SLAP
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
(Dobriša Cesarić)
SLAP
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
(Dobriša Cesarić)
Poruku je izmenio Cecara, 06.03.2012 u 06:34 Razlog: bold
LJUBEĆI ŠTA LI TO UBIJAM
ŠTA LI BUDIM
Promočivi limbusi
onog što bejah ja
što beše ona
U brazdu blizoće
vetropirasto propupile
dražesne kapi znoja
Jedrih grudi nanižicom
gustiram usnama drobnim
krunim mekotu
U pupak živi
peska klepsidre
poljupci laze
Vavjekost ispiljena
u žustrom volišanju
uzjogunjenih trošnosti
Zosim Popac
Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
daleko od savršenog siromaštva
EPILOG - M.Beric
Nisam li drugacije zamisljao ovu noc,
purpurnu do zvijezda,
biserno-hladnom sobicku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu.
Bit ce da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najcesce tuzno ono sto izaziva smijeh...
A ja jos uvijek nosim one iste
vagone neistovarene njeznosti ispod koze
kao usnulu obalu vrele krvi
u ocima koje su ponekad zelene.
Na sto te nocas sjeca sve to?
Dva svjetla u jednom mraku sta cine?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumpf ili elegiju...
Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag.
A ja bih nocas upravo unatrag...
Ti dobro znas, biseri u mom oku ne poticu od kapi
vec od uplasenih svitaca koji ti vise ne pripadaju.
Rukama sada gutam prazninu dok tisina postaje bodljikava,
kao noc usamljenog vojnika.
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine?
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije?
U praskozorje kad nas vise ne bude
ostace samo milion pahulja vrelog snjega na vrsku granate.
I mjesec je svjestan da postoji jos samo dok pliva na povrsini vode,
kao posljednji camac u posljednoj noci,
a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mac sudbine
koja ga dijeli na pola.
Zatvori vrata,
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost.
manje crvena, a
ja iza nje ucim da zaboravim.
U svijetu slavuja i cvrcaka osim krvi postoji jos pjesma,
nemoj nikad bar to da zaboravis,
ostalo je uglavnom nevazno.
Mali moj svicu, ciji mrak nocas cinis blagim.
Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...
U SNU ŽENE
Potražih ženu u sebi
Izaoblačnim koracima
muškosti stenje
zgnjecao sam
Magma iz mene
izliva se i hladi
na srebrnkastoj
mustri snatrenja
u prepoznato obličje
Sad veštastven
postojim u ozbiljenom
snu jedine žene vezan
u pećini opsednutosti
lancima želje
Ne razaznajem vreme
Osećam samo
život mi kap po kap
ugiba teme
Zosim Popac
Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
daleko od savršenog siromaštva
Tvoja dusa suti i govori - Josip Pupacic
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hocu da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi
Tražiti te ne znači živjeti
vec slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
vec hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti isčezavaš
Imati te ne znači hraniti se
vec gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
vec bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš.
Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...
VEČNOST
Neko je napisao
Put u pakao posut je cvećem
Noćas je snonevidan
ječanje tišine slušao
začudo lako je bilo tegobno
poniranje u sebe
Probudio se znajući
ovo je jedan od onih dana
kada sve može da učini
čak da nestane
i da se ponovo kroz neiskaz
vremena pojavi ili već
sutra u nečijem dnevanju
opipljiv kao šašoljeća žud
Dužnicima je sve oprostio
neće da ustane ne sme
da usni jer ovo je čas
kada živi u svim svetovima
svih doba i nije važno
je li na uzglavlju kreveta
ili groba
Zosim Popac
Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
daleko od savršenog siromaštva
U NOCI PUNOG MJESECA
Nocas sam samo leptir
koji u mljecnom putu tvoje kose
glumi medonosni cvijet.
I malo mi je ove moje prasume
u kojoj poput nacetog vrganja
starim u svjetlosti.
Samog me nema
pa mi se i sjenka uvukla u kamen
po kojoj gmize mjesecina,
poput miholjskog gustera
umanjena za najveci dio mene,
koji sada negdje s tobom suska
po bojama jeseni koja se razliva.
Noc je punog mjeseca,
moja mjeseceva djevojcice,
pa te ne trazim pod desnim kapkom
gdje povremeno stanujes
i gdje ti je krevet i nocno ogledalo
i duguljasta lampa koju palis pogledom..
nego u krugu sto spaja dvije delte...
Trazim te,
dok se onaj lopov u grudima
koji otkljucava brave koje je vec jednom otkljucao,
divi svojim madjionicarskim rukama
u kojima se kalauz zacas pretvara u ruzu.
Cvrkucu zvijezde u rasparanom sutonu
nad premijerom pozorista iluzija.
Obuci se,
kad sjenke prerastu prazninu
sa pristojne udaljenosti ce mjesec da izviri iza oblaka
da doceka moj znak.
Jer najjace svjetlo se ipak krije u mraku...
Oprosti
jos samo...
jos samo da u bunar zelja ubacim ovaj zamotuljak od stihova.
Miladin Beric
Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...
Путник
Ја сам тај путник што је кренуо
У предисконско прво свитање,
За путем увек пут променуо
Међ звездама кроз вечно скитање.
У смрт и живот, трен и трајање,
Из облика у облик ходећи,
Вечити покрет кад и стајање,
И увек нов у новој одећи.
У олуј сунца и у мракове,
Као Реч чиста некад бачена,
Свих праоблика носећ знакове:
С краја до на крај нит провлачена.
Сејач и семе, реч и обличје,
Од прапочетка исто начело;
Закона истих хладно заточје -
И једно у свем што се зачело.
Али у патњи вечних промена,
Свемоћни! дух мој сада вапије
За првим јутром тим без помена,
За чистим прагом прве капије.
Прођох све своје страшне путање
Звезде и мрава; с тобом ходећи,
Сав круг обиђох; познах ћутање
Ствари у њиној сјајној одећи.
Сад опет куцам на тим вратима
Са којих пођох; опет вапијем,
Клица живота неповратима,
На првом врелу да се напијем!
Да стрела с другог копна бачена,
Ко зна за коју коб изливена,
Врати се с овог пута смрачена -
Свом стрелцу ком и не зна имена.
Jovan Dučić
Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti
Mit o ptici
Prvi deo
I
Ko u ramenima oseća zemljinu težinu,
kao prikriven bol,
pripada potomstvu onih što su u drevna vremena
znali za veštinu lebdenja:
onoj potpuno drukčijoj vrsti naših predaka,
ne ovih što nas dosežu krvlju iznutra,
već nekih prozračnih, što nas dotiču samo spolja,
usnama zlatnim kao večnost.
To je taj rodoslov od koga smo nasledili
neizlečivo mučenje da mislimo.
I u amanet dobili zenicu što ne sabira
i ne odašilje utiske,
nego je čulo sa iskustvima jednog sutra.
Jedno je gledati vidom. Drugo je videti vid.
Poruku je izmenio Cecara, 28.03.2012 u 20:22 Razlog: bold
Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti
Pretnja
To je ljubav.
Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice,
kao u strašnom snu.
Lepa maska se promenila,
ali kao i uvek,
jednistvena je.
Čemu moji talismani:
bavljenje književnošću,
nepouzdana erudicija,
učenje reči koje je koristio
oštri sever da opeva svoja mora
i svoje mačeve, vedrina prijateljstva,
galerije Biblioteke,
obične stvari, navike,
mlada ljubav moje majke,
ratničke sene predaka,
bezvremena noć,
ukus sna?
Biti s tobom
ili ne biti s tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru,
već čovek ustaje na cvrkut ptice,
potamneli su oni koji gledaju s prozora,
ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav:
nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas,
čekanje i sećanje,
užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama,
sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao
kojim se ne usuđujem proći.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije vidjela.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.
Jorge Luis Borges
neunistiva zlojebaba!
PUTNIKU KOJI DOLAZI U SMEDEREVO
Kad dolaziš
putniče gradu priđi
s reke zidine i kule
tvrđave razrušene gledaj
ne miriši vodu
ne obziri se na kranove
bogomoljke što proždiru
utrobe lenjih šlepera
Zlatno jaje
iz kog se vasceli
ispilio svet promoliće se
iz tvojih grudi
Na groblju
starom u hram uziđi
za žitelje ovdašnje
pomoli se prođi kroz grad
raskrčene pomiluj vinograde idi
i ne vraćaj se još te molim
pred Tvorcem neku suzu
pusti za njega
Zosim Popac
Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
daleko od savršenog siromaštva
Carolija zaborava - Irena Vrkljan
U ovom prostoru
omedjanom stablima mog razuma,
u ovom prostoru bez sredista svjetla,
bez okusa, bez glasova,
u ovom sjecanju,
zatvorenom u tamni obruc tijela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj,
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posjedovala jucer,
ja dozivam noc.
U ovaj sat neponovljen,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom medju oblicima,
u ovaj moj plac
neka iz mahovine izidju sve kosute
i poloze moje tijelo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete,
neka umorne zene
svezu moja stopala
i zapale sve ladje,
snene pod lukom mog vrata. Ja zovem.
Neka dodje velika tisina,
neka dodje velika tisina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti
dubinu vlastite krvi,
jer ja vise ne poznajem
granicu svog krika,
ne vidim vise daljinu izmedju dva neba,
ne osjecam krv
U ovaj suton
sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost
koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san
ja dozivam rijeci
nage i bez uspomena,
ja dozivam agoniju
hladniju od snijega.
U disanju moje koze,
u ove plohe tuge,
u ovu tamu,
ja zovem vjetar
koji brise obrise gorkih planina,
vjetar zaborava
ja dozivam pcele,
da lancima bez zvukova
zarobe tu travu
taj plamen
na tvom imenu.
Ja zovem.
Neka se mora preliju
u presusen izvor zemlje
i zaustave krv
koja me napusta,
neka se moja zaljubljenost
pretvori u osamljene perivoje,
moj osmijeh otudji od sunca,
neka ostrice izrasle u dodiru nase sutnje
prodru kroz ovaj plemenit okus smrti.
Nadjite me,
vezite me,
spalite moje sjecanje,
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korijenja,
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji i sljunak pretvara u ljubav.
Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...
ČINI MI SE
Treba mi neko da sa mnom živi u kutiji,
neko ko nije niko,
neko ko pali insens,
zatim čisti svakodnevnu pozornicu
(ali ne veruje u rituale),
neko ko udiše vazduh i zatim ga
drži u plućima... u stvari,
Ne treba mi niko
....
Treba mi neko ko voli decu
neko ko pravi umetnost,
ali za nju - nema uvek vremena...
neko ko se budi posle podne i pali džoint,
ko roni na dubinu od 1 000 metara
i tu ajkuli glanca zube,
ali ko ni mrava zgazio ne bi,
treba mi neko ko poznaje bolnice,
ko pravi stolice, ko tuca anđele,
ko sa đavolom tikve sadi, u stvari,
Ne treba mi niko
....
Treba mi neko nežan kao meko
praskozorje, tvrd kao stena Gibraltar,
razuzdan i veseo, težak i glomazan kao ormar,
neko ko jede slatko od ruže, rahat-lokum
ko me pred zoru sastavlja
i rastavlja kao sat,
neko ko hoda kao mačka i otvara
žute zenice u ponoć,
neko ko ne kaže ništa
čak ko ne postoji, u stvari i zaista,
Niko mi ne treba
Treba mi kamikaza uzdignutih krila,
neko ko poklanja cvet,
ko ne mrzi svet
i ko se smeje smrti u lice...
Neko ko plače usred autobusa...
na sredini koncerta
na polovini razgovora i dok seče luk,
Treba mi neko koga nisam srela,
zavela, ponela, omela, obezglavila,
navela, zanela, ranila...
Treba mi neko ko laje na mesec – u stvari,
Ne treba mi niko
Treba mi neko ko pravi muziku,
ko pravi sranja, ko donosi odluke,
neko ko kopa u rudniku, ko radi u banci,
ko čisti slivnik, spava na kiši,
ko glanca kavez u zoološkom vrtu,
neko ko guta asid, predaje etiku,
pegla veš, razmišlja o sutonu,
pronalazi vakcinu protiv SIDE, dosade,
neko ko je završio sa meditacijom
i izašao iz neuroze,
neko iz pećine, iz loše porodice,
neki prosjak koji voli da se smeje,
princ koji krade vazduh iz nozdrve,
orgazam iz pete, koji trebi vaške iz kose,
knjige iz biblioteke,
ko snima film o beskrajnim oblacima
i napuklim ogledalima, ikona mudrosti
i ludosti, znanja i neznanja,
u stvari
Ne treba mi niko
kome mnogo trebam...
Treba mi neko ko čisti cipele,
seče nokte, slaže posuđe,
posmatra planete, voli nauku,
ima svoje mišljenje, ne gaji predrasude,
ko nema kičmu ali ima auru na mestu
gde hoda uspravno... u stvari,
Ne treba mi niko
Treba mi neko ko razmišlja u bojama,
ko oseća prstima i ko sanja budan,
treba mi neko vešt,
a nesiguran poput akrobate,
učitelj džiu-džica na električnoj stolici
punoj vate,
magnetna plazma u bolnici,
krvno zrnce u plaštu sena,
perverzna princeza na zrnu graška,
ulični diler sa dosta praška,
pustinjski vetar bez jednog daška,
u stvari... u stvari,
Niko mi ne treba...
niko baš toliko, toliko
toliko
kao
Ti...
Nina Živančević
Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
kad je to, zapravo, najgore što može da ti se desi?
OTELOVLJENJE SNA
Otelovljenje sna
misli
maštarija to biće
te oči
kao da gleda me
preda mnom stoji
duša moja nostalgična
Mukotečevinu
zagrlih drhturavo
Kao večernje rumenilo
nasušne topline
dohodim u baštu
njene nutrine
Oslušnite
otvaraju se ladoleži
zapretenih lepota
Žudnja neućutljiva
mnome drumari
i ja bih da upijem
među rebra vratim
deo odlutali
Zosim Popac
Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
daleko od savršenog siromaštva
KISA
Ti kisu volis, evo kisa pada.
Ne cini li ti se, blage uspavanke
Sto bi ih s najdrazih usta hteo cuti,
Glasovi o kojim uvek sa zudnjom snevas
Po svoj vasioni da su razasuti?.
Ne cini li ti se da najsladji snovi
U suze teku pretvoreni mnoge
Ne cini li ti se, negde, kao plima
Necija neznost prema tebi raste,
I prosipa se tu, pred tvoje noge?
Ne cini li ti se neko tiho zove:
"Dodji k meni, dodji, dodji".
Ne cini li ti se da govore kapi,
Da odjekuju svi prostori suri:
Pozuri k meni, pozuri, pozuri.
Ne cini li ti se bezbroj nekih grla
Necijim mekim glasom umiljatim
Da ti govori
Patim, patim, patim.
Ne cini li ti se pljusak milovanja
O kom se u najtisim casovima sanja
Da lije sa svih grana i oluka,
Buja po gradskim plocnicima golim,
I da glas neki toploga prizvuka
Sumori odasvud
Volim, Volim, Volim.
Ne cini li ti se u naletu jacem
Neko, ko dugo je suze uzdrzavo,
Da sad ih lije i bolje mu biva?
Ne cini li ti se, odasvud se sliva
Odasvud roni
Placem, placem, placem.
Ne cini li ti se, mada sunca nema
Lepota neka kako svice svuda
O kojoj si sanjao od postanja?
Ne cini li ti se da govore kapi
Da cujes iz njih topla obecanja:
Dogodice se
Cuda, cuda, cuda.
D.Maksimovic
Poruku je izmenio Cecara, 10.04.2012 u 20:07 Razlog: boja
Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...