Poklonite pesmu...

[Nitko_Poseban]

M., GDJE GOD BILA, DIŽEM TI ČAŠU

Nekad su bili
U pitanju hoteli,
Plaže na jugu
I društvo
Moje prve
I jedine
Ljubavi

Ujedno
Prve i jedine
Žene
Koja je izmamila suze
( a uspješno to čini danas
kada se moje uspomene na nju
pretvore u prevelike količine
preskupog whiskeya )
Na lice
Bešćutnog gada
Poput mene

U mome životu ruže nikada nisu
Venule
Niti su krizanteme umirale na mrazu

Kod mene je to mnogo jednostavnije
One najbolje
Odlaze onim koji
Su bolji do mene

Nekada je nedostatak svijetla
Nadomještala mimika njene ruke
Na mojim leđima
I loše vino iz jeftinog dućana
Postajalo je bolje
Kada bi ona pjevala
Joni Mitchell

Antropologija,
Koliko znam,
Podrazumijeva
Bol
Nedostajanje
Odluku
Alkohol
I naposlijetku
Ako je volja
( a to je, koliko znam najvažnije u cijeloj priči )
Dovoljno jaka
Smrt

Dok sam imao nju
Smijao sam se na pjesme
Cohena, Waitsa i
Na Mozartov Requiem

Petrarca je bio
Plačljiva pizda
Koja nije imala muda

Danas

Sve mi se više čini,
A uvijek mi se činilo dobro
Da su to
Rijetki ljudi
Koji
Su zaista
Imali pravo

U čemu god to
Oni imali
Pravo

Moja pjesma,
Evo,
Snažno ih
Potvrđuje �

RAVENŠĆAK

[Goga]

Ljubav nema bolje dane

Ljubav nema bolje dane
sve je sad i nikad više
sve što iza toga dođe
dođe samo da nju zbriše.

Ljubav nema bolje dane
nema sutra nema juče
to je škola za ludake
koji malo teže uče.

Ljubav nema bolje dane
sama kreće sama stane
sama pali sama gasi.

Nas uništi sebe spasi
nemoj da joj brojiš mane
ljubav nema bolje dane.

Duško Trifunović

[Nitko_Poseban]

PRIČAJMO U KLASIČNOJ GLAZBI DOK ZABORAVLJAM LJUBAV

Maja je otišla na nedjelju
Sa biljkom u rukama

Biljkom sa crvenim cvijetom i otpalim
Listovima

Nosila je ogromni crveni lonac
Među grudima,
Međutim nosila je i osmijeh na licu znajući da se pakao primakao kraju

Ja sam sjedio u fotelji i pio
Nisam mario previše o tom filmu koji je igrala

Bio sam zaokupljen pametnijim i važnijim stvarima
Kao, naprimjer, pronalaskom upaljača i lijenošću koja je tu potragu odgađala čim dulje

Prepunom pepeljarom koja mi je bila samo nekoliko centimetara od dohvata
Ali ja se nisam previše trudio i na kraju sam pepeo istresao na pod

Maja je otišla na nedjelju
Sa kutijom prepunom knjiga o starogrčkim piscima komedija
I nekoliko vrijednih ploča uključujući Jesenjina kako, lično, recitira vlastitu smrt

Nekoliko omota švicarske čokolade neumorno se utrkivalo po tepihu

Utrka izazvana ljetnim vjetrom koji je uskoro preostao

Maja je otišla na nedjelju
Dok sam pokušavao čitati o stradivariju
Usput se nalijevajući kao pseto crnim vinom

Maja je otišla ne ostavivši ništa vrijedno za sobom

Život je najbolji kada stane u dvije kutije
Koje uvijek možeš uzeti kada stvari postanu preteške
I jednostavno odšetati dalje
Kao da se ništa između toga nije dogodilo …

Robert Ravenščak

[bellissima]

Ne bira se ljubav

Ne bira se ljubav,
kao ni smrt.

Sve je u knjigama,
duboko pod morem zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebeskim pismenima.

Niti se odupreti mozes,
niti preskociti dan.

Kao sto ne mozes,
tudji san usniti,
niti okom drugim videti.

Voleo bi' da nisi ti
ona koju u ovom casu
volim.

P. Zubac

[DrinChe]

SARAJEVSKA MOLITVA





Kumim te Bogom, veliki Boze,
skloni sa svijeta zivotinje!
Neka preostane sve od macijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni zivotinje.

U pseci rod ne diraj, ne dotici tice,
samo te molim,
milosni Boze -skloni zivotinje.

Skloni zivotinje, sa obronaka, skloni.
Skloni zivotinje, preklinjem te Boze -
ali mi ne diraj svinje ni vepra,
ne diraj slavuja,
ni kucnog sarenog pjevaca.

Ne diraj mi nista
u sta je lijepo pogledati!
Ne diraj nista.
Ali zivotinje svakako skloni.
Mrava ne diraj, i marva zanemari,
ali zivotinje - skloni.

Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
Skloni ih, Boze, i pomozi im, Boze.

Niko im, bez Tebe, pomoci ne moze
Nema im nigdje stana ni stanista,
na oba svijeta - kuce ni kucista.
Skloni ih, Boze, sa oba svijeta.
Skloni, i pomozi.


Abdulah Sidran

[zrNce]

Ja znam da ću opet stajati negde, daleko izvan nas,
naslonjena na zid u najudaljenijem kutu sobe na
četvrtom spratu.
Gledaću velikim očima,
sa jako ucrtanim ponorima na svom licu,
sa dosta ironije
možda,
i sa nešto malo sažaljenja:
šta rade ovi ljudi?
Svejedno.
Ja sam najzad razumela da ono
što je u jorgovanu nije nimalo važno.
Za sanjanje nisu postelje potrebne.
Pitanje je sasvim drukčije postavljeno:
da li će mo zatreperiti zajedno
kao one dve žice na Rilkeovoj violini,
iz kojih gudalo mami isti zvuk.
Ali ni on nije znao
na kakvom smo ludom instrumentu strune mi
i ko je majstor, koji nas drži u ruci.

Svejedno.
Nije mi potreban čovek da bih mogla sebe da lažem.
I suviše volim samoću, a da bih mogla ostati sama.
I suviše mi smeta galama, a da bih mogla ostati
sama.
Lutala sam već dovoljno.
Lutaću još dovoljno na svom putu između dva
drveta
na svom putu od kolevke do mrtvačkog sanduka,
od jednog ležišta do drugog.
Pa zašto onda ne bi došao ipak ti,
iako znam da ne postojiš?
Bio bi mi kao voda.
Ništa ne volim kao vodu,
hladan mlaz kroz grkljan,
nikad mi nije dosadila,
nikad je dovoljno nije bilo.
Onaj bokal vode što za svakim obedom popijem
sasvim sama
neka ti bude dokaz
da bi mi bio dovoljan jedan čovek,
samo da te nađem.
Ko zna pre koliko vremena su
nemilosrdni bogovi zavidljivo rasekli mene na dve
polovine
i sad tražim onu drugu.
Nadam se da si to ti, iako znam da ne postojiš.
Svejedno.
Ja nemam svoje trenutke kome da dam
i zato te zovem.
Dani se lako ispunjavaju satima i minutima,
u mesecu je broj dana tačno određen
i svaka godina ima dvanaest izbrojanih meseci.
Godine, meseci, nedelje, dani, sati,
horizontalne i vertikalne linije na tačnoj tabeli,
ispunjeni kvadrati sa crvenim, crnim i plavim
sadržajem.

Dođi.
Da pokušamo.
Možda se s tobom neću osećati kao uvek u tuđem
oku,
kao tužna, nespokojna avet među mirnim
mrtvacima.
Stajaću.
Gledaću na žalost i opet i izdaleka.
Ko zna,
možda smo jedno drugom tečnost, koja ispunjava
vrč do vrha.
Da li da te blagoslovim,
da li da te proklinjem, što ne postojiš?

Gordana Todorovic

[dahlia]

Svjesnost


U olupini ispraznog, prolazećeg dana,
Nazireš li tračak svjetla, sjaj krijesnica.
Ispod spuštenih kapaka, kao iza paravana,
Dok dogorjeva plamen upaljenih zjenica.

Orošenih trepavica, pogled zapomaže,
Da ne ugasnu snovi satkani od čežnje.
Čuješ li, škripe lanci zategnutih htijenja,
Balansirajući između stvarnosti i težnje.

Na strništima godina uzalud tražim izdanke,
Muči me zapravo taj tvoj vječni strafotizam.
Tebi baš ništa na ovom svijetu nije sveto,
Iz tebe se uvijek naslađuje samo nihilizam.

Prihvatit ću spremno, ako me i ovog puta,
Sakriješ pod kamen srca, u gnijezdo otrovnice.
Neću priznati kako sam pokopana, u sjećanjima,
Već zaštićena bedemima školjke bisernice.

Još jednom neka prenoćim u tvojim zjenicama,
Pa neka zavlada zaborav moždanim ovojnicama.
A onda idem poznatim i utabanim stazama,
Ja, zaboravljena sirotica, među prosjacima.

Danja Đokić

[jovuk]

Tatjanino pismo Onjeginu-A.S.Puškin

Pišem vam-šta bih znala bolje?
I šta vam više mogu reći?
Sad zavisi od vaše volje
prezrenje vaše da l' ću steći,
al' ako vas moj udes hudi
bar malo trone i uzbudi,
vi me se nećete odreći.

Da ćutim ja sam prvo htela,
i za sramotu mojih jada
ne biste znali ni vi sada,
bar da se nadam da sam smela
da ćete opet k nama doći
i da ću ma i retko moći
u selu da vas vidim našem,
da se veselim glasu vašem,
da vam što kažem, pa da zatim
o istom mislim i da patim
dane i noći duge sama
dok ne dodjete opet k nama.

Što dodjoste u naše selo?
U stepi, gde moj život traje,
ja ne bih srela vas zacelo
i ne bih znala patnja šta je,
Smirivši burne osećaje,
možda bih jednom (ko će znati?)
po srcu našla druga verna
i bila bih mu žena smerna,
a svojoj deci dobra mati.

Drugi!...A' ne, ja nikom ne bi'
na svetu dala srce svoje!
Oduvek tako pisano je...
Nebo je mene dalo tebi;
moj život sav je jemstvo bio
da ću te sresti izmedj' ljudi;
znam, bog je tebe uputio,
moj zaštitnik do groba budi...
U snove si mi dolazio,
i nevidjen si bio mio,
tvoj pogled me je svud proganj'o,
u duši davno glas odzvanj'o...

Ne, nije mi se san to snio,
jer čim si uš'o, ja sam znala,
sva premrla i usplamsala,
i rekla: on je ovo bio!
Ja tebe često slušah sama;
govorio si sa mnom jednom
kad prosjaku pomagah bednom
i kada blažih molitvama
buru i jad u srcu čednom.
Zar nisi ti i onog trena,
o prividjenje moje drago,
promak'o kroz noć kao sena,
nad uzglavlje se moje sag'o
i šapnuo mi reči nade
ljubavi pune i iskrene?

Ko si ti? Čuvar duše mlade
il' kobni duh što kuša mene?
Utišaj sumnje što mene guše.
Možda su sve to sanje moje,
zablude jedne mlade duše,
a sasvim drugo sudjeno je...
Nek bude tako! Što da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
pred tobom suze bola lijem
i molim zaštitu od tebe...
Zamisli: ja sam ovde sama
i nikog nema da me shvati,
sustajem i moj um se slama,
a nemo moje srce pati.

Čekam te: nade glas u meni
bar pogledom oživi jednim,
ili iz teškog sna me preni
prekorom gorkim i pravednim.
Završih! Da pročitam strepim...
Od stida više nemam daha...
Al' vaša čast mi jemči lepim
i predajem se njoj bez straha...

[dahlia]

Sasvim obična ljubav

moje varijacije na temu

"TA LJUBAV"
("Pour fiore magnifico")
JACQUES PREVERT

* * *

Izmolit ću oproštaj
Za mene grješnicu,
I molitvu da opstane
Zauvijek tvoje strpljenje.

Uglazbljena ljubav
U krilu neka zastane,
I samo neka čeka izbavljenje.

Darovana od neba,
ona je:
I sveta i čista,
I ljuta i drska,
I treperava i odana,
I gruba i mrska.
I sita i sretna,
I tužna i gladna...
Ponekad veliko bogatstvo,
A ponekad tako jadna.

Ali je naša, jedino naša,
Ta ista ljubav što se,
Promjenom raspoloženja,
Tako različito ponaša.

Ta ljubav i krhka i snažna,
Čak i kad onemoća,
Znajući koliko je važna,
Trudi se svim silama
Da bude uporna i odvažna.

Zvjezdanim je prahom posuta,
Žuborom iskrenih namjera se napaja.
Ona je u nama i traje dok i mi trajemo,
Iako tako različita, razumjevanjem nas spaja.


Danja Đokić

[TVO.JA_]

PO(M=N)OĆNI ZAGRLJAJ

Pod miškom mi
Severna strana tvoje glave izrasla

Na grudima
tesni talasi tvoje kose

Na stomaku
Lomne linije tvojih ruku

Kad bih nakazan tako
Mogao zauvek snom da se šetam

Andrej Kislovski

[memento]

SEMPER EADEM

"Otuda, kazaste, tuga što se krši
ko more u crnu stenu sa svih strana?"
- Kada naše srce jednom berbu svrši,
život jad je. To je tajna svakom znana,

patnja jednostavna, a ne zagonetna,
i, ko radost vašu, nju svi osetiše.
Ne pitajte zato, radoznalko sretna!
I, mada je glas vam tako sladak, tiše!

Tiše, neznalice! dušo koja dršće!
Usno s dečijim smeškom! Od Života čvršće
sputaju nas često Smrti tanka tkanja.

Dajte da se srce opije obmanom
i očima vašim ko u snu laganom
da u senci vaših trepavica sanja!

Šarl Bodler

[zrNce]

oh madam iz novoga sada
u srcu joj led u dusi je mlada

sram ih bilo
pa sta je to sa ovim rimama sada
mada
bilo bi glupo da padne vlada
da procveta bela rada
il da nema onog vaseg gada
oh madam iz novoga sada

dolazi jesen a sprema se i zima
i vec je lisce pocelo da pada
doduse, samo u pesmama za sada
al sve jedno
brinem se za vas
jer mene greje i pomisao da cu vas sresti
u snu il na javi
sve jedno
ja zurim da odsanjam san dok traje
al kako cete vi
tako hladni
odmereni
proracunati
ozepscete

uzas
stvarno uzas
pa na tim oblicima i krivinama
bi se komotno mogla uciti matematika
pa i fizika
geografija
i par stranih jezika
na kojima eto ja ne znam
kako se kaze kesten
ma zaboga, na kojima ne znam nista bas

i ne znam kako vas nije sramota
procvetali ste negde
osamdeset seste
ili osamdeset sedme
i jos vas drzi
cak i sad kad lisce pocinje da pada
oh madam iz novoga sada

Goran Aleksic

[DrinChe]

Obnova

Hoću na jednome svečanom opelu
da sahranim ono što prošlošću zovu,
i da ti donesem tada dušu novu,
Bez ijedne pege negdašnje - svu belu.

I hoću da onog časa kad na mene
padnu kose tvoje i poljubac jedan,
budem kao nekad bezazlen i čedan,
da prvi put poznam čar ljubljene žene;


I da sav u tvojoj beskonačnoj moći,
očaran, bez svega što me davno guši,
osećam pod sjajem ove prve noći
kako se u mojoj obnovljenoj duši,

Uz veselu pesmu razdraganih gnezda,
dok šušti topola i miriše lipa
i radosno nebo mesečina sipa,
tajanstveno rađa novo jato zvezda...

Milan Rakić

[DrinChe]

PRIČAJMO U KLASIČNOJ GLAZBI DOK ZABORAVLJAM LJUBAV

Maja je otišla na nedjelju
Sa biljkom u rukama

Biljkom sa crvenim cvijetom i otpalim
Listovima

Nosila je ogromni crveni lonac
Među grudima,
Međutim nosila je i osmijeh na licu znajući da se pakao primakao kraju

Ja sam sjedio u fotelji i pio
Nisam mario previše o tom filmu koji je igrala

Bio sam zaokupljen pametnijim i važnijim stvarima
Kao, naprimjer, pronalaskom upaljača i lijenošću koja je tu potragu odgađala čim dulje

Prepunom pepeljarom koja mi je bila samo nekoliko centimetara od dohvata
Ali ja se nisam previše trudio i na kraju sam pepeo istresao na pod

Maja je otišla na nedjelju
Sa kutijom prepunom knjiga o starogrčkim piscima komedija
I nekoliko vrijednih ploča uključujući Jesenjina kako, lično, recitira vlastitu smrt

Nekoliko omota švicarske čokolade neumorno se utrkivalo po tepihu

Utrka izazvana ljetnim vjetrom koji je uskoro preostao

Maja je otišla na nedjelju
Dok sam pokušavao čitati o stradivariju
Usput se nalijevajući kao pseto crnim vinom

Maja je otišla ne ostavivši ništa vrijedno za sobom

Život je najbolji kada stane u dvije kutije
Koje uvijek možeš uzeti kada stvari postanu preteške
I jednostavno odšetati dalje
Kao da se ništa između toga nije dogodilo �

U potpisu: Ravenscak Robert

( Kalember nam je mahnuo pri odlasku...)

Živ'li!

Čitav pogrešan nakon tebe
Autor/-ica: ravenscak.robert.



Uvlačila si se, čitava hladna, u plahte
Upletene u neimaštinu,
Davala im svoj miris oleandra.
I disala, kao što nitko nikada nije disao,
Pa sam nijemio mjesto govorio
Kada bih te gledao takvu,
No sjećanje je ono što prognanicima ostaje
Mjesto doma,
Doma oleandra upletenih u jednu nijemost
Prema tebi,
Pa sam tako, nakon tebe, čitav pogrešan...

[CHichaGlisha]

Ganutljive opaske

Prerano sam se rodio za ravnodušnosti zemlje
S vijekom moje duše umrle su gatke
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje.

Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne
I malenkost me o bitnom čaru uči
Ja cijenim čashu vode i pogačice ražne
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće
Moja rijeka teče strujom zaboravnost
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era koja još ne poče
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa
jer suviše je strastan naslijeđeni Adam
I moja usna slasni eter sisa
na crni usud nikad se ne jadam.


Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi
Jer gade mi se pljuvačke i sline
i shvaćam kad se prijateljski živi.


Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!

Tin Ujević