Poklonite pesmu... - Strana 56
Strana 56 od 114 PrvaPrva ... 646545556575866106 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 826 do 840 od ukupno 1704
  1. #826

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    JOŠ IMA TAKVIH STVARI U MENI, IZUZMEMO LI SUNCE

    Bilo bi mnogo bolje kada bih mogao
    Plakati koliko bih htio,
    Tako da nema crnih zmija
    Što lelujaju oko mene
    Dok mrak otvara
    Svoju geometriju

    Umjesto toga
    Otvaram bocu,
    U ovo popodne,
    I pokušavam se
    Sjećati svega u vezi tebe

    Nije toliko važan ni miris žene
    Ni njene riječi
    Ni pogled koji upućuje
    Strancima dok sjediš
    Nasuprot nje
    Zaluđen od izgleda njenih trepavica pod neonom
    Ili, možda, boja
    Trake za kosu
    Koju čuva u džepu

    To su nevažne stvari

    Ono što se broji
    Su jutra
    Kada si nasamo s njom

    Bilo bi bolje
    Kada bih mogao plakati

    Noćas će netko
    Letjeti kroz
    Prozor

    Eto, bar toliko
    Ti mogu
    Obećati

    Robert Ravenscak

  2. #827

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    IMA I TAKVIH DANA PRIJE ZALASKA SUNCA


    Nisam toliko lud
    Koliko oni
    Mogu pričati o tome

    I ja znam zakopati vjetar
    U svoje lice,
    Ohlađenim whiskeyem u čaši
    Gledati ulicu
    Kako se giba u harmoniji
    Dok se njeni koraci
    Prirodno spajaju sa time

    Naučio sam
    Spojiti mir;
    Moj vlastiti,
    A i njen stalni;
    U dan kada hodamo
    Tamo gdje
    Bez nje nikada
    Ne bih stupio

    Odlazimo u parkove
    Slušamo ljude
    I gledamo se
    Duboko
    U oči
    Jer oboje znamo
    Kako se to nama rijetko kad
    Događa

    Zaista nisam toliko lud
    Kolika je njihova želja
    Da budem takav


    Oni žele biti sigurni
    Bez mene
    Pa pijem sam,
    Ponekad i s njom,
    Ali ona to ne voli;
    Ona čita u drugoj sobi
    Knjige koje ne razumijem,
    Dok ja
    Kuckam po lijepim
    Bocama svoje
    Simfonije

    Najljepše
    Pjesme
    Koje ću
    Prešutjeti

    Robert Ravenscak

  3. #828

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    PIŠEMO POEZIJU JER SMO LIJENI



    Ne mi pjesnici nismo, oni koji piju
    Vino iz tvrđava obraslih gotskom arhitekturom,
    Mi smo obično najveća bijeda koja
    Pred jutro kupuje preostali alkohol sa polica
    Jefitnih birtija, i mnogima se od nas ne sviđa
    Shakespeare, niti razumijemo ono što od sebe
    Ostavljamo,
    Reliquie reliquiarum,
    Ne postavljamo lijevu ruku na slijepoočnice,
    I neki od nas vole Halida Bešlića,
    Ali s njima i Nessun Dormu,
    Pa da poziramo fotografima sumnjivih očiju
    U nekom prostoru uraslom u dim,
    I imamo dom, i nikavi smo,
    Obično sami svoji potpuno nespremni
    Za neke stvarne ljubavi, osim onih o kojima pišemo,
    A ljubimo da ostavljamo, a ostavljamo da pišemo,
    Jer od toga živimo,
    Ne pišemo ditirambom i prelijeni smo da čitamo
    Prozu ili da misao vućemo na duge staze u
    Neku puniju književnu formu,
    I bolujemo, i glušimo, i slijepimo, i umiremo
    I poslije toga zadnjeg i ostaju samo
    Riječi,
    Sklepane poput neke loše kuće,
    U kojima nam smrtna duša stanuje


    Robert Ravenščak
    Vrag odneo šnalu...

  4. #829

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Oprosti mi na mojoj mladosti


    Moja ljubavnica, moje tijelo daleko do mene,
    Što me ne guši kao cigareta, ali što me zavija u dim
    Sakriven od ljudi, samo sam njen, i kad je nema i kada donese
    Proljeće u svojim očima,
    Istina je, pijem, ali ne da je zaboravim, da je osjetim u njenom dahu, u svom tijelu,
    Priljubljenu uz mene, uz hladni martovski dan, među starim zgradama
    Među pločnicima gdje me korača, a ja se samo gibam usporedo s njom,
    Ženom većom od svih žena, mojom ljubavnicom, mojom prijateljicom i njenim darom
    Da me vodi, gdje može. I kada to ne želi..
    Oprašta mi na mojoj mladosti.. a ja nju volim iz nekih drugih razloga.. jer je ona koja je. I nijedna druga. Što ne hoda, što se prelijeva kao zrak koji cirkulira mojim međuprostorom, krojeći da svi moji obrisu poprime oblik njenog tijela, da sve moje postane njeno
    U tim zabačenim predjelima njenog laganog srca

    Robert Ravenščak
    Vrag odneo šnalu...

  5. #830

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    U životu ne postoji nikakva dužnost
    osim dužnosti: biti srećan.
    Samo smo zato na svetu,
    a sa svim dužnostima,
    svim moralom
    i svim zapovijedima
    retko činimo jedno drugoga srećnim,
    jer i sebe time ne činimo srećnima.
    Ako čovek može biti dobar,
    može to samo onda
    kada je srećan,
    kada u sebi ima sklada,
    dakle kada voli.
    To je bilo učenje,
    jedino učenje na svetu.
    To je rekao Isus,
    To je rekao Buda,
    To je rekao Hegel.
    Za svakoga je na ovome svetu
    jedino važno
    njegovo vlastito najunutarnjije,
    njegova duša,
    njegova sposobnost da voli.
    Ako je ona u redu,
    onda je svejedno
    jede li se proso ili kolači,
    nose li se dragulji ili rite;
    onda svet zvuči zajedno s dušom,
    onda je dobro.

    Herman Hesse, Biti srećan
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  6. #831

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Čudo najkraće traje

    Znaš
    Bilo je mnogo dobro
    Bilo je
    Bolje od
    Bilo čega.
    Bilo je kao
    Nešto
    Što možemo da
    Podignemo
    Držimo
    Gledamo
    I onda se smejemo
    Zbog toga.
    Bili smo na
    Mesecu
    Bili smo u
    Jebenom Mesecu
    Imali smo ga.
    Bili smo u vrtu
    Bili smo u
    Beskrajnom ponoru.
    Nigde nema takvog
    Mesta.
    Bilo je duboko i
    Svetlo i
    Visoko
    Primaklo se tako blizu
    Ludilu
    Smejali smo se bezumno
    Tvoj smeh
    I
    Moj.
    Pamtim kada su
    Tvoje oči
    Glasno rekle
    Volim
    Sada
    Dok se ovi zidovi
    Tako nečujno
    Ljuljaju.


    Charles Bukowski
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  7. #832

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Najbudalastija tuga
    medju tugama

    Uno for you

    U ovu noc, kad se magla
    u daljinama zgrusava i razliva,
    kad niko i ne pokusava
    da mi razume u zenicama ove varnice,
    nisam valjda uobrazio
    da sam jedini ovako
    lud i naivan i divan,
    divan kao izlog periferijske starinarnice
    u kome ima mina.

    Vetre izvolite samo,
    pobacajte lisce u reku,
    kao deca svoje raspukle balone.

    Jesen je najbudalastija, tuga medju tugama.

    Jesen je moja ljubav,
    od pet zelenookih slova
    i laz
    najdetinjastija laz,
    od koje sam do nesvesti
    rdjav i dobar.

    Vetre,
    sta nas dvojica znamo
    mozda u ovom trenutku
    u sve zute vagone
    na nekim dalekim, zutim prugama,
    ulaze devojcice, iz nasih, zutih snova,
    devojcice sa kosom,
    zutom kao raz ...

    Zasto bi se, inace,
    sve ovo zvalo tako zutim imenom
    Oktobar?

    Antic

  8. #833

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Pauza


    Današnja kiša nema kraja.
    Današnja kiša je izgubila svoj početak.
    Koračam prema tebi razmišljajući koliko se već dana ovako viđamo.
    I pričamo...
    Pričamo kao i uvijek- polako i pametno.
    Sve što sada vidim podsjeća me na Onaj Grad koji našoj vrsti na kraju ostane.
    Naša vrsta voli starinske filmove. Oni hrane usvojene taštine.
    Tvoja tišina mi opet bistri misli.
    Kad prođe pokloniću ti svoju. Nek' vode ljubav kako to samo tišine čine.
    U pauzi svega beznačajno ti govorim što sam sutra želio reći...
    I juče.
    Kiša još pada i nije hladno.
    Kafa u šoljicama strpljivo čeka pokoravajući se dobovanju naših čežnji. Volim kišu kad nije hladno i kad pijemo kafu tamo gdje posluga ne voli svoje goste, tamo gdje ni muzika nije dobra.
    Na takva mjesta odlazimo sve više, naročito kada ovakva kiša pada... kada sve ostaje iza nas. Pitam se hoću li u Drugom gradu imati svoje mjesto i nekog poput tebe da mi upotpuni popodneva mokrih utoraka, srijeda, ponedeljaka i onih ostalih...
    Pomalo se brinem... ne zbog sebe, već zbog tišine
    Znaš već... Znam da znaš.


    Mehmed Mesa Begic

  9. #834

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Nevolja



    Tek dvije tri riječi izrekli smo bili
    Slučajno u vrevi taštog svijeta,
    I gle, kakav žar već ćutim u svakoj mi žili!
    Zašto mi se um toliko tebi preda?


    Vani već sviće, dan stiže već šumno,
    A ja još bdim, sve više mir svoj gubim,
    Bacam se u vatri i šapćem bezumno:
    O kako si draga, koliko te ljubim!

    Percy Bysshe Shelley
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  10. #835

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Voljela Bih Da Mi Neko Pokloni Pjesmu


    Kazes da sam meka,
    kako imaju i moje rijeci lakirane nokte.
    Potom u luku rasirim ruke, tako da napravim most,
    kao da bih htjela obgrliti drvece koje kipi.

    Znas, negdje su spustena lica. Cekaju na glas,
    na poziv, na pokret, da se dignu iznad venecijanske
    maske
    lica koja izmicu. Lica koja cekaju ljeta
    i koja kada spavaju, sanjaju da spavaju dobro.

    Kompas poklonis prijatelju sa zeljom
    da bude njegovo putovanje lakse, a ne zato
    da bi mu pokazao put.

    Moja putovanja su krugovi tragaca.
    Zato se uvecer vracam pricama koje raskrivaju
    duboke povezanosti i nemogucu udaljenost.


    Lucija Stupica

  11. #836

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Ljiljana Matković-Vlašić - Ti ostaješ

    I kad svi odu
    napuštajući svoja mjesta u srcima voljenih,
    ti ostaješ, Gospodine.
    I kad pustoš zamijeni radost
    u predvečerje nada,
    ti ostaješ, Gospodine.
    I kad se svijet promijeni,
    a prijatelji iščeznu na svome putu,
    ti ostaješ, Gospodine.
    I kad na obzorju za sva očekivanja
    čista praznina blista,
    ti ostaješ, Gospodine.
    Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..


  12. #837

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    MOŽDA SPAVA

    Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
    Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
    Da je čujem uzalud sam danas kušao,
    Kao da je pesma bila sreća moja sva.
    Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

    U snu svome nisam znao za budjenja moć,
    I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
    Da u danu gube zvezde bele odore;
    Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
    U snu svome nisam znao za buđenja moć.

    Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
    I u njemu oči neke, nebo nečije,
    Neko lice, ne znam kakvo, mozda dečije,
    Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
    Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

    Ne secam se niceg više, ni očiju tih:
    Kao da je san mi ceo bio od pene,
    Il' te oči da su moja duša van mene,
    Ni arije, ni sveg drugog, sto ja noćas snih;
    Ne sećam se nićeg više, ni očiju tih.

    Ali slutim, a slutiti još znam.
    Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
    Što me čudno po životu vode i gone:
    U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
    Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

    Da me vide dođu oči, i ja vidim tad
    I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
    Njene oči, njeno lice, njeno proleće
    U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
    Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad.

    Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
    I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
    Što me gleda, što mi kaze, da me oseća,
    Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
    Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

    Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
    Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
    Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
    Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
    Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

    Možda spava sa očima izvan svakog zla,
    Izvan stvari, iluzija, izvan života,
    I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
    Možda živi i doći će posle ovog sna.
    Možda spava sa očima izvan svakog zla.

    Vladislav Petković Dis
    neunistiva zlojebaba!

  13. #838

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Čekaj me, i ja cu doći,
    samo me čekaj dugo.
    Čekaj me i kada žute kiše
    noći ispune tugom.
    Čekaj me i kada vrućine zapeku,
    i kada mećava briše,
    čekaj i kada druge nitko
    ne bude čekao više.
    Čekaj i kada čekanje dojadi
    svakome koji čeka.

    Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
    Ne slušaj kad ti kažu
    kako je vreme da se zaboraviš
    i da te nade lažu.
    Nek poveruju i sin i mati
    da više ne postojim,
    neka se tako umore čekati
    i svi drugovi moji,
    i gorko vino za moju dušu
    nek piju kod ognjišta.
    Čekaj i nemoj sesti s njima,
    i nemoj piti ništa.

    Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
    sve smrti me ubit neće.
    Nek kaže tko me čekao nije
    Taj je imao sreće!
    Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
    niti će znati drugi
    da si me spasila ti jedina
    čekanjem svojim dugim.
    Nas dvoje samo znat će mo kako
    preživjeh vatru kletu -
    naprosto, ti si čekati znala
    kao nitko na svetu...

    Konstantin Simonov - Čekaj me

  14. #839

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
    i čujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
    Čini mi se kao da su ti letjele oči
    i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
    Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
    izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
    Leptirice sna, duši mojoj si slična,
    i slična si reči melanholija.
    Sviđas mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
    I kada kao da se žališ, leptiricu u gukanju.
    I čujes me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
    Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.
    Pusti me da ti govorim takođe s tvojom šutnjom
    jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
    kao noć si, šutljiva, zvezdana.
    Šutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.
    Sviđas mi se kad šutis jer si kao odsutna.
    Udaljena i bolna kao da si umrla.
    Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
    I veseo sam, veseo što nije tačno.

    Pablo Neruda

  15. #840

    Odgovor: Poklonite pesmu...

    Bit ćemo razumni
    i zatajiti je,
    jer ovo nam vrijeme neće uzvraćati
    ljubav koju smo mu davali
    od prvih nježnih, poratnih godina.
    Promijenit ćemo pjesmu,
    uzeti srce u šake
    i ono će se opirati
    kao živa ruka vode, ruka vjetra,
    ali nećemo mu dati,
    jer su smiješna sada ta naša očitovanja
    svijetu kojem se to više ne dopada,
    i mi smo sa svojom nerazumnom dušom
    pred ljubavnicom sitom i pospanom,
    Bit ćemo mudri
    i pjevati pjesme,
    u kojima ništa nećemo otkriti
    od toplih godina i glazbe.
    Nećemo priznati buku krvotoka,
    opću povijest ljubakanja u domu na Jurjevskoj,
    mapu Šibenika, plažu u prosincu,
    tvoj odlazak; snijeg koji te briše
    i godinu koja te podcrtava.
    Sasvim ćemo izmijeniti rječnik
    i staviti šaku na luda usta
    da što ne izbrbljamo pred zamišljenim licem
    tvoje svakidašnjice, jednostavne i odviše pametne.
    Živjet ćemo ne odajući se
    dugim pismima,
    samoubilačkim olovom,
    na prstima sa samim sobom
    sa prazninom među rebrima,
    jer tako bi bilo dostojno,
    ako se već nešto mora.
    Ne poniziti
    srce i staru glavu
    pred danom koji ispunja ulicu
    kao ledena voda svjetlosti,
    kao sjeverni vjetar.
    Ne dirati više u te stvari;
    treba pjevati drugačije pjesme.
    Označiti petlju sudbine,
    dati znak postojanja i prisebnosti;
    toliko tek.
    Nikada više ljubavnih pjesama moja mala,
    zadovoljavat ćeš se starima.
    Nikada nećemo ni pokušati
    odškrinuti crnu knjigu mora;
    povući ćemo jedino crtu
    i ispod nje šutjeti, šutjeti do kraja.

    Arsen Dedić
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

Strana 56 od 114 PrvaPrva ... 646545556575866106 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Na koju pesmu vas asocira forumaš?
    Autor Arthur Dent u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 343
    Poslednja poruka: 12.04.2020, 21:07
  2. Tebe ne volim, al' sto volim tvoju pesmu...
    Autor starsica u forumu Muzika
    Odgovora: 61
    Poslednja poruka: 29.04.2014, 17:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •