Poklonite pesmu... - Strana 26
Strana 26 od 114 PrvaPrva ... 1624252627283676 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 376 do 390 od ukupno 1704
  1. #376

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    ČEKAJ ME



    Čekaj me, i ja ću doći,
    samo me čekaj dugo.
    Čekaj me i kada žute kiše
    noći ispune tugom.
    Čekaj me i kada vrućine zapeku,
    i kada mećava briše,
    čekaj i kada druge nitko
    ne bude čekao više.
    Čekaj i kada čekanje dojadi
    svakome koji čeka.

    Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
    Ne slušaj kad ti kažu
    kako je vrijeme da se zaboraviš
    i da te nade lažu.
    Nek povjeruju i sin i mati
    da više ne postojim,
    neka se tako umore čekati
    i svi drugovi moji,
    i gorko vino za moju dušu
    nek šiju kod ognjišta.
    Čekaj i nemoj sjesti s njima,
    i nemoj piti ništa.

    Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
    sve smrti me ubit neće.
    Nek rekne tko me čekao nije:
    Taj je imao sreće!
    Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
    niti će znati drugi
    da si me spasila ti jedina
    čekanjem svojim dugim.
    Nas dvoje samo znat će mo kako
    preživjeh vatru kletu-
    naprosto, ti si čekati znala
    kao nitko na svijetu.

    Konstantin Simonov
    Oprastajuci izdizemo se iznad onih koji su nas ponizili ....

  2. #377

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Samoca

    Tugu ne mozes opisati.
    Ona je poplava koja nosi sve pred sobom
    podriva kuce,
    rije nasipe,
    valja bregove.
    Covek je premlaceno pseto nikom potrebno.
    Mrzim tugu.
    Tugu ne mozes izraziti.
    Ona je pozar koji tinja godinama
    i bukne,
    ocas planu sume,
    nestanu gradovi.
    Covek je vaseljenski les koji niko
    ne moze poznati.
    Mrzim tugu.
    Tugu ne mozes suditi.
    Ona je uvek kamen o vratu davljenika
    zanavek vezan.
    Smiraj je samo na dnu
    koje se izmeriti ne da.
    Covek-plamen
    vraca se u kamen.
    Mrzim tugu.
    Oprastajuci izdizemo se iznad onih koji su nas ponizili ....

  3. #378

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Dobriša Cesarić


    PJESMA MRTVOG PJESNIKA

    Moj, prijatelju mene više nema,
    Al nisam samo zemlja, samo trava,
    Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
    Samo je dio mene koji spava.
    I ko je čita u život je budi.
    Probudi me, i bit ću tvoja java.

    Ja nemam više proljeća i ljeta,
    Jeseni nemam, niti zima.
    Siroti mrtvac ja sam, koji u se
    Ništa od svijeta ne može da prima.
    I što od svijetlog osta mi života,
    U zagrljaju ostalo je rima.

    Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
    U stihove. U mraku sam ih kovo,
    Al zatvoriš li za njih svoje srce,
    Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
    Otvori ga, i ja ću u te prijeći
    Ko bujna rijeka u korito novo.

    Još koji časak htio bih da živim
    U grudima ti. Sve svoje ljepote
    Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
    Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
    Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
    Sve uspomene -- o mrtvi živote!

    Povrati me u moje stare dane!
    Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
    Sve čeg se takne. Ja topline hoću
    I obzorja, moj druže nepoznati.
    I zanosa! i zvijezda kojih nema
    U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

    Ko oko svjetla leptirice noćne
    Oko života tužaljke mi kruže.
    Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
    Da ruke mi se u čeznuću pruže.
    Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
    I biti ljubljen, moj neznani druže!

    Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
    Probudi me! Proživjet ćemo oba
    Sve moje stihom zadržane sate,
    Sve sačuvane sne iz davnog doba.
    Pred vratima života ja sam prosjak.
    Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
    Oprastajuci izdizemo se iznad onih koji su nas ponizili ....

  4. #379

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Krošnja palme- S. Valjarević


    Mama je uletela u sobu i
    trgla me iz sna,
    morao sam na telefon
    zvao je čovek za posao i ja sam čekao taj poziv
    radilo se o molerisanju
    nekakvih poslovnih prostorija,
    navukao sam pantalone i pošao
    ka telefonu
    usput prošao kraj ogledala u hodniku i
    spazio raščupanu priliku,
    dohvatio sam slučalicu i rekao: halo
    a zatim nisam dobio posao.
    Vratio sam se u sobu i svukao pantalone
    prišao krevetu, podigao ćebe levom rukom
    i skliznuo u još vruću jazbinu.
    Pokrio sam se i zažmurio,
    osetio bezukusnost spokoja i bilo čega
    drugog
    žmurio i dalje,
    kao i uvek, odsutan.
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  5. #380

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Kerolin Ris - Pismo jedne zene

    Koracam bosa tvojim tragom
    Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu

    U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
    Pogledom doticem sve sto si ti gledao

    Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
    Blagosiljam dane kad cuvas svoje zdravlje

    Ponavljam sve nezne reci koje smo ikad rekli
    Secam se zaveta tvojih ociju

    Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
    Sa svakim danom se suocavam
    umorna srca tromih nogu

    To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
    A ostatak mi treba da bi te sacekala...
    Ćuti i prenesi dalje....

  6. #381

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Greh

    Gresio sam mnogo a sad mi je zao
    sto nisam jos vise i sto nisam ludje
    jer samo gresi kad ja budem pao
    bice moje delo a sve drugo tudje

    Gresio sam mnogo vezbao da stradam
    leteo sam iznad vase mere stroge
    ziveo sam gresno i jos cu ja se nadam
    svojim divnim grehom da usrecim mnoge

    Gresio sam priznajemnisam bio cvece
    gresio sam za sve vas koji niste smeli
    i sad deo greha mogniko od vas nece
    a ne bih vam dao i kad biste hteli

    Dusko Trifunovic
    neunistiva zlojebaba!

  7. #382

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Julaluma

    Kao pepo siv je sav nebeski svod,
    Sklupčalo lišće svenule tajne -
    Uvelo lišće u sne očajne;
    Samotni Oktobar usporio hod -
    Godine moje te prenesećajne;
    Tmine i tmuše zatamnjuju rod -
    Zgran - jezero strepi od zebnje beskrajne
    Sred utvarne Gore, zvane Nedohod,
    Gde su gule grobne - mračno zavičajne.

    Jednom, kroz aleju kiparisa zgranski'
    Sa svojom tu dušom ja jezivo bludih -
    Sa dušom, sa Psihom, kad srcem, vulkanski,
    Rekama od zgure bujicom poludih -
    Kad lava uzrujnih bogaze pregudih
    Sumpornim vrtlogom niz slom velikanski -
    Ka polarnom krugu susrete kad budih;
    O kako urliče prizor severjanski:
    Cik promuklih zora borelano ludih.

    Razgovor nam bio ozbiljna i krut,
    Al misli, te misli od grča, od plaha -
    I pamćenje nađe izdajničkog maha, -
    Okrobar je smrkli presazdao kut
    (Koje li nas noći obavio skut?) -
    Ne znađasmo noći kretanje, ni put,
    (Mada smo već jednom sišli u taj slut):
    Sve nam van sećanja, uzavrela daha -
    Ta gora utvarna i tog Zgrama ćut.

    Pa dokle se Noći naginjala ravan,
    Jutru usmeravo zvezdanik je sat -
    Jutro uskoravo zvezdanik je sat -
    Odjednom, gle, zvežđa mutni grumen tavan
    Izroni na nebu dvorog čudno stravan,
    Bledi srp Astarte, maglen neboklat -
    Dragulj dijamantski smamljen i prizvat:
    Tako razgovetan i dvorogo stravan.

    Rekoh: ''Od Dijane topliji je On;
    Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran -
    Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran;
    Vide da se suza ne osuši zvon
    Sa obraza ljudskih, gde suza zgon,
    Pa je došo zračan, i ljubavan, On,
    Iz sazvežđa Lava, da nam kaže, veran,
    Gde je zaborava umir neizmeran -
    Da pokaže neba zaton tihobon, -
    On da nam osvetli i zračan i smeran:
    Gde je večnog mira prenebesni tron;
    Sa ležaja Lava dojezdio On.''

    Al Psiha podiže prst u vis, pa tmurno:
    ''Ovoj zvezdi, avaj, ne poklanjam vere -
    Bledilu tom njenom ne poklanjam veru; -
    Nego ne oklevaj, prenimo se žurno:
    Bežimo što dalje izvan smisla, mere;
    To jedino osta - samo bekstvo burno!''
    U strahu grcaše, ko gonjeno zvere
    Klonuše joj krila - bezumno ih stere -
    Padoše na zemlju da ih blato ždere -
    Na zemlju joj pade okrilje biljurno.

    A ja, odgovorih: ''To su snova sanje;
    O, daj u biljurni da greznemo zrak!
    O, daj da prepurni prečeznemo zrak!
    Sibilski taj blesak blešti nam: Uzdanje,
    Nada i Lepota njegovo su tkanje -
    Gle: prolomi nebo i opak mu mrak!
    O, verujmo mirno u to nadbliskanje:
    Vodiće nas pravo, to je uzdan znak -
    Ta vidiš da noću prolomi se mrak,
    Graknu iz noći promukao grak:
    Prolomi se mraka teško očajanje.''

    Smirio sam Psihu, poljub' dadoh njoj
    S mnogo bolne strasti s mnogo žalnog šuma
    I ubedih Psihu, sred pečalnih gluma;
    Tad pođosmo dalje; kad, jezivo: Stoj!
    Pred nama Grobnice izvio se kroj
    Sa natpisom nekim vrh svoda, vrh huma!
    ''Šta piše, o Sestro, kom za upokoj?
    Kome, izgubljenom, slova žalinh roj?''
    Odgovori ona: ''Piše: Julaluma;
    Počiva u njemu tvoja Julaluma.''
    Tad, ko pepo siv mi dođe srca svod,
    Ko lišće sklupčano u sne očajne -
    Ko lišće klonulo u svenule tajne;
    Zavikah: ''Oktobar usporio hod,
    Pre godinu dana tu dobrodih brod -
    O, tu je donesoh, strepnje mi beskrajne,
    Tu sam je doneo mrtvim u pohod:
    O sad prepoznajem i taj Nedohod,
    I sve što je u njemu najprisniji rod: -
    Zgran, jezero magle, i te misli vajne -
    Kroz utvarne gore gulom zavičajne.''

    Edgar Allan Poe
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #383

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Romon kiše

    Rominja kišica tihana.
    Vjetar se ljulja u granama.
    Oblak se diže iz bezdana.

    Misli lete k tebi,Neznana.

    Dragutin Tradijanović

  9. #384

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Strašno je voljeti te

    Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom
    kao što je svijet.
    Mučno je voljeti te u tom kraju
    punom nesavršenstva.
    Gdje nas sve lomi i ušutkuje.
    Gdje nas sve vara i rastavlja.


    Sofija De Melo Brejner Andersen/1919/

  10. #385

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Uvodna pesma

    Vesti krajem dvadesetog veka

    (Ovo nije obična pesma, ovo je
    otisak apokaliptičkog vremena,
    njegov trusni lik...)

    Vreme u svetu: oblačno,
    sa susnežicom i suzama
    povremeno razarajuće
    s olovnim kišama na Istoku
    i pretećim padavinama u Srbiji.
    Satanske duše, vlasti gladne
    nadu i ljubav razapinju.
    Ognjenim jezicima palacaju
    grane mladosti lome, živote potkradaju.
    Tamni oblaci istinu prekrivaju,
    izvrću istoriju,
    duše mrtvih uznemiravaju.
    U ime čega ljudi ljude ubijaju?

    Vreme na Balkanu: oblačno,
    sa susnežicom i suzama
    povremeno usijano od zloćudnih misli,
    metastaza crnih što bi sve sveto,
    što dahom života odiše u pepeo da pretvore.
    Prividna nadmoćnost aždaje stoglave
    crnim tokovima zemlju rovari,
    pretnje talasima ključaju, naviru.
    Ponegde oglašavaju se zvona, zvone Evropi
    da uspavanu čestitost probudi.
    Beskrajno gladi u čeljustima nemani
    sve više klijaju.
    U ime čega ljudi ljude ubijaju?

    Vreme u Srbiji: ledeno i tmurno
    s britkim pretnjama
    izvesne nazovi madam
    koja bi Srbiju otrovnim pogledom
    razorila,
    lasom svoje zlobe Srbe zatirala,
    zmijski, na oštricu noža nizala.
    Ne shvata da sila bez pravde
    sopstvenoj, razornoj meti leti,
    ne shvata da duša mržnjom otežala
    postaje za telo otrvo kleti,
    ona besomučno u razvratnosti
    Srbima preti, preti...

    Vreme na Blakanu oblačno,
    sa susnežicom i suzama,
    treći put u ovom veku
    pokošeni ljudi telima zemlju omeđuju,
    treći put utroba njena
    od usijanja pretećih sila podrhtava,
    po kućama odavno pogašena kandila
    probuđeni, drhtavom rukom pale,
    tamjanom kade,
    da slapovi pretnja suludih
    preko pragova ne prelaze,
    da tamo gde je koren pravoslavlja
    vekovima nicao, grana se, stameno stoji.
    Kosovska zdravica duboko u duše usađena
    žarom klija,
    da branik zemlje niko ne pomera,
    u hramu Stefana Dečanskog
    sveća ne dogoreva, freske ne zatiru
    čisti tokovi u mutne ne uviru.

    Vreme u svetu: oblačno
    sa susnežicom i suzama.
    U Rambujeu oštrinom izgovorenih reči
    nevinima sude,
    do usijanja zloćudnost šire,
    olujni vetrovi osvođuju nas,
    nade raznose, crnim talasima pire.
    Nevini, krivi smo
    za zore lelekom prekrivene,
    za zore bez ruja probuđene.
    Treći put u ovom veku, nedužni, krivi smo
    što međe predaka čuvamo,
    što pragove Nemanjića, Lazarica
    gaziti tuđim čizmama ne damo!

    Vreme u Srbiji: oblačno,
    sa susnežicom i suzama,
    crni gavranovi Dečane osvođuju,
    grakću,
    raširenim krilima lepeću.
    Kljunovima Dečanske hrisovulje zobu,
    našu bi istoriju tajno pretočili,
    bacili u adsku, ognjenu sobu.
    Zenice oka u pepeo pretvorili
    da im prepreke ne budu
    naši Obilići, Jugovići, Sinđelići...

    Vreme u Srbiji: oblačno,
    sa susnežicom i suzama,
    sa snagom i voljom Svevišnjeg
    stabilizuje se.
    Istina i pravda do bola ustisnute
    nadvladaće, procvetaće.
    Eto, njen lučonoša u zrenju
    sunčanu strelu priprema.

    - Ana Dudaš
    neunistiva zlojebaba!

  11. #386

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Priroda

    Ako diskutujemo
    O nežnom šarenilu buđenja poljskog cveća

    Ako smo već počeli da pričamo
    O periodičnom blaženstvu dočekivanja
    žarkog oboda zore

    I ako zaista moramo da gubimo vreme
    Razglabajući o škrgutavoj prisnosti
    šuštanja smrznutog snega
    Ja sam za



    Jagode

    Bledim
    Od strasnog mirisa pada

    Pušim se
    Od nepodnošljive sete postojanja

    Trnem
    Od metafizičkog bola beskonačnosti

    Samo me jagode mogu spasti


    Molim?

    Televizija?
    To svetlucavo kopile podvodača vremena

    Politika?
    Ta stoglava kurva lažne požrtvovanosti

    Novac?
    Ta šuštava ala svih surogata sreće

    Ali gobleni...
    Goblene ne podnosim

    Andrej Kislovski

  12. #387

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Magia naturalis solstitium

    Tiho u zlatnome miru sužavahu se prstenovi dana,
    U purpurna tonjahu mora večernja:
    Opalni blagi žar jesenjih zalazaka,
    Drhtaji bleda purpura u lišću i u poznom grožđu,
    Najnežniji plam razliven po nebesnoj pučini mlečnoj:
    Talasi i vetri i buktinje buja,
    Polako je leglo sve u najdalji najtiši sunčani zaton
    - da najzad iz tame
    Blesne u dnu nebesa obrtnika tajanstveni luk.
    Tišina neba se penje kao strmen zid.
    No negde daleko kroz krajeve strane
    I ravni beskrajske razleže se srebrna jeka oružja,
    A štitovi zvuče u plesu mađijsku:
    To svetlosni dusi što čuvaju život međuzvezdani
    Odgone čini, i štite sunčev san.

    i sve je već zasjalo snova: u nebesnom krugu se proleće
    rađa -
    Obnažena loza se vije uz sunčani zid tišine,
    Ko slutnje mora preko surih stena
    Padaju ogromni modri odsevi, i ljubičast se penje dim,
    Toplota nežna zrači sa osunčana snega;
    Visoko nad strujama hladnim
    Proletnje senke cvetaju azurom,
    A dole na zemlji
    Drveta u inju, ko šume belog korala, bujne,
    Dignute iz podmorska duga sumraka
    I snova sumornih med vedrije struje gde neba sjaju
    U modrom miru halkionskih dana.

    Anica Savić Rebac
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #388

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    OBEĆALA SI DA ĆEŠ BITI VEČNA

    Obećala si jednom u detinjstvu
    da ćeš biti večna,
    otkle god se vraćali da ćemo te zateći,
    kao senku ispod kućne strehe,
    kao kućni prag.
    Nije bilo nijedne naše plovidbe
    da je nisi, kao ribarske žene,
    presedela na pučini gledajući;
    nije bilo bure ni brodoloma
    da nismo posle njih
    pored neba ugledali i tvoje lice.
    Gde god bismo se probudili,
    bila si u prozoru ti i sunce;
    bila si nam uvek na dohvatu ruke
    kao voda,
    uvek kao vazduh
    prisutna i neophodna.
    Obećala si nam da ćeš biti večna
    kao sve što nas na svetu dočekuje
    i ostaje posle nas.
    I kada si umirala,
    činilo se da se osećaš krivom
    što nas napuštaš.

    Desanka Maksimović


    p.s.fioni
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  14. #389

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Tin Ujevicj

    Svakidashnja jadikovka

    Kako je teshko biti slab,
    Kako je teshko biti sam,
    I biti star a biti mlad!

    I biti slab, i nemocjan,
    I sam bez igdje ikoga,
    I nemiran, i ochajan.

    I gaziti po cestama,
    I biti gazhen u blatu,
    Bez sjaja zvijezde na nebu.

    Bez sjaja zvijezde udesa,
    Shto sijashe nad kolijevkom,
    Sa dugama i varkama.

    - O Bozhe, Bozhe, sjeti se
    Svih obecjanja blistavih,
    Shto si ih meni zadao.

    O Bozhe, Bozhe, sjeti se
    I ljubavi, i pobjede,
    I lovora, i darova.

    I znaj da Sin tvoj putuje
    Dolinom svijeta turobnom
    Po trnju i po kamenju.

    Od nemila do nedraga,
    I noge su mu krvave,
    I srce mu je ranjeno.

    I kosti su mu umorne,
    I dusha mu je zhalosna,
    I on je sam i zapushten.

    I nema sestre ni brata,
    I nema oca ni majke,
    I nema drage ni druga.

    I nema nigdje nikoga
    Do igle dracha u srcu
    I plamena na rukama.

    I sam i samcat putuje
    Pod zatvorenom plaveti,
    Pred zamrachenom puchinom.

    I komu da se potuzhi?
    Ta njega niko ne slusha,
    Ni bracja koja lutaju.

    O Bozhe, zhezhe tvoja rijech
    I tijesno joj je u grlu,
    I zheljna je da zavapi.

    Ta besjeda je lomacha
    I duzhan sam je viknuti,
    Ili cju glavnjom planuti.

    Pa nek sam krijes na brdima,
    Pa nek sam dah u plamenu,
    Kad nisam krik sa krovova!

    O Bozhe, tek da dovrshi
    Pechalno ovo lutanje
    Pod svodom koji ne chuje.

    Jer meni treba mocjna rijech,
    Jer meni treba odgovor,
    I ljubav, ili sveta smrt.

    Gorak vijenac pelina,
    Mrachan je kalezh otrova,
    Ja vapim zharki ilinshtak.

    Jer mi je muchno biti slab,
    Jer mi je muchno biti sam,
    (kada bih mogo biti jak,

    Kada bih mogo biti drag),
    No muchno je, najmuchnije
    Biti vecj star, a tako mlad!
    Ne treba ovaj zivot shvatati suvise ozbiljno kada ionako nećemo zivi iz njega izaci.

  15. #390

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Ko sam ? Sta sam ?

    Ko sam? Sta sam? Samo sanjalica
    kojoj oko ispi magle let.
    I svoj zivot uzgred, tuzna lica,
    ja proziveh uz ostali svet.

    I s tobom se ljubim po navici -
    mnogo puta vec se ljubih s drugom,
    k'o da kresem vatru po sibici,
    nezne reci sapucem ti dugo.

    "Draga moja", "mila", "znaj, doveka" -
    dusa hladna ostaje u svemu,
    kad se darnu strasti kod coveka,
    nema vise istine u njemu.

    Zato moja dusa i ne preza
    od ljubavi ledom zalivene,
    ti si moja lutalica breza
    sazdana za druge i za mene.

    Ali uvek, trazec' srodnu sebi,
    muceci se bez neznosti pune,
    nimalo se ne ljutim na tebe,
    nimalo te i nikad ne kunem.

    Ko sam? Sta sam? Samo sanjalica
    kojoj oko ispi magle let,
    i voleh te uzgred, tuzna lica,
    isto tako k'o ostali svet

    Sergej Jesenjin
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

Strana 26 od 114 PrvaPrva ... 1624252627283676 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •