Poklonite pesmu... - Strana 28
Strana 28 od 114 PrvaPrva ... 1826272829303878 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 406 do 420 od ukupno 1704
  1. #406

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Prošlih noći,
    dok sam u nedostatku
    i tebe i sna
    budan gazio sate
    do prvog svitanja,
    stigao sam do jednog,
    po malo paradoksalnog
    saznanja...

    Čini mi se,
    da praznina duše
    potpuno obrnuto utiče
    na njenu težinu...

    Najteža je
    kada je prazna...

  2. #407

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    PROLECNA KOCIJA TUGE


    Prolecna kocija tuge,
    u njoj ponosno sedi
    gospodja, Starim Polako.

    Nezni,
    slani kristal
    klizi niz bledo lice,
    topao
    pa hladan
    u sitan led se pretvori.
    Mrznem
    Prosipam natalozenu setu
    (Rastvoriti je ne mogu,
    koncentrisana je jako.)

    Svakog proleca Ona stigne,
    uzdahnem bolno
    kad nam se pogledi sretnu:
    Hoces li slomiti neki tocak,
    na putu negde izgubiti
    zlobni, nadmocni osmeh
    gospodjo, Starim polako?




    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  3. #408

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Epilog

    Nisam li drugačije zamišljao ovu noć,
    purpurnu do zvijezda,
    u biserno hladnom sobičku bez zidova
    i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu ...
    Bit će da jesam jer samo klovnovi znaju
    koliko je najčešće tužno, ono što izaziva smijeh ...

    A ja još uvijek nosim one iste
    vagone neistovarene nježnosti ispod kože
    kao usnulu obalu vrele krvi
    u očima koje su ponekad zelene ...


    Na šta te noćas sjeća sve to?
    Dva svjetla u jednom mraku šta čine ...?
    More ili moru ... ?
    Okean ili kap ... ?
    Trijumf ili elegiju ... ?

    Znam,
    vrijeme je rastanka
    i svaka staza nekuda vodi
    osim unatrag.
    A ja bih noćas upravo unatrag ...
    Ti dobro znaš, biseri u mom oku ne potiču od kapi
    već od uplašenih svitaca koji ti više ne pripadaju ...

    Rukama sada gutam prazninu dok tišina postaje bodljikava ...
    Prst sudbine ... ili dva i po' prsta sudbine?
    Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije?
    U praskozorje kad ...
    ...



    Miladin Berić

  4. #409

    14 Odgovor: Poklonite pesmu...

    Bila jednom jedna priča

    Završavala se
    Pre svog početka
    I počinjala
    Posle svog završetka

    Junaci su njeni u nju ulazili
    Posle svoje smrti
    I iz nje izlazili
    Pre svoga rodjenja

    Junaci su njeni govorili
    O nekoj zemlji o nekom nebu
    Govorili su svašta

    Jedino nisu govorili
    Ono sto ni sami nisu znali
    Da su samo junaci iz priče
    Iz jedne priče koja se završava
    Pre svog početka
    I koja počinje
    Posle svog završetka

    Vasko Popa
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  5. #410

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Mi se čudno razumemo

    Mi se čudno razumemo
    k'o dva bola, k'o dva vala
    k'o dva mosta u otkrića:
    ja te volim čudno, nemo,
    ti si ona čudna mala,
    mašta drevna moga bića.

    O tebi su pitalice,
    od vekova moje bile,
    odgovor o kom se sanja.
    Odgovor je tvoje lice
    ti si slika one vile;
    iz dečačkih nagađanja.

    I stvari snovi, evo
    polagano nadolaze
    k'o da ide vreme tavno.
    Svaki gest tvoj ja sam snev'o,
    znam napamet tvoje fraze
    svaku reč sam čuo davno.

    Stanislav Vinaver (1891-1956)
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  6. #411

    Odgovor: Poklonite pesmu...



    U gradu, nije važno ime,
    u praznoj sobi, kaže priča,
    i usred ljeta, usred zime,
    ja vidim tužnoga mladića.

    On živi sam i ko zanesen
    u svom svijetu od papira,
    a vani sunce, kiša, jesen,
    a vani vergl nešto svira.

    No jednog dana šum kraj vrata,
    to netko neznan ući želi
    u njegov život, poput tta,
    da njegovu samoću dijeli.

    A vani zima, vani sniježi,
    i pored praga mačka leži,
    on pruža ruke, k da sanja,
    a vani zora svjetlost danja.

    No, u tom času, u tom trenu
    pred sobom vidje nagu ženu,
    i on joj reče: budi moja,
    a ona kaže: ja sam tvoja.

    I sve što ima mladić skupi
    i stavi trgovcu na vagu,
    da prstenje od zlata kupi
    i haljinu za svoju dragu.

    Da, zlato želi, al' ne haje
    za skromnu halju što joj daje,
    i tužni mladić svako veče
    u novu krađu opet kreće.

    Jer, on je želi, on je ljubi,
    i volio bi da je mazi,
    a zna da svoju ljubav gubi
    bez darova i ruku praznih.

    I riješi sada, još ove noći,
    u zadnju krađu on će poći,
    i u zoru se mladić vrati
    da strašnim novcem ljubav plati.

    I donese joj dragi kamen
    u svijetu najveći od sviju,
    u kom se, kao jedan plamen,
    sve vatre ovog svijeta kriju.

    I vidje žena ruke pruža
    i ljubi kamen kao muža,
    i kao što njega nikad nije
    uz tijelo hladan kamen grije.

    I dok se njemu lice grči
    u sobu uđe miš i trči,
    i kao mačka skoči žena,
    na plen se baci istog trena.

    I stiže ga, a njeni zubi
    već traže meso koje peče,
    i ženi koju mladić ljubi
    sa kuta usne krv poteče.

    U strahu mladić oči sklopi
    te strašne slike neka odu,
    on vidje lađu što se topi,
    i svoju ljubav na tom brodu.

    A kada opet nađe snage
    on digne vjeđe žene nema,
    i tada mjesto svoje drage
    on vidje mačku kako drijema.

    Kroz prozor uđe svjetlost danja,
    on pruža ruke, k da sanja,
    sad opet samo mačku ima,
    a vani studen, snijeg i zima.

    Zvonimir Golob

  7. #412

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Requiem za palog andjela

    Možeš mi reći da u bezglasju
    Često zalutaš
    kad sričem slogove tvoga imena
    I da se uzalud borim protiv vremena
    koje na našim telima gravira
    Nebeske istine u strahu od smrti.

    Možeš mi reći da je moja tišina laka
    Poput niti paukove mreže
    A teža od sedam smrtnih grehova
    I ja ću od nje satkati pesmu i pokriti te
    Kad neman noći teškom šapom poklopi nebo
    I u krzno svoje sakupi zvezde kao čičke.

    Možeš mi reći da sam slobodna
    A duša sam slepa koja čuje samo zlo kad se govori o svetlosti
    Duša koja noćima ne spava i čiji su okovi tragovi nebeski
    božjih karuca što u sumrak ispisuju molitve najvećih grešnika
    I postaju vapaj upućen tebi.

    Možeš mi reći da bih trebala da te saslušam
    Kada se budem pravila da te ne čujem
    Sakrivši uši rukama
    Kao što deca sakrivaju po džepovima
    male sedefne školjke što izbaci mora utroba.

    Možeš mi reći kako sam grešila
    I ja ću na svoja ramena
    Težinu neba, ako treba, prihvatiti
    I ti ćeš opet biti u pravu a ja ću se osmehnuti

    Osmehnuću se kada tvoje ime bude prelazilo preko mojih usana
    i one budu krvarile kao nekada moje srce.
    Osmehnuću se jer moja će duša pevati
    U tišini što tvoje ime u vazduhu iza sebe ostavi
    I doći ću tebi kao što kap kiše dolazi zemlji
    U krugu večnom
    Isparavanja i padanja
    I tada, na dlan ćeš me topao dočekati
    Kao suzu izdajnicu što beži preko obraza
    I u sećanjima potražiti moje ime
    Kao što bi tražio uvojak kose
    Il`neki davno naučen stih.

    Možeš mi reći da su tvoji dani podeljeni
    Na dane sećanja i dane življenja
    A nećeš znati da su svi moji dani - dani preživljavanja
    sećanja davnih oživljavanja
    što kopne na izmaku noći.

    Možeš mi ponovo reći da bi mi srce u kutiji dao
    Da ga pored kreveta čuvam
    dok na baršunu kao na odru
    Mirno počivaju snovi
    A ja bih mogla.
    Mogla bi da ti kažem da te još uvek sanjam, da te još uvek volim,
    Ali reći ništa neću, ćutaću,
    Jer ja i kada ćutim - ćutim o tebi.

    M.Simoković
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  8. #413

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Kolombinina romansa


    Cijuk, piska do nebesa,

    pravce i naglavce;
    nebo nosi, diže, stresa
    ptiće goluždravce;
    sjaj, zvižduk, dim železnice
    sa prozora gledan:
    Ah,Bože moj, tolike ptice
    a život samo jedan

    Josif Brodski


    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  9. #414

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Sjedili su na nasoj staroj klupi
    Djevojka je licila na tebe
    Htio sam da im pridjem i da im kazem
    Bjez'te djeco dok je jos vrijeme

    I uvijek kada tuda prodje,
    Mene dusa tako divlje zaboli
    Ona zna sto razum nece
    Uzalud voli

    Uvijek kad poletis nebu
    Nesto snazno vrati te na zemlju
    Ne bilo vam to bas prema volji
    Prava ljubav nigdje ne postoji

    Znam, ja to dobro znam
    Sta da rad insan kad ostane sam ?

    Isao sam tako dalje parkom
    Jedno dijete viknulo je tata
    Okrenuh se al' isjetih odmah
    Stranac da sam


    Ja jos cuvam sva tvoja pisma
    I ponekad tako ja bezveze placem
    Al' nadu nikada ne gubim, srescemo se
    Opet cemo ici k' nebu
    Nikad vise sletjeti na zemlju
    I kad covjek najvise se boji
    Prava ljubav mora da postoji
    Znam, ja to dobro znam
    Sta da rad insan kad ostane sam ?



    Sta da radi insan - Elvis J Kurtovich
    ...srce se nosi javno...

  10. #415

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    BOŽUR
    Kako je lepa ova noć! Gle, svuda,
    S topole, rasta, bagrema I duda,
    U mlazevima zlatokosim pada
    Nesuštastvena mesečina.Sada,

    Nad livadama gde trava miriše,
    U rascvetalim granama, svrh njiva
    Koje se crne posle bujne kiše,
    Velika duša mesečina sniva.

    Sve mirno. Tajac.
    Ćuti polje ravno
    Gde nekad pade za četama četa...
    - Iz mnoge krvi izniknuo davno,
    Crven I plav, Kosovom božur cveta...

    M.Rakić
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  11. #416

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Korak niz ulicu ( )

    Ne možeš da veruješ da ću da izađem iz stana
    i da sam pošla da se ne okrenem?
    Kafa na pola,
    reč na pola,
    osmeh do pola.
    "Tek tako ću poći, čak i da ne trepnem?!"
    Noga će mi do kraja sigurna ostati?

    Pa kad sam ja izašla iz stana Stefana Pfeistlingera,
    gde neću iz tvoga, mali amateru,
    sa šupljom pričom i šupljim pogledom?
    Pa, kad sam se ja spustila u noć, na kocku,
    i kad sam znala da neću da trpim,
    ja sam sebi odabrala granicu
    jasno je povukla, markerom na belom
    Pa, kad sam ja izašla iz stana gde je sve mirisalo
    na moju dušu i moj san,
    kad sam uspela da nađem svoju Tatjanu
    i da je privijem kao čudnu ženu, oživljenu iz sna,
    a ti nisi ni senka sna,
    pa, ja mogu još sto puta u tvoju kuću da uđem,
    samo da ti pokažem da mogu da izađem,
    i da ću te još sto puta videti sa otvorenim ustima,
    jer kad sam ja izašla iz njegovog stana
    ja sad mogu da izađem i iz same sebe
    nema više tog poznatog osećaja kog se ne bih mogla odreći,
    a kako se tek onda lako odričem tuđih bezmirisnih prostora,
    iznajmljenih apartmana sa šarenih razglednica.

    Onaj ko izađe iz stana Stefana Pfeistlingera-
    on je odabrao da se ne zadržava bilo gde
    on je odabrao da odlazi,
    on je odabrao da se odriče,
    i da ne pita za smisao ili razlog,
    on je naučio da se ne okreće.
    A ti me gledaš nakrenute glave,
    podbočenog lakta jeftinog ljubavnika iz crno belih filmova,
    "Jesam li sigurna"-pitaš- "Zar ću otići", igra ti leva obrva.
    Pa, znaš li ti kome govoriš?
    Desi li ti se nekad da kažeš:
    "Ovde sam već bio, sve mi je poznato, moje boje i moj dah,
    možda sam sanjao a možda i živeo
    pre nekh trista godinabaš ovde,
    pa, iz minuta u minut lagano prepozajem",
    I dodirneš sve ponovo,
    a kao da sebe iznutra dodiruješ,
    ili dušu neke tamo daleke bake
    koja se u mđuvremenu u tebi naselila,
    I čovek koga gledaš liči na crtane čiča Gliše iz detinjstva
    Sneške Beliće, nacrtana vešala il nevešte crteže
    što se čuvaju u nekoj fioci
    i sa osmehom odeš i ne tražiš odgovor,
    jer se i ne pitaš,
    predaš se osećaju i hodaš i odlaziš
    u noć, na drum, taksi il kočije
    pitanje je veka, al su oči iste i duše su iste
    I, dok silazuš stepenicama, sto ti duhova govori:"VRATI SE",
    Al ti jedan, tvoj glas, kaže: "Idi, ni rođena nisi da se zaustavljaš",
    to što si prepoznao ne znači da si našao
    Ii nikad neću saznati da li se kajem,
    ali znam da bih opet otišla.
    A ti me sad gledaš ko umorni lovac,
    važan i siguran, a da sam ti ja ženica
    što treba da očisti divljač prijateljima koje čekamo na večeri,
    A tebi bih grkljan, kad bih htela, sa dva zuba prerezala,
    ispljunula, pa s krvavim usnama kroz otvorena vrata


    Ja nisam od onih na koje te je upozoravala majka
    zato ne brini, za ovakve nije ni znala da postoje,
    ja ne odlazim da bi me ti molio da se vratim,
    ja mogu biti sve što poželim, ali ne mogu biti lošija nego što jesam

    I zato-otključaj mi vrata, prospi vino i zaboravi da sam ikada
    i prešla prag tvoga stana.



    Jelena Lukic

  12. #417

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Вајар

    Још једно путовање у подсвест.
    Палим лампицу.
    Осветљавам пространства недогледних можданих вијуга.
    Укрштају се, пресецају, бриде.
    Огњена светлост обасјава чело:
    Замрљано филмско платно и звук поквареног грамофона.
    Укочена игла забијена у месо,
    док прокључала крв слива се у поре,
    дере кожу и згрушава око опеклина - великих кратера боли и мучнине.
    Осећам мој мозак натопљен сувишним информацијама
    Као неки фоликул испуњен слузавом течношћу који чека да пукне
    Експлодира!
    Стање које убија
    Стање ирационалне логике и кидања свести.
    Црпи енергију и живост.
    Гута, без жвакања, брзо и халапљиво.
    Као лешинар, кљуца мозак до изнемоглости
    И када схватим да је моја глава само празан простор,
    потрудим се да га испуним неким вишим смислом.
    Сузбијем осећања и мисли у једну тачку.
    У једну реч Истиниту и јаку.
    Реч, сачињену од светлуцавог материјала,
    с намером да друге пеку очи.
    Они не подносе боју мога гласа
    Зато вриштим, док гласне жице не зашкрипе.
    Зато светлим, јер Сунце јесам
    Суначај се! Чини ми се да говориш истим разумом као и ја.
    Знаш, сенчење је ипак предвиђено за естраду човечанства.
    И док се пружам Небеским пространством,
    ја летим, јер Птица јесам,
    јер Човек јесам.
    Ја падам... јер Звезда(на) сам.
    Лептири не дозвољавају да им мрежа уништи крила.
    Ипак, Гусеница у мени још се крије.
    Ја не губим тле из вида.
    Попут Змаја у својим волшебним одајама,
    на чардаку ни на небу ни на земљи.
    Јуришам тако...Чељуст ми је гадна и гладна... Пуна ватре.
    Тек у очима задржала се топлина, мека и местимична.

    ***
    Споји све елементе у један.
    Лако Као пластелин.
    Ево, видиш како се ја играм.
    Буди ослобођен предрасуда да ћеш упрљати руке.
    То је поштен посао, веруј!
    Рука вођена жељом кадра је избрусити и белутак
    Обликуј се

    H.H
    Ćuti i prenesi dalje....

  13. #418

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    V.Mišović vama koji me nasmejaste


  14. #419

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Elizijska polja

    Ležimo razneženi
    Napetih čula
    Akustični prostor naših tela
    Smešten među tone perja
    Odzvanja šumom tišine
    I ravnomernih uzdaha

    Jagodicama pogleda
    Milujem ti usne duše
    I širinom svog zadovoljstva
    Pritiskam poslednje atome praznine
    Preteći da srušim sve zidove
    Oko nas i među nama

    U pohodu na najdalje kutke tvoga bića
    Ostavljaću zlatne tragove
    Svojih malih stopa
    Da možeš da me pratiš
    Da me nađeš i da me vratiš
    U okvire stvarnog sveta

    Autor nepoznat... Meni
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  15. #420

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Spoznanje

    Prigno sam pred životom čelo
    Upoznavši mu mudru dvojnost:
    što najjače u srcu peče,
    Postat će najviša opojnost.

    Jer život - alkemista stari -
    Umijeće znade nepoznato.
    Od muke, bolova i sumnja
    U mome srcu stvara zlato.

    što dublji mi je bio bol,
    U većem sjaju je umino.
    I tako vršim poziv svoj:
    Od suza praveći vam vino.


    Dobriša Cesarić
    "Tamo gde prestaje moć reči - počinje muzika."

Strana 28 od 114 PrvaPrva ... 1826272829303878 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •