Poklonite pesmu... - Strana 7
Strana 7 od 114 PrvaPrva ... 567891757107 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 91 do 105 od ukupno 1704
  1. #91

    Odgovor: Molitva ljubavi

    Komadić sunca


    Komadić sunca u bočici nosim ti,
    nek se u tvojim očima rasvijetli.

    Šareno dugino stakalce sam ti dao,
    ako ti možda pogled nečiji učini nažao.

    Komadić svjetla u bočici mirisni,
    atom sunčanog jutra dražesni.

    Kad ostaneš sama i noć se spusti,
    ti malo njega iz bočice pusti.

    Zrake će zaigrati posred stijene,
    crtati kvadrate, bacati zlatno prstenje.

    Komadić sunca u bočici zarobljeni
    s tajnama o svakoj alkemijskoj mjeni.

    Prašak da uzmeš kad želiš na spavanje poći
    i ja ću ti noću opet u san doći.

    Komadić svjetla ukradoh nebeskom svodu
    tom za tvoje grudi, kao za broš s topazom.

    Oboma nama da jasno svijetliti stane
    kad više ni sunce nad zemljom ne grane.


    Štefan Žry
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #92

    Odgovor: Molitva ljubavi

    SJENE

    Nedavno sam u snu doživio
    da su se naše sjene ponovo srele
    i naša je ljubav bila kao i nekada.

    Zašto su, draga, naša tijela rastavljena
    a naše sjene sretne?

    Zar ne bi bilo bolje da i u životu
    dolaziš tako blaga u susret meni
    kao i u životu mog sna.

    Od boli! Mi smo dva ljubavnika
    koji se vole kad sanjaju,
    a stvarnost je puna mržnje.

    Treba se čuvati kula u zraku i snova,
    ali oni su ponekad mudriji od nas ljudi.


    Abu Nuvas
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #93

    Odgovor: Moja poezija

    Znam,
    mora biti da je tako:
    nikad se nismo sreli nas dvoje,
    mada se tražimo podjednako
    zbog sreće moje
    i sreće njegove.

    Pijana kiša šiba i mlati,
    vrbama vetar čupa kosu.
    Kuda ću?
    U koji grad da svratim?
    Dan je niz mutna polja prosut.

    Vucaram svetom dva prazna oka
    zurim u lica prolaznika.
    Koga da pitam, gladna i mokra,
    zašto se nismo sreli nikad?

    Il je već bilo?
    Trebao korak?
    Možda je sasvim do mene došao.
    Al' ja,
    u krčmu svratih gorka,
    a on
    ne znajući,
    kraj mene prošao.....

    Ne znam.
    Ceo svet smo obišli
    u žudnji ludoj
    podjednakoj,
    a za korak se mimoišli.

    Da, mora da je tako.



    Miroslav Antic
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 08:31 Razlog: dodat autor

    Ubica mekog srca.

  4. #94

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    OVE NOCI

    Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
    Napisati na primer: "Noc je puna zvezda,
    trepere modre zvezde u daljini".
    Nocni vetar kruzi nebom i peva.
    Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
    Volio sam je, a katkad je i ona mene volela.
    U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
    Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
    Volela me je, a katkada sam i ja nju voleo.
    Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.
    Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
    Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
    Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
    I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
    Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
    Noc je zvezdovita i ona nije uz mene.
    I to je sve.U daljini netko peva. U daljini.
    Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
    Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi.
    Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
    Ista noc odeva belinom ista stabla.
    Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
    Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
    Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
    Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
    moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
    Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
    i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.

    Pablo Neruda
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  5. #95

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    MOJE LICE U TVOJIM RUKAMA

    Kad me gledaš,
    kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
    kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
    jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.
    Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
    koje me kao neka sjena dosežu.
    Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
    poput svjetlosti u crtama tvog lica.
    Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
    I gledaš me.
    I smiješiš mi se.
    Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,
    dotičeš?
    Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
    Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,
    mirna počiva.
    Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,
    među tvojim prstima.
    Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
    Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji
    i koji nešto ište.
    Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
    buke i bez glasa.
    A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
    Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva
    slušana.
    Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam
    zatvoren u tvoje ruke.

    Vicente Aleixandre
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #96

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    PISMO JEDNE ZENE

    Koracam bosa tvojim tragom
    Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
    U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
    Pogledom doticem sve sto si ti gledao
    Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
    Blagosiljem dane kad cuvas svoje zdravlje
    Ponavljam sve mazne reci koje smo ikad rekli
    Secam se zaveta tvojih ociju
    Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
    Sa svakim danom se suocavam umorna
    srca tromih nogu
    To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
    A ostatak mi treba da bi te sacekala.


    Kerolin Ris
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  7. #97

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    KAD ZABORAVIS NEDELJU


    A kad zaboravis sarene pokrivace srijedom i subotom
    A narocito kad zaboravis nedelju;
    Kad zaboravis nase trenutke nedeljom u krevetu,
    Ili mene kako sjedim na radijatoru ulicne sobe u tromo popodne,
    I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
    Zagrljenu priprostim starim kucnim ogrtacem nenadanja;
    I nista ne moram raditi, i sretna sam ...
    I kad ponedeljak ne bi nikad trebao doci!
    Kad to zaboravis kazem ...

    I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
    I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
    I kako smo konacno odlazili na nedeljni rucak;
    U stvari, kroz ulicnu sobu do stola zamrljanog tintom
    u jugozapadnom kutu, na nedeljni rucak.
    A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rizom, i salata,
    pa razeni kruh i caj, i kolacici s cokoladnim mrvicama.
    Kazem, kad to zaboravis ...

    Kad zaboravis moj tihi predosecaj
    Da ce rat zavrsiti prije nego dodje red na tebe;
    I kako smo se konacno svlacili,
    Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
    Lezali nacas opusteni u nedeljno svjezoj posteljini
    I njezno se slivali jedno u drugo ...

    Kada, kazem zaboravis sve to,
    Tada mozes reci, tada cu mozda povjerovati
    Da si me dobro zaboravio.


    Gwendolyn Brooks
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  8. #98

    Odgovor: Poklonite pesmu...




    Dosao si..


    Dosao si iz svih stvari koje sam vidjela,
    iz svih zvukova koje sam cula,
    iz lica svih, iz svakog pogleda,
    iz svake kapi, svakog mirisa,
    iz cjelova svakog, svakog udarca,
    iz svega toga ti si se izvio
    ko iz cvijeca miris, ko plamen iz suharja,
    i kad stavim uho na tebe ko na skoljku,
    cujem sum gradova kroz koje sam prosla,
    i onih kroz koje samo htjedoh proci -
    odraze vidim dalekih kupola
    kako se njisu u bistroj vodi tvog bica;
    slusam i gle, prolijecu atomi zaboravljenih ruza,
    i glasovi iz mrtvih pluca ustaju,
    slusam, moj zivot treperi u tebi,
    kao ptica u zamku ulovljena


    Vesna Krmpotic


    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  9. #99

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Carolija zaborava

    U ovom prostoru
    omedjanom stablima mog razuma,
    u ovom prostoru bez sredista svetla,
    bez ukusa, bez glasova,
    u ovom secanju,
    zatvorenom u tamni obruc tela,
    u ovoj boli
    u ljubavi nepravednoj,
    u ljubavi
    ja dozivam lice
    koje sam posedovala juce,
    ja dozivam noc.
    U ovaj sat neponovljen,
    u ovaj dan neotrovan
    blizinom vremena,
    u strahu prisutnom medju oblicima,
    u ovaj moj plac
    neka iz mahovine izadju sve kosute
    i poloze moje telo
    na zle i visoke borove,
    danas,
    na dan neprolazne osvete,
    neka umorne zene
    svezu moja stopala
    i zapale sve ladje,
    snene pod lukom mog vrata.



    Vesna Parun
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 08:54 Razlog: dodat autor
    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  10. #100

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Misao

    U kasne sate,
    kad samoća, s glasom sobne studeni,
    priziva melanholiju

    uvučem se u misao o Tebi

    kao u toplu postelju,
    kao u utrobu majke.

    I sve potpuno nestane
    da sve samo postane
    jedan san sa izgubljenim budjenjima

    nn


    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  11. #101

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    OČI SNA

    Čeznja veća od neba
    umilnom pesmom
    ruže uspavljuje bele.

    U rečima ne rečenim
    kupaju se zvezde
    nesvesne svog sjaja.

    Vetrom beskrajnim nošene
    plove usnule ladje
    na talasima kojih nema.

    Pogledajmo se
    i pocepajmo nebo uzdasima.

    Bogdanka Rakić

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #102

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Kad pozelim..

    Kad pozelim da budem
    zelena trava
    nakvasena rosom
    pridji mi tiho
    dotakni nogom bosom
    ja cu te milovati
    vlasima umjesto kosom.

    Kad pozelim da budem
    bistra rijeka
    sto sretna i mirna tece
    pridji mi nezno
    ja cu ti hladiti
    uzareno srce kad pece

    Kad pozelim da budem
    mirisni cvijet
    sto krasi svaku bastu
    pridji mi kradom
    nemoj me brati
    ne kvari moju mastu
    najljepsi miris cu ti dati

    nepoznat autor



    Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.

  13. #103

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    ILUZIJA

    Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
    blesavo razvucenim i praznim...
    Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
    otrovnom dahu sopstvene setve...
    Upijali bezvezne reci u nemim odjecima
    zamorno tupim i neprolaznim...
    I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
    San koji uzlece iznad kletve...

    Ne, nisi ti iluzija... Tako nesto ne postoji.
    U iluziju veruju samo izgubljene duse.
    U svakoj dozi nemira koja bojom telo zesti
    ozivljavaju dubine sto te videse i cuse
    kako izranjas iz svemira
    kroz paucinu svesti...

    Izgubljeni trenuci slazu se u memljive kule
    otezalih eona vremena...
    Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
    i prelivaju poslednje kapi...
    I one sto su sve videle, i one sto su cule
    posrcu pod teretom bremena...
    Hoce li se bar jedna obojiti svojom silinom
    pre no sto se stopi, ishlapi...?

    Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
    U iluziju veruju samo umorni i stari.
    U svakoj senci trajanja nazirem nesto o tebi
    sto mi zenice boji i cutanje osmehom zari
    dok te u moru kajanja
    nalazim negde u sebi...

    Dragana Konstantinovic
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 08:58 Razlog: dodat autor
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  14. #104

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    KRAJ

    I svrseno je bilo… U velu i beloj svili,
    Silazila si mirno niz stepenice hrama,
    Pod krunom mirta… Svi su pogledi na tebi bili.

    Pred crkvom zagor i teska. A kao stena sama,
    Uz onaj stari jablan ja sam prislonjen bio,
    I cut’o… Na moje celo studena padase tama.

    Uz melodiju ceznje praznicki dan je lio,
    Toplo i blago sunce. Pod grozdovima behara,
    Mirisale su baste. Jedan je leptir mio

    Svrh tebe kruzio lako, pun svetlih duginih sara.
    I kada svati pocese bacati limune zute,
    I skladno sviraci vesti, uz cemaneta stara,

    Pocese toplu pesmu -: jos jednom pogledah u te
    Sjajnu, kao jabuka sunca u vencu grana…
    I moja dusa zadrhta; i s bolom smrtne minute

    Zlatno se kube srusi svrh njenih sedrvana…

    Godina nepoznata

    Aleksa Santic
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 09:01 Razlog: dodat autor
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  15. #105

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    MOSTARSKE KISE



    U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
    jao kad bih znao sa kim sada spava,
    ne bi joj glava, ne bi joj glava,
    jao kad bih znao ko je sada ljubi,
    ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
    jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
    još nedozrele.


    Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
    sve sam joj govorio.
    I plakala je na moje ruke, na moje reči,
    govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
    telo ti zdravo što se praviš svetica,
    a padale su svu noć neke modre kiše
    nad Mostarom.


    Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
    Pitala me je imam li brata, šta studiram,
    jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
    sve me je pitala.
    Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
    sačuvaj Bože,
    da li je volim, tiho je pitala,
    a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
    ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    al' nije htela to da čini,
    nije htela il' nije smela,
    vrag bi joj znao.


    Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
    njene oči ptica, njena bedra srna,
    imala je mladež, mladež je imala,
    ne smem da kažem,
    imala je mladež, mali ljubičast,
    ili mi se čini.
    Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
    volim li Rilkea — sve me je pitala,
    a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
    zvonile kapi
    i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
    Ej, Sulejmana othranila majka.


    Ona je prostrla svoje godine po parketu.
    Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
    njene su dojke bile tople ko mali psići.
    Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
    Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
    De Gol, Gagarin i koještarije,
    sve sam Joj govorio,
    ona je plakala, ona je plakala.


    Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
    svuda sam je vodio,
    u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
    pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
    pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
    što je divan, šaputala je, što je divan.


    Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
    smejala se tako vedro, tako nevino,
    ko prvi ljiljani,
    u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
    pod teškim turbetom;
    na grob Šantićev cveće je odnela,
    malo plakala, kao i sve žene,
    svuda sam je vodio.


    Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
    pišem neke pesme,
    u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
    i ništa više,
    a padale su svu noć nad Mostarom neke
    modre kiše,
    ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    al' nije htela to da čini,
    nije htela, il' nije smela,
    vrag bi joj znao.


    Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
    bledunjavo sunce — izgladnelog dečaka nad Mostarom
    ne umem zaboraviti,
    ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
    njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
    onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
    Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
    ni one teške, modre kiše,
    o jesen besplodna, njena jesen...


    Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
    sve je govorila,
    malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
    govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
    mrava zgaziti,
    smejao sam se — on je ubica, ti si dete;
    ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
    "Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
    u izlozima ne umem zaboraviti,
    onu besplodnu gorku jesen nad
    Mostarom,
    one kiše,
    ljubila me je po cele noći, grlila me
    i ništa više, majke mi,
    ništa drugo nismo.


    Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
    jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
    otkuda tamo,
    ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
    ja više ne mogu, ja više ne umem
    izbrisati.


    Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
    imam li devojku,
    da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
    na one kiše,
    ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
    potpuno ista,
    da joj verujem, da se smejem
    davno sam, davno, prokleo Hrista
    a i do nje mi baš nije stalo,
    klela se, ne klela,
    mora se tako, ne vrede laži.


    Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
    sve sam joj govorio,
    vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
    čitala popodne,
    u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
    malo mora,
    prve joj noći i koža bila pomalo slana,
    ribe zaspale u njenoj krvi;
    smejali smo se dečacima što skaču
    s mosta za cigarete,
    smejali se jer nije leto, a oni skaču — baš su deca,
    govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...


    Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
    mogao sam slobodno misliti o svemu,
    razbistriti Spinozu,
    sate i sate mogao sam komotno gledati
    druge,
    bacati oblutke dole, niz stenje,
    mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
    mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
    samlji od sviju,
    mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
    u stenu,
    sve sam mogao...


    Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
    igrali smo se buba-mara i skrivalice,
    Svetlana izađi, eto te pod stenom,
    nisam valjda ćorav,
    nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
    dobićeš batine;
    kad je ona tražila — mogao sam pobeći
    u samu reku — našla bi me,
    namiriše me, kaže, odmah,
    pozna me dobro.
    Nisam joj nikad verovao,
    valjda je stalno ćurila kroz prste.
    Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
    nosila ga u sobu, vešala o končiće,
    volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
    kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.


    Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
    veruje li u komunizam, da li bi se menjala
    za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
    ponekad glupo, znam ja to i te kako;
    pitao sam je da li bi volela malog sina,
    recimo plavog,
    skakala je od ushićenja — hoće, hoće,
    a onda, najednom, padala je u neke tuge
    ko mrtvo voće:
    ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
    pala s Jupitera,
    ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
    a ne neko drugi,
    taman posla, kao da je on u najmanju ruku
    Brando ili takvi.


    Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
    ti si đavo, ti si anđeo,
    sve sam joj govorio.
    Ništa mi nije verovala.
    Vi ste muškarci rođeni lažovi,
    vi ste hulje,
    svašta je govorila.
    A padale su nad Mostarom neke modre kiše...


    Stvarno sam voleo tu Svetlanu
    jedne jeseni,
    jao, kad bih znao sa kim sada spava,
    ne bi mu glava, ne bi mu glava,
    jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
    ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
    jao, kad bih znao ko to u meni
    bere kajsije, još nedozrele.

    Pero Zubac
    Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 09:01 Razlog: dodat autor
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

Strana 7 od 114 PrvaPrva ... 567891757107 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •