

    Bio je sveprisutan sve do smrti 22. februara 1987. godine u Njujorku.

    Najpoznatije izjave:

    * U budućnosti će svako imati svojim 15 minuta svetske slave.
    * Umetnik je osoba koja pravi stvari koje ljudima ne trebaju, ali on iz nekog razloga misli da bi bila dobra ideja dati im.
    Lako cu,ako je do mene.........

  2. #2

    Odgovor: Andy Warholl

    Neki od najpoznatijih radova........

    Lako cu,ako je do mene.........

  3. #3

    Odgovor: Andy Warholl

    Vorhol za sva vremena
    Andrej Tišma

    Božanstvo moderne umetnosti Endi Vorhol (1928-1987) sišlo je među Novosađane. Ovaj izuzetno važan kulturni događaj zbio se zahvaljujući dugogodišnjoj saradnji novosadskog Centra za vizuelnu kulturu "Zlatno oko" i Muzeja savremene umetnosti Endija Vorhola u Medzilaborcu, Slovačka, zavičaju Vorholovih roditelja, gde se zahvaljujući zalaganju umetnikovog brata Džona Varhole čuvaju remek-dela ovog revolucionara i inovatora moderne, rodonačelnika pop-arta koji je šezdesetih godina prošlog veka snažno uticao na planetarnu kulturu, dajući novo mesto umetniku i umetnosti u njoj. Sedamdesetak Vorholovih slika i grafika rađenih sito-štampom postavljeno je u Galeriji Vojvođanske banke i "Zlatnom oku", a izbor iz svetske mejl-art produkcije, čiji je Vorhol protagonista takođe bio, u Galeriji "Bel art". Izbor radova deset naših i slovačkih umetnika koji svojim delom nastavljaju ili komentarišu Vorholovu poetiku postavljen je u Muzeju Vojvodine.

    Vorholova revolucionarnost i hrabrost ogleda se pre svega u tome što je odbacio rukotvorenost likovnog dela i veštinu umetnikove ruke kao kriterijum vrednosti. Fasciniran tehnikom serigrafije i mogućnošću reprodukovanja i umnožavanja slike, kolaža i crteža, na pijedestal je podigao umetnikovu ideju, stav i angažman. Strasno je nanosio emulzije na foto-osetljiva sita, intervenisao na nađenim fotografijama iz novina, časopisa, modnih žurnala, pravio na stotine varijacija istog motiva, ali svoja konačna dela nije gotovo ni dodirivao. Veoma rano je osetio draž tog "mašinskog" pristupa umetnosti, čime je postao preteča multipla, demokratičnog umnoženog dela koje dopušta da svaki korisnik u ruci ima original, kao i docnije elektrografike i kompjuterske umetnosti.

    Druga značajna tekovina Vorholovog stvaralaštva je uvođenje fotografije u umetnost na velika vrata, korišćenje nađenog ili snimljenog foto-predloška kao autentičnog likovnog elementa, ujedno literarnog sižea dela, znajući intuitivno da je fotografija jedno od najznačajnijih civilizacijskih obeležja 20. veka.

    Njegov treći presudan "izum" je upotreba snage i sugestivnosti medija informisanja i komunikacija. Vorhol je na izuzetno vešt i lucidan način koristio tekovine reklame, oglasa, medijskih kampanja zvezda filma i estrade, preuzimajući njihovu prirodu i glamur u svojim radovima, unoseći najčešće upravo sadržaje masovnih medija u svoja dela, konačno i sam pokrećući sopstvene medijske projekte kao što su filmovi, časopisi, intervjui, izdavačka delatnost, saradnja s muzičarima itd. Takođe, njegov stil ponašanja, okupljanje umetnika oko sebe, otvaranje kreativnih prostora i radionica, stvaranje ambijenta slobode, delovali su podsticajno na čitavu američku urbanu kulturu 60-ih i 70-ih, kao i na globalnom planu.

    Na novosadskoj izložbi prisutni su gotovo svi najznačajniji i karakteristični Vorholovi radovi, od "Kembel supe", "Merlin" i "DŽeki" iz 60-ih, preko "Električne stolice", i "Maoa" iz 70-ih, do "Crvenog Lenjina", "Ingrid Bergman", "Hansa Kristiana Andersena" sa nizom bajkovitih prizora igračaka, "Getea" i "Bika koji sedi" iz 80-ih. Lepo je prikazana i Vorholova okrenutost prirodi u serijama "Cveće" iz 1970, "Grožđe" iz 1979. i "Ugrožene vrste" (leptir) iz 1983. Takođe i njegova vezanost za religijske teme u "Svetoj Apoloniji" 1983. i "Poslednjoj večeri" 1986.

    Uz slike, publika ima priliku da vidi i nekoliko Vorholovih ličnih predmeta u vitrinama, kao što su naočare za sunce, kožna jakna i vokmen, što je u stilu mitologizacije banalnih stvari iz svakodnevice, u čemu je sam Vorhol bio majstor.

    Centralna fotografija na izložbi u "Bel artu" prikazuje pop-artistu Reja Džonsona i Vorhola kako u "Fektoriju" snimaju film. Džonson je poznat po tome što je ranih 60-ih osnovao "Njujoršku dopisnu školu umetnosti" koja je kasnije prerasla u najmsovniji planetarni umetnički pokret mejl-art. Poznato je da je Vorhol najpre izrađivao gumene pečate, u okviru mejl-art razmene, umnožavajući otisnute likove na papiru, da bi zatim otkrio tehniku sito-štampe koja mu je više odgovarala. Upravo na vezi ova dva umetnika zasniva se koncepcija izložbe "Omaž: Vorhol", takođe iz zbirke Vorholovog muzeja u Slovačkoj. Tu izlaže stotinak umetnika iz čitavog sveta među kojima su i veoma poznata imena [ozo [imamoto, Kavelini, Klaus Groh, Emilio Morandi, Ruđero Mađi, Ko de Jonge itd, a iz Jugoslavije 80-ih godina Franci Zagoričnik, Miroljub Todorović, Bogdanka Poznanović, Vlado Martek, Predrag [iđanin, Jaroslav Supek i drugi. Mnogi od ovih autora svojim delima asociraju na ličnost Endija Vorhola ili parafraziraju njegova dela, a mladi kustos izložbe iz Slovačke Martin Cubjak aranžirao ih je na posebno kreativan način.

    Izložba "Jedna moguća reminiscencija: Vorhol"donosi zanimljive i veoma atraktivne radove slovačkog umetnika Danijela Brođanija koji muški i ženski akt, zatim cveće i razne druge biljne strukture efektima promene boja na fotografiji transformiše u psihodelične prizore. Svetozar Midlo, takođe iz Slovačke, izrađuje asamblaže od delova odeće i vešalica, uvezane kanapima. Među našima Dušan Otašević je predstavljen radom u kome figuriraju Vorhol, Leonardo i Paja Patak, a Mileta Prodanović akvarelima iz "Brendopolisa". Dušan Todorović interveniše na uveličanoj novčanici od jednog dolara ispisujući "Sjedinjene države virtuelnosti", dok Radovan Jokić u kompoziciji devojke pred izlogom islikava umnožene likove Mona Lize. Izloženi su i tanjiri Živka Grozdanića sa ispisanim naslovima Vorholovih dela, kao deo njegovog performansa "Kuvanje Vorholove supe".

    Prateće izložbe sa mnoštvom autora iz raznih zemalja sveta pokazuju koliko je duh Endija Vorhola još uvek živ, a dolazak njegovih autentičnih dela u našu sredinu, prvi put u ovolikom broju, svakako će imati pozitivan efekat u vremenu koje dolazi.
    neunistiva zlojebaba!

  4. #4

    Odgovor: Andy Warholl

    KONTAVERZNO_BIZARNO...TO JE DRELLA

    (izvin'te na ponavljanju nekih podataka.Prenosim ceo post koji sam u februaru kucala.Izvor informacija-nepoznat.steta....)

    Andy Warhol (1928-1987)

    Jula 1962. god. Andy Warhol održao je prvo veliko predstavljanje svoje umetnosti u galeriji “Ferus” u Los Andelesu. Celokupna izložba se sastojala od trideset dve slike konzervi Campbell supe, svaka po ceni od 100 $. Dan nakon otvaranja, galerista iz susedne galerije poredjao je konzerve Campbell supe u svoj izlog, sa natpisom : “Ovde ih možete kupiti jeftinije: 3 konzerve za 60 centi”. Warhol je bio oduševljen. Izazivajući svoju publiku da postavi pitanje razlike između realnosti i umetnosti, uspeo je postigne ono što je zamislio. Inspiraciju za svoje slike, filmove i publikacije Warhol je crpeo iz popularne kulture - uglavnom iz predstava koje su toliko prisutne u svakodnevnici da ljudi rizikuju da ne shvate njihovu specifičnu lepotu i snagu. Dok mnogi posmatrači insistiraju u oceni da su Warholovi napori iako ugodni, ipak trivijalni i provokativni, kritičari su prepoznali i poštovali njegov jedinstveni talenat i poruku. Iako dizajn konzerve supe može biti banalan u bilo kojoj realističnoj postavci stvari, Warhol mu daje status ikone, primoravajući gledaoca da ceni ne samo estetski primamljive kompozicije boja, oblika i linija, već i stepen do kojeg je dizajn postao deo kolektivne svesti. “Warhol je imao istinski kvalitet genija: sposobnost da spoji suprotnosti” – rekao je Paterson Sims, saradnik kustosa u Whitney Museum of American Art u Njujorku. “U njegovim radovima očigledno prelazi u misteriozno, i bizarno u normalno.”
    Sve kontradikcije utkane u Warholovu umetnost nigde nisu bile toliko izražene koliko u njegovoj javnoj ličnosti. Sa svojom platinastom perikom, bezizražajnim licem, androginim manirima i samrtničkim bledilom (kao rezultat bolesti u detinjstvu koja mu je uništila pigmentaciju) delovao je istovremeno i senzitivno i grubo, anđeoski i đavolski, zbunjeno i brilijantno. Warholovi saradnici, koji su uživali u enigmi njegove ličnosti, dali su mu nadimak Drella – od kombinacije reči Dracula i Cinderella (Pepeljuga). Truman Capote, prenatrpan Warholovim detaljnim pismima, nije bio toliko očaran, i nazvao ga je “sfingom bez tajni.”
    Warhol je bio najčešći posetilac zabava na Manhattanu, tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih, ali nikada nije pio, pušio ili se drogirao, i uglavnom je bio u krevetu već u 23h. Dok je bio u studiju, zagovarao je sve vrste orgija u ime amoralnosti, ali u svom privatnom životu bio je puritanski nastrojen i povučen, posvećeni katolik koji je redovno išao na nedeljne liturgije, i odani sin koji je veći deo vremena proveo živeći sa svojom majkom. U većini prilika njegov rečnik se sastojao iz “vau”, “uh”, “super”, zbog čega je izgledao kao pasivni posmatrač. Njegovi epigrami su pomogli da se definiše nova era u američkoj kulturi; iako su njegov život i umetnost slavili voajerizam, on je uvek bio kreativni katalizator za ljude oko sebe, i iznad svega neumorni radnik.
    Warhol je došao u Njujork 1947, rešen da svoje umetničke sposobnosti dovede do maksimuma. Sin slovačkih emigranata (prezivali su se Warhola), odrastao je u McKeesportu, Pennsylvania, gde mu je otac radio kao kopač uglja u rudniku. Posle očeve smrti, trinaestogodišnji Warhol je pomagao majci radeći u prodavnici “Sve za 5 i 10 centi”. U slobodno vreme je crtao, konstantno eksperimentišući sa novim načinima skiciranja koje su nalagali komercijalna umetnost koju je sretao na poslu i filmski magazini koje je redovno čitao. Školovao se na Carnegie Institute of Tecnology, u Pittsburgh-u i stekao diplomu dizajnera ilustracija.
    Priključivši se umetničkoj komuni na uglu 103 Ulice i Avenije Manhattan, Warhol je obilazio sve vodeće magazine i časopise, noseći svoje crteze u papirnoj braon kesi dobijenoj u A&P. Originalnost njegovih radova kombinovana sa Warholovim izgledom beskućnika, ostavljala je snazan utisak na ljude koje je posećivao tako da je ubrzo postao jedan od najangažovanijih komercijalnih umetnika u gradu.
    Dizajnirao je za Vogue, Glamour, Bergdorf Goodman, božićne čestitke za Tiffany, izloge za Bonwit Teller i omote za Columbia Records.
    Zaradujući na Madison Aveniji, Warhol je istovremeno pokušavao da stekne slavu kao ozbiljan slikar. I to je pokušao u pravo vreme. Moderna umetnost je tek počela da se odvaja od apstraktnog ekspresionizma, i da se fokusira na grafički dizajn predstava iz potrošačkog društva. U hiper-realističnim slikama Jasper Johnsa, stripovima Roy Lichensteina, gipsanim odlivcima George Segala, i replikama hrane Claes Oldenburga, Warhol je video odeke sopstvenog kreativnog senzibiliteta. Nakon postavke u galeriji “Ferus”, usledila je još senzacionalnija izložba u njujorskoj Stable galeriji, na kojoj su prikazne slike dolarskih novčanica, flačica Coca-Cole, i konzervi supe. Ovakva umetnost je uskoro nazvana Pop Art, i viđena je kao pravac budućnosti, a Warhola su proglasili Papom Popa. U naredne tri godine na stotine slika i skulptura je izašlo iz Warholovog studija zvanog “Fabrika” u Istočnoj 47 Ulici. Njegovi portreti poznatih ličnosti kao što su Elvis Presley, Marylin Monroe, James Dean and Jaqueline Kennedy, oživeli su portretisanje kao umetničku formu; a njegov dizajn – uključujući slike cveća sa naglačenim koloritom, i trodimenzionalne Brillo kutije – uspostavili su novu vezu izmedu visoke umetnosti i sveta mode i reklame.
    Warhol je postao internacionalna zvezda, kao što je oduvek i želeo, ali to ga nije opustilo. Godine 1965. počeo je da se bavi filmom. Njegovi rani filmski radovi, kao i njegova umetnost u početku, nisu imali puno odeka jer ih je bilo teško razumeti. Na primer, film “Eat” prikazuje glumca Robert Indianu kako 45 minuta konzumira jednu pečurku. Ipak, Warhol je zastupao ideju “opuštenog” scenarija, na osnovu kojeg ce glumci moći da se ponašaju kao “super zvezde”. Braneći svoj demokratski pristup slavi, predvideo je: ''U budućnosti, svako će doživeti slavu na 15 minuta.''
    “Fabrika” se uskoro pretvorila u dvadesetčetvorosatni filmski hepening, kroz koji su prolazile sve vrste neobičnih ljudi, koje je Warhol upoznao tokom neumornih krstarenja kroz noćni život Njujorka. Tu su se mogli sresti ljudi poput Joe Dellasandra - predstavnika neme seksualnosti, transvestita Holly Woodlawna, avangardnog intelektualca Allan Ginsberga, levičarke Edie Sedgwick, ili modela Vive. Menjajući se u postavkama, uspeli su da stvore takve cinema-verite klasike kao što su Lonesome Cowboys, My Hustler, Chelsea Girls (koji je 1965. postao prvi komercijalno prikazani underground film) Trash and Heat. Pisac Norman Mailer hvalio je ove filmove kao“ neprocenjive istorijske dokumente”, i njihov spontani stil imao je značajnog uticaja na inovativne reditelje poput John Sclesingera (Midnight Cowboy) i Martin Scorsesea (After Hours).
    Warhol je ostavio svoj pečat i na društvenoj sceni koju je toliko voleo. Stvorio je Plastic Exploding Inevitable - multimedijalni noćni klub sa specijalnim svetlosnim efektima, koji su danas standard u svakoj diskoteci. Takođe, izuzetno je pomogao karijeru Velvet Undergrounda, uspešne rok grupe koja je lansirala androgini “punk“ stil, koji su kasnjie nastavili Mick Jagger, David Bowie, i David Byrne. Pored ovako ispunjenog rasporeda, Warholu je ostajalo vrlo malo vremena za privatni život, što je očigledno i odgovaralo njegovoj tajanstvenoj ličnosti. Iako je po orijentaciji bio homoseksualac u praksi se ponašao gotovo aseksualno. “Kada sam dobio svoj prvi TV” kao što je izjavio jednom reporteru “prestao sam da marim za ozbiljnu vezu.” Govoreći o seksualnosti dodao je: ”Mnogo je zanimljivije da kada se zaljubite u nekoga, ne pokušavate to i da ostvarite.” Shodno ovoj izjavi, mnoge Warholove ljubavne afere nisu uključivale fizički kontakt, čak i kada je živeo sa svojim partnerima. Ljude koje je obožavao , možda i nije nazivao svojim ljubavnicima, ali ih je postavljao za takozvane premijere “Fabrike”. Tu čast su uživali: Chuck Wain, Gerard Malanga, Rod La Rod i pevač Lou Reed.
    Godine 1968, neposredno pre nego što je trebalo da bude ovekovečen na naslovnoj strani Life magazina, jedna od bivših sledbenica, Valerie Solanis, pucala je iz blizine na Warhola, ranivši ga sa dva metka u stomak, jetru, esofagus i pluća. Osnivačica SCUM-a (Society for Cutting Up Men), Solanis je bila rešena da se oslobodi čoveka za koga je verovala da ima suviše kontrole nad njenim životom. Na opšte čuđenje Warhol se oporavio. Iste nedelje dogodilo se i ubistvo Kenedija, što je Warholu uskratilo naslovnu stranu Life-a. Umesto pažnje koju je njegov susret sa smrću trebalo da dobije, Warhol je izgubio svoj mir. “Od trenutka kada sam ranjen, sve je postalo san za mene” – priznao je u PoPism-u – ličnom prikazu šezdesetih godina.
    “Čini se kao da ne znam da li sam živ ili mrtav. Nisam se bojao ranije, i pošto sam već bio mrtav, ne bi trebalo ni da se sada bojim. Ipak, ja sam uplašen. Ne razumem zašto.”
    Fabriku je zatvorio par nedelja kasnije, pošto je nepoznata osoba ušla i sa napunjenim revolverom počela da igra ruski rulet. Uz pomoć nekolicine saradnika, preselio se u mnogo ozbiljniji radni prostor na Union skveru. Ovde je stvarao mnogo zrelije slike u odnosu na pređasnji period (ističu se serije “Butterfly” i “Chairman Mao”) i marljivo radio na realizaciji nekoliko projekata, uključujući i popularni magazin Interview, talk show na kablovskoj televiziji “Andy Warhol`s TV”, kao i nekoliko knjiga u kojima je izneo svoje poglede na umetnost, život i slavu.
    Novi Warhol je nastavio sa dinamičnim društvenim životom, ali mu je nedostajalo uzbuđenje iz prethodhih godina. Tokom “ja” dekade sedamdesetih, postao je neka vrsta slikara poznatih, radeći portrete ljudi poput Jimmy Cartera (zvanični predsednički portret), glumice Lise Minneli, i modnog dizajnera Halstona.
    Tokom Reganove ere osamdesetih, uložio je veliki deo svoje energije na sakupljanje umetničkih dela, i uređivanje svog apartmana u Upper East Side-u. Svakog vikenda služio je hranu u crkvi Havenly Rest; a 1986. dozvolio je da se jedan deo njegovih radova prikaže na velikoj izložbi u Filadelfiji, posvećenoj gej i lezbejskim umetnicima.
    Već 1987, Warhol je počeo da oseća da ga telo izdaje. Počeo je sve više i više da razmišlja o smrti, i poverio se jednom prijatelju: “Uvek sam razmišljao o tome da moj nadgrobni spomenik bude prazan. Bez epitafa, bez imena.” Umro je 22. februara od srčanog udara.

    Drina (female, 73)
    Poruku je izmenio SQUAW, 08.07.2007 u 19:56 Razlog: bold

  5. #5

    Odgovor: Andy Warholl

    Prodat Vorholov rad Lobanje

    Jedan rad umetnika pop-arta Endija Vorhola prodat je za više od pet miliona evra na aukciji kod Sotbija.



    Rad "Lobanje", nastao 1976, našao je kupca za 5,61 milion evra, što je ispod procena uoči prodaje, rekla je predsednica Sotbijevog ogranka za Evropu Čajen Vestfal.

    Prema njenim rečima, prodaja tog Vorholovog dela ipak ilustruje interesovanje kupaca za "radove visokog kvaliteta" uprkos svetskoj ekonomskoj krizi.

    Izvor B92

  6. #6

    Odgovor: Andy Warholl

    Njegovi me radovi nesto posebno ne dotacinju ali cu ipak videti izlozbu sarenih i "kitsch-astih" portreta koja se odrzava do 13og jula...
    Cisto sumnjam da ce mi dozvoliti da fotografisem.
    Qui vit content de rien possde toute chose.

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •