Zar se ne bojimo toga?
Iz beskrajnog beskraja,
nedokucivo, neuhvatljivo,
nesto, oko nas se spaja.
Nasmesi se, ispi casu vina.
Daj ruku nekoj ruci,
i jos jednu suzu nasoj muci.
I zadnji drhtaj.
I zadnji osmeh.
I jedan tren vremena
se spaja sa nedokucivim
plavetnilom beskraja.
Nedokucivo plavo,
neuhvatljivo nesto,
iznad nasih glava.
Ja drhtim, ja se tresem,
ja necu jos bola, jos smeha,
i jos jedan stisak ruke.
Jedan je uveli listak
pao, nestao.
A sve je zeleno,
i ponovo buja,
i tece reka, i pesma slavuja.
Zadnji delic mog vremena
je prosao!
Ja drhtim, ja se smesim.
Beskrajno plavetnilo
samnom se spaja.
Jos jedan zivot je nestao!
A gitara svira,
a gitara svira!