Karlos Drumond de Andrade
Voleti
Sta moze covek medju ljudima,
osim da voli?
voli i zaboravi,
voli i omrzne
voli, omrzne, voli?
da uvek, cak i staklastih ociju, voli?
Sta moze, pitam, bice koje voli,
usamljeno, dok se svet okrece, osim
da se i samo okrece, i voli?
voli ono sto more ostavlja na plazi,
ono sto sahranjuje, i na morskom povetarcu
so, ili potrebu za ljubavlju, ili samo zelju?
Uzviseno voleti pustinjske palme,
prepustanje i obozavanje puno iscekivanja,
i voleti sav nemir i grubost,
vazu bez cveca, gvozdeno tle
i nepomicne grudi, i ulicu iz sna, i pticu grabljivicu.
To je nasa sudbina: neogranicena ljubav
prema nevernim i nistavnim stvarima,
vecno predavanje potpunoj nezahvalnosti,
i u praznoj skoljci ljubavi strasljivo strpljivo
traganje, za sve vecom ljubavlju.
Voleti i samo odsustvo ljubavi u nama, u nasoj jalovosti
voleti precutne vode, tihi poljubac i beskonacnu zedj.