Iako moji roditelji ne mogu da veruju da se toga sećam i prilično su se zaprepastili kad sam im prepričala scenu koje se sećam, jer sam tada imala nešto manje od dve godine, zaključili su da je to bio čin bušenja ušiju. Sećam se da sedim kod babe u krilu, a prilazi mi medicinska sestra sa nekom iglom (valjda nije bilo pištolja), i ja plačem kao kiša. I to, sliku u glavi imam onako, kako je gledam dok mi prilazi, kroz suze, a kao da gledam kroz vodopad. I tu se taj film prekida.
Ima još nekih dramatičnih sećanja iz detinjstva, ali ovo je baš prvo.
Da čujemo vaše...