Poklonite pesmu... - Strana 64
Strana 64 od 114 PrvaPrva ... 1454626364656674 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 946 do 960 od ukupno 1703
  1. #946

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    U otjecanju



    Nijemost mi jutros izvire na usnama,
    A mislila sam kako će se prošla noć
    Bujicom drhtaja preko nas preliti
    i poslije se otakati u kapljicama smijeha.
    Na prijelomima odluke ostati ili otići
    Nedostajalo je tvoje izjašnjavanje,
    A ti si crtao krugove po podu
    Pogledom koji je govorio sve,
    A nije rekao ništa konkretno.
    Ono uobičajeno i dobro poznato stanje
    Kod tebe, niti nešto više, a niti manje.
    Ti si uvijek i bio takav, dobro pamtim,
    Nejasan i nedorečen u pokretima,
    Nerazumljiv i zagonetan u riječima,
    A srce si okačio svjesno na obraz
    Da ubija debljinom nataložene taštine.
    Skupljala sam nanizane titraje sebe
    Vjerujući da ćemo moći nekad opet
    Drhtati, makar i u nepravilnim otkucajima
    Damara, zametnutih u pupoljicima nade,
    Dodirnuvši se pogledima u nadolazećoj požudi.
    Lihvarski si se ponašao, skupo obračunavajući
    Kamate na škrta davanja, koja sam upijala
    Žedna bilo kakve nježnosti iz tvojih njedara.
    Poslije tebe, nisam brojila uzdahe u otjecanju
    Snova koje si pogasio pepelom zaborava.
    Nisam nikad vagala koliko sam u nas ulagala
    Jer je pružano dušom, širinom oba dlana,
    A koliko je tvojih laži prešlo olako preko usana
    Znaš samo ti i tvoja druga, manje poznata strana.
    Kad si se opet pojavio u mom vidokrugu,
    Kad si se našao na dohvatu mojih ruku,
    U nezaobilaznom titranju dragih prepoznavanja,
    Nisam mogla odoljeti ponovo probuđenoj želji...
    Kao da je tek trenutak jedan prošao između
    Onog prošlog, vremenu ukradenog, sudaranja
    I ovog, kojeg nikako nismo sebi dozvoliti smjeli.


    Danja Đokić
    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  2. #947

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    UZ RIJEKE TAMNE


    Uz rijeke tamne
    odah se dugu lutanju
    i proživjeh svoj život
    u Babilonu

    svetu sam pjesmu
    prepustio zaboravu
    da bih smalaksao tu
    u Babilonu

    uz rijeke tamne
    gdje nisam ni vidio
    tko me je čekao
    tko me je gonio

    stukao mi je usne
    i iskomadao srce
    a sve da ne bih pio
    iz riječne mu kmice

    i natkrililo me
    da iznutra spoznam
    bezakonje svog srca
    i prsten kojim sam vjenčan

    uz rijeke tamne
    gdje nisam ni vidio
    tko me je čekao
    tko me je gonio

    uz rijeke tamne
    panika me spopala
    al na koncu postah
    stanovnik Babilona

    da bi mi zatim srce
    zgromio strašnom silom
    rekavši ’ovo tu srce
    ne ide s tim tu bilom’

    i vjetru je moj vjenčani
    prsten bacio
    i obiljem me silnim
    okružio

    uz rijeke tamne
    u zoru rujnu ranjenu
    ja živim svoj život
    u Babilonu

    i premda sa svele grane
    uzbirem svoju pjesmu
    i pjesma i rodno joj drvo
    pjevaju samo njemu

    istina stog nek iščili
    i blagoslov skupa s njom
    ako iz ovih mi misli
    izvjetri moj Babilon

    nisam ni znao
    niti sam video
    tko me je čekao
    tko me je gonio

    uz rijeke tamne
    gdje sve je struja prolazna
    uz rijeke tamne
    Babilona

    Leonard Cohen

    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  3. #948

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Normalan pesnik

    katkad me brine što
    sam toliko normalan
    pisao sam, negde nekada
    o tome ne brine me ali pčinjem
    da razmišljam o tome da nije
    normalno što pesnik nije
    "fenomen"
    krajnje je vreme da kreiram sebe
    pesničkog živopisnog sumanutog
    (malčice) šizofreničnog malčice zaljubljenog
    jer nije ništa što volim "pošteno"
    što volim šetam pešice i što
    sam muž jedne žene
    prema uputstvima apostola Pavla

    ustajem u šest ujutru
    idem u kupatilo
    itakodalje

    ne nosim ni bradu
    ni bradicu
    ni lokne koje mi padaju
    na ramena

    na časak razmišljam o smrti
    popravljam neku pesmu
    zatim se zagnjurujem
    u život

    juče sam iscepao
    sledeću stranicu kalendara
    24. septembar 2007
    267. dan u godini
    Sunce izašlo u 6.24
    zašlo u 18.31
    na poleđini stranice
    recept za spremanje kotleta
    kotletiće pržimo na jako zagrejanom (...)
    da porumene s obe strane
    prethodno ih uvaljavši u mrvice (...)

    pre spavanja čitam
    razne mesečnike dvo-
    mesečnike tromesečnike
    umetničke književne
    i vidim (s čuđenjem)
    da pesme mojih poznatih
    kolega (i koleginica)
    polako počinju da liče
    na moje pesme
    a moje stare pesme
    da liče na
    njihove nove pesme

    Vroclav, 2008.

    Tadeuš Ruževič
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  4. #949

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Putevi



    Ali to nije sve
    Ti si nakanio da mene nema i po svaku cijenu
    Ideš prema meni. I u jurišu
    Smijući se i plačući
    Pred sobom
    Sve čistiš
    i ništiš
    Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
    Ali nikako da nađeš
    Istinski put
    Do mene
    Jer
    Ti poznaješ uklesane i utrte pute
    I niti ijedan drugi
    (A mali su zapravo i jalovi
    Bez obzira koliko su
    Za tebe
    Oholog i jakog
    I preteški
    I
    Dugi)
    Ti poznaješ samo one puteve
    Što prolaze
    Od srca
    I
    Oka
    Ali to nije sve
    Ima puteva što su se ispružili pred nama
    Bez javnog traga kolovoza
    Bez voznog reda
    Bez vremena
    I roka
    Ti misliš da je tvoja putanja do uboge mene
    Veoma sigurna i časna
    Ona
    Što dolazi
    S lijeva
    Ili
    Zdesna
    Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
    Smjerovima sličnim
    Sa sjevera
    Ili
    Juga
    Ali to nije sve
    Kuda
    Oči uvijek
    Pametno mi traži
    Ispod ustalasale na vjetru raži
    Iz korjena zemlje gdje se zgusla tmina
    A iz bezmjernih visina
    Odozgora
    Pritiskivati
    Grudi
    Najjače
    Može
    Mora
    Ali to nije sve
    Ti ne znaš zakon kružnog toka
    Između svjetlila
    I
    Tmice
    Ali to nije sve
    Jer najmanje znaš da u svom biću
    Najteža rvanja su
    I ratovi pravi
    U samome
    Biću
    Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
    Između mnogih
    Mojih
    Velikih
    Zala
    Ti ne znaš s kim
    Imaš posla
    Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
    Ti ne znaš da put od tebe do mene
    Nije isto što i put
    Od mene
    Do tebe
    Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
    Skrivenom za tvoje moćne oči
    (Ti ne znaš da meni je
    Mnogo više
    Nego što misliš
    Sudbina
    Namjenila i
    Dala)
    Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
    Ali nikako da nađes istinski put
    Do mene
    Shvatam te:
    Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
    Što živi tek sada i ovdje
    I ne zna za bezgranični
    Prostor vremena
    U kojem se nalazim
    Prisutan
    Od dalekog jučer
    Do dalekog sutra
    Misleći
    O tebi
    Ali to nije sve.


    Mak Dizdar

  5. #950

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Pre igre

    Zažmuri se na jedno oko
    Zaviri se u sebe u svaki ugao
    Pogleda se da nema eksera da nema lopova
    Da nema kukavičjih jaja
    Zažmuri se na drugo oko

    Čučne se pa se skoči
    Skoči se visoko visoko visoko
    Do navrh samog sebe

    Odatle se padne svom težinom
    Danima se pada duboko duboko duboko
    Na dno svoga ponora

    Ko se ne razbije u paramparčad
    Ko ostane čitav i čitav ustane
    Taj igra

    Vasko Popa

  6. #951

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Prkosom uspravljena


    Ni ponori meni više nisu
    Ono što su nekad bili.
    Jer ne mogu dalje,
    Ne mogu dublje potonuti,
    Osim da se dušom spustim
    Do nožih prstiju
    I onda potpuno dodirnem
    Samo dno dna.

    * * *

    Koliko god krugova imao pakao,
    Meni je uvijek jedan više dodan,
    Da me steže, da me guši,
    I da uništi sve što nosim u duši.

    Bio je dovoljan samo
    Jedan trenutak tebe,
    I ja sam se odronila, rasula,
    Ne spojivši, ne slijepivši više nikada
    Onu istu, cijelu, sebe u sebe.

    Gazio si me, ja sam pjevala,
    Srce mi lomio, a ja sve više voljela.
    Radost i iskrice iz očiju si mi vadio,
    A ja te nisam ni upitala zašto si to radio.
    Bože, kako sam ti slijepo vjerovala,
    Kad sam ti i oltar svoje duše zavještala.

    U svojoj iskrenosti predavanja
    Pregazila sam rosna, a trnovita polja, bosonoga.
    Vrleti planinske mi stope očeličile,
    Ledenjaci istopli sva isčekivanja boljeg.
    I evo me, zagazila sam u jezero gorčine,
    Tugu zavaravajući sažvakanim pelinom.

    Ali ipak, prkosit ću ja ovim promašajima,
    Do kojih sam došla prateći te kao sjena.
    Sve tuge ću sahraniti, sve dugove otplatiti,
    I opet ću pločnikom života hodati uspravljena.


    Danja Đokić
    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  7. #952

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Nejasna pesma

    Hvala ti za ovaj čas bola prepun.
    Pored mene usamljen cvet bele krune
    i ulazi tiho u nebo mesec nepun.
    O, ne treba sklopiti oči suza pune
    kad mesec izlazi.

    Sići treba na livade i put,
    gde tišina leči bistra preko bilja
    i spava mesečine široki skut,
    pa zalutati u noći, bez cilja,
    kao u snovima.

    Jer večno je samo ono što je večno:
    meseca i srca uzrok polazni.
    i, ma koliko bilo protivrečno,
    voleti treba što su polazni
    lepote časovi,

    što sa radošću bol dolazi,
    što sa zaboravom se ne moče boriti.
    Voleti treba što sve prolazi.
    O, nikada ništa nemoj zboriti
    kad mesec izlazi.

    Desanka Maksimovic
    Ćuti i prenesi dalje....

  8. #953

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Sve ti je uzalud


    Uzalud se trudiš biti
    Ono što ne možeš.
    Pod obodom neba
    Dva ti pečata otisnuta
    Danom rođenja,
    A ja ti zavještana
    Za neka buduća
    Duhovna osvještenja.
    Dajem novčić za
    Tvoje misli uzburkane.
    Nije ovo vrijeme za
    Nova pogrešna opredjeljenja
    I nove otvorene rane.
    Ali, istina se nameće
    Kao neminovnost:
    Stvarnost je gorčina
    A ljubav su rijetko
    Dosanjane sanje.
    Pa se izbori, od dva zla
    Odaberi ono manje.

    Uzalud bježiš, nemaš načina.
    Uvijek se budim uz tebe,
    Izrasla sam ti pod rebrima
    I nastanila se u tijelu i srcu
    I sad me nosiš sa sobom
    Gdje god se makneš,.
    Zavezanu u čvor duše,
    Zapetljanu u pramenovima,
    Pod noktima uraslu,
    Zapisanu na čelu i.
    Isklesanu na ramenima.
    Možeš se zarotirati
    Za koliko hoćeš stupnjeva
    I opet će te sustići
    I natkriliti moja sjena.
    Nisam anđeo, ali čuvam
    Kofere tvojih uspomena,
    Što ti naviru u plimi
    Poraza i samosažaljenja.

    Uzalud se otimaš
    Praveći se stijena.
    I kad nepomično stojiš
    Ne možeš me se nikako
    Osloboditi u vrelim sjećanjima.
    Spavam ti pod kapcima,
    U sjetnom pogledu sumraka,
    Urasla čvrsto u rožnicu.
    U suzi me nosiš, blještavu,
    Odsjaj sam plahovite duše.
    Dio savijene kralježnice,
    Naslon, da se papirni
    Zidovi tvoje čvrstine ne uruše.
    Nosiš me na oba dlana,
    U genetskom kodu sam ti zapisana
    I utisnuta na osušenim usnama.

    Uzalud me potiskuješ iz misli.
    Nataložena sam ti na primozgu
    Kao dvostruka sedrena barijera
    Pa upravljam putanjom želje
    Bez obzira na otrovne riječi
    Kojima me tvoj jezik strijelja.
    Sagorena u prvom plamenu
    Nadošlom u ledenice utrobe,
    Žar sam ostavila da tinja
    Na ognjištu tvojih htijenja,
    I ti bi sad da me nema,
    Jer te je strah samog sebe
    U košmarima noćnih otrježnjenja.

    Uzalud se trudiš, zaborav je dug,
    Izrodili su trnje rukohvati života.
    U mrežu kad upadneš, samo dublje toneš,
    Živi pijesak ljubavi neodlučne guta.
    Ako mi ne vjeruješ, isprobaj još noćas
    Pronaći svoj mir u spasonosnim snovima.
    Budeš li me sanjao, srasla sam uz tebe,
    Zaspeš li, otmjeno ću ti kolati žilama.

    Danja Đokić
    "Tvorac nije obećao dan bez bola, smijeh bez tuge,sunce bez kie:
    ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put!"

  9. #954

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    SUSRET

    U nepreglednom prostranstvu vremena
    srešćemo se, možda, nekad.
    Nećeš me poznati.
    Ni ja tebe.
    Ne verujem u tako dugo sećanje.

    Možda će se pojaviti iskra detinjstva
    u tvome oku,
    na mojoj kosi,
    i zaboravljena slika trepnuti za časak,
    pa iščeznuti u tamu zaborava.

    Možda ćemo se samo pogledati
    misleći pritom na svoje probleme
    i nastaviti put u budućnost
    da tražimo novo predskazanje.

    Nećeš me poznati.
    Ni ja tebe.
    Ne verujem u tako dugo sećanje.

    Vesna Pešić
    neunistiva zlojebaba!

  10. #955

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Vesna Parun:
    Ti koja imaš nevinije ruke

    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
    i koja si mudra kao bezbrižnost.
    Ti koja umiješ s njegova čela čitati
    bolje od mene njegovu samoću,
    i koja otklanjaš spore sjenke
    kolebanja s njegova lica
    kao što proljetni vjetar otklanja
    sjene oblaka koje plove nad brijegom.

    Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
    i tvoja bedra zaustavljaju bol,
    ako je tvoje ime počinak
    njegovim mislima, i tvoje grlo
    hladovina njegovu ležaju,
    i noć tvojega glasa voćnjak
    još nedodirnut olujama.

    Onda ostani pokraj njega
    i budi pobožnija od sviju
    koje su ga ljubile prije tebe.
    Boj se jeka što se približuju
    nedužnim posteljama ljubavi.
    I blaga budi njegovu snu
    pod nevidljivom planinom
    na rubu mora koje huči.

    Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
    ožalošćene pliskavice.
    Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
    neće ti učiniti zla.
    I žedne zmije koje ja ukrotih
    pred tobom biti će ponizne.

    Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
    u noćima oštrih mrazova.
    Neka te miluje dječak kojega zaštitih
    od uhoda na pustom drumu.
    Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
    svojim suzama.

    Ja ne dočekah naljepše doba
    njegove muškosti. Njegovu plodnost
    ne primih u svoja njedra
    koja su pustošili pogledi
    goniča stoke na sajmovima
    i pohlepnih razbojnika.

    Ja neću nikad voditi za ruku
    njegovu djecu. I priče
    koje za njih davno pripremih
    možda ću ispričati plačući
    malim ubogim medvjedima
    ostavljenim u crnoj šumi.

    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
    budi blaga njegovu snu
    koji je ostao bezazlen.
    Ali mi dopusti da vidim
    njegovo lice, dok na njega budu
    silazile nepoznate godine.
    I reci mi katkad nešto o njemu,
    da ne moram pitati strance
    koji mi se čude, i susjede
    koji žale moju strpljivost.

    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
    ostani kraj njegova uzglavlja
    i budi blaga njegovu snu.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  11. #956

    Odgovor: Poklonite pesmu...


    Petar Petrović Njegoš - Gorski Vijenac




    Posveta Prahu Oca Srbije

    Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima,
    on će era biti strašna ljudskijema koljenima.
    U nj se osam blizanacah u jedan mah iznjihaše
    iz kolevke Belonine, i na zemlji pokazaše:
    Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velington i Suvorov.
    Karadjordje, bič tirjanah, i Švarcenberg i Kutuzov.
    Arei je, strava zemna, slavom bojnom njih opio
    i zemlju im za poprište, da se bore, naznačio.
    Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije,
    u velikim narodima geniju se gnj'jezdo vije:
    ovde mu je pogotovu materijal kslanom djelu
    i trijumfa dični v'jenac, da mu krasi glavu smjelu.
    Al' heroju topolskome, Karadjordju besmrtnome,
    sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
    diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
    iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.
    Eto tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi;
    od viteštva odviknuta u njim lafska srca budi.
    Faraona istočnoga pred Djordjem se mrznu sile,
    Djordjem su se srpske mišce sa viteštvom opojile!
    Od Djordja se Stambol trese, krvozedni otac kuge,
    sabljom mu se Turci kunu - kletve u njih nema druge.
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    Da, viteza sustopice tragičeski konac prati:
    tvojoj glavi bi sudjeno za v'jenac se svoj prodati !
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    Pokoljenja djela sude, što je čije daju sv'jema !
    Na Borise, Vukašine, opšta grmi anatema,
    gadno ime Pizonovo ne sm'je kaljat mjesecoslov,
    za Egista uprav sliči grom nebesni, sud Orestov.
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    Nad svjetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmuše,
    al nebesnu silnu zraku što ć' ugasit tvoje duše ?
    Plačne, grdne pomrcčine - mogu l' one svjetlost kriti ?
    Svjetlosti se one kriju, one će je raspaliti.
    Plam će, vječno životvorni, blistat Srbu tvoje zublje,
    sve će sjajni i čudesni u vjekove bivat dublje.
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
    Zna Dušana rodit Srpka, zna dojiti Obiliće,
    al' heroje ka Požarske, divotnike i plemiće,
    gle, Srpkinje sada radju...Blagorodstvom Srpstvo diše...
    Bježi, grdna kletvo, s roda - zavjet Srbi ispuniše !


    U Beču na Novo ljeto 1847. goda

    Poruku je izmenio CHichaGlisha, 19.01.2009 u 03:59 Razlog: Dodala YouTube

    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  12. #957

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Nasha Ljubav



    Noc me ta u mladosti stizze,
    Pa mi u srcu spava da ne ozebe!
    Videste li pseto koje chovek tera od sebe,
    A ono mu i dalje ruke lizze?

    Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje.
    Kada se osamim zaogrne me ogrtachem snova.
    I mada mi davno reche sve,
    Uvek je za me nova.

    Danima se koljemo kao hijene
    I jedno u drugom vidimo kugu,
    A opet izvan te kobne zzene
    U mojoj dushi nema mesta za drugu.

    Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo,
    I vec sam od toga kao mesec zzut,
    Pa se opet neobjashnjivo sastanemo
    Da zajedno produzzimo put.

    Ne znam vishe da li je to ljubav,
    Ili zagonetni chulni mrak;
    Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav
    O rechni brzak.


    Rade Drainac

  13. #958

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Na krilu kosmosa

    Kraj Topčidera, sasvim nedaleko
    ima jedno selo. Ti si bio dobre volje
    Tu si me poveo, pa si mi reko
    Eto, to je kosmos, tu ćeš se osećati bolje

    Ovo polje - to je Kosmičko Polje
    Vazduh i sve oko nas nagoveštavaše zimu
    A mi smo šetali kroz livade meke
    Pozdravljali jaganjce i njihnu plimu
    pa se sakrili najzad u senci smreke
    I gledali prolazeće kosmičke čoveke!

    Sedosmo i gledasmo nebo plave boje
    Ali nam je propalo veselje ovo
    Jer od trave se isflekalo odelo moje
    i uzalud kosmičko raspoloženje tvoje:
    Sad treba kupiti odelo novo!
    O! Zašto si me u kosmos povo!

    Danica Marković
    Vrag odneo šnalu...

  14. #959

    Odgovor: Poklonite pesmu...



    Pronadjes ljude, nalik na sebe,
    i stanes tako
    i ne verujes
    da ima neko kao ti - isti
    bas isti, na ovom drugacijem svetu.
    I nista ne moras da im kazes
    sve se unapred zna i razume,
    i ne znas koliko kao ti istih,
    za susret sa tobom, bas se sad spremaju.
    I ne znas ko su to kao ti - divni.
    I sto su jastuke, suzama vlazili?
    A lepo ste se mogli sresti,
    samo da ste se malo potrazili,
    i prodjes kroz zivot s' pogresnim nekim
    s' drugacijim nekim,
    s' nekim dalekim ...

    M.Antic

  15. #960

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Pretpostavimo



    Pretpostavimo da se svakom javlja
    Potreba da neshto pretpostavlja.

    Jer, treba znati da se nikad ne da
    Da neshto bude bash kako izgleda.

    Iako neshto vrlo dobro znamo,
    Mi cemo uvek da pretpostavljamo.

    Shta god da neko kazze ili chuje,
    Kod drugog se to, ipak, razlikuje.

    I svaka glava svoje misli spravlja -
    Zato shto chovek uvek pretpostavlja.

    Uz sve ideje, što nichu ko travke,
    O istom troshku niknu pretpostavke.

    Chega sve nema u mislecoj glavi
    Shto zzeljno cheka da se pretpostavi!


    DeJan Aleksic

Strana 64 od 114 PrvaPrva ... 1454626364656674 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 342
    Poslednja poruka: 12.05.2015, 21:40
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 16:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •