Poklonite pesmu... - Strana 87
Strana 87 od 114 PrvaPrva ... 3777858687888997 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1,291 do 1,305 od ukupno 1704
  1. #1291

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Muzika obavezna uz stihove...
    Chet Baker - Almost blue


    TAGORE
    AKO ME NIKADA NE POZOVEŠ

    Kad mojih stopala više ne bude
    u prašini puta ovoga,
    i skela bude redovno plovila bez mene,
    kad budem kupio i prodao
    poslednji put,
    i mojim odlascima na pijacu u zoru
    i povratcima kući u suton
    bude došao kraj,
    šta ako me se ne budeš sećala,
    ako me nikada ne budeš pozvala
    podižući pogled ka zvezdama.

    Kada prah bude prekrio
    strune mog instrumenta,
    i gušteri se
    po mom dovratku budu verali,
    kada vrt moj asketsko ruho odene
    spreman za pustinju,
    a korov zakrili vodu u mom bunaru,
    šta ako me se ne budeš sećala,
    ako me nikada ne budeš pozvala
    podižući pogled ka zvezdama.

    Muzika neće ćutati
    u flauti života,
    a sati će teći
    neprekidno brujeći.
    Skele će biti pune,
    kao danas što su,
    ljudi koji žele na drugu stranu da pređu.
    Goveda će pasti,
    govedari će se igrati na livadama.
    A šta ako me se ne budeš setila,
    ako me nikad ne budeš pozvala
    podižući pogled ka zvezdama.

    Ali ko kaže
    da mene neće biti toga jutra?
    Ja ću se igrati
    u svim igrama onih što žive.
    Imaću nova imena
    I druge ruke da ljubavlju me vežu,
    jer ja u svim vremenima postojim
    i večito ću se na suncu kretati.
    Šta onda ako me se ne setiš,
    ako me nikad ne pozoveš
    podižući pogled ka zvezdama? ...
    Poruku je izmenio zrNce, 21.11.2009 u 23:53 Razlog: link (:
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  2. #1292

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Dodir - Violeta Milicevic

    Dodirne me nekad
    i muzika neodsvirana,
    i reč nekazana,
    i ples neodigran,
    i želja neostvarena,
    i čovek netaknut ženskom rukom...

    I zapitam se
    zašto postoje
    oni što druge ne dotiču
    ni željom,
    ni igrom,
    ni rečju,
    ni zvukom...

    Zar žive da bi bili mrtvi?


  3. #1293

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    i tako
    upitam se šta radiš sad
    ja uglavnom ništa

    hteo da ti napišem pismo
    (kakvo)
    hteo da se zaletim na tebe
    (i)
    hteo da ti banem
    (kad)
    a plašim se da samo uvući ćeš pogled
    oboriti glavu i misliti ajaoj
    umesto da me pustiš kad pozvonim da ti kažem
    evo zdravo ja sam morao doći
    mada znam da spavaš pola je noći
    pusti me unutra možda sutra neću moći
    ovako biti hrabar jer sam rešio da priznam
    sve što mislim da se na tebe odnosi
    i još više hrabar jer hoću i da pitam
    mogu li da znam šta o tome misliš ti
    i umesto da i ti meni na primer kažeš
    ma hajde bre gospodine čudni
    nema veze i bili smo budni
    uđi i idi u sobu i sedi
    idem pre nego što s tobom osedim
    samo malo kosu da sredim
    i ja da onda uđem i sednem
    i u sebi mislim hvala bogu

    04:15 - Sasa Cudanov
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  4. #1294

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Reci mi


    Kroz noc
    koracam i cekam te
    kao da ides iza mene
    osecam te
    kao da me stalno pratis
    ...govorim ti
    neke slatke reci
    al tiho
    da ne cuju drugi
    onako kao i ti
    kad si prisao mi
    i sasvim blizu
    gorele su tvoje usne
    nisam te razumela
    ali sam znala
    sta si mi govorio
    kao i ti
    kad dotakao si mi usne
    i oziveo me
    posle hiljada praznih zivota
    vratio mi nesto
    sto se zove razlog
    da ne pobegnem
    i ne pocnem iz pocetka
    isti ovaj zivot
    po ko zna koji put
    sa ko zna kim
    dok zivim pored
    ko zna koga
    dok slusam neke poznate reci
    a ne razumem
    njihovu smisao...
    koracam
    kroz noc
    dok oluja se sprema
    osecam oko sebe
    neki cudan nemir
    kao da me pratis
    kao tvoje usne
    kao da slutis
    sta ti zelim reci...
    Reci mi!



    Maja Miljkovic


  5. #1295

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Otici tamo...

    Otici tamo gdje je sreca korak,
    Tamo gdje se korak srecom zove.
    Tamo gdje svako oko
    Mojom suzom place,
    Tamo gdje iz mog oka
    Tvoja suza kaplje.
    Tamo gdje laznog savrsenstva nema,
    Gdje laz, oholost, pohlepa i strast
    Nepoznate su rijeci,
    Tamo gdje jedan djeciji osmjeh srecu rodi,
    Tamo cu otici ja.
    Tamo gdje prljavog savrsenstva nema,
    Tamo gdje se i negledajuci sve razumije,
    Bez ijedne izgovorene rijeci,
    Tamo gdje dvije tuge jednu srecu rode,
    Tamo ti odoh ja.
    A ti, neduzan i bezgrijesan
    Ostani ovdje u carstvu tvoje prljave igre rijeci,
    U carstvu tvojih savrsenih koraka,
    A kad osjetis nemoc, ravnodusnost i strah,
    Ako mi pozelis osmjeh,
    Ako mi zatrebas tugu,
    Otisla tamo sam ja.


    J.O.


  6. #1296

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Govorio si, godinama govorio
    stalno kasnis mala moja,
    ti kasnis jer zuris, prebrz ti korak,
    a imas lepo, lepo al otrovno ime neko.
    Zaboravices na zelju, otrovnice, govorio si,
    ne igraj se skrivalice mojim vremenom
    Izgubices se u toj igri bez kraja,
    ludaco moja.

    Moj prebrz korak, beg od slutnje
    raznece me oluja koja se u tebi krije,
    moja preduga cutnja, nada
    umorice se Orkan koga niko nikad ukrotio nije.
    Kome sam zurila, od koga cutala
    kad sam sve te godine sa tvojim vremenom spavala,
    samo s tvojim vremenom spavala
    barabo, barabo moja.

    Da sam smela da ti verujem dok si godinama govorio
    stalno kasnis, mala moja
    ti kasnis jer zuris,
    pa tvoje vreme tek sad snije.
    Sta to cujem-Gorko vino i masline...?
    E, sto nisam umela, mozda ne bih lagala
    samo, ni sad mi ne smes verovati,
    a kunem se, bilo je to samo jednom
    s tvojim sam vremenom spavala.

    Necu, necu te cak ni uz osmeh
    barabom svojom zvati
    pa, danas se svako svakome moze dati,
    leptirov se zivi zivot, a mislis vecnost nas prati.
    Sad manje kasnim, sve duze cekam.
    Znam, stigla me osveta zakasnelih kisa,
    ja kasnim jer zurim
    zaboravicu na zelju
    tako si govorio, barabo,
    barabo moja.

    Pitas da li zalim? Zasto? Ma, ne!
    Zalim samo onaj stih
    da l jeci uvek nas
    -Gorko vino i poljupci
    tvoja hita mojoj ruci-
    Zalim sto je u tebi ostao sav kosmar naseg vremena,
    mnogo bora,
    po neka seda razbarusenog pramena.
    Zalim sto se vise i ne secam jesi li ti govorio
    stalno kasnis, mala moja,
    ti kasnis jer zuris,
    na pocetku svome neces stici,
    a ko ce te tesiti kad stigne kraj.
    Uh, lepo ti je, lepo al opako
    i otrovno ime neko.

    Vidis, to moje lepo, a opako ime
    s drugim ceka prvi sneg ove zime,
    to moje u tebi zalutalo ime
    hej, barabo moja, cujes li me?!
    Kunem se vremenom
    evo, vremenom ti se kunem
    nikad vise necu voleti,
    necu voleti, imena mi!
    Sad mi moras verovati...

    Ja ne zurim vise,
    na kraju ovog puta prebiram te kise
    pozutelo lisce, secanja daleka.
    Ostalo mi samo lepo,
    lepo, al otrovno ime neko.

    NN
    ...Postoje u nama neke neprevodive dubine...
    ...Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci...
    ...Ne znam...

  7. #1297

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    JASTUK ZA DVOJE

    Miroslav Antić



    Ovo je pesma za tvoja usta od visanja i pogled crn.
    Zavoli me kad jesen duva u pijane mehove.
    Ja umem u svakoj kapiji da napravim jun,
    I nemam obicne srece. I nemam obicne grehove.
    Podelicu s tobom sve bolesti i zdravlja.
    Zavoli moju senku sto se tetura niz mokri dan.
    Sutra nas mogu sresti ponori. Ili uzglavlja.
    Svejedno: lepo je nemati plan.
    Zavoli trag mog osmeha na rubu case, na cigareti,
    i blatnjav hod duz ulica koje sigurno nekuda vode.
    Cak i kad ti se cini da ih mi nekud vodimo,
    one se smeskaju blago i nekuda nas vode.
    Bicemo tamo negde mozda suvise voljeni,
    potpuno neprimetni, ili javno prokleti.

  8. #1298

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    TRAVA

    Volim sve boje sto ih duga njise,
    ali zelenu boju, boju trave,
    volim vise.
    Vise i od plave,
    volim zelenu boju trave.

    Trava! Zelena trava!
    Uvek mi za njom posegnu oci
    i ruke iz rukava.

    Trava. Trava.
    Dve dobre sestre, dva druga prava:
    zemlja i trava.

    Trava. Trava.
    Kako ce spokojno jednoga dana
    pod njom zelenom
    da se spava.

    Trava. Trava.
    I sve sto sanjah, postace java.

    Trava. Trava.

    Dusan Djukic
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  9. #1299

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    SAMO SMO MISAO


    Čovek je samo misao.

    Ono što je fizički, zaista se tiče
    samo njega.
    Da stari, da ga boli, i da oseća.

    Ti ne možeš doživeti moju fizičku bol,
    u trenutku kada me boli.

    Da, zagrlićeš me - i to će činiti
    da mi sve bude lakše.
    Podnošljivije.
    Da me smiri makar malo.

    Mada, moja bol će ti biti
    neugodnost i patnja - opet misli,
    a ne zaista bol.

    I bolje je tako - kad boli,
    da boli samo jednog.
    A drugom to samo da bude
    ružna misao.

    Ali ti možeš osetiti moje emocije.

    Ponekad u potpunosti, nekad
    kad im se prepustiš istinski
    čak i jače, lepše...

    Jer za tebe su, samo za tebe,
    i stoga ih možeš osetiti
    i jače od mene samog.

    Kako?!

    Narandža ne oseća svoj ukus
    iako je puna sopstvenog soka.
    Već ga osete samo one usne
    kojima je bila namenjena.

    Ali, koliko god da si kadra za to,
    nekad i manje... to me ipak teši.
    Makar i da me samo nazireš.

    Makar tračak pravog mene ćeš
    uspeti da shvatiš, dodirneš
    i upleteš u svoju zamisao,
    koja u tvom svetu
    predstavlja mene.

    Biti realno shvaćen
    makar i komadić,
    u nečijem ličnom,
    neponovljivo drugačijem
    i na divan način nerealnom svetu,
    veruj mi, mnogo je.

    Tada znaš da si postojao.
    Da postojiš.

    Ja sam tako premalo
    i tako premnogo u istom
    momentu.

    Vasiona misli i osećanja
    svetova čitavih, sa centrom
    u jednom - mravu.

    Sve zavisno od toga
    postaneš li me svesna.

    Od toga,
    uspevam li da zaista živim?
    Da sinem?
    Ili sam samo prirodni, nagonski
    biomehanizam.
    Koji je gladan. Koji se plaši.
    Koji deli i zloupotrebljava svoju
    platformu za snove - sa životinjom.

    Kada sam čovek? Kada sam živ?!

    Ja živim kad te ljubim. Tada sam najviše
    što mogu biti.
    Kad te ne ljubim - ja sam premalo.

    Čak i kada sam dobar - a ne ljubim te,
    ja sam premalo toga.

    A u tvojim očima?
    Od čega zavisi šta ću to biti?!

    Ja sam samo tvoja subjektivna percepcija
    nekakve pojave.
    Dakle u nemilosti sam.

    Dolazim li u pravom trenutku?!
    Da li mi je glas dublji, plići?!
    Jesam li čudan, ili je moja čudnost
    po tvojim standardima normalnost?

    U nemilosti sam...
    previše toga kod tebe mora da se poklopi.
    To je često nemoguće.

    Poklapanje ukalupljenog tražiš.
    Ja sve mogu, sem da stanem u maleno.

    Čovek je samo misao.
    U svakome različita misao.

    Zato su neki poljupci
    značajniji od drugih.

    Jer je neko u nama postao
    lepa misao.
    Lepša od drugih.

    Dakle,
    ono što ću biti
    zavisi isključivo
    od toga kakva sam
    pomisao u tebi...





    Ratko Petrović
    nemam obične sreće i nemam obične grehove

  10. #1300

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Vojvodina


    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,
    toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
    vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,
    tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
    gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
    gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,
    pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,
    pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali, -
    tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku,
    belju od jaganjaca, crnju od paljevina,
    tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
    kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
    pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod
    robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
    ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
    zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav -
    volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
    jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
    i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica
    večito će lepršati nad našim umornim glavama.

    I volim je prosjačku pred crkvama, nedeljama u ritama,
    i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
    i Vojvodinu vašarsku i hramonikašku, čas raspusnu, čas pitomu,
    i birtijašku, što osvanjiva štucajući pod stolovima,
    pa Vojvodinu bečku i varmeđsku, sa tuđim barjacima pred četama,
    K.u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana
    i Vojvodinu solunsku i krfsku nad bajonetima
    sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama,
    ej, pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
    obešenu o bandere, probušenu po čelima,
    uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
    i partizansku, kad je oktobra donela proleće selima,
    volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako.
    Prskajte kajsije zvezda z kosi drveća njenog.
    Uvek će biti krovova pozadi krova svakog,
    jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
    I danas, zemljo rodna, kad nisi bosonoga,
    kad nisi gola beda, u dronjcima i plaču,
    ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,
    ti što si dugovala i naplatila račun,
    nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,
    zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,
    volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
    i tako mnogo luda, volim te... volim... oprosti,
    ti,što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,
    ti, ljuljaško i rakožut, zubat osmeh ne skrivaj,
    pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
    makedonski i lički, preko dalekih njiva,
    i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,
    jer se e stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,
    od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova...
    Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!

    M. Antić
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  11. #1301

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Evo me! Spreman sam
    da primim sve laži
    uzidane u vaše istine ...
    I ne pitajte:"Da li boli?"
    BOLI,
    što gledajuć u oči
    ne poštujete bistrinu istine.
    I ne pitajte:"Da li vrijeđa?"
    VRIJEĐA,
    što mutite blatom vašeg samoljublja
    vrelo duše svemira.
    I ne pitajte:"Ko smo...?"
    Nas nema,
    postoji samo vječno sanjanje
    da isplivamo uz vodopad protivriječja.
    Postoji samo rođenje
    da služimo svojim zabludama.
    Postoji samo smrt
    da pokopamo svoje greške.
    Evo me! Spreman sam ...
    I ne pitajte zašto mi to treba,
    nego
    udarite jako i složno i
    vidjet će te:
    Da ste svi u meni.

    Zlatko Adilovic
    ...Postoje u nama neke neprevodive dubine...
    ...Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci...
    ...Ne znam...

  12. #1302

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Trenuci - Horhe Luis Borhes

    Kada bih svoj život
    mogao ponovo da proživim,

    pokušao bih u sledećem
    da napravim više grešaka,

    ne bih se trudio da
    budem tako savršen, opustio bih se više.

    Bio bih gluplji nego
    što bejah, zaista,

    vrlo malo stvari bih
    ozbiljno shavatao.

    Bio bih manji
    čistunac.

    Više bih se izlagao
    opasnostima, više putovao,

    više sutona posmatrao,
    na više planina popeo,

    više reka preplivao.

    Išao bih na još više
    mesta na koja nikad nisam otišao,

    jeo manje boba, a više
    sladoleda,

    imao više stvarnih, a
    manje izmišljenih problema.

    Ja sam bio od onih što
    razumno i plodno prožive

    svaki minut svog
    života; imao sam, jasno, i časaka radosti.

    Ali kad bih mogao nazad da se vratim,

    težio bih samo dobrim trenucima.

    Jer ako ne znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo;

    nemoj propuštati sada.

    Ja sam bio od onih što nikad nigde nisu išli

    bez toplomera,
    termofora, kišobrana i padobrana;

    kada bih opet mogao da
    živim, lakši bih putovao.

    Kada bih opet mogao da živim,

    s proleća bih počeo
    bosonog da hodim i tako išao do kraja jeseni.

    Više bih se na vrtešci
    okretao, više sutona posmatrao i

    sa više dece igrao,
    kada bih život ponovo pred sobom imao.

    Ali vidite, imam 85
    godina i znam da odlazim.

  13. #1303

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Sanjala sam te nocas...
    bio si opet pored mene..
    ha,smesno,zar ne?!

    Kad sam se probudila
    jastuk je nosio tvoj miris,
    suze vise nisu padale niz
    moje lice....
    Bilo je dosta...!

    Al',sanjala sam te,
    sanjala sam nas...
    Iako nas nikada nije ni bilo...
    smesno...

    I nisam plakala...
    Bilo je stvarno dosta...

    Zamotala sam se nazad u svoj pokrivac,
    i sve je opet dobilo smisao...
    Cak je i jastuk izgubio tvoj miris...

    *nn*
    ...Postoje u nama neke neprevodive dubine...
    ...Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci...
    ...Ne znam...

  14. #1304

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Kada razgovaram sa Tobom i obican pozdrav
    postaje poezija, ili bar naslov pesme.
    Beskrajni mir Tvoga bića pronalazi beskrajni mir
    u meni i kao da se ta dva mira neprestano grle i ljube.
    Da li smo to u razgovoru nas dvoje ili razgovaraju
    sume, mora, polja, reke?
    Da li to jedno drugom saopstavamo sta radimo
    i sta sanjamo ili trepere planete i u vecnom krugovanju
    pohode svoje zvezde?
    Kakav je to tok sto mi od Tebe krece,
    noseci me u svetove daleke, u obilazak sopstvene duse
    velike i nedogledne?
    Tek kada razgovaramo ja sam ona prava,
    bezgranicna, nicim omedjena, velika zemlja, veliko nebo, velika tajna.

    Nevena Vitosevic




  15. #1305

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Zaboravlja se, zaboravlja


    Zaboravlja se, zaboravlja
    Ona što je dugih noci s tobom bdjela
    Što se s tobom probudila s tobom jela

    Zaboravlja se, zaboravlja
    U trenutku tijelo ono, usta neka
    Što su tebi pripadali
    Od pocetka

    Zaboravlja se, zaboravlja
    Ova ruka što me grije
    Zagrlice nekog stranca
    Ko što nikog nije prije

    Zaboravlja se, zaboravlja
    Ono sveto - najtajnije
    I sve naše lude noci
    Kao da ih bilo nije

    Zaboravlja se, zaboravlja
    Što je sada ljubav tvoja
    Mlada dugo
    Mala topla uspomena
    Vjetar s juga

    Zaboravlja se, zaboravlja
    Ova ruka što me grije
    Zagrlice nekog stranca
    Ko što nikog nije prije

    Zaboravlja se, zaboravlja
    Ono sveto - najtanjnije
    I sve naše lude noci
    Kao da ih bilo nije

    Zaboravlja se, zaboravlja
    Još si nocas bila samnom topla nada
    Preko svega snjeg ce pasti
    Moja draga

    Arsen Dedic
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

Strana 87 od 114 PrvaPrva ... 3777858687888997 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •